TOP
Bosna 2005. - putopisna reportaža
SVE
NAS JE MANJE...
|
Rahmetli Fuad
Zukić iz igračkih dana
Stariji sin Dženan
u prvom planu nas je pratio
Seferbegova džamija
Tehvid
Jakupović
Banjaluka,
pogled od Ferhadije
Još uvijek
samo ledina na mjestu nekadašnje Ferhadije
Džamija generala M. Alagića u Fajtovcima
Suada, Bedrudin,
Bedrija i Azra ispred kuće Zukićevih
Detalj
ispred dzamije uoči dženaze
Dženaza ispred Hamzibegove džamije I
Dženaza ispred Hamzibegove džamije II
Hudba Husein ef. Kovačevića
Jasin u džamiji nakon dzenaže
Jasin u hamzibegovoj džamiji
Detalj uoči komemoracije
Fikret Tufek, govori o rahmetliji na komemoraciji
Huse Unkić -
suigrač, govorio o sjećanima na rahmetliju
Sa
komemoracije - supruga rahmetlije sa kćerkom
Sa
komemoracije - Amir sin rahmetlije
Amir i
Bedrija
Spuštanje
u kabur
Polaganje dasaka
Tuga i bol iznad kabura
Učenje na
kaburu
Govor u ime Sanjana
Polaganje
cvijeća na mezar
Na
mezarima mojih roditelja
|
|
Svevišnji Allah dž.š.
je htio da mi se od 1995. na ovamo, svakih pet godina dešava
tužan put preko Atlantika: te 1995. sam ga preletio, napuštajući
ne svojom voljom Domovinu i zavicaj i kada nas je "ptica
srebrnih krila" donijela u ovu zemlju, tužne i ojađene, da
pokušamo živjeti u njoj. Pet godina kasnije sam letio u
obrnutom smjeru - prema Bosni, radi dženaze bića koje me donijelo na
ovaj svijet, a opet pet godina kasnije sam poletio prema Sanskom
Mostu da prisustvujem dženazi i ukopu još jedne meni i nama
drage osobe - rahmetli zeta Fuada Zukića. Imao sam avio karte za 27.
maja do Kopenhagena, odnosno Malmea, kako bih barem jednu heftu bio
sudionikom njegove neravnopravne borbe za život, a potom sam planirao
da se spustim prema Bosni, prema Banja Luci, kako bih se ponovo
namirisao njenih lipa i od kojih se može normalno živjeti godinu
dana... Međutim, insan snuje... 14. maja je moj predobri zet ispustio
svoju dušu i moj plan se obatalio za jedan tren.
Ovu
reportažu i posvećujem uspomeni na svoga rahmetli zeta Fuada Zukića i
molim Allaha dž.š. da njegovoj premehkoj i predobroj duši
podari lijepi Džennet. A m i n !
Utorak, 17. maja -
srijeda 18. maja
Samnom je putovao i mlađi
sin, koji nije bio planirao odlazak u Bosnu ove godine, ali je htio
da bude na dženazi svoga rahmetli tetka - koga je volio i koji je
njega i sve druge neizmjerno volio. Letjeli smo sa bostonskog
aerodroma "Logan" "Air France-om" najprije
do Pariza, a potom istom avio-kompanijom do Zagreba, gdje smo
konstatirali da mi nije bio došao kofer i što smo
uredno prijavili. Sa zračne luke "Pleso" smo išli
prema autobuskom kolodvoru autobusom "Croatia airlinesa".
Kiša je padala. Po dolasku na kolodvor, imali smo još
sahatak do autobusa za Banja Luku. Skoknuli smo do obližnje
ćevapdžinice Banjalučanina Teofika Hidića, zna se zbog čega. Krenuli
smo autobusom put Banje Luke tačno u 15 h po lokalnom vremenu.
Išlo se preko Siska, Petrinje, Hrvatske Kostajnice... Privatni
autobus nekog Srbina, čije vozno osoblje obavezno puši za
vrijeme vožnje, je stajao haman kod svake kuće na putu kroz Baniju i
Kordun. Negdje kod Kostajnice smo stajali na željezničkoj rampi, te
vidjeli lokomotivu-manevarku na kojoj piše: "Železnice
Republike Srpske". Nedostaje još pridjev - DRŽAVNE, pa da
i laici shvate "šta je pisac htio da kaže..." Preko
Une se lijepo vidi Bosanska Kostajnica i u njoj obnovljena džamija.
Negdje pred Bosanskim Novim jedna sredovječna žena ispred nas priča
svojoj koni koja je sjedila do nje kako je "najsretnija kada
ugleda tablu "Republika Srpska i Novi Grad..." U
Dvoru na Uni je još uvijek putokaz "Republika Bosna i
Hercegovina". Očigledno je da je taj putokaz stariji od
Dejtona. Prelaskom mosta na rijeci Uni najprije nas dočeka
tabla sa natpisom: "Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu -
Bosanski Novi/Novi Grad". Odmah kod graničnog prijelaza, s naše
strane, je obnovljena Čarsijska džamija. Negdje kod Prijedora sam
ugledao veoma indikativnu tablu - Agencija za nekretnine "Dejton".
U Banja Luku smo stigli oko 20 h, nakon punih pet sahata vožnje i
stajanja. Na stanici nas je čekao moj zet i odvezao svojoj kući.
Netom po dolasku u njegovu kuću, zvao je telefonom Dževad Osmančević,
Banjalučanin koji živi u Zagrebu i poslanik S BiH u Narodnoj
skupštini RS, te poželio da se vidimo još te noći.
Našli smo se u kahvani "Petica", vlasništvo
moga zeta, u Gornjem šeheru.
Odmah da kažem da ovdje
prosječna cijena benzina super-98 iznosi 1,68 KM po litri, a najniža
penzija u RS 88 KM.
Četvrtak, 19. maja
Kiša je, a vanjska temperatura se spustila na 13 stepeni
celzijevih. Podne namaz smo klanjali u Ferhad-pašinom
mesdžidu. Na lokalitetu nekadašnje Ferhadije još uvijek
stoji kamen-temeljac, kojeg je prije 4 godine položio aktuelni
reisu-l-ulema, zarastao u travu. Ne nazire se da će se ovog proljeća,
koje izmiče, desiti početak obnove moje i naše rane neprebolne
- Ferhadije, kako je glamurozno zimus bio najavio urednik
"Preporoda". Po izlasku iz džamije otišli smo u
internet klub. Toga dana je obavljena dženaza moga zeta u Malmeu,
odakle je transportiran avionom prema Sarajevu.
Petak, 20.
maja
Sunčano je bilo banjalučko jutro. Moj
sestrić Amir je navršio 34 godine, jučer je svome rahmetli ocu
klanjao dženazu u Malmeu, a danas, na svoj rođendan, treba stići sa
majkom Bedrijom (mojom sestrom) i svojom sestrom Sonitom, na
zagrebački aerodrom. Unajmili smo vozača i kombi koji je mene, moga
zeta Senadina i moga sina Saida, nakon džum'a namaza kojeg smo
klanjali u Seferbgovoj džamiji, odvezao za Zagreb. Po dolasku
smo preuzeli moj kofer koji je već bio stigao iz Pariza, a onda smo
vrijeme do ponoći (dolazak aviona iz Milana) potrošili i
Zagrebačkoj džamiji - klanjajući i večerajući u njenom
restoranu. Susret sa sestrom i njenom djecom oko ponoći je bio tužan.
Na njima su bile upečatljive fizičke i psihičke promjene. Išli
smo za Sanski Most preko Novske i Jasenovca. Oko 3 h ujutro smo
pokušali najprije da prijeđemo most ispred ušća Une u
Savu, ali je isti pod sanacijom. Alternativno rješenje -
skela, također nismo mogli koristiti jer saobraća tek od 5 h ujutro.
Odlučili smo da idemo preko Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice
i Pijedora. U Sanski Most smo stigli oko 5:30 h. U novosagrađenoj
kući moja sestra i rahmetli zet čekali su njihove dobre komšije.
Tu je bio i Fikret Tufek, koji je netom stigao iz Malmea radi
dženaze.
Subota, 21. maja
Uspostavili smo kontakt sa vozačem pogrebnog društva koji je
čekao na sarajevskom aerodromu i saznali da kovčeg nije stigao u
Sarajevo sinoć, a trebao je, već je nečijom omaškom ostao na
bečkom aerodromu. Obećali su bili čvrsto poslati kovčeg u subotu
navečer. Toga dana su mnogi iz Sanskog Mosta i drugih mjesta dolazili
u sestrinu kuću da podijele žalost. Podne namaz sam klanjao u
obližnjoj Hamzibegovoj džamiji. Popodne sam sa zetom iz Tuzle i
Fikretom Tufekom zijaretio mezar rahmetli generala Mehmeda Alagića,
te džamiju u izgradnji koja će nositi njegovo ime, u obližnjim
Fajtovcima. Uvečer, kada smo zvali vozača na sarajevskom aerodromu,
doživjeli smo pravi šok: javio nam je da je umjesto kovčega sa
tijelom moga zeta, u Sarajevo iz Beča stigao kovčeg nekog Iračanina.
U istom trenutku smo pomislili da je kovčeg rahmetli Fuada možda
otpremljen za Irak. Ubrzo smo, uspostavivši vezu sa bečkim
aerodromom, saznali da je još tamo i to vjerovatno
zahvaljujući činjenici da te noći nije bilo leta za Bagdad. Uzalud
smo tražili čarter let do bilo koje zračne luke - nama dostupne:
Banje Luke, Zagreba ili Sarajeva. Očigledno je bilo da se dženaza
neće moći održati kada je bila i najavljena na smrtovnicama, novinama
te lokalnom radiju i televiziji - sutradan, u nedjelju, već narednog
dana iza ikindije namaza. Još te noći smo uspjeli obavijestiti
neke od rodbine i prijatelja iz drugih bh. mjesta o promjeni.
Međutim, nije bilo potrebe da se odlaže i sutrašnja
komemorativna sjednica koju je FK "Podgrmeč", uz
blagoslov gradskih otaca Sanskog Mosta, bio zakazao.
Nedjelja,
22. maja
Ujutro su dolazili mnogi. Među njima
se pojavio i nekadašnji legendarni nogometaš
"Podgrmeča" i klupski kolega moga rahmetli zeta - Tehvid
Jakupović. Došao je čak iz Njemačke - mahsuz. Komemoracija je
započela u 11:30 h uz naše prisustvo, te u punoj sali. Bilo je
dirljivo i dostojanstveno. Oko 20 h smo dočekali kovčeg ispred
Hamzibegove džamije. Uvečer je kod kuće bilo puno ljudi. Pojavio se i
Enes Kuzelj, nekadašnji logoraš sa Manjače koji je sa
pijetetom pričao o rahmetliji, posebno o tome kako ga je rahmetli
Fuad izbavio iz tog zloglasnog logora.
Ponedjeljak, 23.
maja
Cijeli dan su dolazili mnogi iz raznih mjesta
Bosanske Krajine da posljednji put isprate ljudinu od čovjeka. Nakon
ikindije namaza, pristupilo se klanjanju dženaze u prepunom dvorištu
Hamzibegove džamije. Predvodio ju je h. Husein ef. Kovačević. Potom
smo otišli na mezarje "Greda", gdje je uz prigodno
učenje, izvršen ukop. Mnogi su poslali i cvijeće na njegov
mezar, među kojima je bilo i Srba - iz Banja Luke i Sanskog Mosta.
Utorak, 24. maja
Sa sinom i sestričnom sam
autobusom krenuo za Banja Luku. Tamo nas je dočekala kiša. Na
podne namaz sam išao u Ferhadpašin mesdžid, gdje sam se
sreo sa hadždži Kasimom Mujčićem, predsjednikom Medžlisa IZ-e Banja
Luka. Po izlasku iz mesdžida zapala mi je za oko ulica sa južne
strane kompleksa nekadašnje Ferhadije koja sada nosi ime
patrijarha Makarija Sokolovića (ranije: Ferhadpašina). Obišao
sam popodne svog starog, dobrog ahbaba Kjazima Halimića i njegovu
Eminu hanumu. Toga dana je u Bijeljini, prilikom nogometne utakmice
mladih reprezentacija BiH i SCG, divljački spaljena državna zastava
BiH.
Srijeda, 25.maja
Navirale su asocijacije na
taj dan. Nekad je to bio Dan mladosti, ali značajniji je za nas po
tome što se navršilo 10 godina od četničkog zločina na
tuzlanskoj Kapiji. Krenuo sam prije podne uobičajenom maršrutom
prema centru grada. Kod uličnih prodavača primjetih knjigu viceva o
Hasi i Husi. Kod nekadašnjeg Narodnog pozorišta
Bosanske Krajine (danas: Narodno pozorište Republike Srpske)
vidjeh ženu koja drži transparent sa natpisom: "Protest protiv
podmićenog ministra prosvete". Kod bivše zeljezničke
stanice (danas: Umjetnička galerija), na platou gdje srpski
penzioneri igraju šah sa velikim figurama, stoje crnoputi
muzikanti iz Vranja, u čijem orkestru dominiraju trube. Samnom su
bili zet i sin. Moj zet, poznati gradski šeret, ih je trzao da
mu dođu svirati na svadbi u narednu subotu u hotelu "San" u
Laktašima. Trčali su za njim piatjući za detalje. Dali su i
posjetnicu na kojoj piše: Orkestar "Mesečina", šef
Stefan Stefanović, Vranje. U mesdžidu, u povodu podne namaza, sretoh
mnoge poznate, ali i uvjerih se o podjelama u džematu. Čas bi me
jedni vukli za rukav tražeći razgovor "u četiri oka", čas
oni drugi, tražeći isto, ali očigledno oponenti onim prvima. Popodne
sam na tv. gledao nogometnu utakmicu finala kupa RH kada je na
splitskom "Poljudu" Rijeka svladala domaćeg "Hajduka"
i osvojila kup. Uvečer sam odgledao neponovljivi finale Lige prvaka
iz Istanbula, u kojem je "Liverpool" pobijedio "Milan".
Toga dana se obilježavala i 10-ta godišnjica smrti poznatog
košarkaša Krešimira Ćosića, po kome će
dotadašnji zagrebački Trg sportova od danas nositi njegovo
ime. Ostaće zabilježeno da je toga dana podignuta optužnica protiv
86-godišnjeg Mitje Ribičića, zbog njegove navodne negativne
uloge u čistkama koje je vršila OZNA u Sloveniji.
Četvrtak,
26. maja
|
Orkestar
"Mesečina" iz Vranja u Gospodskoj |
|
Ujutro se nađoh u Gospodskoj, gdje
su trubači iz Vranja svirali "Tamo daleko". Odjednom su
prestali kada su mene ugledali pitajući gdje mi je "onaj".
Pravio sam se nevješt uvjeravajući ih da ga tek toliko znam i
da nismo ništa u rodu. Tražili su Senadinov broj telefona ali
im nisam dao. Riješio sam ih se rekavši da će njih
"Pero" (nadimak za Senadina) zvati zbog te svadbe jer ima
njihovu posjetnicu. Poslije internet kluba i podne namaza u
mesdžidu, otišao sam pješice do Gornjeg šehera
radi obilaska rođaka od supruge. U povratku sam svratio kod njenih
rođaka na Hisetima (familija Dželić). Akšam namaz sam klanjao
u svojoj mahalskoj džamiji - Seferbegovoj. Tada sam saznao da su neki
bivši banjalučki imami, koji ne žive više u ovom gradu,
prodali Srbima svoje placeve na Hisetima i kod "Alibabe",
te svoje nezavršene kuće. Nekad su ta zemljišta bila u
vlasništvu vakufa, da bi im se to dodijelilo namjenski -
isključivo za gradnju vlastitih kuća. Gruntovno je čisto, ali moralno
- ni približno!
Petak, 27. maja
Ujutro sam obišao mezarje u Stupnici, te u povratku zgradu
Muftijstva (kod nekadašnje Osnovne škole "Kasim
Hadžić" i kod kuće moga rahmetli dida). Zgrada je, naravno,
zaključana. Slikao sam je. Tada mi je iznenada prišao
policajac tražeći lične dokumente. Nisam ih imao kod sebe. Rekao mi
je da on čuva tu zgradu i da je dužan da me legitimira, pošto
sam vršio snimanje. Ja sam njemu objašnjavao ko sam, a
pogotovo ko sam bio. On je sve to bilježio u svoj tefter. Naišao
je meni dobro poznati Safet Halilović i ponudio svoje dokumente na
uvid rekavši da me poznaje. Rastali smo se uljudno. Nakon
rastanka prvo što sam bio pomislio jeste hipotetička procjena
da bi ovom mladom policajcu itekako pozavidjeli njegove starije
kolege koje su žarile i palile u ovom gradu prije deset i više
godina, s obziom na to kakvu je ribu imao u rukama. Potom sam svratio
u "Merhamet" radi razgovora za jedan naš mjesečnik
sa predsjednikom Fahrudinom Prljom. Ono što naročito proizvodi
žuč u insanu, a tiče se ovog razgovora, jeste informacija gospodina
Prlje da im muftija nije dao ni jednu prostoriju u zgradi Muftijstva
koja uglavnom zjapi prazna, a oni (ljudi iz "Merhameta"),
plaćaju zakupnine za prostorije u tri dislocirana objekta u gradu.
Još jedan uvjerljiv dokaz kako je taj muftija Čamdžić, sa
konspirativnim imenom Zuko, prava elementarna nepogoda za Banja Luku
i njenu regiju. Međutim, gori od njega su oni koji ga podržavaju!
Helem, ja i gospodin Prlja smo zajedno otišli na džum'u,
opet u Seferbegovu džamiju gdje je imam, muallim i hatib mlađahni
Mersad ef. Hodžić.
Popodne sam obavio prvo kupanje u Vrbasu,
naravno u Gornjem šeheru. Niko se drugi nije kupao sem mene. S
mosta su mi se obraćali neki Srbi koji su pitali: "Da nisi,
brko, poranio"?
U povratku iz šehera sam zijaretio
mezarje kod Halil-pašinog turbeta, gdje su mi roditelji,
amidža, amidžinca, punica i druga rodbina. Toga dana se navršilo
13 godina od masakra u ulici Vase Miskina (danas: Ferhadija) u
Sarajevu, kada je četnička granata usmrtila 26 ljudi - civila, a 108
je bilo ranjeno.
Subota, 28. maja
Ujutro
sam preuzeo auto koje sam rentao od jednog našeg čovjeka na
Hisetima, kako bih vozio sina na zagrebački aerodrom, pošto se
on vraćao ranije. Budući da je on imao let sutradan,
odlučili smo da idemo na konak u nama dragu Koprivnicu, kod još
dražih nam nekadašnjih susjeda i prijatelja. Dok smo se vozili
put Bjelovara i Koprivnice, sjetio sam se da se navršilo 10
godina od pogibije dr. Irfana Ljubijankića, dr. Mensura Šabulića,
Izeta Muhamedagića i Fadila Pekića. Rahmet im, veliki! Popodne
smo sa našim koprivničkim domaćinima - obitelji Valent,
odgledali utakmicu "Hajduk" - "Varteks" 6:0 i
splitski klub je osvojio naslov prvaka RH. Ćiro Blažević, dotadašnji
trener "Varteksa", je toga dana postao trenerom
"Hajduka".
Nedjelja, 29. maja
Lagahna vožnja od Koprivnice do zagrebačke zračne luke "Pleso"
Bilo je veoma vruće. Kada sam se oprostio sa sinom, otišao sam
odmah po auto na aerodromski parking, u namjeri da idem istoga trena
nazad za Banja Luku. Međutim, bio je zastoj na izlazu sa
parkinga jer nije bilo službenog operatera koji naplaćuje na izlaznoj
rampi. Trajalo je 15-ak minuta na velikoj vrućini, uz nervozu vozača
i putnika kolone automobila koja se za čas stvorila. Onda je jedan
stariji gospodin sam podigao rampu rukom, držeći je dok mi ne
prođemo. Hvala mu! Baš je bio džek. Ali, ostao je utisak
jednog primitivnog odnosa te aerodromske službe prema korisnicima
usluga, što je svakako strano ne samo Evropi, kojoj toliko
hitaju zapadni nam susjedi, već i mnogo nerazvijenijim dijelovima
Planete. Potom sam se zaputio prema Banja Luci. Na putu sam svratio u
Okučane kod Nove Gradiške da prvi put zijaretim grob svoga
prijatelja, komšije i sugrađanina, pokojnog prof. dr. Ante
Ćosića. Lahko sam našao kuću u kojoj živi njegova supruga
Božena. Prijatno se iznenadila mojom posjetom. Posjetili smo grob
njenog supruga. Na povratku prema Banja Luci svratih najrpije kod
novosagrađene džamije u Mahovljanima kod Laktaša, koja se
nalazi tik uz aerodrom. Tu je ranije bio samo mesdžid, koji je
za vrijeme agresije bio porušen. Otišao sam i u
obližnje selo Riječani da posjetim svoju vikendicu. Njeni sadašnji
stanari su rekli da su ugodno iznenađeni mojom posjetom, uz
uobičajenu retoriku koja je u modi u ovim vremenima. U nastavku puta
prema Banja Luci u Klasnicama, gdje se odvaja put za Prnjavor i
Derventu, na mostu koji premošćuje rijeku Vrbas stoji tabla sa
natpisom: "Most pobjede preko rijeke Vrbas - 93 m". Ne
piše, doduše, ko je koga i kada pobijedio i
s koje strane Vrbasa! Toga dana je odigrano i posljednje kolo Premier
lige BiH i banjalučki "Borac" je ispao. Iste večeri trener Zoran Smileski je pjenio, velikosrbujući više od pravih Srba
(on je Makedonac) i zalažući se protiv jedinstvene lige BiH, a za
ligu RS. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme čistki nesrpskog
stanovništva u Banjoj Luci od 1992. do 1995. četnička
fašistička metla pomela i njega - Makedonca! On je to,
izgleda, zaboravio.
Ponedjeljak, 30. maja
Posjetio
sam svoga starog ahbaba, nekadašnjeg sekretara pri Odboru
IZ-e, hadždži Hamzaliju Kapetanovića u njegovoj porodičnoj kući u
naselju Dolac. Bio je bolestan, haman na postelji. Između ostalog,
pokazao mi je jedan broj banjalučkih Nezavisnih novina od prije
nekoliko godina u kojima piše da je tadašnji premijer
RS Milorad Dodik darovao muftiju Čamdžića sa 100.000 KM da sebi
napravi kuću u zavičaju (okolica Zavidovića), a da za protuuslugu
opstruira obnovu Ferhadije. Ne znam je li to što piše u
NN tačno, ali je tačno da tako piše! Nakon podne namaza u
Ferhad-pašinom mesdžidu, kada me je očigledno počeo
izbjegavati predsjednik Kasim Mujčić i što će se potvrđivati
do kraja moga boravka, sreo sam se pred hotelom "Palace" sa
nekadašnjim komšijom mojih rahmetli roditelja i sada
žiteljom Malmea - Spasojem Kneževićem. Onda sam sa sestrom i zetom
zijaretio njihovu vikendicu na rijeci Vrbanji, a uvečer sam imao
"radni" sastanak sa Edhemom Lelićem, nekadašnjim
predsjednikom "Merhameta" . Susreli smo se kod "Alibabe".
Iste večeri je završeno vanredno zasjedanje Narodne skupštine
RS kada su njihovi poslanici velikom većinom glatko odbili prijedlog
reforme policije. Gledao sam dio zasjedanja a njihovi diskutanti, sa
skupim odijelima i svilenim kravatama, što potpuno odudara od
njihovih faca, su kod mene proizvodili mučninu u stomaku. Više
zbog retorike, a manje zbog faca!
Utorak, 31. maja
Ponovo
sam autobusom krenuo prema Sanskom Mostu da što više
podijelim sa sestrom žalost koja nas je snašla. Na putu prema
Prijedoru je nekad bilo hrvatsko selo Ivanjska. Selo je i danas tu
ali se zove - Potkozarje. Sigurno ne zbog autohtonih žitelja. Toga
dana sam telefonom ostavio poruku kod sekretarice Adila Osmanovića,
potpredsjednika RS, radi intervjua za jedan bošnjački
mjesečnik u dijaspori. Sjedio sam neposredno iza šofera, a on
je pušio. U Sanskom Mostu sam podne klanjao u Hamzibegovoj
džamiji. Po izlasku iz iste klanjali smo dženazu rahmetli Rahimi
Turkanović (78). Dženazu smo klanjali i rahmetli Ajizu Hajdareviću
(69), ali poslije ikindije namaza.
Srijeda, 1. juna
|
Božena Ćosić ispred svoje kuće u Okučanima
Pokraj groba Ante Ćosića |
|
Navršilo se sedam godina od smrti pokojnog Ante Ćosića. Nazvao
sam Boženu da joj čestitam 61. rođendan, te da se zajednički sjetimo
njenoga i našega Ante. Toga dana sam se intenzivnije družio sa
mladim Ferizom Zukićem, rođakom moga rahmetli zeta. Momak kaže da će
na jesen studirati management, ali u Prijedoru. Na moje čuđenje zašto
ne studira u Bihaću, odgovorio je da je Prijedor znatno bliži, ali i
upola jeftiniji - plaća se 300 KM po semestru, a u Bihaću 600 KM
(dakle, duplo više). Toga dana smo na autobuskoj stanici
ispratili našu najmlađu sestru - Azru, koja je otputovala kući
u Tuzlu. Istoga dana otišli su i bh. demineri u Irak, uz
glamuroznu pratnju na sarajevskom aerodromu. Navečer, međutim, prvi
put su prikazani snimci masakra kojeg su srbijanski "škorpioni"
počinili nad šestoricom mladih Srebreničana -
civila.
Četvrtak, 2. juni
Bilo je sunčano i
umjereno toplo. Uradio sam za NUR razgovor sa h. Husein efendijom
Kovačevićem, glavnim imamom Medžlisa IZ-e Sanski Most i borcem V
korpusa ARBiH. Uslijedio je odlazak u internet klub, podne namaz u
Hamzibegovoj džamiji te odlazak na ručak kod nekih rođaka rahmetli
Fuada. Bili smo pozvani i na večeru kod drugih zetovih a.r. rođaka.
Toga dana sam ponovo zvao kabinet Adila Osmanovića i ponovo dobio
njegovu sekretaricu. Obećala je učiniti sve da mi omogući taj
intervju. Na tv. su ponovljeni stravični snimci egzekucije
Srebreničana, a na Glasu Amerike i snimci blagosiljanja
"škorpiona" od strane nekih popova iz šida.
Petak,
3. juni
Prije podne sam obišao šehovce
(prigradsko naselje) i tamošnju džamiju te šehidsko
mezarje. Džamija u tom naselju se zove šehidska. Uslijedila je
džum'a u prepunoj Hamzibegovoj džamiji. Snimio sam video kamerom
kompletnu hutbu koju je održao Husein efendija Kovačević. Briljirao
je. Za ovo kazivanje izdvajam njegov komentar o "hrabrim
američkim vojnicima" koji su "šutirali Kur'ane i
bacali ih u WC šolje u zatvoru Guantanamo...", zatim
njegov nekadašnji (nakon 11.9.2001.) susret sam jednom
američkom delegacijom u svojoj kancelariji kada je jednom od njih
zasmetala slika Mekke i Medine iznad efendijine glave, da bi mu
Husein efendija ponudio da promijenu mjesta i da on - Amerikanac sada
ima pogled kroz prozor na tamošnju crkvu koju on (Husein
efendija) gleda svakodnevno i koju gledaju sanski Bošnjaci i
ona nikome ne smeta i da bi na kraju završio razgovor s njima
prije nego je i počeo. Govorio je i o potrebi procesuiranja naše
tužbe u Hagu protiv SCG, što je zaista rijetkost čuti iz usta
jednog bošnjačkog imama i kome je šef reis Cerić.
Poslije džum'e išli smo zetovim kolima (on je došao iz Banja Luke po mene, sestru Bedriju i kćerku joj
Sonitu) za Banja
Luku. Na putu prema Prijedoru, u dijelu koji pripada RS, je
tabla s natpisom: "Sana River", ali na ćirilici!!! Kod
Prijedora ugledah jedan restoran i tablu na kojoj piše: "Za
vozače autobusa - gratis (besplatno, op. B.G.)"! Toga dana je
smijenjen načelnik Generalštaba VRS Novak Đurić zbog
incidenata prilikom zakletve mladih četnika na Manjači. Akšam
namaz sam klanjao u Seferbegovoj džamiji. Uvečer, na njihovoj tv. sam
primjetio miješanje ijekavice i ekavice od strane spikera. Na
bijeljinskoj tv. se govori isključivo - ekavicom.
Subota,
4. juna
|
Jedan od artikala na banjalučkom buvljaku
Sa Ivicom
Božinovićem, kancelartom Banjalučke biskupije
Sa
Sejom Zahirovićem
Sa
Hamzom Alagićem u motelu "NIKO"
Husein ef. Kovačević
Kuća moga rahmetli dida
Rodna kuća moje supruge u Gornjem Šeheru
|
|
Ujutro sam malkice tumarao prepunom (svega i
svačega, od ljudi do roba) banjalučkom pijacom. Na jednom štandu
mi za oko zapade majica na kojoj piše" SFRJ". Pitao
sam snajku da uslikam majicu, a ona je pristala uz uslov da nju ne
slikam. Pitao sam je potom da li iko kupuje takve majice, a ona ovako
odgovori: "Kupuje ih svak' živ"! Onda je ona mene pitala za
koji list pišem, da bih joj kao iz topa odgovorio: "Za
Avaz"! "Neka, neka...", uzvratila je. Onda sam
zijaretio Banjalučku biskupiju i sreo se sa svojim prijateljem Ivicom
Božinovićem, kancelarom. Popili smo kahvu i ugodno ćaskali. Pitao sam
za biskupa, a on mi reče da je na putu i da su male šanse da
se sretnem i s njim. Ivica je rezignirano rekao da bez sela, svaki
grad, pa i Banja Luka, će konstantno siromašiti i na kraju se
iznutra ugušiti. "Gotovo je, od povratka autohtonih
banjalučkih Hrvata (a ja dodajem: "i Bošnjaka") nema
ništa. Vrijeme čini svoje i nove generacije se rađaju po
svijetu pa ako bi neko od njih i odlučio da se nastani u Banja Luci,
to ne bi bio povratak, već - useljenje, budući da ovdje nisu ni
rođeni..." Tog prijepodneva sam ponovo išao u
Gornji šeher i još jednom se okupao u Vrbasu, uz
čuđenje nekih s obližnjeg mosta. Tada sam sebi ličio na poznatog
Milenka Jeftića - Jeftu, moga sugrađanina, koji se redovno kupa u toj
rijeci za Bogojavljenje (19. januara). Potom sam zijaretio rodnu kuću
svoj supruge u Gornjem šeheru, a na povratku u grad - pješice,
sreo s sa našim poznatim sugrađaninom koji živi u švedskoj,
Džandrom. Poslije podne namaza u Ferhadpašinom mesdžidu,
prisustvovao sam probi hora illahija i kasida "Safikada-seniori",
koje uspješno vodi harmonikaš Esad Mujčić. Hor čine
uglavnom žene ne mlađe od 50 godina. Divno ih je bilo slušati
i akceptirati njihov entuzijazam. Snimio sam ih i video kamerom. Te
noći je BiH pobijedila San Marino sa 3:1. Negdje pred ponoć je
saopćeno da je Dragan Čović izabran za predsjednika HDZ BiH. Dao je i
ovakvu izjavu: "Ako ostane Republika Srpska, mi ćemo se zalagati
za 3. republiku u BiH"!!!
Nedjelja, 5. juna
Padala
je kiša i bilo je hladno. Otišao sam na časak na misu u
katedralu Sv. Bonaventura i uvjerio se da je bilo manje vjernika u
njoj nego za vrijeme agresije, naprimjer, kada je bila redovno puna.
Potom sam posjetio neke rođake na Hisetima, te produžio pješice
za Novoseliju, s namjerom da klanjam podne namaz u Hadždži šabanovoj
džamiji. Tačno u 13 h sam bio ispred te džamije ali nikoga nije bilo
ni u njoj niti oko nje. Nije bilo ni ezana. Potom sam zijaretio
zgarište Behram efendijine džamije na istoj strani i ušao
u harem da proučim Fatihe rahmetlijama i mojim ahbabima: šefketu
Buzdaleku, te dvojici koji su među prvima stradali od četničke ruke u
našem gradu - Ramizu Zdencu i Avdi Sofiću - Gogi. Onda sam
prešao preko visećeg mosta na lijevu obalu i došao do
Hadždži Zulfikar ili Tulekove džamije koja se, elhamdulillah,
završava. Sreo sam radnike u njoj i oko nje, ali i meni
poznato lice: hadždži Hajrudina Omerbašića. Na moje pitanje
zašto je Hadždži šabanova džamija na desnoj obali bila
zaključana u vrijeme podne namaza, vrtio je glavom i rezignirano
govorio o problemima u džematu Novoselija. Ispalo je da efendija
nejma vremena da predvodi podne namaz u toj džamiji, što nije
bio slučaj samo toga dana. Moj dobri hadždži Hajro me je tada
obavijestio da ima tevhid u Jama džamiji u Gornjem šeheru, pa
sam po velikoj kiši požurio pješice i tamo. Stigao sam
sav mokar negdje na polovici programa. Po završetku sam se
upoznao sa tamošnjim imamom (Muris efendija, ali mu ne znam
prezime) koji odnedavno obavlja i funkciju glavnog imama Medžlisa
IZ-e Banja Luka, umjesto smijenjenog Vahdet ef. Alemića. Jedna
starija žena, meni dobro poznata, a koja je učestvovala u učenju
tehvida, kada me je vidjela rekla je pred svima slijedeće: "Ovo
je najbolji predsjednik Islamske zajednice koga ja pamtim"!
Ponedjeljak, 6.6.
Ponovo je kišilo
vani. Otišao sam u agenciju "Binakom", a onda na
Osnovni sud radi ovjere neke punomoći. Podne namaz sam klanjao u
mesdžidu (opet je Kasim, nakon namaza ustrčao uz stepenice praveći se
da me nije ni vidio), a tačno u 14 h sam imao razgovor sa
Aidom
Halilović, mladom voditeljicom i urednicom III Dnevnika RTRS, za
Orbus.
(Vidi
prethodnu stranicu)
Utorak, 7. juna
Kiše
nije bilo. Skoknuo sam do nekadašnjeg Arhiva Bosanske Krajine
(danas: Arhiv RS) i tamo kupio CD "Banja Luka u 1000 slika".
Potom sam, tragajući za dipl. ing. arh. Seadom Zahirovićem, za koga
sam čuo da je prethodne noći stigao iz Bahreina, se obreo u kući Bebe
i Enesa Kapidžića (tetke i dajdže Seje Zahirovića), i rodnoj kući
rahmetli Nasihe Kapidžić Hadžić. Ta kuća me, i iznutra i izvana,
neodoljivo podsjeća na kuću Gradaščevića u Gradačcu. Sejo je
također razočaran situacijom i odnosom prema obnovi Ferhadije. Reče
mi da je svojevremeno, kao sin rahmetli muftije h. hfz. Mehmed ef.
Zahirovića, te kao arhitekta i autohtoni Banjalučanin, pisao pismo
muftiji Čamdžiću zvanom Zuko, iznio svoje ideje i prijedloge za
obnovu, ali da nije dobio od njega nikakav odgovor! Podne namaz sam
klanjao u Ferhadpašinom mesdžidu, koga je predvodio džematlija
Muharem Kadić, jer nije bilo imama. Uvečer sam sa svojom
sestričnom Sonitom išao u zgradu Muftijstva gdje sam od strane
muallime Behije Mujčić bio pozvan na generalnu probu pred nastup u
Mostaru hora mladih "Safikada". Bilo je zadovoljstvo
slušati ove naše mlade bulbule kako izvode
illahije i kaside, pogotovo kako se i na taj način bore da se
iskra islama ne ugasi na tim prostorima. Aferim i njima i muallimi
Behiji. Po velikoj kiši smo odatle skoknuli kod Kjazima i Emine Halimić, da se oprostimo. Toga dana je Adnan Terzić prihvatio
ostavku Mladena Ivanića, podnesenu još u decembru prošle
godine. Također je iste večeri došao do mene haber da su
u toku netom minulog dana u Gornjem šeheru, četnici fizički
napali neke naše žene koje su se zavijene vraćale iz Jama
džamije sa tehvida. Incident je prijavljen lokalnoj te međunarodnoj
policiji.
Srijeda, 8. juna
Osvanulo
je kišno i hladno jutro. Na Jahorini, Čemernom i na Biokovu je
pao i snijeg. Bio je to posljednji dan moga boravka u Banjoj Luci. Na
autobusku stanicu me vozi zet Senadin, a prate još sestra
Bedrija i kćerka joj Sonita. Na stanicu su došli i Halimići - Kjazim i
Emina sa kćerkom, iako smo se prethodnu noć bili oprostili.
Emina hanuma je čak donijela hurmašice, zeljanicu i travničkog
sira da ih se sjetim i u putu. To bih svakako učinio i bez te
hedije. Na zagrebački autobuski kolodvor sam stigao oko 20:30
h. Imao sam rezervirano spavanje u jednom motelu na domak zračne luke
"Pleso". Međutim, kada dođoh na mjesto odakle polaze
autobusi za aerodrom, na istaknutom redu vožnje sam vidio da srijedom
posljednji autobus prema "Plesu" ide u 20:30 h. Prva moja
poluglasna reakcija je bila da je Zagreb postao jedno veliko selo!
Nisam bio planirao troškove i za taxi po Zagrebu, pa sam
telefonom zvao svoga starog, dobrog ahbaba Hamzu i zamolim za vožnju
do aerodroma. Došao je za 15-ak minuta, zahvaljujći mi što
sam mu se javio i pružio priliku da se i sretnemo.
Četvrtak,
9. juna
Pošto je let do Pariza bio u 12:45
h, imao sam dovoljno vremena da malo duže odspavam. Prema
aerodromskoj zgradi sam se uputio pješice i stigao tačno za 8
minuta. Poletio sam "Air France-om na vrijeme i na vrijeme
stigao u Pariz. Imao sam jedan sahatak do slijedećeg leta - prema
Bostonu, ali sa drugog terminala velikog aerodroma Charless de
Gaulle. Međutim, avion za Boston je u polasku kasnio više od 2
sahata, pa sam sa tolikim zakašnjenjem i sletio na "Logan"
airport u Bostonu, gdje me je čekao mlađi sin.
Ostaje
još jedno putovanje u Domovinu iza mene. Osim tuge za
izgubljenim zetom, u meni se nataložila i rezignacija i zbog surovog
podatka da se u mome gradu, prema zvaničnim statističkim podacima, u
posljednjih pet godina rodi troje Bošnjaka u prosjeku -
godišnje, ali da ih umre 113. I pored svjetlucanja iskri koje
dopiru od mladih članica hora "Safikada" i koje ne
odobravaju potpuni pesimizam, notorna je istina da nas je tamo sve
manje. Odumiremo li, zapravo, biološki?!
Bedrudin
GUšIĆ
 |
 |
 |
|
Za
nas je bio i ostao Gornji Šeher |
Zdenac Ramiz, ubijen skupa sa Avdom |
Tulekova džamija iz drugog ugla |
 |
 |
 |
|
Četnička mašta može svašta... |
Sa zetom Besimom na mezaru generala Alagića a.r.
|
Šehidska džamija u Šehovcima
|
 |
 |
 |
|
Grafit na robnoj kući "BOSKA" |
Jedan tipičan banjalučki trotoar |
Zgrada Muftijstva |
 |
 |
 |
|
Ured je tu, samo fali Muftija |
Ploča ispred džamije u Šehovcima |
Katedrala Sv. Bonaventura u BL |
 |
 |
 |
|
Kuća u kojoj su prostorije Merhameta |
Misa u Banjalučkoj katedrali |
Hor "Safikada" - mladi |
