TOP
Bedrudin
GUŠIĆ
Dr. SEMIR VRANIĆ,
uposlenik Instituta za patologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu,
doktorant Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pasionirani sakupljač
tekstova sevdalinki, saradnik Instituta sevdaha, povratnik u Domovinu.....:
"U SVOJOJ SE DOMOVINI OSJEĆAM NAJLJEPŠE"!
Spojila nas je zajednička ljubav prema sevdalinci,
prije nekoliko godina. No, naše jaranstvo ne mora biti i preduvjet da ga se
predstavi široj javnosti, već neki drugi fakti koji su vezani za ovog mladog
čovjeka. Prije svih, njegov povratak iz Danske u Domovinu, u Sarajevo (roditelji
ostali u Danskoj!), što je, moramo priznati, rijetkost i nije u trendu. Semirov
dugogodišnji hobby i aktivna suradnja sa Institutom sevdaha u Visokom također je
jedna od odrednica koja ga čini posebnim u njegovoj (i ne samo njegovoj)
generaciji i što nedvosmisleno zaslužuje svaku pažnju i poštovanje. Uostalom, i
dosadašnji rezultati i ambicije u njegovom profesionalnom pozivu - medicini,
makar i ne bili rijetki, samo su dopunili opću sliku o njemu. Zaista, sasvim
dovoljno da ovog vrijednog, uzornog i plemenitog momka predstavimo našim
čitaocima kroz slijedeći razgovor.
|
Dr. Semir Vranić sa
Bedrudinom Gušićem, juna 2006. ispred "Vječne vatre" u
Sarajevu |
|
Hoćeš li, u najkraćem, izložiti svoj životopis?
Dr. VRANIĆ: Rođen sam 1974. godine u
Trebinju gdje sam završio osnovnu i dio srednje škole. Po izbijanju agresije i
rata protiv Bosne i Hercegovine izbjegao sam u Dansku gdje sam dovršio srednju
školu i studirao jednu godinu ekonomije. U međuvremenu sam naučio i danski jezik
te usavršio znanje iz engleskog jezika. 1997. sam se vratio u Bosnu i
Hercegovinu gdje sam upisao studij medicine koji sam završio 2004. godine. Od
2005. godine sam pripravnik Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, a od 2006.
godine uposlenik Instituta za patologiju Kliničkog centra Univerziteta u
Sarajevu. Od školske 2006./2007. sam doktorant Medicinskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu. Tokom studija i nakon završetka boravio sam na više međunarodnih
kongresa i edukacija širom svijeta (Zagreb, Beč, Berlin, Groningen, Pariz,
Opatija), posljednji je bio «26th Congress of the International Academy of
Pathology» koji se održao u Montrealu, Kanada, u septembru 2006. Tokom ove
godine očekujem odlaske u Zagreb i Istanbul gdje će se u septembru održati
veliki «Evropski kongres patologa». U naredne ću tri godine vjerovatno putovati
u SAD zbog edukacije iz patologije te znanstvenih istraživanja vezanih za moju
doktorsku tezu. «Probni rezultati» za moju doktorsku tezu se nalaze ovih dana na
recenziji u jednom utjecajnom američkom časopisu za patologiju.
Šta je prevagnulo da, za razliku od velike
većine naših mladih ljudi, odlučiš da studiraš te potom živiš u Sarajevu?
Dr. VRANIĆ: Prevagnula je ljubav prema domovini
i prema medicini. U svojoj se domovini osjećam najljepše, pogotovo ako je moj
rad od dobrobiti za ovu zemlju. S druge strane, medicina je univerzalna znanost,
a znanost ne poznaje granice.
Jesi li se opredijelio za specijalizaciju i za
koju granu medicine?
DR. VRANIĆ:
Jesam, patologija je moj izbor. Trenutno čekam
specijalizaciju iz patologije koja traje 4 godine. Znanstveni rad u medicini je
također veoma važan segment moje profesije. Objavio sam do sada pet znanstvenih
radova i 17 kongresnih saopćenja (na gore spomenutim kongresima) i svi su radovi
vezani za moje znanstvene i akademske interese, a oni su vezani prevashodno za
razvoj tumora, njihov nastanak, rast i vaskularizaciju. Uža tema zanimanja je
karcinom dojke. Također, mene zanimaju savremeni trendovi u medicini poput
fenomena «evidence-based medicine» koji je postao u razvijenim zemljama
okosnicom savremenog ljekara (umjesto ranijeg «eminence-based medicine» gdje se
liječenje pacijenata prevashodno zasnivalo na ljekarskom iskustvu). U našoj se
zemlji medicina zasnovana na dokazima tek nalazi na svome početku i trebaće
zasigurno podosta vremena dok ne zaživi u potpunosti.
S obzirom na općepoznatu ekonomsko-socijalnu
situaciju u zemlji, kako vidiš položaj zdravstva u takvoj situaciji i okruženju
i da li to bitno utječe na kvalitet svih nivoa zdravstvenih usluga stanovništva?
DR. VRANIĆ: Svakako da utiče jer je medicina
danas visoko sofisticirana struka koja traži mnogo novaca i investicija kako u
materijalne tako i u humane resurse. Smatram da su humani resursi ključ, jer od
njih zavisi napredak i razvoj svake struke uključujući i medicinu i ova zemlja,
ukoliko želi naprijed, mora mnogo više pažnje poklanjati svojim humanim
resursima.
Od čega naši ljudi posljednjih godina najviše
umiru i kakav je odnos mortaliteta i nataliteta posljednjih pet godina, na
primjer, u F BiH (ako imaš podatke, naravno)?
DR. VRANIĆ: Na ovo pitanje ne mogu decidno
odgovoriti. Ipak, znam da su kardiovaskularna oboljenja vodeći uzrok smrtnosti u
Bosni i Hercegovini. No, na moj odjel uglavnom dolaze bolesnici koji boluju od
tumora. U razvijenim zemljama tumori jesu ozbiljan problem i postaće (a u nekima
su već postali) vodećim uzrocima smrtnosti opće populacije. Brojni su razlozi za
takav trend i njihova elaboracija svakako izlazi iz okvira ovoga intervjua. O
natalitetu nemam informacije, ali znam općenito da je nizak i da je njegov trend
konstantno u padu u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ja bih napomenuo da su psihičke
traume kroz koje je prošao naš narod jako potcijenjene i da od posljedica ratnih
trauma pati jako velik dio naše populacije (uobičajen termin za taj skup
simptoma je «posttraumatic stress disorder» ili PTSD; sa ovim su se terminom
zasigurno susreli naši ljudi izbjegli u zemlje engleskog govornog područja).
A sada, o Tvome hobby-ju. Otkad i kako si se
počeo zanimati za "našu pjesmu o nama", za sevdalinku?
DR. VRANIĆ: Davno, ja sa sevdalinkom živim od
kad znam za sebe. U mojoj se kući uvijek slušala lijepa pjesma, a sevdalinka je
imala centralnu ulogu. Himzo Polovina je svakako bio najomiljeniji u mojoj kući
i otuda moja nemjerljiva ljubav i poštovanje prema njegovoj interpretaciji.
Jedan si od onih pasioniranih ljubitelja naše
tradicionalne pjesme koji skuplja njihove tekstove. Gdje ih sve skupljaš, odeš
li i "na teren", vežu li te neke anegdote za te aktivnosti, posebno sa izvora
(terena)?
DR. VRANIĆ: Intenzivan sakupljački rad sam
započeo u ljeto 1993. u Danskoj. Od 1995. godine sam boravio u Kopenhagenu, a
tamo je smještena krasna biblioteka – Danska kraljevska biblioteka (danski: Det
Kongelige Bibliotek) koja ima na hiljade knjiga o Bosni i iz Bosne. Među njima
se nalazi i vrijedna građa o bosanskoj (i općenito južnoslavenskoj) usmenoj
poeziji, pa sam iz te biblioteke crpio vrlo vrijednu građu. Tamo se mogu naći i
brojne reference, koje su de facto u Bosni danas nedostupne! Danas u mojoj
arhivi ima preko 4000 različitih tekstova sevdalinki (sakupljenih iz preko 500
referenci) i preko 4500 fonografskih zapisa. Što se tiče izvora, oni su veoma
široki i brojni i uključuju ljude iz cijeloga svijeta: Od finskog etnomuzikologa
Risto Pekka Pennanena (Tampere, Finska), preko Aide Vidan (Harvard, USA),
vrijednog Baskijca iz Španije Julia Pinel Garatea, Ivana Mamule (Valjevo,
Srbija), vrijednog muzičkog kritičara Ognjena Tvrtkovića, koji živi na relaciji
Sarajevo-London, prof. dr. Rašida Durića (Bochum, Njemačka), pa sve do prof. dr.
Muniba Maglajlića i vrijednog mr. Mirsada Kunića koji je trenutno na Harvardu
kao stipendist Fullbrightove fondacije. Tu su i brojni pasionirani sakupljači
širom Bosne i Hercegovine. Posebno želim istaći saradnju i prijateljstvo sa
Amerikankom Mary Sherhart iz Seattle, WA, koja divno pjeva sevdalinke i koja se
upravo vratila kući nakon kraćeg boravka u Bosni i Hercegovini i novih snimaka
koje je napravila u Institutu sevdaha. O tim će snimcima zasigurno biti riječi
narednih mjeseci i godina.
Želim istaći da redovno posjećujem biblioteke
zemalja u koje idem jer u njima ima dosta vrijedne građe. Ako Bog da, kada odem
u SAD, namjeravam posjetiti «The Milman Parry Collection of Oral Literature» na
Harvardu, koja je najvrijednija i najveća kolekcija bosanske usmene poezije u
svijetu sa preko 11.000 fonografskih zapisa koje su napravili velikani usmene
poezije Milman Parry (1902-1935) i Albert Bates Lord (1912-1991). Imam poziv dr.
Aide Vidan da posjetim tu vrijednu kolekciju kada dođem u SAD. Neke reference
nađem i preko internet knjižara poput Amazona i Ebay-a te velikih antikvarnica
širom svijeta. Upravo očekujem da mi ovih dana ljubaznošću Mary Sherhart dođe
jedna od knjiga iz Parryeve kolekcije, a zahvaljujući Juliu Pine Garateu
vrijedni snimci sevdalinki koje su Francuzi i Nijemci sačinili početkom 50-ih
godina XX stoljeća.
I onda, došlo je, rekao bih, do neminovne
suradnje sa našim poznatim umjetnikom-sevdalijom, gospodinom Omerom Pobrićem.
Kako je počelo s njim i u čemu se ogleda ta suradnja? Koji su projekti nastali
iz iste?
Dr. VRANIĆ: Sa gospodinom Pobrićem sarađujem od
2003. godine kada smo radili na projektu «Banjalučki sevdah u vremenu». Tada smo
skupili 108 različitih pjesama o Banja Luci i njenim toponimima. Od 2005. sam
zvanično i saradnik Instituta sevdaha, a uglavnom radim na traganju za starim i
zaboravljenim pjesmama, a njihov je broj ogroman. Također, dijelom obavljam i
međunarodnu korespondenciju za Institut sevdaha. Trenutno sam bio angažiran na
pronalasku izvora za stare pjesme u sklopu projekta «Otkriveno blago».
Koliko uistinu postojanje Instituta sevdaha
doprinosi da se taj naš prepoznatljivi kulturološki izražaj i dio našega
duhovnog bića, dakle naša sevdalinka, na neki način "institucionalizira" i
zaštiti od nestajanja?
DR. VRANIĆ: Doprinosi značajno jer je to
organizirana struktura koja ima svoje zacrtane ciljeve kojima stremi. To je
suština.
Može li sevdalinka preživjeti pred naletima
prekodrinskog šunda i drugih uvezenih vrsta muzike i mogu li je spasiti samo
pojedinci - entuzijasti? Gdje bi trebalo još djelovati, organizirano? Ima i ona
- "koliko para, toliko muzike...", zar ne?
Dr. VRANIĆ: Naravno da može. Sevdalinka je
jedinstvena muzičko-poetska forma čiji su ljepota i kvalitet neupitni, a to su
glavne reference koje joj osiguravaju trajnost. Sigurno da fali institucionalne
zaštite sevdalinke, pogotovo od ključnih institucija u državi – RTVBiH, Muzičke
akademije, Akademije nauka i umjetnosti BIH. Te su institucije uglavnom nemarne
prema bosanskom muzičkom naslijeđu čija je sevdalinka perjanica. Elaboracija
uzroka takvog ponašanja svakako prevazilazi okvire ovakvog razgovora.
Budući da si mlad, onda Te mogu pitati imaš li
nekog uzora u svijetu sevdaha - među izvođačima, recimo?
DR. VRANIĆ: Za mene je rahmetli Himzo Polovina
bio najveći tumač sevdaha. Njegov pristup, a posebno toplina i neposrednost u
interpretaciji su neprevaziđeni. Sa Himzom je sevdalinka doista visoko dogurala
i zato ga moramo spominjati sa velikim pijetetom i poštovanjem.
Prije nepune dvije godine uspješno je završen
jedan značajan projekt o sevdalinci o mome gradu - Banjoj Luci. Tim povodom si
bio i na promociji istoga u glavnom gradu RS. Dok Ti pripremam ovo pitanje,
naumpade mi ona pjesma g. Irfana Ajanovića nastala nakon zemljotresa u gradu na
Vrbasu iz 1969. - "Ne čuje se pjesma sa Vrbasa..." Dakle, nastao je projekt o
100-njak sevdalinki o Banjoj Luci, ali me surova stvarnost navodi da Te pitam:
je li Banja Luka otpjevala svoje sevdalinke?
Dr. VRANIĆ:
Bojim se da u muzičkom smislu nije samo Banja Luka
otpjevala svoje sevdalinke nego i cijela Bosna i Hercegovina. Vrijeme nije
naklonjeno tom žanru, nažalost. Rijetki su pravi baštinici sevdaha danas u
cijeloj Bosni i Hercegovini.
Jesi li u svom istraživačkom sevdalijskom radu
imao kontakte sa sazlijama i koliko se taj instrument još uvijek prenosi na
mlađe i u kojim našim krajevima?
Dr. VRANIĆ: Da, naravno. Sevdalinka je
najautentičnija uz saz. Imam kontakte sa Avdom Lemešom, odličnim sazlijom i
pjevačem iz Sarajeva, a poznajem se i sa Hašimom Muharemovićem, doajenom
bosanskog saza iz Srebrenika. Jako se slabo prenosi na mlađe. Nešto je po tom
pitanju radio Institut sevdaha organiziranjem «Takuma sazlija». Važno je svakako
spomenuti i ime Emine Zečaj koja prilježno i sistematično preko 40 godina
baštini sevdalinku uz saz.
Za sami kraj, hoćeš li i našim čitaocima
ispričati onu zanimljivu zgodu o "vrijednom, hrabrom i upornom" Bošnjaku Mustafi
Imamoviću iz Knežine kod Sokoca?
DR. VRANIĆ:
Da. Riječ je o 65-godišnjaku koji se jedini za
stalno vratio u mjesto Knežina između Sokoca i Olova. Svi znamo kakva je
realnost tamo, ali je vrijedni Mustafa Imamović smogao hrabrosti, i pored stana
u Sarajevu, da se vrati u rodno mjesto i ostane na svome ognjištu. Vrijedni i
hrabri Mustafa se bori za obnovu lijepe Selimija džamije (vjerovatno građene za
vladavine Selima I, 1512-1520), vrijednog arhitektonskog spomenika, koju su
četnici u ratu srušili. Da ništa nije slučajno govori mi i podatak da sam prije
nekoliko dana u antikvarnici našao separat rahmetli Alije Bejtića o Knežini i
njenoj džamiji, a čije sam slike skenirao i tebi na mail poslao. Ako Bog da, na
ljeto ćemo posjetiti našeg Mustafu i dati mu, barem, simboličnu podršku u
njegovoj plemenitoj namjeri. Ja sam ga posjetio prošlog ljeta sa mojim dragim
prijateljem Ismailom Bejtovićem iz Bosanske Gradiške, trenutno u Danskoj.
Želim Ti puno hajra u daljnjem životu,
profesionalnom pozivu i još puno, puno sevdalijskih projekata. Hvala za ovaj
razgovor.
Dr. VRANIĆ: Hvala, dragi Bedro, i ja tebi i
tvojima želim sve najljepše, kao i onima koji će imati strpljenja da ove retke
čitaju.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
30.01.2007.
