TOP
Prof. dr. ROKO
MARKOVINA, preddejtonski poslanik/zastupnik
SDP-a u Skupštini R BiH, trenutno sveučilišni
profesor u Splitu:
"NIJE BILO ALTERNATIVE REFERENDUMU O
NEZAVISNOSTI BiH"!
|
Prof. dr. ROKO MARKOVINA, preddejtonski
poslanik/zastupnik SDP-a u Skupštini R BiH, trenutno
sveučilišni profesor u Splitu
|
|
GUŠIĆ: Gospodine Markovina! Iako ste ovih dana
gostovali na našoj stranici s jednim opsežnim i
nadahnutim prilogom, ja Vam i ovom prilikom
želim dobrodošlicu u nadi da ćemo imati još o
čemu zanimljivome porazgovarati.
Dr. Markovina: Hvala Vam. Drago mi je da sam,
makar sasvim slučajno, stupio s Vama i ORBUS-om
u kontakt i da je to rezultiralo, eto,
stavljanjem dijela mojih promišljanja na Vaš
link, kojega, kako vidim, rado čitaju, a i rado
mi se «javljaju». Sada, kad znam za ORBUS, nadam
se da ću se, s vremena na vrijeme, javljati, jer
imam još dosta toga za reći. Znate, kad čovjek
ima 60 godina i kad je nakon svega što nam se
dogodilo uspio spasiti «dva prsta obraza» i
glavu nekako, kad mu je čitava obitelj na okupu,
unatoč svemu što smo prošli u ovih zadnjih 13
godina, znači da je pribran, realan,
istinoljubiv, objektivan pa i mudar, ako baš
hoćete, a to mu daje snagu za dalju borbu, koja
nije i neće biti baš laka.
GUŠIĆ: Vratimo se najprije na devedesete. Iako
je Berlinski zid bio srušen prije nego su se
desili "prvi demokratski izbori u BiH", neki
analitičari smatraju da je SDP nekako olako
predao vlast nacionalnim strankama. Šta Vi
mislite o tome iz ove vremenske perspektive?
Dr. Markovina: Ja bih počeo odgovor na vaše
pitanje najprije mojim doživljajem «raspada» SKJ
na 14. kongresu. Nakon što je delegacija SK
Slovenije napustila Kongres, pa zatim SK
Hrvatske i SK BiH i kada je Milošević, koji je
predsjedavao tom plenarnom sjednicom, želio
nastaviti Kongres manirom «nema veze-idemo
dalje» i kada pok. Stipe Šuvar, kao još uvijek
tada aktualni predsjednik SKJ, nije stisnuo
petlju pa konačno rekao «popu pop, a bobu bob»,
makar i po cijenu da ga i ubiju, bilo je jasno
da se «nešto iza brijega valja» i da to što se
valja ne sluti na dobro. Ja, kao tadašnji član
SKJ, koji je u to članstvo ušao u svojoj 27
godini života, kao zreo čovjek, ne upisavši se,
već prihvatio, nakon četvrtog poziva da
pristupim u članstvo te Partije i nakon što sam,
kao nepartijac postao direktorom OOUR-a u
Brodogradilištu Split 1973. godine.
Ja, koji sam tada, 1990. godine, bio i član
Glavnog odbora SK BiH, znao sam razvoj situacije
na 14. kongresu SKJ ne sluti na dobro i da su se
stvorile takve razlike u shvaćanjima doktrine
Partije, da nema izgleda da se ona ikad više
sastavi u jedan homogeni Savez. Naime, smrću
Titovom, mnogi su jedva čekali i svim se
sredstvima borili da im se slika, umjesto
Titove, nađe na prvim stranicama «čitanki», a
tom Titu, po svojim ljudskim, moralnim,
političkim i drugim kvalitetama nisu bili ni do
koljena. Možda je Milošević toga presudnog časa,
poučen Titovim legendarnim odlukama u Drugom
svjetskom ratu, pomislio da je vrijeme da neki
drugi «Prozor noćas treba pasti», i pokušao to
sprovesti, a što se, na njegovu žalost, a našu
sreću ( i pored svega što nam se dogodilo)
jednostavno nije moglo sprovesti. Mislim da je
tu bio početak kraja. Sve kasnije bilo je samo
posljedica tog uzroka.
A sada da se vratim na Vaše pitanje.
Ne mislim da je SDPBiH olako predao vlast. Čak
ne mislim da ju je uopće predao. SDPBiH je, za
razliku od drugih sastavnica raspadnutog SKJ iz
drugih republika; počev od Hrvatske, gdje je
SKH, čini mi se, jedva čekao da vlast preda i da
se povuče iz razloga bezbijednosti i zasićenosti
tadašnje njegove «vrhuške», ili naprosto,
tadašnje vodstvo SKH nije bilo spremno, samo,
bez «velikog tate», rješavati nagomilane
probleme i socijalne i nacionalne i gospodarske
i kreditnu zaduženost i... pa preko Slovenije i
Makedonije, gdje je bilo stanovitih otpora,
prepucavanja i borbe za vlast(Janša,
Georgijevski), pa preko Crne Gore ( gdje su isti
iz 1990. i danas na vlasti, čak i uz pomoć
«režiranja» izbora u nekoliko navrata), pa sve
do Srbije, gdje se Miloševićev režim održavao,
pošto-po to i uz pomoć policije, konjanika i
nekoliko mrtvih, sve do njegovog kraha i
odvođenja u Den Haag; zaista shvatio
parlamentarnu demokraciju u punom smislu te
riječi, znajući i poštivajući svu kompleksnost i
osjetljivost nacionalnog pitanja i suživota u
BiH. U Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim
tadašnjim republikama, nije, teoretski gledano,
ni trebalo biti nekih posebnih problema oko
ustroja višestranačja i promjene vlasti, obzirom
da su to bile republike s daleko većim
«domicilnim» stanovništvom nacionalnosti čije su
ime nosile. Međutim, u BiH je to bilo sasvim
drukčije. Bosna je bila primjer za udžbenike
kako različiti narodi, kulture, vjeroispovijesti
i tradicije mogu živjeti zajedno, pa je stoga
pojava višestranačja u Bosni bila osjetljivije
pitanje nego li u bilo kojoj od bivših SFRJ
republika. Pa zar nije i slogan SDPBiH s kojim
smo išli na izbore 1990. godine upravo bio na
fonu «Dobro jutro, komšija» i «Živjećemo
zajedno». Naime, SDPBiH, uvjeren da će NAROD
prepoznati svu opasnost koja prijeti izborom
nacionalnih stranaka na vlast i da će SDPBiH
dobiti većinu glasova na izborima, ušao je u
predizbornu kampanju i same izbore vrlo
korektno, otvoreno i iskreno, kako to
reformiranim socijalistima i priliči. To se,
nažalost nije dogodilo. SDP je bio izdan od
«mangupa iz vlastitih redova», kao što je to
predvidio i Lenjin još 1918. godine. Najveća
pogreška, da ne kažem izdaja, učinjena je
donošenjem brzoplete odluke na zadnjoj sjednici
Skupštine BiH, u sazivu prije izbora 1990.
godine (koliko se sjećam da je predsjedavao rah.
Zlatan Karavdić, da je predsjednik Ustavnog suda
bio pok. Milan Škoro, a trećeg (Hrvata) se
trenutno ne mogu sjetiti) da se u Bosni dopusti
osnivanje i nacionalnih partija. Višestranačje
se moglo izvesti u Bosni i bez stvaranja
nacionalnih partija, upravo iz razloga opasnosti
od pokušaja stvaranja dominacije jedne
nacionalnosti, u višenacionalnoj zemlji. Jer,
tada je u Bosni bilo 43% Muslimana, 32% Srba,
19% Hrvata, mislim oko 11% Jugoslavena (koji i
nisu bili nacija, već uglavnom žitelji iz
miješanih brakova, kojima nacionalnost, iako
pisana po očevoj nacionalnosti, nije
predstavljala nešto posebno da bi je nosili na
«transparentima», a za koju, kako ja to za sebe
kažem, nisu bili «ni krivi-niti zaslužni»), i
preostali procenti do 100% bile su druge
nacionalnosti.
Da zaključim. SDPBiH je želio demokratskim
načinom ući u višestranačku borbu za vlast i
ušao je, ali ne procjenjujući objektivno, ne
samo snagu nacionalnih stranaka, već i njihove
moguće udarce «ispod pasa», i bio je prilično
uvjeren da će dobiti izbore i ostati na vlasti,
siguran da će NAROD biti svjestan tog povijesnog
trenutka za BiH i glasovati za građansku opciju.
Stoga je i išao na izbore udružen sa tadašnjim
Socijalističkim Savezom i sasvim novim imenima
svojih nositelja lista, imenima koja su u BiH
tada nešto značila u regijama iz kojih su
delegirani. Spomenimo se samo rah. Kasima
Begića, Bore Bjelobrka, Tatjane Mijatović-Ljujić
(iz Sarajeva), Adema Ibrahimpašića (iz Bihaća),
Mirsada Đape (iz Brčkog), Krstana Maleševića (iz
BanjaLuke), Rusmira Agačevića (iz Travnika)...i
tako redom sve do moje malenkosti iz Mostara.
Računali smo optimistički na 30% glasova, realno
je bilo očekivati 25%...a dobili smo samo 16%.
Zašto?
U pitanju je bila, najprije, velika
neregularnost izbora i izdaja, kao što sam već
rekao, kako od strane Ustavnog suda BiH, tako i
od Republičke komisije za izbore. Ni jednu
primjedbu o neregularnostima izbora Republička
komisija nije unijela u zapisnik, a danima su
njezini članovi,poslije izbora, pričali o njima.
I danas se sjećam da sam osobno bio prvi
govornik na prvoj sjednici Skupštine i postavio
zahtjev za dopunu dnevnog reda pitanjem o
regularnosti izbora, što se, preglasavanjem nije
prihvatilo. Izdaja je bila i unutar SDPBiH.
Dobar dio članova SDPBiH, naglo je promijenio
dresove. I neki na visokim funkcijama, kojih je
bilo manje, ali i u općinskim odborima, kojih je
bilo znatno više, i to u pritaji. Primjera radi,
Ejub Ganić je bio delegat SDPBiH na 14.
kongresu, a našao se na listi SDA... ili, zar je
moguće da regularnim izborima u Titovom Drvaru
na izborima pobijedi Franjo Boras (HDZ) iz
Mostara, za kojega ja, kao mostarac i «raja»
nisam ni znao da postoji, a kamo li da sam ga
poznavao, ili zar je moguće da u Sarajevu, na
«Ciglanama»-ekskluzivnom naselju u centru grada,
gdje je stanovala uglavnom politička i vojna
«krema» BiH, stranka SDS dobije 90% glasova, ili
da su u Mostar autobusima i kamionima dolazili
«radnici na terenu» i glasuju na način da,
recimo, u Vrapčićima (na istočnoj strani Grada),
gdje je živjelo 20-tak % Hrvata, premoćno
pobjedi na izborima HDZ, a koje je naselje, baš
od «Hrvata» gotovo do temelja spaljeno 1992.,
nakon što je HVO prešao na tu stranu, tjerajući
četnike i tzv. JNA u junu 1992., a koje četnici,
prilikom bježanja nisu spalili. Osobno sam se u
to uvjerio.
Nečuveno.
Pored toga, mi smo u SDPBiH računali, u svojoj
iskrenosti i vjeri u zaista demokratske izbore,
da će se na izborima, za razliku od ranijih
izbora u jednopartijskom sustavu, glasati,
konačno, za ljude i stoga smo išli s novima i
najkvalitetnijima. Ali, nastavilo se glasati za
stranke...a što se ponavlja i dan-danas.
Da nije SDPBiH, posebice Nijaz Duraković, kao
predsjednik s velikom karizmom, posebice nakon
odvođenja delegacije sa 14. Kongresa SKJ, mislio
iskreno da je najbolji kriterij za izlazak na
izbore rezultat dosadašnjeg rada, poštenje i
morala novih ljudi na listama i da se izbori
mogu dobiti i pošteno...mene ne bi nikada dopalo
biti nositeljem izborne liste SDPBiH za
Hercegovinu. Ali, NAROD je očito htio promjene,
nakon 55 godina vladanja jedne partije
i...na žalost, dobio je te promjene koje su mu
se «o glavu razbile». S druge strane, znajući za
neprirodnost, antagonizam i neodrživost
novovladajućeg nacionalnog trojstva, koji je u
koaliciji zasnovao vlast nakon prvih
višestranačkih izbora 1990., SDPBiH je rezolutno
stao na stajalište, predviđajući što će se na
koncu dogoditi, da ne participira u vlasti, ne
želeći na sebe preuzeti odgovornost raspada BiH,
koja je prijetila, već da će biti parlamentarna
opozicija, koja će argumentima pokazivati
vladajućem trojstvu svu besmisao njihovih
odluka. Pa samo sam se ja 18 puta izlazio za
govornicu, dok nisam uspio uvjeriti Vijeće
građana da ne prihvati Prijedlog zakona o
osnivanju nacionalnih sudova. Naime, bila je
ponuđena stupidna ideja da se sudstvo formira na
način da Srbin sudi Srbinu, Musliman -
Muslimanu, a Hrvat - Hrvatu,( kao da onih drugih
uopće nema) i kao da je pravo i pravda -
tržnica, pa ćemo prodati jednome po jednoj , a
drugima po drugoj cijeni...
Koliko mi je poznato iz povijesti, to je bila
jedina predaja vlasti i promjena sustava, do
tada, bez kapi prolivene krvi!
GUŠIĆ: Šta je bila alternativa bh. referendumu o
nezavisnosti u ono
vrijeme i u onakvim okolnostima te kakve bi
posljedice po BiH bile da se
nije desio referendum?
Dr. Markovina: Po mojem sudu, a bio sam nazočan
onoj famoznoj sjednici Skupštine BiH koja je
trajala do 5 sati ujutro, kada je Radovan
Karadžić zaprijetio za govornicom da «ako
izglasate referendum o nezavisnosti BiH
nestaće s lica zemlje jednog naroda» i kada je,
nakon izglasavanja, povukao poslanike SDS-a iz
Skupštine u kojoj se nikada više nisu
pojavili...nije bilo alternative. Kako se
«trojstvo» na toj sjednici raspalo, a neprirodno
je bilo i sastavljeno (povezivala ih je samo
želja za vlašću kojoj nisu bili dorasli i mržnja
prema svemu što nije bilo izrazito nacionalno) i
nije moglo opstati na dulje vrijeme, struja pok.
Mate Bobana u HDZ-u, za razliku od struje
Stjepana Kljujića, bila je uz Karadžićevu ideju,
tj. da se po teoriji «noga i pripadajuće zemlje»
Bosna raspadne i da se «srpska noga-srpska
zemlja» pripoji Srbiji, a «hrvatska
noga-hrvatska zemlja» pripoji Hrvatskoj. Jedino
su Muslimani i građanski određeni pripadnici
drugih naroda bili za nezavisnu BiH. Malo tko
zna da su, uvidjevši svekoliku opasnost od
totalnog raskola, franjevci Bosne srebrene (fra
Petar Anđelović, fra Marko Oršulić, fra Luka
Markešić, fra Ivan Bubalo...) sa dijelom
sarajevskih Hrvata-intelektualaca ( među kojima
nije bio niti jednog iz HDZ-a) sazvali u
Sarajevu 06.02.1992. Forum Hrvata
intelektualaca, za koji sam i ja dobio poziv i
kojemu sam nazočio (pored mene, iz SDPBiH je bio
još samo Gradimir Gojer iz Sarajeva), sa svrhom
«artikuliranja politike hrvatskog naroda u BiH»
i na kojemu smo donijeli deklaraciju «da je BiH
država i hrvatskog naroda i da hrvatski narod u
ovom povijesnom trenutku mora izaći na
referendum i izjasniti se za cjelovitu i
suverenu BiH, ravnopravnu zajednicu svih naroda
i narodnosti koji u njoj žive», usprkos
nastojanjima Bobanove struje u HDZ-u da tomu ne
bude tako. I samo zahvaljujući većem dijelu
katoličke crkve, koja je nedjeljama, na misnim
slavljima, napućivala Hrvate vjernike na izlazak
na referendum, referendum je uspio, obzirom da
se ( pored Muslimana) i velika većina Hrvata
odazvala referendumu i glasovala ZA. Članovi i
simpatizeri SDS-a, kako je poznato, nisu se
odazvali i nešto kasnije su organizirali svoj
tzv. PLEBISCIT i na njemu se, gotovo 100%
izjasnili PROTIV.
Tu je Bosna pukla po svom najtananijem šavu.
Međutim, da se referendum nije dogodio, odnosno
da je rezultat glasovanja bio PROTIV samostalne
suverene i nezavisne BiH, ona bi se,
najvjerojatnije raspala na način da bi se
općine, sa većinskim stanovništvom srpske i
hrvatske nacionalnosti ( i s većinskim članstvom
u nacionalnim strankama SDS i HDZ, a što je i
bio skroviti cilj) izjasnile za pripajanje
Srbiji, odnosno Hrvatskoj, a one «miješane»
općine ili one sa većinskim muslimanskim
stanovništvom, bile bi protiv i tu bi se iznova
dogodio rat, samo možda manjih razmjera i ne
ovako svirep, kao što je bio ovaj.
Čini mi se i danas, kao što sam to govorio i u
ono vrijeme, da je bilo najprimjerenije i jedino
ispravno rješenje u tom času, a kao prijelazni
oblik uređenja BiH, bez rata, KONDOMINIJSKO
uređenje države, u kojem bi se
(obzirom da su se Srbi i Hrvati iz nacionalnih
stranaka «bojali muslimanske dominacije» u novoj
državi, a rah. Alija Izetbegović nije im
ulijevao neko posebno povjerenje, makar da im je
bio partner u vlasti) odluke o svim ključnim
pitanjima države vezanim za prava naroda, vojske
i vanjske politike, donosile u Sarajevu, uz
suglasnost sa Beogradom i Zagrebom, kao
garantima opstojnosti i jednakopravnosti Srbima
i Hrvatima u BiH.
Još je jedan detalj potrebno ovdje naglasiti.
Mi iz SDPBiH smatrali smo da je potrebno
razgovarati s tadašnjim zapovjednikom Bosanske
vojne oblasti ( čini mi se da se zvala VI vojna
oblast), generalom Kukanjcem, koji se, za
razliku od drugih i tadašnjeg vojnog vrha, činio
normalnim čovjekom, a što sam razabrao
kroz nekoliko razgovora kojima sam i sam nazočio
tih dana, dati njemu kao i svim pripadnicima
tzv. JNA u BiH, koji to žele, sve sigurnosne i
materijalne garancije kako bi se stvorili
preduvjeti da tadašnja JNA u Bosni, pod njegovim
zapovjedništvom, postane regularna Armija BiH sa
svim oruđima i oružjima ( kojoj su se, kasnije,
kad je već «puklo», priključili neki visoki
časnici JNA). To smo predlagali rah. Aliji
Izetbegoviću, što je on glatko odbio, vjerujući
valjda da će novac dobijen od «islamskih
zemalja», a i njihovi dragovoljci, kasnije
nazvani «mudžahedini», biti dostatni da se barem
dio Bosne, uz njihovu pomoć, oslobodi i tako
stvori, ako ništa drugo, barem «treći entitet»,
a što je «Daytonskim bezrazumom» konačno otpalo
kao mogućnost. Prilog ovoj mojoj tezi su i
transparenti i grafiti, koji su se tih dana
javljali po Sarajevu i Zenici tipa «Potpiši
Alija, pa nek' je k'o avlija», a koji su time
podržavali Alijin potpis u Daytonu, naivnog
uvjerenja da bi se mogao dobiti i taj
«treći entitet», do rata najmnogoljudnijeg
naroda u BiH.
Ja znam da rah. Aliji Izetbegoviću nije bilo
lako, da je on, onakav kakav je bio, pogotovo
kao istinski vjernik, zaista učinio sve, onako
kako je mislio da će biti najbolje, ali to ga ne
opravdava i ne oslobađa odgovornosti za sve što
se kasnije dogodilo. Sjećam se istupa Ibrana
Mustapića, zastupnika iz Srebrenice, i u početku
najradikalnijeg SDA-jurišnika, koji je tih
«daytohskih» dana, javno za govornicom Skupštine
BiH, nakon što se spasio sa dijelom
srebreničana, pješačeći i gladujući danima po
planinama Istočne Bosne, pokušao pojasniti što
se tamo dogodilo i prebaciti glavnu odgovornost
na vrh SDA, ali su ga ostali zastupnici SDA
«zabaluhali» i gotovo proglasili ludim, a on je
nakon toga napustio Skupštinu i nije se više
pojavljivao, niti je glasovao.
Znam da je lako sada, sa ove vremenske distance,
dest godina poslije, «biti pametan» i
elaborirati što bi bilo-kad bi bilo, ali vam
pokušavam pojasniti da je i tada bilo drukčijih
mišljenja, dijametralno suprotnih od onih koje
je zvanična vlast i politika sprovodila, a koje
je trebalo barem saslušati, ako ne i poslušati.
GUŠIĆ: No, desio se referendum, pa potom krvava
agresija na našu
domovinu. Svijet je već tada umiješao svoje
prste, tražeći od
predstavnika žrtve da sastanci po kojekakvim
ženevama i drugdje sa
predstavnicima pobunjenika. Da li je trebalo već
tada popuštati pred
pritiscima nečasnoga moćnog svijeta i sjedati za
isti stol sa Karadžićem,
Mladićem, Bobanom i inima?
Dr. Markovina: Pok. Mate Boban je, barem
privremeno, priznao poraz svoje struje i njegovi
su «sljedbenici» nastavili obnašati svoje
dužnosti u Skupštini BiH, sad, koliko
iskreno...nisam siguran, za razliku od Radovana
Karadžića i njegovih «sljedbenika», koji je
decidirano izrekao onu užasnu prijetnju o
«nestanku jednog naroda s lica zemlje». Ali,
držim da je svaki pregovor, ako ima, ima smisla
i izgleda da spriječi rat, bolje rješenje. Ako
ništa drugo, dobit će se na vremenu! Znamo onu
priču o dva jarca na brvnu. Ni jedan nije htio
popustiti i potukli se i...oba se strovalila u
rijeku i...potopila se. Dakle, trebalo je
sjedati za stol, ali nije trebalo popuštati. Ni
u kojem slučaju. Tu je neodlučnost i
nedosljednost rah.
Alije Izetbegovića došla do punog izražaja. Po
mojem sudu nisu najveći krivci za exodus i
najveća stradanja muslimanskog naroda ( pa i
mene i moje obitelji i svih onih sličnih meni,
napokon) ni Boban, ni Karadžić, ni moćni nečasni
svijet...već rah. Alija Izetbegović ( okružen
ljudima nedoraslim povijesnom trenutku, osim
Harisa Silajdžića, kojega i nije slušao i koji
ga je, kasnije napustio osnovavši novu Stranku
za BiH) i SDA i njihova «politika – bez
politike». Da je, kojim slučajem, pozvao na
suradnju pri odlukama upravo Harisa Silajdžića,
Nijaza Durakovića i neke sarajevske
intelektualce, umjesto svojih «sitnih igrača» te
vrha MBO (Adila Zulfikarpašića i Muhameda
Filipovića) i Rasima Kadića, koji je tu zaista
bio marginalac; ili pak da je u presudnim
trenucima znao prepoznati istinske bosanske
domoljube, bilo koje «fele»- ali građanski
nastrojene i angažirati ih u konačnim
pregovorima, čini mi se da bi se sve drukčije
odvijalo, a i skinuo bi veliki dio odgovornosti
sa sebe i
svoje stranke SDA. Jer, mora se znati da su svi
svjetski «namjesnici», posebice Karl Buildt i
Ričard Holbrooke, koji su se u BiH tada
pojavljivali, imali zadaću sprovesti tek «prvu
varijantu rješenja», a koja je u pravilu i
najlakša za njih, ali su, zasigurno, kao
prokušane svjetske diplomate, u svakom rukavu
imali bar po još jednu, rezervnu soluciju. Rah.
Alija Izetbegović to jednostavno nije bio u
stanju prepoznati niti dokučiti. S druge strane,
morao mu je dovoljan argument biti slučaj sa
Mostarom, gdje su ga njegovi koalicijski
partneri na vlasti iz 1990. dva puta izdali.
Naime, u Mostaru su bila dva rata. Jedan u
travnju 1992. kada su pročetnici iz SDS-a,
potpomognuti s tzv. JNA napali Grad i rušili ga i
drugi u svibnju 1993. kada su proustaše iz HDZ-a
također napali Grad, dobar dio porušili (
uključivši i Stari most- jedini od 5 mostova
koji je ostao i osnovali vlast na zapadnom
dijelu. U prvom ratu Grad su oslobodili
zajedničkim akcijama tadašnja Teritorijalna
obrana BiH (
kasnije pretvorena u Armiju BiH) i Hrvatsko
vijeće obrane (HVO), da bi se drugi rat vodio
između HVO i Armije BiH i rezultat je do danas
ostao «neriješen». Crta razgraničenja na
Bulevaru, koja dijeli i danas nekad uzoriti Grad
na istočni i zapadni dio...i već deset godina
nema pomaka.
GUŠIĆ: I onda, 21.novembra 1995. desi se Dayton
i iz njega aktualni Ustav
naše zemlje. S obzirom da vas - tadašnje
poslanike/zastupnike najvišeg
državnog zakonodavnog tijela "niko nije pitao",
može li se takav pravni
dokument smatrati legalnim i legitimnim? Kako
mu, kako bi mi Bosanci
rekli - dohakati?
Dr. Markovina: Već sam tada, za govornicom
Skupštine BiH, govorio o svom besmislu Daytona i
nazvao ga «bezrazumom», umjesto sporazumom. Po
Ustavu BiH, kojega smo m, kao najviše državno
tijelo, donijeli prije rata, još 1991., nitko
nema pravo otuđiti ni jedan pedalj Bosne i
Hercegovine, a sve odluke o svim značajnim
pitanjima, posebno političkim, za državu donosi
Skupština. Nas o tom daytonskom aktu nitko ništa
nije pitao prije neg li je donešen, a onda su
nam ga podastrli da se o njemu izjasnimo, s
idejom da se tek nakon toga potpišu aneksi u
Rimu i Parizu. To je bilo čisto kršenje Ustava i
tu je glavna osnova za njegovo poništenje.
Općenito mislim da bi se tom Svijetu, počev od
Den Haaga, pa
preko Parisa i Londona sve do Washingtona,
morala pojasniti Bosna kakvu je poznamo i
ispričati cijela istina, analitički i pošteno,
ne s isključivim ciljem da se nekoga osudi (
makar da svatko mora platiti za svoje grijehe i
zablude) već da se više nikada ne bi ponovilo.
Još nešto! Mi smo ( mislim na vojsku koja je
branila BiH) u to doba bili u značajnoj vojnoj
prednosti i da nas je bilo pustiti još par
mjeseci, držim da bismo Bosnu oslobodili sve do
Drine, pa i dalje. Možda se baš zbog toga i
umiješao taj «nečasni moćni svijet». Jer, ne
smijemo zaboraviti da je tzv. «srpski lobi»
jedan od najutjecajnijih diljem svijeta i da je
apsolutno stao uz projekt «svi Srbi u jednoj
državi».
Što se tiče konačnog «dohakavanja» tom
«bezrazumu», mislim da će suđenje u Den Haagu,
kada bude završeno, za to biti temeljna osnova.
Drugim riječima, kada se završe sudski procesi
Miloševiću, Šešelju, Prliću, Praljku, Ćoriću,
Gotovini i ostalima...a vjerojatno i Karadžiću i
Mladiću, kad budu uhvaćeni, te kada se ustanove
i osude sve zlouporabe i lopovluci današnjih
čovića, ivaniša, dodika, izetbegovića, belkića i
ostalih na domaćim sudskim procesima i oduzme
bespravno stečena imovina, kada se vrate
nakaradno urađene privatizacije i velikih i
malih poduzeća u BiH, tj. kada pravo i pravda
zaista to budu, a bit će, kad-tad, tj. kad se i
ako se dozna prava istina, pojasnit će se,
konačno, tom Svijetu sva podlost «projekta iz
Karađorđeva», na kojem je, to je sasvim jasno,
bila dogovorena podjela Bosne i pripajanje jednog
dijela Srbiji, a jednog Hrvatskoj, a na štetu
najmnogoljudnijeg naroda. Jasno je da su i
Milošević i Tuđman bili apsolutno svjesni da taj
Svijet o kojem govorimo, jednostavno nije
dopuštao i neće dopustiti stvaranje jedne nove
«islamske države» u predvorju Europe, a koja je,
barem po njihovom shvaćanju i tumačenju tadašnje
politike krah Alije Izetbegovića, bila na
pomolu.
I konačno, dvije riječi o homogenizaciji naroda
u BiH. Po mojem sudu, a dosta sam objektivan i
kao čovjek - tehnički «udaren», već krajem 1991.
oko 90% srpskog življa u BiH je bilo, što javno-
što tajno, za, uz ili u politici SDS-a; oko 80%
hrvatskog življa je bilo za, uz ili u politici
HDZ-a, a tek oko 50% muslimanskog življa je bilo
za, uz ili u politici SDA. Da nije tomu tako,
zar bi postojao SDPBiH, Reformisti, Liberali, pa
i MBO i ostale stranke koje su nicale kao gljive
poslje kiše (zamislite stranke Armina
Pohare...najprije Stranka miješanih brakova, pa
Muslimansko-hrvatska demokratska stranka, pa...o
drugima da i ne govorim). Bez većinskog
muslimanskog, kasnije bošnjačkog članstva,
građanske provenijencije i ono malo
preostalih-slobodoumnih članova iz druga
dva naroda, te ostalih iz nacionalnih manjina,
ove bi stranke bile gotovo beznačajne. Međutim,
kada je nastupio rat između Hrvata i Muslimana
1993. konačno je nastupila homogenizacija
Muslimana-bošnjaka koji su ostali u BiH, pa se,
velika većina stavila pod okrilje SDA, jer nije
imala drugog izlaza i ta homogenizacija,
iznuđena pokušajem istrebljenja Muslimana od
strane oba dojučerašnja partnera u vlasti iz
1990. godine, došla je kao zadnja, a samim tim
je i nekako najjača. Čak se to odrazilo i na
dobar dio članova građanskih stranki...Pa zar
nije Nijaz Duraković prihvatio biti nositelj
liste Stranke za BiH Harisa Silajdžića na
zadnjim izborima, što je, u normalnoj
situaciji,nezamislivo, neprirodno i gotovo
nemoguće.
GUŠIĆ: Svjedoci smo aktualnih pritisaka Amerike
i EU da se promijeni važeći Daytonski Ustav. Po
onome sto je ponuđeno i u Washingtonu potpisano
kao osnov za daljnje pregovore, sve se vrti oko
čiste
kozmetike. Srbima iz RS su i ovoga puta
dodijeljene bijele figure. Ići će sa svojim
minimalističkim prijedlozima da bi se na kraju
cementiralo krvavo životno djelo njihovog vođe
Karadžića, njegovog još krvavijeg mentora sto
4,5 godine obitava u Hagu, te Clintona,
Holborooke-a. Zašto ni današnjoj Americi nije
stalo do radikalnijih ustavnih promjena u
BiH,odnosno zašto tolerira daljnje postojanje
zločinačke tvorevine, tog karcinoma u bh. tijelu
- Republike Srpske?
Dr. Markovina: Ameriku danas, kao uostalom i u
onom vremenu, ne zanima ni BiH, ni dobrobit
njezinih građana. Sve što je radila, radila je
kako bi potvrdila svoj status «prvog svjetskog
policajca», a dobila je, dozvolivši, na sreću,
naseljavanje stručnjaka iz BiH, 1992 i 1993.,
sveučilišne profesore, sjajne stručnjake,
vrijedne radnike i...lojalne građane, kakvi su,
uostalom i bili dok su živjeli u BiH, a da u
njih nije uložila ni dolara. Stotinjak samo
mojih prijatelja i moje «raje» iz Mostara, koji
su, na njihovu sreću otišli u Ameriku, danas su
uspjeli poslovni ljudi. Baš svi. To je jedan par
cipela...interes. Drugi par cipela mogao bi se
svesti na to da oni nisu mogli shvatiti što se
to tamo, u nekoj Bosni, dešava. U svim ratovima
do sada oni su ratovali u svrhu zaštite svojih
interesa. U Bosni tih interesa nisu imali, pa im
je onda, idući linijom manjeg otpora, najlakše
bilo, prihvatiti tezu, koju je Ričard Holbrooke
prihvatio uvjeravan i uvjeren od strane
Slobodana Miloševića o «građanskom ratu» u Bosni
i pored svega što se događalo, posebice u
Srebrenici, Žepi, Mostaru, Bijeljini i drugim
mjestima...i 1992. i 1993. Kad su shvatili da su
pogriješili, onda su napali Srbiju i granatirali
je, kako bi, kao «pokazali zube», )a Daytonskim
«bezrazumom» zacimentirali stanje koje je
agresija donijela)....I ništa, osim rušenja nisu
postigli. A što se tiče EU...njihovi su vojnici
i časnici u Bosnu došli silom, za dobre novce i
jednostavno nisu željeli ginuti za tuđu
«pravdu». Kad bi vidjeli da je «stvar» postala
ozbiljna ( poput one u Srebrenici, a i u
nekoliko navrata u Mostaru, u kojemu sam bio
svjedok događanja i 1992. i 1993.) oni bi se
povukli i pustili da «jači - tlači». Jednom
prilikom, u svibnju 1992. u periodu najvećeg
granatiranja Mostara od strane četnika i JNA,
došli su mi, kao zapovjedniku Civilne zaštite
Mostara, predstavnici europskih promatrača i
UMPROFOR-a i rekli da je za njih situacija
«preopasna» i da se oni povlače prema zapadu, uz
«utješnu» napomenu da će se vratiti kad se
situacija smiri. Ja sam im tada odgovorio da je
njihovo povlačenje sramotno i da, kad se vrate,
možda nas više neće biti među živima, ali sam ih
tada zamolio da barem budu dovoljno hrabri pa da
svjedoče istinu...tj. da iskreno kažu tko je
koga napadao i ubijao, odnosno s koje strane i
na koju su stranu dolaze granate i tko je od
njih ginuo.
Danas čitam da je Nizozemska, čiji su vojnici u
sastavu međunarodnih snaga «branili» Srebrenicu
s francuskim generalom Morillonom na čelu, i od
čije je «obrane» izgubilo živote više od 8000
ljudi, prikupila 9 miliona EUR za pomoć i obnovu
Srebrenice. To
je inkarnacija licemjerstva. 9 miliona EUR za
poklanih 8000 ljudi...to je EU- nadoknada. Ali,
barem ih peče savjest. Barem su ovim činom
priznali svoju tadašnju nemoć, strah i pogrešku.
U jednom svom tekstu sam, nakon drugog rata u
Mostaru 1993., napisao i jednu misao, na koju
sam zaista ponosan:»Sve je isto u gradu mog
djetinjstva, samo što se lani ovaj mjesec zvao
maj, a ove se godine zove svibanj», aludirajući
na razliku samo u nazivu mjeseca u jeziku
rušitelja grada. To je zaista bila i jedina
razlika. Sve ostalo bilo je isto...granate,
rušenje, skloništa, glad, krv, mrtvi...
Da zaključim: Amerika i EU, ako bi se danas
uhvatili radikalnijih ustavnih promjena u BiH,
morali bi se suočiti s novim neugodnostima, a
možda i primjeni sile u tzv. Republici srpskoj,
a i morali bi
«skočiti sami sebi u usta», te priznati sve
svoje pogreške i zablude iz vremena stvaranja
Daytonskog bezrazuma 1993., a to im se ne da i
za to nemaju interesa. To je, u neku ruku i
logično, jer, zašto bi njihovi ljudi stvarali
red i eventualno ginuli, kad taj red, tamo neki
«balkanci» ne žele...a ne žele ga, jer bi
sadašnji «lideri», kojih 1990. godine nije bilo
nigdje «na mapi» i koji su sve što su do sada
radili, radili u interesu «samo svojih džepova»,
najprije ostali bez tih «privilegija», a onda, s
vremenom i odgovarali zbog toga što su učinili-
to što su učinili. «Povijest je učiteljica
života» i uči nas, a oni to dobro znaju, da je
«sve što je bilo- to je i prošlo», da je «sve u
svoje vrijeme i svaka sila za vremena», ali uči
nas i tomu da se nakon svega mora ipak «podvući
crta i sve zbrojiti». Sve. Ne mogu se oteti
dojmu, a to sam govorio i za skupštinskom
govornicom BiH svojedobno, da je «ovo vrijeme
loših đaka»! A loši đaci, ako iz povijesti nisu
ništa naučili, ona im se mora ponoviti.
Neumitno. Samo nesreća je u tome što se ponavlja
svima, pa samim tim i dobrim đacima.
GUŠIĆ: Kako vidite ulogu današnjeg SDP-a i
njegovog lidera Zlatka
Lagumdžije na bh. političkoj sceni, posebno u
kontekstu obnašanja vlasti prije posljednjih
izbora, te pregovora o ustavnim promjenama?
Dr. Markovina: Sa Zlajom (Lagumdžijom) sam se
politički razišao nakon isteka mandata 1996.,
kada sam mu jednim dopisom pojasnio zašto više
ne želim biti član SDPBiH. Posebno je sa mnom
razgovarao i Nijaz Duraković i Zlatko Lagumdžija
i moj prijatelj Boro Bjelobrk. Ja sam to odbio.
Naime, činilo mi se nekorektnim i neprimjerenim
da se sa mnom, o tako značajnoj funkciji
razgovara telefonom, umjesto par dana ranije, u
Sarajevu...usmeno. Pored toga, obzirom da sam
protjeran iz Mostara 1993., bez ikakve i ičije
zaštite (SDPBiH se nije ni jednom riječju o tome
oglasio, niti tražio od vodstva HDZ-a bilo kakvo
pojašnjenje i intervenciju) te da sam nastavio
stvarati svoju egzistenciju za sebe i obitelj u
drugoj zemlji (u Korčuli, u Hrvatskoj i pored
raznih ponuda iz Francuske, SAD i Kanade), iz
koje sam, uzimajući opravdano odsustvo u firmi u
kojoj sam radio, redovito odlazio na svaku
sjednicu Skupštine BiH, činilo mi se i ne
principijelnim i pokvarenim da zastupam NAROD u
BiH, a da s njim ne dijelim « ni koru kruha, ni
šaku soli» i da o stanju u Državi saznajem iz
novina ili putem telefona. Nakon mojeg
odbijanja, oni su rehabilitirali pok. Jolu Musu,
mog ratnog suborca i sjajnog čovjeka i postavili
ga za nositelja liste.
Nakon što je «skinuo» Nijaza Durakovića s mjesta
predsjednika SDPBiH i na značajna mjesta u
stranci postavio «svoje» ljude, što, uostalom
rade i drugi predsjednici stranaka, Zlatko
Lagumdžija se počeo polako udaljavati od
temeljne ideje socijal-demokracije. Uvidjevši
to, jedan dio je prešao tzv. «reformiranim
reformistima», stvarajući tako Bešlagićevu i
Tokićevu Uniju socijal-demokrata, a zna se da
svako cijepanje, bez obzira iz kojeg razloga se
događalo, slabi i samu ideju i njezine izglede
da pobijedi na izborima. Za razliku od Nijaza
Durakovića, koji je bio u Predsjedništvu
stranke, dok sam ja bio u njemu, prvi među
jednakima, Zlatko Lagumdžija je neprikosnoveni
«vladar u stranci» i tek poneki imaju pravo
izraziti svoje neslaganje s njegovim postupcima,
a da im se ništa ne dogodi (Boro Bjelobrk, Bogić
Bogićević, Gradimir Gojer...). Kada je Alijansa
došla na vlast u BiH, računao sam da je konačno
došlo vrijeme stvaranja osnovnih pretpostavki da
se Bosna počne uređivati kao prava građanska
država. Posebno sam bio sretan što je akademik i
veliki stručnjak i čovjek, Božo Matić, bio
postavljen za Premijera. Ali, on je izdržao sa
Lagumdžijom samo nekoliko mjeseci. Dolaskom na
vlast, Lagumdžija se počeo narcisoidno ponašati,
što mu nije bila odlika do tada, poput Luja XIV
« Država-to sam ja», a i počeo je s političkom
trgovinom, koja je bila van pameti. Naime, kako
se može opravdati da jednog od najvećih
«jastrebova» HDZ-a iz Čitluka, i glavnog
«preprodavača» dinara iz Hrvatske u BiH
1992.(kada je Hrvatska ukinula dinar kao valutu,
a u BiH je još uvijek vrijedio) Milana Čolića,
postavi na mjesto predsjednika SDPBiH u Čitluku
i da mu se osigura mjesto u vlasti Alijanse, kao
pomoćnika ministra jednog Ministarstva, a bilo
je još masu sličnih, nelogičnih poteza.
Iako potomak dičnih roditelja - ateista, kao
«američki đak»-doktorand, on na prvoj
komemoraciji srebreničkim žrtvama u Srebrenici,
prije nekoliko godina, zajedno s rah. Alijom
Izetbegovićem, «uči fatihu», a ne zna je
«učiti»,(što bi, da nije žalosno, bilo smiješno)
i što je zabilježila televizija, umjesto da, s
dužnim pijetetom, sasluša «učenje» i
dostojanstveno se pokloni žrtvama. Takav
Lagumdžija želi danas, u pregovaračkom timu, kao
vrstan znalac američkog - engleskog jezika,
dominirati, bez obzira kakav se rezultat
postigao. Njemu je tzv. «Republika srpska»
realna pretpostavka za razgovor i sad je pitanje
samo kako će se ostala dva entiteta priključiti
i kako će funkcionirati novi ustroj
Predsjedništva. Ne bih ga kvalificirao kao
izdajnika BiH, on za to nema čak ni hrabrosti,
ali da je «politički šminker»- to je sigurno.
Međutim, ako se Bosna uredi na principima
federacije bivše SFRJ, kao centralistička država
triju entiteta, a za šta se on, po mojim
spoznajama zalaže, onda je definitivno više neće
biti.
Po mojem sudu, Bosna se mora urediti kao
građanska država, s punim ovlastima lokalne
samouprave, nipošto ne na razini nacionalnih
regija ili kantona (županija)...uostalom, to je
bila Karadžićeva ideja od samog početka po, kako
on reče «Švajcarskom modelu», što se do sada
pokazalo kao nefunkcionalno, neprimjereno i
poražavajuće rješenje, već na razini jakih
zajednica općina, ili, ako baš moraju biti
kantoni (županije), onda oni moraju biti
osnovane samo na ekonomsko-razvojnim,
infrastrukturno-prometnim, urbano-gravitacijskim
i povijesno-tradicionalnim kriterijima. Ja novi
(i konačni) ustroj RBiH vidim ovako:
1. Vlast treba biti podijeljena između
centralnih organa vlasti u Sarajevu
(vanjski poslovi, obrana, monetarna politika,
zaštita ljudskih prava i sloboda i
državljanstvo)i novoformiranih jedinica
samouprave ( unutarnji poslovi i sve ostale
funkcije).
2. Zakonodavnu vlast bi trebalo osnovati na
razini Doma građana i Doma kantona (županija) s
paritetnim sastavom naroda u BiH. Na razini
kantona-županija zakonodavnu vlast treba imati
jednodomna skupština, sastavljena po nacionalnoj
strukturi iz popisa 1991.
3. Izvršnu vlast bi trebali obnašati
Predsjednik, potpredsjednici Republike i Vlada,
zastupljeni iz sva tri naroda, po sistemu
parlamentarnog, a ne predsjedničkog ustroja.
4. Predsjednik, uz suglasnost oba
potpredsjednika
(koji se ne rotiraju za vrijeme trajanja
mandata, već se na svakim narednim izborima bira
predsjednik druge nacionalnosti) imenuje
mandatara Vlade, a Vladu bira Skupština na
prijedlog mandatara, s tim da u istom mandatu
Predsjednik Republike, predsjednik Skupštine i
predsjednik Vlade ne mogu biti iz jednog naroda.
5. Izvršnu vlast na razini kantona – županija
čine Guverner (Župan) i Vlada.
6. Međunarodno – pravni subjektivitet Republike
BiH treba biti određen Ustavom, u kojemu trebaju
biti točno određene ovlasti i garancija prava
kantona (županija). Međutim, temeljne postavke
moraju biti:
- RBiH je građanska i sekularna država,
zasnovana na višestranačkoj parlamentarnoj
demokraciji,
- RBiH je suverena i nezavisna država u
međunarodno priznatim granicama, koje su
nepovrjedive,
- izvršna vlast treba biti zasnovana po principu
parlamentarnog, a ne predsjedničkog sustava,
- suverenost pripada građanima-državljanima
RBiH, pripadnicima svih naroda i narodnosti,
koji su suvereni i jednakopravni na čitavoj
teritoriji RBiH,
- suverenost i jednakopravnost zagarantirani su
Ustavom, putem paritetne nacionalne
zastupljenosti u izvršnim i pravosudnim organima
na razini RBiH, te načelima proporcionalnosti i
općeg dogovora (koncenzusa),
- na čitavom području BiH garantiraju se sva
građanska, nacionalna i vjerska prava, utvrđena
međunarodnim pravom,
- zajamčena je sloboda svih oblika vlasništva i
nesmetan protok ljudi, roba, informacija i
kapitala.
7. Da bi RBiH mogla uopće biti ustrojena kao
država potrebno je:
- omogućiti fizički povratak, kao i povratak
imovine svim raseljenim osobama,
- omogućiti nadoknadu štete svima za uništenu
sveukupnu imovinu,
- sprovesti suđenje počiniteljima zločina
genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i
humanog prava,
- garantirati rad i pravo na privatno
vlasništvo,
- poništiti sve ugovora i izjave date pod
prisilom o odricanju od imovine ili zamjene
imovine,
- oduzeti bespravno i na nepošten način stečene
imovine, bilo kojeg oblika,
- poništiti privatizaciju i osmisliti najbolji
modela ponovne privatizacije tvrtki ( na bazi
podjele dionica ili voučer-a svim zaposlenicima
ili njihovim nasljednicima po utvrđenim
kriterijima, pa tek onda otvoriti tržište
vrijednosnih papira)i
- procesuirati i osuditi izvršitelje
gospodarskog i drugog kriminala i
- proglasiti period 5-godišnje obnove i
stabilizacije gospodarstva u RBiH uz međunarodnu
pomoć i dobrovoljan rad.
Držim da je ovo minimum osnova s kojih se treba
početi graditi nova RBiH. O vaj prijedlog nije
ništa novo. Njega smo predlagali (uobličio ga je
rah. Prof. Kasim Begić) i 1993. i 1995. Sve
drugo bi bilo priznavanje genocida i urbicida,
tzv. «humanog preseljenja», (koje normalni ljudi
zovu etničkim čišćenjem), pljačke društvene i
privatne imovine, nagrade krvnika i ponižavanje
žrtve. Sve drugo bi značilo priznanje da je
stvorena država na zločinu i krvi, a u takvoj
državi nema sreće sve dok se ne zaboravi. A
zaboravit se neće, ne može i ne
treba...stoljećima.
GUŠIĆ: Vidite li relevantnu političku opciju u
BiH koja je u stanju da se
ozbiljno pozabavi zaustavljanjem tijeka njenog
daljnjeg nestajanja?
Dr. Markovina: Osnovno obilježje današnjeg života
u BiH, ako se to stanje može uopće zvati
životom, je glad i nerad, pogotovo u gradovima.
Na selu se može i nekako preživjeti, ali u
gradu, bez pomoći izvana od raseljenih članova
obitelji, jednostavno...ne može. I stanje je
svaki dan sve teže. Gdje je izlaz?
Po mom sudu, dok stanje ne bude još gore, dok se
ljudi zadovoljavaju koricama, bačenim s tuđih
trpeza, nema izlaza. Kad danas nekoga pitaš:
kako je?... kod velike većine samo su tri
odgovora: «'Nako», «Duram», ili «Ima i gore»!
Znači, da gore još nije doseglo svoj maksimum. A
kad dosegne, ljudi će izaći na ulice, sa kojih
ih nitko, bez značajnih promjena neće moći
vratiti. To se zove revolucija. U nekim ruskim
zemljama su je nazvali «narančasta»ili
«baršunasta»...Neka u nas bude bilo kakva, makar
i tiha, bezglasna. Jednostavno, neka ljudi izađu
na ulicu, šute i stoje...ionako malo tko
proizvodi.
(Uglavnom se «radi» u «švercu», trgovini -
uglavnom preprodaji, ili državnim službama).
Ali, tko će se staviti na čelo te revolucije?
Trebali bi intelektualci, koji su to propustili
učiniti 1992. govoreći «ovo nije moj rat», ili «
što me briga, ima tko je plaćen za to»!
Postavlja se pitanje i kako, kad intelektualci
nemaju ništa osim pameti, riječi i...pera?
Upravo time, pameti, riječju i perom! Narod,
isprevaren svih ovih 15 godina će im valjda,
konačno, povjerovati. Ali, NARODU treba ponuditi
ono što vrijedi, a to su pravi i novi ljudi.
Ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru
i profesiju. Treba ponuditi stručnjake,
eksperte, domoljube, sa «dva prsta obraza»,
vrijedne, ustrajne, nepotkupljive, koji će
uspjeti u svojim nakanama spremni na rad i
žrtvu. Tipa Bože Matića, Vlatka Dolečeka, Bore
Bjelobrka, Senada Avdića, Abdulaha Sidrana,
Marka Vešovića, Mirka Šagolja, Bogića
Bogićevića... i što više mladih. Ljude, koji su
spremni ići «putem kojim se teže ide», kojima je
opće iznad pojedinačnog. Taj put će dovesti do
rezultata.
U prilog ovoj mojoj tezi upravo i razgovaram s
Vama i ovo je moj prilog toj tihoj revoluciji,
bez koje nema obnove Bosne. Ne revoluciju
puškom, već idejama, riječima, časnim ljudima,
djelom...u čitavoj RBiH. S ljudima kojima će
vlastita država biti ispred svih drugih država,
a ne «nož, žica, Srebrenica» ili crne košulje i
ustaške kape... i dan-danas.
To je dug proces i traži strpljenja, vremena i
rada, ali proces koji je, po mojem sudu, jedini
ispravan, uz koji će pristati čitav NAROD.
I...tko to prihvati i preživi, pričat će s
ponosom unucima. A tko neće prihvatiti, neka
uzme ono pokradenih para i svoju podsvijest,
koja ipak sve pamti i jednostavno ode...
bestraga.
Drukčija BiH ne treba Europi, niti Europa njoj!
Danas u BiH, nažalost, nema političke stranke
koja se na ovaj ili onaj način nije obrukala
pred NARODOM. Možda bi jedino Akademija znanosti
i umjetnosti BiH, u kojoj bi trebali sjediti
umni i mudri ljudi, kao institucija mogla biti
sposobna da to povede i organizira? Možda?
GUŠIĆ: I Bosna je na nekakvom putu u tu Evropu.
Pragmatično je postaviti tezu da se Bosna
najprije treba da vrati samoj sebi, pa onda da
"putuje" prema Uniji evropskih zemalja. Iz
prethodnog dijela razgovora smo podvukli da se
naša zemlja želi i dalje održati kao
međunarodno-pravni nonsens. Kome ona takva
treba?
Dr. Markovina: Nikome. Bosna je još uvijek
međunarodno zaštićena zemlja, kao da su svi
ljudi u njoj malodobni, ili ne daj Bože,
maloumni. Nakon 3,5 godina vladavine Paddy
Ashdown-a, dolazi novi «matador»...Cristian
Schwarz- Schilling, njemački demokršćanin, da
nam stvara red, jer mi to...znamo, ali ne
umijemo, a politička vrhuška, k tomu još i neće.
O mnogim detaljima sam govorio u odgovorima na
Vaša ranija pitanja. Ali, znam da je (čini mi se
Platon) prije puno, puno godina rekao jednu
mudrost: « Narod koji iz svoje povijesti nije
ništa naučio, ona mu se mora ponoviti». Pametan
se uči na tuđem iskustvu, a budala na svojem.
Znate, ja nisam posebno mudar čovjek, ali sam
učio od mudrih ljudi i mudrih knjiga. Ja i
danas, nakon puno godina, pored beletristike i
stručne literature, rada na znanstvenim radovima
(redovni sam profesor na brodogradnji na
Sveučilištu u Splitu i dični izdanak čuvene
mostarske Gimnazije) mašim se ponekad i Kur'ana,
Biblije, Komunističkog manifesta, Braghavat
Gite, koje, jednu pored druge, držim uza
se...Mudrost je i životno iskustvo u tim
knjigama.
Spomenut ću Vam nekoliko citata, koje sam dobro
zapamtio i koje sam i ranije govorio, a koji idu
kao odgovor na Vaše pitanje:
1. U Bibliji, Stari zavjet, Propovjednik, 3 i 9,
piše:
«Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom
svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja,
Vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog,
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja,
Vrijeme rušenja i vrijeme građenja
.................................
.................................
vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje,
vrijeme rata i vrijeme mira.»
.............................
Svima je ista kob, ljudsko je srce puno zla,
ludost je u srcima ljudi dok žive,
a potom se pridružuju mrtvima.
Jer, onaj tko je među živima ima
nade:
I živ pas više vrijedi nego mrtav lav».
2. Kad god bi netko zaprijetio slobodi Rimskog
carstva u tadašnjem Senatu je bila glavna
maksima:»Spas naroda neka bude najviši zakon».
(Ovo naroda je napisano u množini).
3. Kad je John Kenedy ulazio u Bijelu kuću, kao
izabrani predsjednik SAD, uputio je poruku: »Ne
pitajte što Amerika treba učiniti za vas, već
što vi trebate učiniti za Ameriku»! (Naša
Amerika je BiH i upitajmo se svaki što za nju
možemo učiniti).
4. U Kur'anu, Bedemi, al-A'raf, Sura VII, stoji:
« I poslije njih ostala su pokoljenja koja su
Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga
prolaznog svijeta i govorila: «Biće nam
oprošteno»!
Ako bi im opet palo šaka tako nešto, opet bi to
činili. Zar od njih nije uzet
zavjet u Knjizi- a oni ono što je u njoj, da će
o Allahu samo istinu govoriti.
Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha
klone, Opametite se!»
Mislim da sam ovim sve rekao i da se u tim
mudrostima trebaju prepoznati gotovo svi...i
njima se rukovoditi u životu.
GUŠIĆ: General Ante Gotovina je konačno uhapšen,
Karadžić i Mladić još
nisu. Oni koji ih već više od deset godina kriju
i trguju sa
međunarodnom zajednicom, odnosno tzv. haškim
goničima (vještica), ipak
dobijaju ekonomske i političke koncesije od
moćnoga svijeta. Zašto su ta
Srbija i njeni sateliti miljenici nekih važnih
političkih punktova u
Evropi i svijetu?
Dr. Markovina: Ne bih rekao da su miljenici.
Takovom ponašanju Svijeta ima više razloga, od
kojih sam neke do sada već spomenuo. Međutim,
tri su, čini mi se ključna:
- nezvanično, ali jako, postavljanje Rusije, kao
svjetske sile koja se, i pored svega,ipak «nešto
pita» u Svijetu, na srpsku stranu, kako na
početku, tako i sada, ako zbog ničeg drugog,
onda zbog iste vjeroispovijesti, a EU i Amerika
se ne žele s njima sukobiti,
- jaki politički i financijski «srpski i
prosrpski lobi» u svijetu, koji zagovara
opravdanost aktualne srpske politike u Svijetu
(pa zar nisu bili poslali onoga Panića da im
bude premijer?),
- želja i nastojanje EU i Amerike da srpski
narod dođe do samog dna, i u smislu gospodarstva
i u smislu standarda, i da tako sam shvati svu
zabludu politike iza koje su 1991. stali i koju
i dan – danas podržavaju, pa da, konačno, krenu
ispočetka.
Stara je istina da je «pravda spora, ali
dostižna». To će se pokazati i u ovom slučaju.
General Gotovina se skrivao i bježao 4 godine.
Sada treba na sudu dokazati svoju «nevinost».
Tako će biti i sa Karadžićem i Mladićem, makar
da se oni skrivaju nešto dulje i najvjerojatnije
se kreću na relaciji Rusija – Kina - Durmitor.
Mislim da im je veća kazna ovakav život u bijegu
i strahu, nego li Den Haag-ški zatvor. I nije
tragedija što se oni skrivaju, već što je velika
većina populacije u Srbiji još uvijek na
njihovoj «strani» i što se oni doživljavaju kao
heroji. O njima se pjevaju guslarske pjesme!!!
Oni su junaci! Pa zar ovaj cirkus sa
Miloševićevim suđenjem, gdje se sam brani, nije
pokušaj stvaranja novog mita u dijelu srpskog
naroda? On se sprda sa «vascelim svetom»...i u
Srbiji je junak. Sam protiv svih. Zar Šešelj ne
negira sve Miloševićeve zločine i zablude i...
pripisuje ih sebi? Užas!
Ali, zar nije Njegoš (ili vladika Danilo,
svejedno), davno zapisao: «Pučina je stoka jedna
grdna». (Ovo «pučina» se ne odnosi na beskrajno
morsko prostranstvo, već je augmentativ od
riječi «puk», tj. narod). I,u ovih zadnjih 13.
godina pokazalo se da je bio u pravu.
GUŠIĆ: Kakav ishod očekujete po pitanju
pregovora o statusu Kosova?
Dr. Markovina: Davno sam rekao, a to i sada
ponavljam: Političko-povijesni krug se mora
zatvoriti, jednoga dana, tamo gdje je i počeo.
Na Kosovu su ova zadnja previranja na Balkanu
počela 1981. i tamo će se, po toj povijesnoj
zakonitosti i završiti. Očito je da sa ovakvom
Srbijom nitko više ne želi biti u državnoj
zajednici. Crna Gora će se odvojiti i to je samo
pitanje dana. ( Pa već je pravoslavna crkva u
Crnoj Gori postala autokefalna crkva). Zatim će
se odvojiti Vojvodina i Kosovo, ako ništa drugo,
a ono kao federalne jedinice, tako da će čista
Srbija ostati samo na nekadašnjem Beogradskom
pašaluku. To je neminovno i to je kazna koja ju
mora stići i... to je opća pravda. Kosovo više
ne može biti u Srbiji, na način na koji je to
bio do 1981., a nakon svega što se izdogađalo
zadnjih dvadesetak godina. Od 1981, počela su se
rađati djeca odgajana u mržnji i netrpeljivosti
na obje strane. Samo što je to kod Albanaca na
Kosovu u znatno većoj mjeri. I ta djeca su danas
ljudi. Stasali «za puške». I njih je nemoguće
natjerati na nešto drugo osim na nezavisnost
Kosova, u bilo kojem obliku, pa trajalo to
godinama. I dobit će je, u bilo kakvom obliku,
osim onoga koji bi značio priključenje Albaniji.
Jer, slična je situacija sa Baskima i sa Ircima.
Bila je i sa Srbima u Hrvatskoj, koji su
pokušali ozakoniti tzv. «Srpsku krajinu», pa EU
i Amerika ne bi smjeli učiniti presedan sa
Kosovom. Ali, sa tzv. Republikom srpskom u BiH,
drukčija je osnova. U Hrvatskoj i BiH su Srbi
htjeli revolucijom stvoriti državu u državi, pa
se onda odvojiti i priključiti Srbiji, po onoj
njihovoj teoriji «noga i pripadajućeg tla»,
pokušavši stvoriti opću javnu predodžbu o
proganjanju i zlostavljanju. U Hrvatskoj to nije
prošlo, a i njihove su ih vođe izdale i pobjegle
pred «Olujom», kojom je zaopovijedao general
Gotovina. U BiH su, temeljem Daytonskog
«bezrazuma» dobili državu u državi, ali sa
nemogućnosti pripojenja Srbiji, a to već deset
godina onemogućava normalne funkcioniranje
države u BiH. To, naravno prepoznaju «naši»
današnji pregovarači, ali se jednostavno «ne
vide» u drukčijem ustroju BiH. Vjerojatno zato
«navijaju» za kozmetičke popravke današnjeg
stanja.
Čudni su i nepravični kriteriji tih svjetskih
«gospodara ratova». Držim da su Albanci na
Kosovu najžilaviji i da za svoju borbu imaju
najviše razloga. Pa kroz čitavu povijest njih su
u Srbiji držali za građane drugog reda. Čak i u
bivšoj SFRJ, što nije bila zvanična politika,
ali je realan život bio sasvim drukčiji.
GUŠIĆ: Hoće li se uskoro desiti referendum o
nezavisnosti Crne Gore i hoće li potom "drugo
oko u glavi" krenuti svojim putem?
Dr. Markovina: To je sigurno da «drugo oko u
glavi» izlazi, tako da će Srbija ostati poput
jednookog kiklopa Polifema. Samo je pitanje
dana, strategije izdvajanja i...posljedica.
Naime, nitko ne želi više biti talac nekoga
drugoga, niti raditi za njega.
Nova vlast u Srbiji, sa Svetozarom Marovićem na
čelu, pokušava se prilagoditi uvjetima ulaska u
EU, jer, dotakli su dno dna . Crna Gora ima sve
predispozicije da uspješno nastavi živjeti sama,
koristeći svoje prirodne resurse, samo što i
ona mora, na neki način, kao i Srbija platiti za
sve svoje zablude i zlodjela, koja je učinila
vođena Miloševićevom idejom, posebice za ono što
su uradili Dubrovniku, Konavlima i Istočnoj
Hercegovini, sa Kilibardom na čelu i njegovim
«narodnjacima», kao i tzv. «rezervistima» 1991.
i 1992. Ni ovdje zločin ne zastarjeva, iako je
bio u znatno manjoj mjeri nego li u Istočnoj
Bosni.
Mene ne čudi što je dobar dio običnih ljudi
pošlo za Miloševićevim užasnim i neostvarljivim
«projektom», što izmanipulirani, što
indoktrinirani, ali me čudi što se nitko, koliko
znam osim Vesne Pešić i njoj slične nekolicine,
nije javno oglasio protiv.
GUŠIĆ: Kako tumačite proteste/prosvjede u
Zagrebu i (naročito) Zadru nakon hapšenja
generala Gotovine, a kako osječke prijetnje
novinaru "Ferala" Dragi Hedlu? Ima li ovo s
Hedlom ikakve (makar i indirektne) veze s
činjenicom da je osječki gradonačelnik Anto
Đapić?
Dr. Markovina: Prosvjedi nakon hapšenja generala
Gotovine u Hrvatskoj, mogu se podijeliti u dvije
skupine. Jedni su bili prosvjedi potpore (
podrške) generalu, makar da ne vidim razloga za
njih, jer da je general Gotovina uistinu
general...on bi svoju pravdu ( ili krivdu)
potražio prije četiri godine, samo tamo gdje je
može i naći...na sudu u Den Haagu. Takvi
prosvjedi su, uglavnom i bili ( ne tako masovni
kao što sam mislio da će biti) u Splitu i u
Zagrebu, bez političkih konotacija i proustaške
ikonografije, što treba zahvaliti jednim dijelom
svijesti građana Splita i Zagreba, možda ne
toliko svijesti o ispravnosti, koliko o
neizbježnosti procedure suđenja, ali i mudrosti
Ive Sanadera, koji je u zadnji čas pozvao u
pomoć splitskog biskupa, koji je osudio
unaprijed bilo kakvo «rušenje vlasti na ulici»,
a što se, potajno i spremalo...ali nije uspjelo.
Međutim, u Zadru je odavno «desna struja» na
vlasti i tamo je ustašku ikonografiju nosila
mladost –srednjoškolci, što je i predsjednik
Mesić javno osudio, kazavši da mladost ne zna
što je bio ustaški pokret, već da ih je netko
tomu, krivo naučio. Pa taj je Zadar dva puta za
tzv. NDH bio darivan i prodavan Italijanima, od
istih tih čije su kape i način pozdravljanja
zadarska mlađarija prikazivali na tim skupovima.
Mislim da se kod njih nije radilo o ideologiji,
već o tome da žele biti drukčiji, pa makar i u
negativnom smislu, ili jednostavno, žele biti,
kako oni kažu, «baje», što bi se u Bosni prevelo
sa «kabadahije». Pored toga, general Gotovina
rodom je iz tog kraja, tamo mu živi brat i treća
supruga sa sinom, pa je, vjerojatno i to bio
uzrokom zadarskih «žestokih» prosvjeda. Oni se,
sporadično javljaju i danas.
Što se Osijeka tiče i Drage Hedla, tu je
situacija mnogo složenija. Tamo su se događale
strašne stvari početkom rata, gdje je Tuđmanov
gubernator bio Branimir Glavaš, kao
najistureniji eksponent jedne naopake politike.
Kad je došlo, dolaskom Ive Sanadera za
predsjednika, uz veliku Glavaševu «pomoć»u
eliminaciji protukandidata Ivića Pašalića, do
konačnog odmaka politike HDZ u Zagrebu od «desne
opcije», Glavaš je morao biti eliminiran, jer
inače «nema u EU». E, onda se on udružio s
Đapićem i uz njegovu «pomoć», Đapić je sasvim
neočekivano, postao gradonačelnik Osijeka, po
prvi put od 1991. (do tada su na vlasti bili
liberali i Zlatko Kramarić). Kako je Drago Hedl
počeo pisati u Feralu, svoja «sjećanja», tj.
istinu o zločinima na početka rata u Osijeku, o
progonima i likvidacijama koji moraju, kad-tad
biti procesuirani, počele su prijetnje. Osobno,
ne vjerujem da su ozbiljne i da su ostvarljive
danas, ali su u svakom slučaju neprimjerene i
neugodne i da štete Hrvatskoj na njenom putu u
EU. Sve me to potsjeća na onu bosansku « što
dobiješ na mostu-izgubiš na ćupriji». Đapić se,
na novoj funkciji pokušao «unormaliti», čak je
želio poći u Izrael i «ispričati se» za zločine
ustaša nad Židovima, što ovi nisu prihvatili,
rekavši da bi se prije trebao ispričati u
Jasenovcu, pa tek onda u Izraelu. Očito da su
«prokužili» da «vuk dlaku mijenja, ali ćud ne
mijenja».
GUŠIĆ: Očekujete li obostrano zadovoljavajući
dogovor između Vlada RH i BiH vezano za spor oko
gradnje mosta prema Pelješcu?
Dr. Markovina: Taj most je, po mojem sudu,
podjednaka bespotreba i zabluda, koliko i
stvaranje mornarice BiH u Neumu, ili pak neke
veće luke. Neumska uvala je mali zaljev i dobar
jedino u turističke svrhe. Često onuda prolazim
(kad se vraćam u Korčulu iz Splita ili Mostara)
i nikad nisam imao nikakvih problema. Rečeni
most skratio bi mi putovanje za cirka pola sata,
ali bih trebao plaćati «mostarinu», pa bih ga
zaobilazio. Hrvatska se nije «proslavila» ni sa
mostom u Dubrovniku, koji skraćuje putovanje u
Dubrovnik za 15 min, ali je često zatvoren, kad
zapuše malo jača bura, što se događa i sa
masleničkim mostom, poviše Zadra. Indikativno je
da je projektant sva tri mosta prof. Jure Radić
iz Zagreba, jedan od bivših Tuđmanovih
pobočnika... te da su neki aktualni političari,
koji su podrijetlom iz ušća Neretve, za male
novce na Pelješcu pokupovali dobar dio terena u
blizini lokacije mosta na Pelješcu. Ne treba
biti puno pametan da se razabere tko i zašto
«gura» tu skupu i nepotrebnu investiciju. Po mom
sudu, most je potrebniji između Korčule i
Pelješca (ca 600 m), ali se tome protive brodari
koji održavaju trajektnu vezu («Jadrolinija» i
«Mediteranska plovidba»). Za sada su radovi na
pelješkom mostu-stali, a strojevi, koji su
počeli raditi-konzervirani. Bez pristanka iz
Sarajeva, most se neće moći nastaviti graditi, a
u Sarajevu traže poštivanje propisa. To znači
najveću visinu mosta iznad mora 61 m, a ne 35 m
kako je sada predviđeno, a to bi znatno
poskupilo ionako skupu investiciju.
Ne vjerujem da će doći do realizacije mosta,
ali, tko zna. Na ovim prostorima besmislice su
dio svakodnevice.
GUŠIĆ: Predložen je Tony Blair za državnika
desetljeća. Vaš komentar?
Dr. Markovina: Tony Blair je jedan od jačih
političara u EU danas i držim da je mudar,
realan i konzistentan. Nisam siguran da bi
trebao biti tituliran za državnika desetljeća.
Po mom sudu i John Mayor i «iron lady»- Margaret
Tačer bili su, istina u drugom vremenu, engleski
političari s boljim rezultatima od njega.
Općenito mislim, da u ovih zadnjih deset godina
i nema nekoga posebnog «bezgrješnog»
EU-političara, koji bi trebao biti proglašen
državnikom desetljeća. Ako ništa drugo, ono
stoga što ama baš ništa nisu učinili da spriječe
ovaj užas što nam se u Bosni dogodio...i još
uvijek ništa ne čine na konačnom, poštenom,
rješenju.
GUŠIĆ: I, pri samom kraju, da završimo razgovor
opet na temu naše Domovine. Ma koliko ovo
pitanje djelovalo stereotipno, futurističko i
sanjalačko, ja ću ga ipak postaviti: hoće li
barem neke generacije ispred nas doživjeti da
"Velež" zaigra na stadionu pod Bijelim brijegom,
da svim Posavcima, Podrinjcima i ostalima njihov
zavičaj uistinu bude u Domovini, da se začuje
ezan sa banjalučke Ferhadije, fočanske
Aladže..., da nam Bosna bude cijela, ali iz
JEDNOG dijela?
Dr. Markovina: Ja se iskreno nadam da hoće i
upirem svim silama da se to dogodi. Znam da je
to težak put i da traži vremena, ali je jedini
pravi i pošten put. Nepravda je što Velež ne
igra pod Bijelim brijegom, ali su i njega izdali
«mangupi iz vlastitih redova». Draga Okuka je
1992. kao glavni tajnik kluba, u Beograd odnio
kompletnu Veležovu arhivu, (i ne znam je li do
danas vraćena), a Jadranko Topić je 1992.
«zauzeo» stadion, koji je prvih dana bio i
konc-logor, a zatim osnovao u njemu HNK»
Zrinjski», koji tamo danas stoluje i kojemu je,
nakon odlaska iz Hajduka, odnedavno trener Baka
Slišković. Stadion pod Bijelim brijegom, na
kojemu sam i sam nosio crveni dres sa brojem 10
u doba mojeg dječaštva i mladosti, gradski je
stadion, kojega su naši očevi izgradili
dobrovoljnim radom, godinama svakodnevno radeći,
nakon posla i slabog ručka. I ja sam, kao
petogodišnjak, išao i radio skupa sa mojim
roditeljima, onoliko koliko sam, kao dijete,
mogao. Gradio ga je čitav Mostar i ne može ga i
ne smije nitko svojatati. Ima tamo mjesta i za
Veleža i za Zrinjskog! Mostar je 1960. izgradio
i gradski olimpijski bazen, drugi u ondašnjoj
državi (nakon Šalate u Zagrebu) u kojemu je
djelovao PK Velež, koji je danas, na žalost, u
posjedu jednog od HVO- bojovnika.
A samo iz tog Veleža je u Drugom svjetskom ratu
dalo živote 77 igrača (11 timova) od kojih je
nekoliko postalo narodnim herojima. Taj Velež je
(jedini od tadašnja četiri nogometna kluba),
prilikom osnivanja daleke 1922.godine na prsima
imao petokraku zvijezdu (kao simbol puta u bolji
život) iznad koje je ispred imena pisalo RŠD
(radničko športsko društvo), za razliku od
ranije osnovanih HNK» Zrinjski», SFK» Obilić» i
MNK» Alija Đerđelez». Taj Velež je učio prvim
loptačkim i plivačkim umijećima na stotine
vrhunskih športaša, intelektualaca, sjajnih
ljudi i karaktera i plijenio svojim rezultatima,
igrom, ljubavlju i zajedništvom. Takav je bio i
Mostar. Kažem bio, jer to više nije. Oni koji su
ga voljeli i disali s njim, koje je budila
njegova svjetlost, tek povremeno ga posjete i
vrate se bolesniji nego li što su bili prije
dolaska u njega. Ponosan sam što sam bio i
veležovo i mostarsko dijete, što sam proveo u
njihovim njedrima najljepše dane djetinjstva,
dječaštva, mladosti i nekog «srednjeg doba», što
sam doživio u njima sve one prave ljubavi koje
se mogu doživjeti i što sam, učeći i radeći s
njima i u njima postao jednostavno čovjekom, što
je čini mi se, danas, ipak najteže biti.
GUŠIĆ: Hvala Vama, dragi prijatelju, ne samo na
ovom razgovoru, već i na svemu što ste do sada
svojim perom, razumom i srcem učinili za Bosnu i
Hercegovinu, a naročito za pronošenje ISTINE o
njoj.
Dr. Markovina: Hvala vama što ste me se sjetili.
I molio bih Vas da uputite moje iskrene pozdrave
svim pravim domoljubima BiH, gdje god da su, za
željom da traju i ustraju u našim nastojanjima
da uredimo BiH na najbolji način, a na
zadovoljstvo svih njezinih žitelja. U ovoj nadi
želim svima sretnu i «uspješnu» novu 2006.
godinu, uz dobro zdravlje i svaku sreću.
Razgovor vodio: Bedrudin GUŠIĆ
UDARITE
ZA PJESMU BANJALUKO
