TOP
ANDREJ NIKOLAIDIS,
crnogorski književnik i publicist :
"NEKA AMERIKANCI PROBAJU UREDITI AMERIKU NA TEMELJU DEJTONSKOG SPORAZUMA"!
Ako su zavisno novinarstvo, te novinari
i publicisti na prostorima ex-Jugoslavije u posljednjih 16-ak godina, nažalost,
postali pravilo, oni istinski nezavisni, ali uporni u promicanju ISTINE kao mota
novinarske profesije su izuzeci. Po skromnom mišljenju i kriterijima ovog
moderatora, u prvi saff (red) tih hrabrih i odvažnih
poslenika pisane riječi na prostorima od "Vardara pa do Triglava", svakako
spadaju Viktor Ivančić, Petar Luković,
Andrej Nikolaidis... Odbranili su i još brane čast profesije. Bilo mi je
zadovoljstvo i čast razgovarati sa jednim od njih.
U
Crnoj Gori je zavladala najgora bagra, bahata i bezočna. Moraće ih neko pomesti...
Bratstvo u zajedničkom
zločinu neraskidiva je veza.... Amfilohije je ćutao pred referendum, sada
slijedi nagrada za to.
...Ali mali, poput Crne Gore, rade ono što im veliki
kažu.... Neka probaju oni urediti Ameriku na temelju Dejtonskog
sporazuma.... Neka to nose kući pa svoj dom tako srede... "Dejtonska Amerika" bi
se raspala za tri godine.... Dodik je
opasan igrač... On je izbore dobio na nacionalističkoj platformi....
Stoga: pustite Dodika i svoje dvorište spremite da zablista kao prostor očišćen
od korupcije i etničke mržnje, kao prostor demokratije i vladavine prava. To je
najbolji odgovor Dodiku. Tako se pravi jaka Bosna, u kojoj neće postojati dva,
nego jedno, veliko dvorište, da tako kažem kad sam se već dohvatio ove avlijske
terminologije.... Kada čujem frazu "naše nezavisno sudstvo", uhvatim se za
pištolj....
U nadnaslovu sam Vas predstavio kao
poslenika pisane i javne riječi, ali sa prefiksom crnogorski, jer službeno i
pripadate tom esnafu. Međutim, s obzirom da je baš Vaša javna riječ univerzalna
i ima praktičan domet znatno izvan granica Crne Gore, onda tako definirani
prefiksi za književnike i publiciste imaju uslovan i relativan značaj. Šta
mislite o izrečenoj tezi?
NIKOLAIDIS: Da ste u pravu. I ne samo to: tu gdje stoji "crnogorski" može
stajati i bosanski. Ako u Crnoj Gori živim, u Bosni sam rođen i živio sam. Osim
toga, moj odnos sa Crnom Gorom i tim "crnogorski", kao i sa bilo kojom drugom
nacionalnom odrednicom je u najmanju ruku toplo-hladan.
Jeste li već osjetili ikakvu
ambijentalnu razliku između vlastitog književnog i publicističkog djelovanja u
Crnoj Gori do kraja maja prošle godine i nakon što je ta država postala i
formalno nezavisna?
NIKOLAIDIS: Ima promjena, ali ne nužno na bolje. Imao sam mnogo problema.
Pritiskali su me na sve načine, jedino u mene nisu pucali. Sudili su mi, i dalje
sude, zbog tekstova me privodili u policiju, prijetili telefonom, lično, preko
poznanika, ne daju mi pasoš i ličnu kartu, uništavaju mi kola i ostalu
imovinu... To su radili i opozicija i vlast, i Srbi i Crnogorci. Ni sada nije
bolje, pritisci traju. Pazite, u Crnoj Gori nezavisnost ne rješava ništa: nakon
nezavisnosti su samo stvorene pretpostavke da bude bolje. I to nije malo: jer
imati nadu, nije malo. Ali ljudi su umorni od decenijske borbe za državu,
njihovi senzori za pravedno slabe, neće da otvaraju nove frontove, tako da oni
najbolji, koji su stvorili Crnu Goru, sada ćute. A novih dobrih nema. Zavladala
je najgora bagra, bahata i bezočna. Moraće ih neko pomesti.
Crna Gora se riješila balasta zvanog
Srbija i time trasirala jednu od važnijih dionica svoga puta u bolju budućnost.
Postoje li i koje su, po Vašem mišljenju, preostale natruhe prošlosti u
crnogorskom društvu i političkoj sceni te zemlje koje i dalje otežavaju i
usporavaju taj put?
NIKOLAIDIS: Sve ovo o čemu sam vam govorio otežava taj put. Prije svega,
ovdje nije bilo lustracije. Nekih 90 posto pravoslavne populacije podržavalo je
ratove i zločine, predvođeni političarima koji su i dalje, svi odreda, aktivni.
Sad: mogu li oni koji su predvodili ovdašnji fašizam sprovesti lustraciju?
Naravno da ne mogu. Da je bilo lustracije, sve ratne stranke, uključujući tu i
vladajući DPS bile bi zabranjene, kao što je u Bosni SDS morao biti zabranjen, a
znamo da nije. Svi funkcioneri iz tog vremena bili bi trajno onemogućeni da se
bave politikom. A fašističke horde koje se danas odazivaju na ime glasači i
građani, bili bi prevaspitani. Umjesto toga, svi oni, udruženi, zlostavljaju nas
koji smo se od prvog dana borili protiv rata, nas koji smo ustali protiv
zločina. Jer koliko god se oni borili za vlast, veza koja postoji među njima je
neraskidiva: bratstvo u zajedničkom zločinu neraskidiva je veza.
Mitropolit CPC, gospodin Mihajlo,
nedavno izjavljuje kako je odnos crnogorskih vlasti prema toj Crkvi ostao isti
te da je, po njemu, i dalje favorizirana mitropolija SPC u Crnoj Gori. Veoma je
važno ovdje napomenuti da CPC još uvijek nije tretirana u Ustavu CG. Koliko će
prisustvo tih dviju, po mnogo čemu suprostavljenih Crkvi u CG opterećivati njenu
političku i društvenu stabilnost i kakav eventualni rasplet, sa aspekta odnosa
Države po tom pitanju, očekujete?
NIKOLAIDIS: Vlast je već prelomila, predsjednik Vujanović ne samo da
podržava SPC, nego nastupa kao njen advokat. Vlast i Amfilohije, dakle SPC,
imaju dugu i bogatu zajedničku istoriju... I međusobno se uvijek pridrže kad je
najteže. Amfilohije je ćutao pred referendum, sada slijedi nagrada za to.
Da li su crnogorske vlasti do sada
dovoljno učinile napora da uhvate Karadžića i ako tvrde da se "on ne nalazi na
teritoriji Crne Gore...", mogu li se te tvrdnje smatrati prihvatljivim i jesu
li bile potkrijepljene argumentima i dokazima?
NIKOLAIDIS: Čujte, čovjek je bio tu, to svako zna, nema sumnje da se
skrivao u manastiru Ostrog. Kao što nema sumnje da je i Mladić bio tu, kupao se,
uživao na plažama. Umjesto da ga uhapse, rekli su mu da napusti Crnu Goru, našto
je ovaj izvrijeđao policijskog izaslanika koji mu je to saopštio. Mada je
nepravedno optuživati Crnu Goru što gospoda još nisu u Hagu. Najveći krivac je
takozvana međunarodna zajednica. Ako gospoda imaju, a imaju, tajni dogovor sa
Vladama velikih sila, šta tu Crna Gora može da uradi? Ako Karadžić ima dogovor
sa Holbrukom, šta bi se desilo da je Đukanović uhapsio Karadžića? Amerika bi
uvela sankcije Crnoj Gori? Šalim se, dakako. Ali mali, poput Crne Gore, rade ono
što im veliki kažu.
Pred kraj prošle godine boravili ste u
Puli, na Sajmu knjige. Za "Jutarnji list" ste tim povodom, između ostalog
izjavili:
"U jednom su nam trenutku uzeli sve, bilo smo posljednja linija otpora, ali
zadali smo udarac pisanjem. Borili smo se pisanjem kroz književnost i novine i
tako je nastala nova književna crnogorska scena."
Ko još, osim Vas, čini tu novu
crnogorsku književnu scenu i imate li problema sa retrogradnim snagama i
njihovim sljedbenicima?
NIKOLAIDIS: Tu su još Ognjen Spahić, Balša Brković, koji je daleko bolji
pisac od oca Jevrema, potom Aleksandar Bečanović, najveći erudita crnogorske
književnosti, pa Dragan Radulović, i nekoliko sjajnih cura; Sanja Martinović i
Dragana Tripković, prije svih.
Kako je Jevrem Brković nakon što su ga
pokušali ubiti? Da li je identificiran napadač te oni koji eventualno stoje iza
tog terorističkog čina?
NIKOLAIDIS: Jevrem Brković tvrdi da su ga pokušali ubiti. Drugi ljudi
misle da su ga pretukli gvozdenim šipkama, kao što su i planirali, a onda ubili
njegovog pratioca Srđana Vojičića, što nisu planirali. Kada su već imali pištolj
u rukama, a Brković ležao na zemlji, šta ih je sprječavalo da ga ubiju, pitaju
se neki novinari? Pitanje da li je pretučen ili preživio pokušaj atentata je
bitno iz sljedećeg razloga: ako je pretučen, to je klasično mafijaško upozorenje
da zaćuti. Jevrem nije zaćutao. Strah me je da opet ne krenu na njega, ne samo
mene, nego mnoge ljude. Ako je bio atentat, onda je već preživio najgore. Država
nije, i nikada neće otkriti ubice. Sam Brković zna ko stoji iza svega, i
vjerujem da će to i reći kada bude procijenio da je pravi momenat.
Iz spomenutog intervjua "Jutarnjem
listu", u povodu Vašeg boravka u Puli, saznajemo da Vam je to bio "prvi odlazak
u inozemstvo nakon 1992. godine..." Planirate li posjetu rodnom gradu i, prema
Vašim saznanjima, "da li je Sarajevo tamo gdje je nekad bilo..."?
NIKOLAIDIS: Evo, prekosutra (razgovor vođen u ponedjeljak, 15. januara
2007., op. B.G.) odoh u Sarajevo. Slobodna Bosna mi je štampala knjigu,
"Balkanska rapsodija", izbor iz kolumni koje pišem za SB, koji je uradio sjajni
Edin Avdić. Koliko znam, Senad Avdić sprema pravi teferič, sa jagnjetom i
orkestrom, onako pravo bosanski.
Kada je riječ o BiH i njenim mukama,
izgleda da ponovo Amerikanci, sada putem svoga ambasadora, pokušavaju uredovati
i nametnuti neka slijedeća ustavna rješenja. Može li se na onakvim dejtonskim
temeljima graditi neka normalna Bosna i Hercegovina, prihvatljiva za sve njene
odane građane i EU, ili joj treba potpuno novi Ustav? Nije li drsko ponovo
nametati ustavne amandmane koji su u aprilu prošle godine na demokratski način
odbijeni?
NIKOLAIDIS: Neka probaju oni urediti Ameriku na temelju Dejtonskog
sporazuma. Neka to nose kući pa svoj dom tako srede... "Dejtonska Amerika" bi se
raspala za tri godine. Niti jedna država, pa ni Bosna, ne može na tim osnovama
normalno funkcionisati i razvijati se. Što se drskosti tiče, na to se moramo
navići. Takva su pravila igre. A pravilo broj jedan glasi: igraš po pravilima,
sve dok ne postaneš veći od igre. Onda pravila pišeš ti. Do tada, žaliti se na
pravila gubitak je vremena.
Kao što je svojevremno Milošević bio
najprije miljenik Zapada, a potom zna se gdje i kako je završio, i
neprikosnoveni lider bh. Srba Milorad Dodik je u izvjesnom smislu političko čedo
istog tog Zapada. Međutim, poznato je da upravo on najviše opstruira sve
reformske procese u BiH, blokira njen put ka Europi, te javno se zalaže za
referendum u RS. Šta se realno može očekivati iz te pat pozicije: daljnji
pritisak EU na popuštanje u Dodikovim tvrdokornim stavovima, prihvatanje nekog
polovičnog - kompromisnog rješenja ili EU ne zna šta hoće sa Bosnom?
NIKOLAIDIS: Kad smo već kod sportske terminologije... Dodik je opasan
igrač. On je izbore dobio na nacionalističkoj platformi. Drugačije ih i nije
mogao dobiti. U tom smislu, njegov manevarski prostor nije velik. Ono zbog čega
je on opasan za cjelovitost Bosne i Hercegovine nisu njegove izjave o
referendumu u RS, jer su to budalaštine, za koje i on zna da su budalaštine. On
je opasan zato što je u izvjesnom smislu sposoban, za razliku od svojih
prethodnika u RS. Ako on, kao što je najavljivao, uspije da RS učini naprednijim
dijelom Bosne i Hercegovine (teško, ali recimo: hipotetički), onda on nama koji
smo za jedinstvenu i snažnu BiH izbija jake karte iz ruku. Ako Federacija
stagnira a RS jača, slabe šanse za jaku Bosnu. A za stanje u Federaciji nije
kriv Dodik. Stoga: pustite Dodika i svoje dvorište spremite da zablista kao
prostor očišćen od korupcije i etničke mržnje, kao prostor demokratije i
vladavine prava. To je najbolji odgovor Dodiku. Tako se pravi jaka Bosna, u
kojoj neće postojati dva, nego jedno, veliko dvorište, da tako kažem kad sam se
već dohvatio ove avlijske terminologije.
Veoma često slušamo ili čitamo o potrebi
tzv. pomirenja među narodima bivše Jugoslavije koji su ratovali međusobno.
Međutim, može li se govoriti o tzv. pomirenju bez zadovoljenja pravde, odnosno
sankcioniranja pojedinaca i država koji su izvršili zločine, odnosno agresije na
BiH, u konkretnom slučaju?
NIKOLAIDIS: Ne. Takvo pomirenje bilo bi lažno i temelj novih sukoba.
Nažalost, vrijeme prolazi a krivci ostaju nekažnjeni. Ako Srbija i Crna Gora
budu kažnjene za agresiju na BiH, biće to dobro ne samo za BiH, nego i za
duhovni preporod te dvije zemlje. Ja sam to više puta ponovio, ali bojim se da
sam u Crnoj Gori usamljen u tom stavu.
Sa najzvaničnijih mjesta u svijetu se
najavljuje da će Kosovo dobiti nezavisnost u martu ove godine. Da li će i koliko
to utjecati na stabilnost u regionu i može li imati ikakve posljedice po
suverenitet i teritorijalni integritet BiH?
NIKOLAIDIS: Nisam siguran, to prevazilazi moja saznanja i analitičarske
moći. Čini mi se da Srbija nema načina da spriječi nezavisnost Kosova. Ali
pazite, frustrirana, ranjena i ponižena Srbija u komšiluku nikome ne odgovara,
osim glupanima koji će uživati zato što je komšiji crkla krava. Takva Srbija je
opasna, kao što je bila i ona Miloševićeva 1989. Sad, pitanje je: kakva Srbija
nije opasna? Ne znam, ne vidim takvu. Ali takva nam svima treba: i Srbima, i
nama koji živimo sa i pored Srba. Za takvu Srbiju, okrenutu sebi i svome dobru,
ne tuđem i tuđem zlu, od mene i vjerujem svakog susjeda bi dobili ruku pomoći. U
Srbiji živi mnogo sjajnih ljudi koje guši osjećaj nemoći jer toliko dugo ne mogu
ništa da urade, a društvo strmoglavo propada u sve veće ludilo i beznađe. Ja sa
Albancima živim, i znam kako je to uporan i vrijedan narod, koji je predugo bio
izložen zlostavljanju i poniženju, i bezbrojnim nepravdama. Oni su odlučni da
Kosovo postane država. Srbija ih je vrijeđala, potcjenjivala, pričala viceve o
njima i na koncu ubijala, a sada će izgubiti od istih tih Albanaca. To se na
engleskom zove Wake Up Call. Koji, bojim se, nema ko da čuje.
Da li je presuda Opštinskog suda u
Podgorici po tužbi "Dželatovog Šegrta" (Nemanja Kusturica) protiv Vas postala
pravosnažna i kako je to na kraju sve završilo (ako je završilo)?
NIKOLAIDIS: Nije, dobiću ja taj spor, zahvaljujući između ostalog i mojim
Bosancima koji su u hiljadama potpisali peticiju protiv presude da sam kriv.
Proces je bio najmješten, ali kada su vidjeli žestoku reakciju javnosti, povukli
su se.
S obzirom na Vaša lična iskustva i
iskustva mnogih, može li se još uvijek govoriti o nezavisnom sudstvu u većini
država nastalih raspadom SFRJ?
NIKOLAIDIS: To je kafkijansko sudstvo. Kada čujem frazu "naše nezavisno
sudstvo", uhvatim se za pištolj.
Baš mi je bilo ugodno s Vama
razgovarati. Želim Vam svako dobro, puno još dobrih - kritičkih, istinoljubivih,
principjelnih i pravdoljubivih tekstova, te da se niska Vaših romana sa
sadašnjih pet znatno uveća. Za tako nešto postoje i realne pretpostavke jer ste
mlad čovjek. Hvala Vam mnogo za ovaj razgovor.
NIKOLAIDIS: Hvala vama. Zadovoljstvo je, uistinu, bilo moje.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
16.01.2007.
