P u t o p i s 2006.

OVDJE NISMO, TAMO NAS - NEMA!
Srijeda, 24. maja 2006.

Poletio sam sa suprugom Mirsadom sa bostonskog aerodroma "Logan" oko 22:00 h po lokalnom vremenu "Lufthansom" do Frankfurta. Ujutro smo sletili na aerodrom tog njemačkog grada i nakon jednog sahata nastavili istom aviokompanijom prema Zagrebu. Sa "Plesa" smo autobusom produžili ka zagrebačkom autobusnom kolodvoru, odakle smo redovnom autobusnom linijom nastavili ka 185 km udaljenoj Banja Luci. Na graničnom prijelazu kod Bosanske Gradiške pasošku kontrolu je izvršio policajac Muharem Hadžić. Odmah da se kaže da je cijena benzina super u BiH u prosjeku 1,90 KM po litri. Bosanska Gradiška i Banja Luka su praktično spojene naseljima, a daljina je 50 km. Uočio sam mnoge reklamne panoe ili natpise na dijelu puta, od kojih izdvajam: Kuća mode "Damjan", Agencija za brak, supermarket "Sladojević" i reklamna poruka: "Tu me cijene, tu kupujem", restoran "Solun" u blizini Laktaša, a siguran sam da vlasnik istog nije Grk niti je iz Soluna..., "Izdajem prostor..." (ne kaže koji, kakav...). Ugodno za oko je bilo vidjeti žuto-zeleno, plodno Lijevče Polje. Na ulazu u Banja Luku je veliki pano Nove stranke koja biračima obećava najnižu penziju od 250 KM. U Banja Luku smo stigli oko 19:30 h po lokalnom vremenu. Smjestili smo se u porodičnoj kući supruge u Gornjem Šeheru. Akšam namaz sam klanjao u tamošnjoj Jama džamiji te tom prilikom saznao da je njeno službeno otvorenje zakazano za 8. juli ove godine.

Petak, 26. maja

Ujutro sam se sreo sa svojim prijateljem i pregaocem gornjošeherskog džemata Elfatom Turčinhodžićem. On mi se žalio na negativnosti u radu Medžlisa IZ-e Banja Luka, a naročito je, plačući, spominjao pat-poziciju oko eventualne obnove Halil pašinog turbeta, za koje je on i emotivno vezan (kao i ja). Džum'a namaz sam klanjao u Ferhad pašinom mesdžidu i tom prilikom saznao da je Alija Mahmutović povrijeđen kada ga je nekoliko sedmica prije toga kao pješaka udarilo auto i zbog povreda kuka morao je u bolnicu. Tih dana je pušten iz bolnice i kod kuće je, ali ne može napolje. Sreo sam se sa mnogim poznatim sugrađanima - džematlijama, od kojih posebno izdvajam hadžiju Mehmeda Mešinovića.

Subota, 27. maja

Zvao me moj jaran Dragoljub Todorović i to je bio naš prvi telefonski razgovor uopće. Predvečer smo posjetio moga teško bolesnog amidžića Nazima Gušića, a navečer smo po pozivu Dževada Osmančevića bili na večeri koju je organizirala S BiH i koja je toga dana imala svoju Skupštinu u Banja Luci.

Nedjelja, 28. maja

Prije podne smo bili kod advokata Melihe Filipović radi potrebe da zastupa moju suprugu u nekim imovinsko-pravnim poslovima. Već tada nam je bilo jasno da dotičnoj nećemo povjeriti taj posao zbog enormno visoke cijene koju je bila najavila samom akontacijom i po kojoj je nadmašila i američke advokate. Popodne sam obavio prvo kupanje u Vrbasu, u Gornjem Šeheru, ali će se ispostaviti da će to biti i posljednje ove godine jer će nastupiti period svakodnevnih kiša i hladnoće koje će u velikoj mjeri karakterizirati naš ovogodišnji pohod Bosni. Uvečer sam akšam namaz klanjao u predivnoj Hadži Zulfikar, ili Tulekovoj džamiji u Desnoj Novoseliji.

Ponedjeljak, 29. maja

Na platou ispred Robne kuće "Boska" (oni ga zovu Trg Krajine) je bilo organizirano potpisivanje peticije za referendum. Uz njihove zastave, dominirala je parola "Dajmo svoj potpis za izdvajanje iz nametnute Bosne i Hercegovine". Nažalost, tog trenutka nisam imao kameru pri ruci da načinim snimak tog Dodikovog kabadahijskog pokušaja. Nisam tada ni slutio da će tako nešto već sutradan da prestane. U toku dana smo obavili neke privatne poslove vezano za novu ličnu kartu i sl. Podne namaz sam klanjao u FP mesdžidu, a na lokalitetu nekadašnje Ferhadije su radnici i mehanizacija JP "Ukus" iz Ključa (na kamiončiću je pisala i adresa preduzeća - Branilaca Bosne bb) nešto radili na temeljima porušene džamije. Toga dana sam u gradu sreo neke meni poznate sugrađane - Slobodana Vidovića, Uroša Baltu i Miodraga Vignjevića.

Utorak, 30. maja

Opet neki privatni poslovi u gruntovnici, katastru i CIPS-u. Posjetio sam i Arhiv (sada ga zovu Republike Srpske, ranije Bosanske Krajine) radi kupovine CD-a "Banja Luka u hiljadu slika", za svoga sugrađanina u USA Borisa Zrilu (ja sam to imao odranije). Uvečer smo posjetili Smaila Đuzela i njegovu familiju.

Srijeda, 31. maja

Posjetio sam grob prijatelja i sugrađanina Aleksandra Ravlića, na Rimokatoličkom groblju u Banja Luci. Popodne sam gledao tv. prenos prijateljske nogometne utakmice Iran - BiH i koja je završena pobjedom Irana od 5:2. Na stadionu je prije početka utakmice preko razglasa proučeno ašere. Uvečer smo bili na večeri kod moga ahbaba Kjazima Halimića i njegove Emina hanume, gdje smo gledali i dokumentarac o Marijanu Benešu.

Četvrtak, 1.juna

Unajmljenim autom smo po kiši krenuli put Tuzle u koju smo stigli predvečer i odsjeli u hotelu "Tuzla", gdje smo prespavali.

Petak, 2. juna

Ujutro smo doručkovali u kafeteriji istog hotela. Za susjednim stolom su bili neki gosti iz Velike Britanije i jedna starija osoba je reklamirala kod konobara da je dobila pokvaren jogurt. On ga je uzeo sa stola, odnio ga negdje, ne rekavši ništa (niti se izvinuo niti je donio drugi). Kad sam htio da platim prenoćište najprije sam pitao imaju li mjenjačnicu u hotelu. Recepcionerka, koja je sa kolegicom za pultom pušila, rekla je da nejmaju te da novac mogu da promijenim preko puta hotela u ABS banci. Bila je kiša. Kada sam kročio u prostorije te banke, rekli su da su tu samo kancelarije i da se novac može promijeniti u njihovoj jedinici pet blokova udaljenoj odatle. Kad sam krenuo kuda me je poslala, po velikoj kiši, u slijedećem bloku sam nabasao na Novu banjalučku banku gdje sam promijenio novac. Sahat i pol prije napuštanja hotela sreo sam se u lobiju istog sa Mirnesom Ajanovićem s kojim sam obavio intervju za Orbus. Potom smo otišli u stan kod moje sestre Azre, smjestili se i odatle sam produžio na džum'u u obližnju džamiju Princ Selman. Mladi imam je na hutbi tumačio odnos između vjere i znanosti. Bio je elokventan i zanimljiv. Popodne smo obišli mjesto gdje je pokopana većina tuzlanskih mladića i djevojaka (čak i jedno trogodišnje dijete), a stradali su od četničke granate ispaljene sa Ozrena na tuzlansku Kapiju 25. maja 1995. godine. Naravno, posjteili smo i Kapiju. Predvečer sam se sreo sa Sulejmanom Mešalićem, a navečer smo u pivnici(!!!) - restoranu "Behar" večerali sa prof. dr. Đulbeharom Mujagić, suprugom prof. dr. sci. Hamze Mujagića.

Subota, 3.juna

Uputili smo se nazad za Banja Luku, ali ovoga puta smo iz Doboja krenuli kraćim putem - preko Stanara. Pred Dragalovcima smo na jednoj rampi čekali da prođe putnički voz sa dva vagona na kojem je pisalo: Železnice Republike Srpske. Svratli smo u Ferhad pašinu džamiju u Lišnji, gdje smo klanjali podne namaz i prisustvovali programu polaganja završnih ispita polaznika tamošnjeg mekteba. Bilo je nekoliko imama sa toga kraja, ali i muftija Čamdžić. Muftija je održao i govor u svome stilu i uobičajenom jačinom tona (i to u mikrofon)! Zvao je po drugi puta moj jaran Dragoljub. U Banja Luku smo stigli navečer, ali smo uspjeli da stignemo da čestitamo mome zetu Senadinu 56. rođendan.

Nedjelja, 4.juna

Zet i moja sestra Suada su nas odvezli do Sanskog Mosta. Jedini motiv posjete tome gradiću jeste obilazak mezara i kuće moga rahmetli zeta Fuada Zukića. Podne namaz sam klanjao u Hamzibegovoj džamiji, a po izlasku iz iste smo klanjali dženazu 79-togodišnjem rahmetliji Hamdiji Hasanagiću. U povratku smo svratili do prijedorskog prigradskog naselja Ćela, koju su okupatori prometnuli u Petrovo. Nakon 12 godina sreo sam se ponovo sa svojim ahbabom Adil ef. Solom koji je početkom 1995. bio uhapšen i robijao je u četničkom kazamatu Mali logor u Banja Luci, te u Doboju, oko 11 mjeseci. U Ćeli, naseljenoj 100% muslimanskim življem, je nedavno sagrađena i pravoslavna crkva. Kada sam Adil ef. upitao kome su je sagradili, s obzirom da ne živi ni jedan Srbin u tom naselju, odgovorio je: "Pa, valjda, hodži"! Rekao je također da u nekim okolnim srpskim selima uopće nejma crkve. U povratku za Banja Luku smo svratili u Kozarac te ručali u jednom restoranu.

Ponedjeljak, 5. juna

Ujutro sam iz jednog banjalučkog internet kluba poslao Orbusu intervju sa Mirnesom Ajanovićem. Obavio sam još neke privatne poslove u katastru, a podne namaz klanjao u FP mesdžidu. Prije namaza bila je neukusna prepirka između Vahdet ef. Alemića i džematlije Safeta Isića. U gradu sam se sreo sa Sadikom Katanom - Cikom, koji živi u Zagrebu. Posjetili smo i Asima Kapića te njegovu Dževidu hanumu. Sreo sam se i sa Radom Crnomarkovićem Runjom. Popodne sam obišao lokalitet Hadži Kurt džamije u Desnoj Novoseliji, a izvode se radovi na njenoj munari. Akšam namaz sam klanjao u Jama džamiji. Nafiz Suljić - džematlija, je poželio razgovor samnom i odveo sam ga kući gdje obitavam. Pokazao mi je sijaset pisama upućenim organima IZ-e u Banja Luci i Sarajevu vezano za nepravilnosti u radu nekih vjerskih službenika u Banja Luci te organa. Uvečer smo opet posjetili moga teško bolesnog amidžića Nazima Gušića. Tada sam mogao da pretpostavim da će to biti naš posljednji susret!

Utorak, 6. juna

Ništa posebno- gruntovnica, agencija "Binakom" (sreo 52-godišnjeg Dragana Marjanovića, nekadašnjeg golgetera "Borca").Posjetio sam i grob svoga prijatelja Mome Golića i sestre mu Spomenke, moje školske kolegice. Otišao sam i do Hadži Perviz (Potočke) džamije koja je u fazi obnove. Iza nje se gradi pravoslavna crkva koja nikada nije tu bila. Po navodima mojih sugrađana zemlju im je prodala familija Katana..

Srijeda, 7. juna

Taksijem smo u 6:45 h išli iz Gornjeg Šehera prema banjalučkoj autobusnoj stanici, radi odlaska autobusom za Sarajevo. Slušali smo u autu i BIG radio i bilo je riječi o "posljednjim pripremama naše (SCG, op. B.G.) reprezentacije pred početak Svjetskog prvenstva u fudbalu..." Na biletarnici karte nam je prodao meni poznati Kremenović koji je na moje pitanje- "Kako ti je, jarane..."?, odgovorio: "Ne pitaj, prava katastrofa... Propade nam država, čovječe..."! (da li je teško pogoditi na koju državu misli?). Stigli smo po kiši u Sarajevo oko 13 h po lokalnom vremenu. Otišli smo do naših banjalučkih i američkih prijatelja Nasvete i Ishaka Čavalića. Toga popodneva sam se sreo sa prijateljem dr. Semirom Vranićem, a obišao sam harem kod Ali-pašine džamije. Ikindija namaz sam klanjao u Begovoj džamiji.

Četvrtak, 8. juna

Treba li ponavljati da je i to jutro, ovoga puta sarajevsko, osvanulo sa kišom. Otišli smo na Ciglane, a usput smo prošli pokraj Ambasade SAD ispred koje dva policajca stoje sa poluautomatskim puškama na gotovs. Odvratno! Zatim smo se spustili na Baščaršiju. Tu smo se našli sa Mikijem Dvizcem u njegovoj zlatarsko-sahadžijskoj radnji. Naime, riječ je o našem bostonskom kućnom prijatelju koji se dva i pol mjeseca ranije vratio u Sarajevo. Uskoro mu se treba pridružiti i njegova hanuma Fahrija. U radnji smo zatekli Esada Bukvića, Sarajliju koji također kao i mi živi u Bostonu. Potom smo posjetili šehidsko mezarje na Kovačima. Ponovo smo kročili na Baščaršiju na kojoj se već prodaju suveniri na temu visočke piramide, te prigodne majice. Toga dana je donešena Deklaracija Federalnog parlamenta kojom se traži sankcioniranje Mile Dodika i njegove stranke zbog kršenja odredbi Općeg okvirnog sporazuma, odnosno javnog podrivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Toga dana je objavljeno da je ubijen Abu Musa al Zarkavi, u Iraku.

Petak, 9. juna

Džum'a namaz sam klanjao u Begovoj džamiji. Prije namaza ašere je učio naibu reis hadži hafiz Ismet ef. Spahić. Bilo ga je milina slušati. Međutim, sa mimbera je, za vrijeme hutbe, održao klasični politički govor, lobirajući za reisa Cerića i SDA, a protiv FTVBiH i Bakira Hadžiomerovića. Spomenuo je i naziranje Beogradskog pašaluka. Mnoge je stvari u kontekstima tih političkih akrobacija prešutio, pa ga je, stoga, bilo bolje slušati dok je učio, nego kada je držao hutbu. Popodne nas je naš domaćin Ishak Čavalić dopratio do obližnje autobusne stanice. Na putu prema istoj prolazi se preko Trga žrtava genocida u Srebrenici koji je taman ispred sarajevske željezničke stanice. Autobus je jednim dijelom išao paralelno i sa prugom Sarajevo – Zenica – Doboj i vidjele su se kompozicije na kojima piše: Željeznice Bosne i Hercegovine. Na prolasku kroz Vitez, gdje su svi javni natpisi na hrvatskom jeziku, pokraj puta je stajao srednjovječni čovjek obučen u dres dugih rukava hrvatske nogometne reprezentacije. Tada je vozač banjalučkog "Autoprevoza" glasno prokomentirao: "To, Srbine.. ! Nek, se zna..."! Na to će mu kolega – kondukter: "Nije on Srbin, već Hrvat..." Očito da ovaj drugi nije shvatio sarkazam svoga kolege. Negdje između Travnika i Donjeg Vakufa zvao je ponovo Dragoljub Todorović. Kada smo stigli u Jajce, autobus nije nastavio putem niz Vrbas, već se uputio prema Varcar Vakufu a potom preko "legendarne" Manjače prema Banja Luci. Naime, put od Jajca prema Banja Luci, dolinom Vrbasa, je kod Crne Rijeke bio prekinut zbog radova. Toga dana je počelo XVIII Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj. Njemačka je pobijedila Kostariku sa 4:2 a Ekvador Poljsku sa 2:0.

Subota, 10. juna

Išao sa na Pobrđe do Taline džamije, potom obavio neke privatne poslove u gradu. Navečer smo bili gosti kod Mome i Gordane Bunić. Rezultati utakmica toga dana na SP u Njemačkoj bili su:

Engleska – Paragvaj 1:0

Švedska – Trinidad 0:0

Argentina – Obala Slonovače 2:1

Nedjelja, 11. juna

Moj i naš veliki prijatelj – Ibrahim Halilović, sa suprugom Hajrijom, je kolima iz Cazina došao po nas da skupa idemo do Torlakovca u planiranu posjetu slikaru i pjesniku Ismetu Ramljaku. Prvo, radosni smo bili zbog susreta sa našim Halilovićima, nakon dužeg vremena, a onda smo oćeifili u druženju i muhabbetu tokom vožnje. Kod Ismeta smo stigli neposredno pred podne namaz. Ismet, inače, živi sam u svojoj kući pokraj koje je njegov atelje. Sve to skupa je uklopljeno u neponovljivi ambijent Vrbasa i njegovih obala, te obližnje ade prema kojoj je Ismet sagradio mostić. Između ostalog, Ismet je najavio da će mu se buduća (ako Bog da) knjiga poezije zvati "Vrbaske razglednice", a poklonio mi je i katalog sa posljednje (januar, 2006.) samostalne izložbe održane u Donjem Vakufu. Iskoristio je moj predgovor namijenjen budućoj knjizi poezije za taj katalog. S tim u vezi desila se i njegova netaktičnost koju s velikim razlogom javno ističem. Naime, kada smo pred ateljeom stajali ja, on i Ibrahim, on je netaktično i neoprezno rekao Ibrahimu da nas napusti jer ja i on "imamo razgovor u četiri oka..." Ibrahim je kulturno napustio društvo, a ja zbog pomanjkanja refleksa u tom trenutku nisam reagirao (a morao sam mu reći da sve što se tiče mene i njega, tiče se i Ibrahima..). "Tajna" našeg razgovora se sastojala u tome da je Ismet od mene tražio halal što je bez mog znanja dao objaviti taj predgovor u katalogu, a on je bio namijenjen budućoj eventualnoj knjizi. Neki bi rekli: "dječja posla", ali i nije baš tako. Stoga, koristim ovu priliku da se svom ahbabu Ibrahimu Haliloviću javno izvinem što nisam pravovremeno reagirao na Ramljakovu netaktičnost. Na povratku svratili smo u Jajce i parkirali auto na parkingu jednog restorana, na samom ulazu u grad. Potom smo se uputili pješice u jajačku čaršiju. Snimali smo obojica neke znamenite objekte. Iz jednog kafića izišao je očigledno pripiti čovjek, između 35 i 40 godina starosti i obratio se Haliloviću pozivajući ga na kafu. Ibrahim ga je učtivo odbio rekavši da nas čekaju supruge koje su odmakle ispred nas. Onda je ovaj Hrvat (po govoru smo to prepoznali) počeo da prijeti. Nekako smo izbjegli incident i uputili se naprijed, prema suprugama koje su sa distance vidjele da nešto nije bilo u redu. Onda je Ibrahim ugledao imama koji je ulazio u prostorije obližnjeg Medžlisa, želeći da se sretne i selami s njim. Čuo sam da je imam glasno rekao Ibrahimu: "Znam ja da ti svašta pišeš, ali ja se samo Allaha bojim..." Očito je da ga imam, za kojeg ću kasnije od Ibrahima saznati da je iz Jezera i da je na liniji onih koje kritiziramo i ja i Ibrahim, uredno čita. Onda su nam supruge sugerirale da se ne vraćamo istim putem, zbog onog mangupa. No, vratili smo se. On je ponovo izišao iz istog kafića i išao za nama, tražeći belaja. Negdje preko puta džamije Esme sultanije stajala je grupa mladih policajaca kojima se Ibrahim obratio. Pijani jajački mangup je i policajce "upozoravao" da "Halilović neometano snima po Jajcu i kada ode u Švedsku (!!!) piše kako je ovdje dobro..." Policajci su ga nekako odmakli, a nas su dopratili do kola. Potom su legitimirali Ibrahima, a ne napadača za kojeg su rekli da ne treba na njega obraćati pažnju. Onda smo popili kahvu na terasi tog restorana iz čije sale se čula muzika. Kada smo unišli unutra podijelili smo sreću i zadovoljstvo sa ženama Nemile i Jajca koje su imale svoj tradicionalni međusobni susret. Mnoge od njih su prepoznale Ibrahima Halilovića. Vratili smo se u Banja Luku oko 20:00 h, te rastali se sa Ibrahimom i njegovom Hajrom, koji su produžili prema Cazinu. Toga dana je na SP u Njemačkoj Nizozemska pobijedila SCG sa 1:0, Meksiko Irana sa 3:1 a Portugal Angolu sa 1:0.

Ponedjeljak, 12. juna

Bio je praznik u RS (Duhovi) pa javne ustanove nisu radile. Imao sam ugovoren susret sa advokatom Melihom Filipović radi preuzimanja dokumenata koje sam joj bio dao i na osnovu kojih je bila formirala spis i napisala kratki podnesak. Nisam joj prethodno objašnjavao razloge odustajanja od suradnje s njom. Kada sam je pitao koliko košta taj podnesak (kojeg ću pred njom poderati jer me ona neće zastupati), rekla je cifru za 20 KM manju od mjesečne penzije moga tetka Edhema iz Bosanske Dubice. Dao sam joj bez komentara i napustio njenu kancelariju. Mnogi moji sugrađani su se također žalili na Filipovićku ( s kojom sam se godinama poznavao i, halal bilo, učinio za njenog rahmetli brata Safeta koliko sam mogao, kada mu je bilo najteže) tvrdeći da je postala nezajažljiva i opsjednuta parama. Predmet sam dao agenciji "Binakom", vlasništvo Dušana Popovića, po trostruko nižoj cijeni usluga. Popodne sam sa zetom išao na svoju vikendicu kod Laktaša. Podne namaz sam klanjao u FP mesdžidu i sreo se sa svojim velikim prijateljem i pregaocem za IZ-e Bekirom Bešićem. Predložio je da kahvu popijemo na spratu – u prostorijama Medžlisa, a ja sam upozorio da bi on mogao imati problema ako ga neko vidi samnom, jer sam opozicija.. No, bio je uporan pa smo otišli gore. Pokazao mi je izložbu koju je on pripremio na temu džamije Ferhadije, a u svrhu lobiranja za obnovu iste. Predvečer je po nas došao moj rođak iz Lišnje i odvezao nas svojoj kući na večeru. Na SP je Australija pobijedila Japan sa 3:2, Češka Republika SAD sa 3:0 a Italija Ganu sa 2:0.

Utorak, 13. juna

Ujutro smo išli u "Binakom", te u Opštinski sud radi ovjere nekih papira. U gradu sam se sreo sa Šeherlijom Nailom Najkom Osmančevićem. Rekao sam mu već da sam kupio njegovu knjigu "Gornji Šeher – kolijevka Banja Luke". Sreo sam i dr. Željka Rodića. Bio je direktor KBC-a do izbora 1990. i nije htio pristupiti SDS-u pa je bio smijenjen, da bi na njegovo mjesto tada došao zloglasni Vukić. Popodne smo imali planirani susret sa Radom i Lelom Vukosavljević. Kod "Alibabe", kuda smo bili otišli, sreli smo se sa slikarom Enesom Mundžićem, njegovom suprugom, svastikom te badžankom. Posjetili smo nakratko i svoje nekadašnje komšije Nadu i Ivana Jonaša, te sina im Bojana. Na SP je Južna Koreja pobijedila Togo sa 3:1, Francuska i Švicarska su igrale 0:0 a Brazil je pobijedio Hrvatsku sa 1:0.

Srijeda, 14. juna

Pretposljednji dan boravka u Banja Luci, odnosno BiH, protekao je u nekim završnim privatnim poslovima, te pripremama za povratak. Podne namaz sam klanjao u FP mesdžidu a nakon njega je bio tevhid pred dušu jedne mlade Bošnjakinje koja je nedavno preselila na ahiret. Imao sam u planu obaviti intervju i sa biskupom Franjom Komaricom. Prije šest dana sam se javio njegovoj tajnici rekavši kada se vraćam i ostavivši svoj telefon. Niko, međutim, nije zvao. Nisam ni ja..

Četvrtak, 15. juna

Jutarnjim (8:45 h) autobusom smo napustili Banja Luku i uputili se prema Zagrebu. Po dolasku u hrvatski glavni grad promijenili smo prevozno sredstvo, odnosno vozom nastavili prema Koprivnici kod naših dragih prijatelja Vesne i Drage Valent. Druženje s njima i njihovim najbližim je bila također jedna od najljepših epizoda našeg ovogodišnjeg puta. Kod njih smo prenoćili.

Petak, 16. juna

Nastavili smo druženje sa našim divnim i dragim domaćinima do popodne, kada su nas oni odvezli do Zagreba, odnosno motela "Barba Niko", na domak zagrebačke zračne luke, u kojem ćemo spavati. Došao je iz Vrsara i Musaib Mustajbašić, brat od moje supruge, da nas isprati.

Subota, 17. juna

Ujutro smo u zgradi aerodroma "Pleso" sreli braću Čorbegović - Fuada i Smaju, sa familijama. Smajo se sa familijom upravo vraćao u Norvešku iz Banja Luke, gdje je dva dana ranije pokopan njegov 42-godišnji sin Samir, koji je iznenada preselio na ahiret. Na bostonski aerodrom "Logan" smo stigli oko 14:00 h po lokalnom vremenu, gdje su nas čekali sinovi Dženan i Said. Od njih smo saznali da je istoga dana u Banja Luci preselio na ahiret moj dobri i dragi amidžić Nazim. Po dolasku kući zvao sam njegovu suprugu Besimu.

Utiske sa ovakvih putovanja ne treba, kao u slučaju drugih, sređivati pa se odrediti o njima. Ovu izreku sam mogao napisati i tamo, u Bosni, a i ovdje, gdje obitavam kao muhadžir. Ona glasi: Ovdje nismo, tamo nas - nejma!

Bedrudin GUŠIĆ

 

FOTOGRAFIJE SA PUTA PO BOSNI