Travnik
TUDJINA
Što je tuđina, ona nije kriva,
Što sam tuđinac, ne krivim je za to,
Neću da me više od mene skriva,
Idem pravo sebi na rođeni plato.
Ni ovdje nisam od sebe bježao,
Imao sam u sebi podršku neku,
Više sam na neke naše režao,
Nego na ovu tuđinu daleku.
Ima bujruma za parče tuđine,
Ima rešpekta živućeg za neke,
Za svaku dobrotu dvostruke topline,
Za čašu vode izvor moje rijeke.
Za komad kruha vršaj moga žita,
Za besjedu ljudsku pjesma do Sljemena,
Hej, tuđino, čudna, maglovita,
Još te voli Bosna raseljena.
Volim te i ja, pripazi mi djecu,
Pa onda dođi u goste sa njima,
U najljepšu Bosnu u julu mjesecu,
Grlim te s njima rukama obima.
Ismet
Ramljak
Ferhadija - Banjaluka 1970
|
TRAVNIČKA LJUBAV DERVIŠOVA
Najveći su, ipak, meridijani ljubavi,
Ona ima najbrža krila i korake
I nikad ona ne može da zboravi
Daleke i minule dane i konake.
Ljubav zna umješno da smanji daljine,
Da Kapali čarsija Baščaršiji je blizu,
Pa kad se želja kao merak vine,
Nad Bosforom lebdi sav Travnik u nizu.
Kad vlašićki zrak zmiriše u duši
Ispod Ovčareva il' podno Vilenice,
Preduga cesta u kratku se preruši,
Presahnu magle, pljusci, vijavice.
Pred Korkutovim dugim korakom i skokom,
Kopne rampe, svijetle putokazi;
U Travniku zapaljen djevojačkim okom
Sretnom nogom po Dokuzima gazi.
Sa trista ruku selami sviju,
Rasprši vid uz ravni i strane,
Fatihu očevima uči pred jaciju,
Sutra ostalima čim harem osvane.
Musallom klanja k'o u stari vakat,
Da tu raspe pregršti milosti,
Na Osoje i Vakuf naslanja lakat
Jeribasme zriju, on skrušno posti.
U akšamu mu natoče ibrik na Jali
I vruć somun iz Varoši donesu;
Sebe kudi, a sve druge hvali;
On ponajbolji a drugi dobri jesu.
(Pjesma napisana 1995., objavljena u PREPORODU br. 4/749 od 15. februara
2003.)
ŽAL ZA FERHADIJOM
Da l' je bar suzicu pustila planeta,
Kad katili ubiše ljepotu nebesku,
Kad pade minaret i sva kubeta,
Da l' je vrijedilo išta plakati UNESKU?
Il' samo za sebe i tisuće insana,
Što im razbiše i snove i javu,
Ferhadija draga grubo je skrhana,
Al' planeti nije lupnula o glavu.
Kuda si pristao nerazumni svijete,
Kuda ćeš s rukama, srcem i glavom,
Gdje su ti tvoji eruditski poete,
Da našu Ferhadiju ovjenčaju slavom?
Kad Ferhadije nejma uzalud je slava,
A mogao si svijete da spriječiš idiote,
Al' nastaće nova od emera nam prava,
Sva od atributa vrhunske ljepote.
Od raskošnih nebesa njenoga dekora,
Grjehota je bilo zagrebati i šaru,
Jer, učinili bi i nešto najveće,
Da bila je srušena i njihova maketa.
Sada sve iznova s naučenom školom,
S nijjetom, fitretom i emerom jakim,
Bez onih što pucaju autogolom,
Želim se sresti s valjanim svakim.
Srećom ona nije srušena u nama,
Srca su nam sjajna k'o njene arabeske,
Zablistaće tu opet banjalučka dama,
Pa nek' se zastide fukare svjetske.
Ismet
Ramljak |
