Travnik
TRAVNIČKO PROLJEĆE DEVEDESET PETE
Travničko proljeće ne bahne iznenada,
Jer, Vlašić se teško oprašta sa zimom,
Tek, kad se april primakne do grada,
Pjesma se smješi proljetnom intimom.
Doruci huče, Buget orlja ode
Ostavštinom stopljene zime sa Vlašića,
Derventom trubi oratorij vode,
Zvone svodovi Lašvinih mostića.
Trešnje se s višnjama nadmeću u cvatu,
Prstenjci i maslačci hareme kite,
Učim Fatihu nepoznatom bratu
Što je došao sa gore snjegovite.
Djevojčica-jetim bere ljubičice
Da mirisu čeznjom ocu kraj nišana,
Modre joj dimije, modre joj očice,
Bluza i mahrama bjelje od ljiljana.
Braneći travničkog proljeća bjelinu,
U haremu šehidi i iz mog sela,
Nadmašili glavom vlašićku prtinu;
Krvava horda u vozđu se splela.
Djeca su čekala proljeće u zidu,
Travnicka dzemra da im rebra zgriju,
Ocevi i braca uz bijelu piramidu
Da se sa nje katili vise ne smiju.
Pred maj festival krušaka i šljiva,
Oživjele bašče k'o dragost se sjaje,
Okružen stražom lijeha i svih njiva,
Travnik je nadhrvo jučerašnje belaje.
Haremi jesu još bjelji postali,
Duži i širi ispod cvatnih grana,
Heroji pali prije neg zumbuli iscvali,
Al' proljeće je s njima i ispod nišana.
Travničko proljeće devedeset pete,
Iako još bolno od svekolikih rana,
Ne mogu opjevati najbritkije poete
U knjizi dužoj od cvjetnih meridijana.
(Pjesma napisana 1995.,, objavljena u PREPORODU br. 4/749, od 15.
februara 2003.)
Ismet
Ramljak
Mostar
|
TA RIJEČ DERVIŠOVA
(Homage Dervišu M. ef. Korkutu)
Riječ Derviš efendije žubori k'o Jala
I možeš njome iftariti žedan,
I ta riječ svijetla Travnik obasjala
Hairli adetom njoj si već predan.
Ta riječ Korkutova ko kandilj na šerefi
Lončarice dične nad kaburom oca;
Treperi, bdije, seiri i ćeifi
Međ toponimom svakim od Turbeta do Doca.
Ta riječ ista, blista u Gafićevoj priči
I kao da slušaš potomka Muftije,
Događa se sad, a potpuno liči
Na ono što Derviš kazivao je prije.
Ta riječ Korkutova, travnička, naša
Slast je sa Dokuza, Hazne i Jale,
Dervišovo šerbe, Mustafina čaša,
Biserne je vode vileničke glačale.
Nek ostanu da vriju ta vrla vrela,
Sa devet slavina u srca nam toče,
Nek u slast je srče i grad i sela,
Nebeska travnička ljubav to hoće.
Načiniti sebi rječnik Derviš-age,
Ne zamesti nipošto toponime pretka,
Za svoj prostor očeličiti snage
I čuvati hairli sve od tog imetka.
Dervišova riječ nije puko slovo
Već je ime vaše i hronika vaša,
Za mene, tek, nešto i staro i novo;
Sulejmanija, Baščaršija, Bunarbaša...
Kaligrafske riječi Derviš efendije
Ugravirane u meni k'olevhe pobožne,
Nek ostanu takve dok Lašva vrije
Uz potomke čedne i nišane složne.
(Pjesma napisana 1995., objavljena u PREPORODU br. 4/749 od 15. februara
2003.)
Ismet
Ramljak
MOSTARSKI JULI 2004.
Prima se na čast, prima se na znanje:
Stari most je dvije obale spojio:
Svakom isto, ni više ni manje,
Svjetlošću nam duše obojio.
Sad činjenje, eto, učinjenim zrači,
Sve tako tiho uz Božije dane;
Sad svi znamo koliko nam znači,
Da živimo mirno uz priču na tenane.
Zrije mostarsko ljeto vruće,
Slašću se pune smokve i čokoti,
U mostarskoj strukturi isti kao juče,
Stari most blista u cijeloj ljepoti.
I, časti svojom sublimnom bjelinom,
Misli, duše, srca nam i oči,
Diže nam ponos svemoćnom vrlinom,
A možemo i jedni drugima doći.
Dišemo duboko nad njegovim lukom,
Došli smo sebi nakon deset ljeta;
Njegovim čuvstvom, znakom i porukom,
Već je bogatija čitava planeta.
Došli smo sebi, a bujrum i svima,
Nek' vječno živi zagrljaj međa,
Talenat, vrlina koju Stari ima,
Za sve i svakog ta moćna mu leđa.
Ismet
Ramljak
|
