TOP

Bedrudin GUŠIĆ



Gospodin DŽEVAD OSMANČEVIĆ, predsjedavajući Vijeća naroda RS, član Glavnog odbora SBiH i predsjednik Regionalnog odbora SBiH Banja Luka:

"NEČIJA KUĆA I BAŠTA NEMAJU CIJENU"!

Kako bi, u najkraćem, ocijenio rad Vijeća naroda RS od izbora do danas?

OSMANČEVIĆ: Pa, prije svega ja bih želio da kažem da je Vijeće naroda jedna od najmlađih institucija koja egzistira u RS i ona je nešto u samom svom određenju specifičnija u odnosu na Dom naroda u Federaciji u smislu ingerencija, ali u suštini predstavlja ravnopravno najviše zakonodavno tijelo, zajedno sa Narodnom skupštinom, u Republici Srpskoj. Ključni cilj za ustavno uređenje VN ogledao se u činjenici da na ovom prostoru RS žive tri konstitutivna naroda i da je svakako rat, sa svojim posljedicama,narušio ogroman dio onih tekovina, naročito osnovnih ljudskih prava, tako da se ukazala potreba da kroz formiranje jednog ovakvog Vijeća, gdje su predstavnici sva tri naroda i oni iz reda ostalih, u poziciji da putem ovog Vijeća štite vitalne interese prije svega naroda kojem pripadaju. Ja mogu reći da evo već sedam mjeseci koliko je od izbora formiran novi saziv VN na određen način pokušavamo da promijenimo samu tehnologiju i metod rada VN. Naročito pokušavamo u VN učiniti što je moguće više jednim preventivnim djelovanjem i aktivnostima koje u suštini treba da glase da ne treba da čekamo da prođe kompletna procedura donošenja vrlo bitnih zakona za sve građane RS pa da onda tražimo povredu vitalnog nacionalnog interesa, nego da na određeni način pokušamo od samog predlagača - bilo da se radi o Vladi ili drugim institucijama da kroz nacrte, amandmane, raspravu na NS utičemo i ukazujemo prije svega na ona pitanja koja jesu u sukobu vitalnih interesa pojedinih naroda. Otklanjajući takva rješenja u samim zakonima želimo da se dovedemo u situaciju da u samom finišu, tako da kažem, ne potežemo pitanje vitalnog interesa a imamo kvalitetne zakone koji nisu doveli do toga da se povrede neka od osnovnih ljudskih prava.


U tom smislu je i moje slijedeće pitanje: postoje li dovoljno jaki instrumenti za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, konkretno - Bošnjaka u RS i da li se koriste?

OSMANČEVIĆ: Na to pitanje bi se moglo dvojako odgovoriti. Prije svega, kada govorimo institucionalno - kroz ustavno određenje i definiranje mogućnosti VN, predviđena su dosta velika ovlašćenja koja ima predsjedavajući i jedan od njegovih zamjenika a koja se ogledaju u tome da ukoliko, recimo, predsjedavajući VN i jedan od njegovih zamjenika smatra da je povrijeđeno pitanje vitalnog nacionalnog interesa nekog od naroda, ima mogućnost stavljanja veta, što u suštini znači da pored procedure kroz koju je neki zakon prošao, dakle od predlagača - Vlade ili nekog drugog pa kroz Narodnu skupštinu, da se vrati ponovno predlagaču na izmjenu ili dopunu, ali u svakom slučaju predlagač ne može u istovjetnom tekstu predložiti jedan takav zakon. Dakle, radi se, reklo bi se, o jednom velikom ovlašćenju. Međutim, u praktičnom smislu, ja mogu danas reći da je situacija sasvim drugačija.


Dževad Osmančević


Zašto?

OSMANČEVIĆ: Ona se, prije svega, ogleda u činjenici da imamo na prostoru RS jednu snažnu političku stranku - SNSD koja je osvojila apsolutnu vlast na svim nivoima - i u NS,a samim tim je, rekao bih,obezbjedila veliko učešće svojih delegata u Vijeću naroda, tako da ta stranka ima politički uticaj na Klub iz reda srpskog naroda, na Klub iz reda hrvatskog naroda i na Klub iz reda ostalih naroda, tako da vrlo često dolazim u poziciju kao predsjedavajući nemam mogućnost koristiti svoje pravo koje sam maločas komentirao, što u svakom slučaju dovodi u pitanje da neke stvari u budućem reguliranju statusa VN moramo drugačije i preciznije definirati i, rekao bih, onemogućiti da dođemo do jednog apsurda da neka politička stranka, kao u ovom slučaju, ima uticaj na tri kluba, može imati uticaj na četiri kluba i onda VN postaje bespredmetno, jer interesi političke stranke koji idu u tom pravcu da se, s obzirom drži kontrola nad kompletnom Vladom, da se ima apsolutna većina u NS i da se to prenosi na VN..., sve to je na određeni način jedan apsurd koji, sasvim sigurno, obezvređuje one mehanizme zaštite zbog kojih je Vijeće naroda, kao takvo,formirano.


Grb i himna RS su, kao što znamo, neustavni. Dokle je došla procedura oko uspostavljanja novih - prihvatljivih za sva tri konstitutivna naroda grba i himne RS?

OSMANČEVIĆ: Prije svega, znamo da je u toku prošle godine, dakle prošlo je više od godinu dana Ustavni sud BiH poništio grb i himnu RS iz razloga što je procijenio da grb i himna ne predstavljaju identifikaciju sva tri naroda koji žive na prostoru RS i da ti simboli uglavnom predstavljaju simbole samo jednog naroda. U vezi s tim mogu da kažem da se u RS izgubio jedan značajan dio vremenskog perioda čekajući na određeni način da ta Odluka Ustavnog suda bude objavljena tako da smo došli u situaciju da krajem prošle i početkom ove godine u RS otvorimo taj proces da se izmijene himna i grb RS, s tim da je sasvim opravdana procjena bila da ukoliko dođe do potpune zabrane primjene grba, da bi se stvorili značajni tehnički problemi - naročito u smislu pečata, radnih dokumenata, svakodnevnog života i slično tome. U tom smislu NS je formirala posebnu komisiju zaduženu za ovu problematiku koja radi već šest mjeseci, a koja je smatrala da kao prijelazno rješenje u određenoj fazi treba opredijeliti se za donošenje amblema u RS koji bi u ovom prijelaznom periodu - do usvajanja novog grba, bio rješenje koje bi se primjenjivalo, naprimjer, na pečatima itd. U proceduri koja je vođena ukazivali smo da sama Komisija nije sastavljena na paritetu te da se ne smije dovesti u poziciju da putem preglasavanja i nametanja nekih rješenja dođemo do rješenja - bilo amblema, himne ili grba, koji će biti interesi ili volja većine jer u tom slučaju nećemo ispoštovati Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Prije svega nećemo omogućiti onim konstitutivnim narodima koji žive u RS da s punim pravom, kroz te simbole, iskažu svoju pripadnost, svoju identifikaciju i na kraju krajeva, to prihvate kao svoju himnu ili svoj grb. Moram reći da je samo klub Bošnjaka, prilikom razmatranja ove problematike, našao za shodno da iskoristi svoje pravo i jednoglasno donese odluku o pokretanju pitanja vitalnog nacionalnog interesa prije svega i u prvoj fazi kod onih pitanja koja su se odnosila na zakone o praznicima gdje se smatralo da 9. januar - Dan RS, je nešto što je donešeno u jednom teškom vremenu za bošnjački i hrvatski narod, da to nije dan s kojim se mogu i trebaju da identificiraju svi građani RS. Međutim i nažalost, Ustavni sud RS nije prepoznao, rekao bih, tu argumentaciju i nije raspravljao meritorno o tom pitanju što će izazvati daljnja nezadovoljstva naročito u redovima bošnjačkog naroda, a sasvim sam uvjeren i u redovima hrvatskog naroda. Slična situacija se desila i kod amblema - Bošnjački klub je ponovno potegnuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa smatrajući da predloženi amblem ne udovoljava onim zahtjevima i očekivanjima bošnjačkog naroda koji su smatrali da se tim amblemom, bez ikakvih posebnih tumačenja, mogu dakle vizualno prepoznati oni simboli koji predstavljaju bošnjački narod. Pitanje vitalnog interesa ponovo je razmatrano na Ustavnom sudu i nažalost isti je ponovno smatrao da tu ne postoje povrede vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda što smatram apsurdom jer s jedne strane imate građane - Bošnjake koji ukazuju na to da taj amblem nije ono što oni očekuju i da im ga je neko drugi nametnuo. S druge strane, nije moje da tumačim sudske odluke pošavši od toga da su sudovi nezavisne institucije, ali je čudno da u jednoj ovakvoj proceduri nemamo mogućnost da se postigne jedan konsenzus.


Sa Dževadom Osmančevićem, Jocom Bojovićem i jednim prijateljem u banjalučkoj Gospodskoj



Ima li Bošnjaka u Ustavnom sudu RS?

OSMANČEVIĆ: U tome i jeste suština da je Ustavni sud RS sastavljen na reciprocitetu i postoji mogućnost da samo dvojica članova Suda iz bošnjačkog naroda, ukoliko su oni, da tako kažem, suglasni s tim da postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa, u tom slučaju Ustavni sud mora vratiti predlagaču taj zakon, bez obzira o kojoj se problematici radi. Da su dvojica sudija Ustavnog suda RS iz reda bošnjačkog naroda podržala inicijativu kluba Bošnjaka da se radi o povredi vitalnog interesa, taj amblem ne bi bio usvojen i bio bi vraćen predlagaču. Nažalost, to je ono pitanje koje je u posljednje vrijeme uzburkalo javnost na prostoru RS i izazvalo je značajne kritike koje idu u pravcu Ustavnog suda a naročito u pravcu dvojice njegovih sudija iz reda bošnjačkog naroda, s otvorenim pitanjem koga oni predstavljaju u tom sudu. Naravno, ja ovo komentiram i kao reakciju građana iz reda bošnjačkog naroda a velikim dijelom i hrvatskog naroda koji su nezadovoljni njihovim angažmanom.


Možemo li ovdje govoriti o njihovim imenima?

OSMANČEVIĆ: Nije to problem ni da se provjeri ali sudije Ustavnog suda RS iz reda bošnjačkog naroda su Adem Medić i Avdo Šiljak (boldirao: B.G.).


Ovih dana se spominje nekih devet idejnih rješenja za grb. Da li je ijedan prihvatljiv za nas Bošnjake?

OSMANČEVIĆ: Ja sam sticajem okolnosti član Komisije koja je izabrana da radi na iznalaženju rješenja za himnu i grb. Mi smo sada u situaciji poslije raspisanog konkursa da odlučimo kako će izgledati, ne amblem, nego grb. Na konkurs se javilo preko tri stotine autora koji su ponudili svoja rješenja izgleda grba sa tekstualnim obrazloženjem simbola koji su ponuđeni kao konačno rješenje. Formirana je jedna potkomisija od četiri člana i koja je radila na tome, a bio sam i njen član. Od tih tri stotine odabrano je sedamnaest u uži izbor, da bi na proširenoj Komisiji taj broj bio sveden na devet, sa tendencijom da idemo dalje sa jednim selektivnim pristupom kako bismo eventualno došli do opšte prihvatljivog rješenja. Ono na što smo ponovno ukazivali jeste specifičnost grba i specifičnost himne. Ako govorimo o tri konstitutivna naroda onda moramo doći do konsenzusa oko toga da je to grb sva tri naroda te da ne dođe do nadglasavanja i preglasavanja koji će, sasvim sigurno, izazvati ponovne probleme i reakciju u VN bilo od kluba Hrvata ili od kluba Bošnjaka, ponovno bi se išlo prema Ustavnim sudovima pa ukoliko to ne bude u interesu sva tri naroda, onda bi opet došli u situaciju da se traži apelacija na Ustavnom sudu BiH kao poništavanje tako donesenih rješenja. Ono što si pitao da li postoje rješenja koja bi mogla zadovoljiti interese sva tri naroda iskreno mislim da od ovih devet aktuelnih postoje dva rješenja prihvatljiva za pripadnike bošnjačkog i hrvatskog naroda. No, radi se o spremnosti, naročito predstavnika srpskog naroda, da u jednoj korektnoj, tolerantnoj atmosferi, sa međusobnim uvažavanjima, dođemo na Narodnu skupštinu, koja treba da usvoji, sa prijedlogom koji bi prije toga bio opšteprihvaćen, čime bi izbjegli reperkusije koje su predviđene Ustavom kod donošenja ovakvih zakona te intervencije koje bi išle od strane bilo kog kluba u VN.


Postoje li zadani rokovi za usvajanje ovih zakona?

OSMANČEVIĆ: Ono što je u ovom trenutku, kao bih rekao, procjena, a mislim da je ona racionalna i realna, mi se nalazimo u samom finišu ovih angažmana te s obzirom da je usvojen amblem, znači prošao proceduru, mi imamo u ovom trenutku rješenje koje zamjenjuje nedostatak grba kao vrlo značajnog pitanja i simbola na ovom prostoru. Time taj timing nije toliko opterećen imperativom hitnog donošenja kao što smo bili u situaciji usvajanja amblema. Dakle, to je jedna olakšavajuća okolnost tako da mislim da bi krajem septembra mogli na NS imati prijedlog koji će ići od strane Komisije. Htio bih da vjerujem da će u svemu tome biti dovoljno i odgovornosti, svijesti i spremnosti, međusobnog uvažavanja, spremnosti na različitosti, potvrdu jedinstvenog multietničkog života na ovim prostorima.


Nadajmo se! Kako bi se moglo tumačiti Dodikovo navodno jednomjesečno povlačenje o daljnjim eventualnim pregovorima o ustavnim promjenama i reformi policije?

OSMANČEVIĆ: Vrlo je teško na to pitanje odgovoriti individualno šta je neko želio učiniti sa potezom koji je povukao. Dodik je u ovom trenutku lider jedne od najjačih političkih stranaka u BiH, lider jedne stranke koja apsolutno kontrolira i rad Narodne skupštine i velikim dijelom participira u VN. Dakle, u tom smislu to i komentiram i iz razloga što postoji jedna ogromna odgovornost, jer osvojiti vlast, biti tako značajan politički faktor na ovom prostoru znači i imati odgovornost prema svim građanima koji žive na ovome prostoru. Pošto ovdje žive građani iz sva tri naroda, onda je i normalno očekivati da potezi koje takvi političari vuku se na određeni način se pomno prate. Iz tog ugla mogu, recimo, da dam neko svoje lično mišljenje te da kažem da kulminacija ijedna neefikasnost koja je bila prisutna kod iznalaženja nekih rješenja u samoj RS dovela do situacije koja nimalo nije dobra. Ona je na određeni način dovela do toga da mi, u tim ukupnim procesima integracionim - priključivanja Evropi, reformskim aktivnostima, dizanju kvaliteta života itd., na ovim prostorima smo u ogromnom zaostatku, čak smo na posljednjem mjestu, rekao bih, među zemljama iz okruženja i da to nije u interesu nijednog građanina.
Normalno da se mora konstatirati da se strašno mnogo ispolitiziralo na onim pitanjima koja nisu bitna niti trebala biti kvalifikacijski određena. Ovdje se od nekih krugova - jednog broja predstavnika srpskog naroda smatra izdajom ako neko potpiše takvo rješenje i komentirati činjenicu da li je bitnije imati policiju RS ili biti dio jednog demokratskog, razvijenog i ekonomski sigurnog svijeta, onda je neodgovorno komentirati da ne želimo biti dio toga svijeta samo da bismo imali policiju. Normalno, ako imamo takav interes onda je daleko kvalifikacija da želimo imati nezavisno sudstvo i da ne želimo imati politički uticaj na policiju. To su dva antipoda, odnosno suprotnosti. Ako kažemo da policiju moramo depolitizirati, onda sav taj napor koji se ulaže da mora ostati policija u RS znači da se preko te policije želi nešto kontrolirati. Ako vi to želite po svaku cijenu, onda, normalno, stvarate određenu rezervu kod građana Bošnjaka i Hrvata, da tu nešto ne štima, da to nije, u suštini, u interesu sigurnosti druga dva naroda. Ja sam uvjeren, s obzirom da je ovo pitanje jos prošle godine u velikoj mjeri bilo apsolvirano,ja neću reći i potpisano od strane najodgovornijih ljudi koji su bili predstavnici političkih i zakonodavnih institucija RS... Danas imamo situaciju kakvu imamo, ona nije dobra, da bez dijaloga, bez spremnosti da se da doprinos kompromisnim rješenjima i može se reći da su svi građani u BiH taoci takve politike. Ja neću reći da je problem samo na prostoru RS - u određenim trenucima ni u Federaciji se nema dovoljno osjećaja... možda nije ozbiljno shvaćen niti timig, odnosno vrijeme koje gubimo na tim pitanjima, gledano prije svega iz ugla da svi građani koji žive na prostoru BiH odnosno RS zavrjeđuju daleko bolju poziciju nego što je danas imamo.



Kako se može ocijeniti odnos međunarodne zajednice prema usporavanju reformskih procesa, odnosno markiranju i predstavnika bošnjačkog naroda kao suodgovornih za zastoj u tim procesima? Ima li pokušaja izjednačavanja krivice i odgovornosti?

OSMANČEVIĆ: Procjena međunarodne zajednice u posljednjoj fazi nije bila najsretnija a možda nije bila ni najefikasnija. Ja razumijem da prepustiti domaćim političarima i institucijama iznalaženje rješenja i postizanja dogovora jeste nešto što je sasvim kvalitetno, što je demokratski i što je cilj svake razvijene demokratske države. Dobro je to htjeti, ali je i vrlo odgovorno procijeniti ambijent, situaciju i aktere koji su u ovom trenutku prisutni na ovom prostoru i koji su vrlo nespremni da se neke stvari prihvate po ne znam koju cijenu. Mi ovdje imamo jednu tabu temu da neka pitanja po cijenu ne znam kakvu se neće prihvatiti iz ugla da je to, maltene, velika izdaja - srpskog, bošnjačkog ili nekog trećeg naroda... U takvom pristupu uvijek postoji opasnost da se udaljimo od suštinskih pitanja koja treba da daju odgovor zašto mi to činimo, šta ta policija, u konkretnom slučaju, znači za RS, odnosno za BiH u cjelini. Ako pođemo od toga da su to pravila igre koja mi ne možemo nametati, da želimo biti dio Evrope, dio jedne takve zajednice, uređene, da to ima velikih prednosti, onda moramo biti svjesni da treba da prihvatamo i pravila igre i rješenja koja tamo postoje. Vrlo često, sasvim korektno predstavnici te zajednice nam kažu: "Gospodo, vi želite biti dio te priče, mi vas ne tjeramo. Dakle, ako želite to, ne možete vi sa vašim uslovima mijenjati Statut i Ustav Evrope zbog toga što smatrate da su neka rješenja -dejtonska naprimjer, za vas bitnija od toga". Nažalost, mi na prostoru RS jos uvijek imamo jedan broj političara koji kažu: "Dok se ja pitam policija neće biti na nivou države, bit će policija RS itd." Svako tako isključivo zalaganje za neka rješenja, bez obzira koliko ona bila bolna, ona nisu dobra, bez obzira da li se radilo o RS ili Federaciji. U ovom slučaju se radi uglavnom o RS. Ja smatram da nije međunarodna zajednica imala pravu procjenu da će se ta situacija iskoristiti za jedno odugovlačenje u iznalaženju konačnog rješenja. Jednom sam već rekao da su zbog toga što smo došli u tu situaciju, taoci svi građani BiH. Ovaj komentar, rekao bih, da li su sada međunarodna zajednica u cjelini ili neki drugi politički faktori na određeni način markirali pojedince u ličnostima gospodina Silajdžića i gospodina Dodika, da su oni ključni krivci,normalno, bilo kakav pristup koji ima za cilj izjednačavanje svega i svačega, pa i individualne odgovornosti pojedinaca po nekim pitanjima, nije dobar. On na određeni način, sasvim sigurno, neće biti pravičan. Gospodin Silajdžić je lider jedne političke stranke i posljednjih deset godina ima jedan pravac, viđenje i percepciju kako treba da izgleda Bosna i Hercegovina. I normalno je da se pojedinci mogu ne slagati s tim, ali je to zvanična platforma te stranke koja traje deset godina. Ne mora značiti da su to najbolja rješenja, ali ona su argumentirana, dosljedno se u političkoj borbi predlažu, na njima se insistira. Dakle, u tom smislu nije korektno govoriti da je Silajdžić krivac što ne idu reforme ni ustavna rješenja zbog toga što on dosljedno sprovodi politiku koja je zacrtana i iza koje stoji ogroman broj članstva.


A ima i jake argumente koji su temelj takvoj politici?

OSMANČEVIĆ: Sasvim sigurno, tu postoje veliki argumenti, tu postoje neki događaji koji su vrlo bitni za Bosnu i Hercegovinu - od Odluke Haškog suda, proglašenja i presude o genocidu u Srebrenici i neka druga pitanja koja, sasvim sigurno, imaju specifičnu težinu.


Možda je rano za ovo pitanje, ali ipak - šta intimno očekuješ od novog visokog predstavnika?

OSMANČEVIĆ: Pa vidiš, ja mislim da je novi visoki predstavnik mogao iz iskustva svoga prethodnika, gospodina Schillinga, za relativno kratko vrijeme da pročita, rekao bih, ovu našu političku zavrzlamu. Ja sam uvjeren da će on, kao jedan ambiciozan i mlad političar, profiliran evropski i sa iskustvom koje je već stekao na prostorima ovog regiona - u Srbiji i u Crnoj Gori, prepoznati ponekad to politikantstvo kojeg ima, nažalost, previše na ovim prostorima i da će, u svakom slučaju, insistirati na onim pragmatičnim rješenjima i koristiti bonske ovlasti koje ima, na daleko efikasniji način. Ovdje vrlo često postoje rješenja koja, jednostavno, treba neko drugi da nametne, iako mi ovdje želimo stvoriti famu kako ne treba visoki predstavnik, kako nam ne treba OHR te da oni trebaju napustiti to sve- nažalost, mi moramo biti realni i svjesni da bez nekih poteza koje mora da donese visoki predstavnik mi nećemo naprijed. Dakle, ovdje se radi o tome da li ćemo još dugoročno sve građane BiH držati kao taoce jedne politike, rekao bih neefikasnog pristupa, ili ćemo se opredijeliti na neka koordinirana rješenja koja će donositi visoki predstavnik. Ja sam uvjeren da on to već čini, praktično je na samom početku to dokazao na nekim stvarima. Prema tome, ja mislim da u tome trebaju, prije svega, svi političari - polazim prije svega od svoje odgovornosti i funkcije koju obnašam te pokušavam da preispitam da sam ja predstavnik, prije svega,interesa građana i da za njihovo dobro i svakodnevna pitanja i problematika koja je njima od životnog značaja, mora biti svima nama zadatak da na tim pitanjima radimo - da poboljšavamo standard, da otvaramo nove procese, nova radna mjesta, da vratimo, rekao bih, oduzeto dostojanstvo velikom broju građana na ovim prostorima,jer nemaju posla, nemaju osjećaj da će im budućnost, koja ih čeka, biti imalo bolja nego što je danas, pogotovo za mlade ljude. Mi se više bavimo pitanjima koja su političke prirode, a daleko manje onim životnim.


Kakve utiske nosiš iz Potočara od 11. jula ove godine, a kako komentiraš ikonografiju koja se desila sutradan u Srebrenici, a gdje je bio prisutan i Dodik?

OSMANČEVIĆ: Sto se tiče Potočara i Srebrenice, mislim da je malo riječi koje mogu odraziti svu tragediju i bol koja se koncentrirala na jednom mjestu. Mislim da će to ostati jedno mjesto strašne poruke ne samo za građane na ovim našim prostorima, nego i poruke svima onima koji misle da se mačem i zločinima mogu otvarati bilo kakve perspektive. Dakle, to je mjesto na kojem se mora s dužnim pijetetom i poštovanjem što je moguće više odavati i pokloniti mnogo više pažnje. Ja bih rekao da smo na Srebrenici i Potočarima svi pali - pala je međunarodna zajednica, pala je funkcija države, Federacije, i svakako najviše Republike Srpske. Za deset i više godina poslije takve tragedije učiniti toliko malo za one najbliže koji su doživjeli tu tragediju mislim da je to nedopustivo, pa sve ove posljedice koje su nastale, u suštini su mogle biti u znatno manjoj formi da su se pravovremeno poduzeli određeni aranžmani i aktivnosti da se tim ljudima, ako ništa, omogućilo jedno dostojanstvo - da mogu da rade, da mogu da funkcioniraju...Mi nismo riješili ni pitanje obnove njihovih kuća, nismo im obezbjedili radna mjesta - znači doveli smo ih u situaciju da u svoj toj boli sasvim logično zaključe da su odbačeni od svih i da jedno takvo frustrirajuće stanje je preteča određenih njihovih zahtjeva koji se moraju vrlo ozbiljno razmotriti. Ja se slažem da neka ishitrena rješenja ne moraju uvijek biti i najbolja, ali se popravni ispit na Srebrenici pod hitno mora realizirati. Nema nikave dileme da im trebamo vratiti barem onaj dio dostojanstva koje oni zaslužuju.


Aktuelna je uzurpacija zemljišta koje je vlasništvo, konkretno Bošnjaka, u našem gradu. Na tim parcelama, do kojih su na ovaj ili onaj način došli novi vlasnici, grade se novi objekti. Komentar?

OSMANČEVIĆ: Mogu da kažem da je nekoliko zakona u posljednje vrijeme, a koji reguliraju ovu problematiku, da su učestali zahtjevi i interesi da se, pogotovo u većim urbanim sredinama, naročito u Banjoj Luci, grade novi stambeni objekti, svakako na atraktivnim prostorima kada se pri tom ruše odredjene kuće i uništavaju bašte koje su u najvećoj mjeri vlasništvo Bošnjaka i Hrvata. I sad tu nastaju određeni problemi i poteškoće. Nije dovoljno donositi zakone i insistirati na tome da će se onima, na čijim parcelama će se graditi takvi stambeni objekti, obezbjediti nadoknada tržne vrijednosti tog objekta. Nečija kuća i nečija bašta nemaju cijenu! Nažalost, u Narodnoj skupštini je donesen Zakon o eksproprijaciji pa je moguće da vam se može oduzeti kuća ili bašta ako je urbanističkim planom predviđeno da se na tom mjestu gradi neka nova zgrada, naprimjer.


Na udaru je i vakufska imovina, naročito zemljišta?

OSMANČEVIĆ: Jedan dio osjetljivijih pitanja je i pitanje vjerskih objekata u kom smislu su se pravovremeno dale primjedbe na planirana urbanistička rješenja. Međutim, tamo gdje veliki broj građana nije bio u prilici da se o tome dovoljno informira niti da to prati, ta urbanistička rješenja su prihvaćena i danas na nekim od tih parcela imamo predviđenu gradnju. U određenom trenutku bit ćete prinuđeni ili da vi to gradite - obično se pristupa na taj način - pa kako veliki broj građana niti je zaposlen niti ima novac, logično će neko drugi to graditi. Ono sto želim prokomentirati jeste da postoji veliko upozorenje na tom planu. Također želim reći da je klub Bošnjaka u Vijeću naroda odlučio da podnese tužbu Ustavnom sudu BiH vezano za ovaj Zakon o eksproprijaciji smatrajući ga daleko lošijim od onog koji je bio na snazi prije ovog rata. I tada se moglo eksproprijati, ali postojao je pri tom poseban opšti interes da se gradi infrastruktura - neki značajni putevi, značajni objekti itd. Međutim, danas se samo kaže da je stambena gradnja u pitanju, a to je tako širok pojam da vi ne možete zaštititi svoju privatnu imovinu - kuću ili baštu, ukoliko je neko predvidio da se nešto na toj parceli gradi.


Urbanistički zavod u Banja Luci je, kako sam saznao ovih dana, privatna firma. Kako to komentirati?

OSMANČEVIĆ: Rekao bih da inače privatizacija koja je provedena u BiH, naročito u RS, je u velikoj mjeri bila na štetu građana i RS, a rekao bih i Federacije. Prije svega velika je greška što se privatizacija nije riješila istovjetnim zakonom na nivou cijele države Bosne i Hercegovine, a velika je i greška što se nisu prepoznale neke vitalne funkcije pojedinih firmi, preduzeća i institucija... Mi smo doveli do toga da smo u isti koš stavljali pojedine firme, trgovačke kuće itd. te vodosnabdijevanje, urbanizam i sl. Na taj način smo došli u situaciju da su neke firme, poput Urbanističkog zavoda, privatizirane, bez obzira što i dalje postoji jedan dio društvenog vlasništva nad njim. Grad Banja Luka ima određenu participaciju pa po tom osnovu učestvuje u upravljanju tog Zavoda, međutim to ne umanjuje značaj da kod jedne takve institucije ne smije biti pristrasnosti u ponuđenim rješenjima, jer je logična stvar da tu dolazi do sukoba interesa da neko predlaže neka rješenja koja mu donose veliki profit, zaradu i slično tome.


Dokle se došlo sa realizacijom pokušaja vraćanja nekadašnjih naziva banjalučkih ulica, naprimjer?

OSMANČEVIĆ: Ja moram reći da je tu stanje, kada je o Banja Luci riječ, jako loše. Čak je tu Banja Luka u odnosu na druge gradove u RS učinila najmanje. Ti znaš da je preko 330 ulica za vrijeme rata promijenilo svoje dosadašnje nazive. Do tog perioda je između osamdeset i devedeset ulica bilo sa bošnjačkim prepoznatljivim imenima iz oblasti istorije, kulture, devedesetak iz reda hrvatskog naroda a preostali dio ulica su nosili nazive sa imenima iz reda srpskog naroda. Nažalost, danas smo došli do toga da samo nekoliko, čini mi se samo dvije ulice u Banja Luci nose imena ljudi iz reda muslimanskog naroda i to Meše Selimovića i Skendera Kulenovića. Preostala imena, institucije ili prepoznatljiva imena iz reda bošnjačkog naroda su izgubili pravo da imaju svoju ulicu, naselje i slično. Prije dvije-tri godine pokrenuli smo u tom pravcu aktivnosti za imenovanje ulica i došli smo do određenih zaključaka koji su, nažalost, zastali na Skupštini Grada. Tražili smo da se vrate imena ulica po narodnim herojima iz Drugog svjetskog rata, a koji su iz reda muslimanskog naroda, jer ako postoje ulice narodnih heroja iz srpskog naroda, a pri tom su izbrisana imena heroja iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, mislim da je to najbolji dokaz koliko mi, deklarišući se o antifašizmu i o svemu onom što za Evropu i svjetske relacije predstavlja nešto što uopšte nije upitno, onda mislim da nismo iskreni prema nekim stvarima. Naime, u neravnopravan položaj stavljamo te narodne heroje koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Slijedeće pitanje je da čitav niz naselja - od Gornjeg Šehera, Šehitluka, Hiseta, Budžaka itd. od svog postanka su nosili ta imena, a ona su danas promijenjena. Danas veliki broj građana ta naselja naziva tim starim imenima. Mi smo svjesni da vratiti nazive svih ulica u ovom trenutku nije realno, ali tražimo da se zaslužnim imenima Bošnjaka i Hrvata, zajedno sa značajnim predstavnicima i uvaženim građanima iz reda srpskog naroda, budu nazvane ulice i naselja u Banja Luci. Mi smo prije pet-šest dana imali okrugli stol na kojeg smo pozvali predstavnike Grada, nekih institucija, boračke organizacije, predstavnike građana, dijaspore itd. kojom prilikom smo imali jedan otvoreni pristup ukazavši na značaj tih pitanja jer ona potvrđuju spremnost za suživotom, multietničkim opredjeljenjem i svim onim ljudskim pravim vrijednostima. Nisam zadovoljan tempom koji očekujem da će se ubuduće ovom pitanju, u smislu iznalaženja rješenja davati značaj, ali sam uvjeren da Banja Luka mora, prije svega, ukoliko želi da bude otvoreni evropski grad, kako se to vrlo često čuje i kakvim se deklarira, bude jedna od najkvalitetnijih i najboljih lokalnih zajednica u BiH.




Na samom kraju, imaš li neku poruku za naše čitaoce, odnosno sve Banjalučane u dijaspori?

OSMANČEVIĆ: Meni je iskreno jako drago da, evo, imam priliku da na ovakav način komuniciram sa velikim brojem vaših čitalaca kojima želim mnogo sreće i zdravlja, prije svega, uz jednu poruku da njihova domovina - Bosna i Hercegovina, bez obzira na sve okolnosti, ima svoju perspektivu i da je u svakom slučaju perspektiva u korelaciji sa onim kako će se naši sugrađani u dijaspori odnositi prema ovim pitanjima. Mislim da imamo izuzetno veliku šansu... Ja osobno smatram da smo nedovoljno uradili na planu dijaspore i da je to izuzetno velik potencijal koji je od interesa za cijelu BiH i njene građane bilo ovdje bilo vani. Ono što najviše u ovom trenutku očekujemo od građana BiH koji su u dijaspori je to da svoju podršku, svoj direktni upliv u budućnost ove države daju već sad, odnosno naredne godine na izborima, a to znači i ujedno jedan poziv - da se prijave za glasanje. To znači jedna mala gesta s njihove strane a jedan strašno veliki doprinos koji onim političkim snagama, onim pojedincima koji u ovom trenutku žele da ovu Bosnu i Hercegovinu doživljavaju u jednom daleko pozitivnijem smislu u budućnosti nego li je to sadašnji trenutak. Po prirodi sam optimista i mislim da ova trenutna pitanja i problemi koja imamo, mislim da će se oni postupno riješiti i da Bosna i Hercegovina ima svoju perspektivu.

RAZGOVOR VODIO:

Bedrudin GUŠIĆ



31.01.2007.



Nazad na pocetak stranice Napred na sljedecu stranicu





Page Construction: 05.06.2007. - Last modified: 27.11.2011