TOP
Bedrudin
GUŠIĆ
Akademik prof. dr. Muhamed Filipović, u povodu nedavno promovirane njegove
knjige BOSANSKI DUH LEBDI NAD BOSNOM:
"DODIRNUO SAM U OSINJE GNIJEZDO GLAVNIH NEPRIJATELJA NAŠE ZEMLJE I NAS
BOŠNJAKA"!
Intervju sa mojim sugrađaninom, akademikom prof. dr. Muhamedom Filipovićem je
objavljen na nekim web. sajtovima (pa i na ovom), dok još nije objavljen u
NUR-u, koji je izvorni naručilac istoga. I, dok je slijedeći broj NUR-a u bio u
svojoj zamašnoj pripremi,
desila se promocija knjige profesora Filipovića u Sarajevu, pod naslovom
BOSANSKI DUH LEBDI NAD BOSNOM. Redakcija tog časopisa mi se obratila sa željom
da akademiku Filipoviću postavim dodatno pitanje upravo povodom promocije
njegove knjige. Ispunio sam im želju, a profesor Filipović ljubazno, baš onako -
banjalučki, odgovorio i na dodatno pitanje. Napominjem da se NUR složio sa
objavom integralnog teksta intervjua i u drugim medijima prije nego ga oni
objave.
Slijedi najprije uvodno obraćanje gospodina Filipovića meni, potom moje pitanje
te njegov odgovor.
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ
Dragi moj Bedrudine,
Kako
vidiš, samnom nema kraja razgovoru. Ali da idemo redom. Prvo, hvala Ti na
ekspeditivnosti i poslanom otisku teksta. Drugo, vidio si šta je bilo na
promociji moje nove knjige. Reakcije na promociju i posebno na tekst su burne,
jer sam dirnuo u osinje gnijezdo glavnih neprijatelja naše zemlje i nas
Bošnjaka, one koje smo do sada držali kao guju u njedrima i koji i danas na
našim jaslama dobro sijeno jedu i čistu vodu piju. Međutim, šta im ja mogu. Naše
je pravo, a i dužnost, da govorimo istinu o našoj zemlji i narodu i to ću ja i
svi moji sinovi i učenici kojih je sve više, činiti do zadnjeg daha. S time se
ne može trgovati kao što to rade neki naši političari.
Uputio si mi dodatno pitanje za Intervju koji već izlazi, inspiriran onim što je
Nijaz Duraković kazao o mojoj knjizi.
Pitanje glasi :
Koliko smo, zaista, mi sami krivi za vlastitu sudbinu koja nas je strefila u
posljednjih pola stoljeća, što je i jedna od poruka u samoj knjizi?
Odgovor:
Naravno da mi nismo u cjelosti krivi za svoju sudbinu, jer su na njoj radile
mnoge veće i manje sile i to već dugo vremena. Ono u čemu smo mi nesporno krivi
i što mora biti polazište našeg razmišljanja koje dolazi nakon tragedije koju
smo doživjeli, sastoji se u svijesti da smo morali znati s kim imamo posla i šta
i kako o nama misle i šta planiraju, politički, vojno, psihološki i kulturno i,
naravno, obavještajno i propagandno, oni sa kojima smo živjeli, koji su nas i
našu zemlju ostavili prije circa 150 godina, sebi izabrali novu naciju i uzeli
kao ideal i težnju nove države – Srbiju i Hrvatsku.
Tu je zakazala naša inteligencija i naša politika, te se gotovo nikome od naših
najistaknutijih intelektualaca i posebno političara, koji su sami i svojom
voljom na sebe uzeli ulogu da misle o našem interesu i da ga brane, ne može
oprostiti nekompetencija, neznanje, naivnost i nedosljednost u mišljenju i
postupanju. Tome treba dodati i uobičajenu aroganciju moći, koja sa nama
muslimanima veoma brzo ovladava, a koja nas navodi da ne uzimamo ozbiljno svoje
pametne ljude i ne držimo do njih i njihovih mišljenja. Naime, bilo je ljudi
koji su mislili ispravno i predviđali stvari, ali ih niko nije slušao. Nije ih
slušala politika, zbog toga što je moć udarila u glavu tim ljudima pa su mislili
da im količina zadobijene moći daje i adekvatnu količinu pameti, što nažalost
nikada nije slučaj. Pamet daju Bog i ljudski napor da usavrši Božji dar, a ne
moć i položaj u ljudskim odnosima. Nisu ih slušali ni naši tobožnji
intelektualci, koji su se svrstavali u političke koterije i posrednike, odnosno
epigone političara i služili za to da daju saglasnost i predstavljaju dokaz da
politika naših političara, na koju sami ti intelektualci nisu imali utjecaja,
ima podršku naše inteligencije. U tom su cilju ti ljudi stvarali i razne
organizacije (Kongres intelektualaca, Preporod itd.) koje pretendiraju da
zastupaju našu muslimansku pamet, a zastupaju samo našu nesposobnost za
samostalno i odgovorno mišljenje. Ti ljudi su samo nastavili ono što su
intelektualci radili u vrijeme komunizma, tj. nastavili su da budu prirepak i
ukras politike. Ako se neko pojavljivao ko je samostalno i odgovorno, a to znači
i kritički mislio, taj je bio napadan i ekskomuniciran i u tome smo isti kao i
drugi i još gori, jer smo slabiji od njih pa smo zbog toga i rigorozniji prema
svojim ljudima, ako već ne možemo biti prema drugima.
Dakle, kratko rečeno, mi smo odgovorni u sferi mišljenja, onog što nam je dato
kao najvažnije i najmoćnije sredstvo obrane naših interesa. Ako nismo imali sile
i moći, ako nismo imali nafte i dolara (koje su inače naši političari pokrali-
ako je tačna izjava rahmetli Alije Izetbegovića da je muslimanski novac-dobiven
od muslimana svijeta- povjeren na upravljanje Hasanu Čengiću, mada mi muslimani
ne znamo ko je novac dao, koliko ga je dao i ko je taj ko je sebi uzeo pravo da
u naše ime taj novac povjeri jednom čovjeku, a mi od njega nemamo nikave hasne)
imali smo pameti i to dosta, ali je nismo uvažavali i progonili smo one koji su
se ponašali u skladu sa principima koje um mora poštovati, a to su istinitost,
moralni stav i dosljednost u postupanju i mišljenju, odnosno odbijanje da se
služi ikome osim istini.
Mahsuz selam i najbolje želje
Tvoj zemljak iz Stupnice
Muhamed Filipović
26.11.2006.
