Bedrudin
GUŠIĆ
Gospodin DŽEVAD OSMANČEVIĆ,
predsjedavajući Vijeća naroda RS, član Glavnog odbora SBiH i predsjednik
Regionalnog odbora SBiH Banja Luka:
"NEČIJA KUĆA I BAŠTA NEMAJU
CIJENU"!
Kako bi, u najkraćem, ocijenio rad
Vijeća naroda RS od izbora do danas?
OSMANČEVIĆ:
Pa, prije svega ja bih želio da kažem da je Vijeće naroda jedna od najmlađih
institucija koja egzistira u RS i ona je nešto u samom svom određenju
specifičnija u odnosu na Dom naroda u Federaciji u smislu ingerencija, ali u
suštini predstavlja ravnopravno najviše zakonodavno tijelo, zajedno sa Narodnom
skupštinom, u Republici Srpskoj. Ključni cilj za ustavno uređenje VN ogledao se
u činjenici da na ovom prostoru RS žive tri konstitutivna naroda i da je svakako
rat, sa svojim posljedicama,narušio ogroman dio onih tekovina, naročito osnovnih
ljudskih prava, tako da se ukazala potreba da kroz formiranje jednog ovakvog
Vijeća, gdje su predstavnici sva tri naroda i oni iz reda ostalih, u poziciji da
putem ovog Vijeća štite vitalne interese prije svega naroda kojem pripadaju. Ja
mogu reći da evo već sedam mjeseci koliko je od izbora formiran novi saziv VN na
određen način pokušavamo da promijenimo samu tehnologiju i metod rada VN.
Naročito pokušavamo u VN učiniti što je moguće više jednim preventivnim
djelovanjem i aktivnostima koje u suštini treba da glase da ne treba da čekamo
da prođe kompletna procedura donošenja vrlo bitnih zakona za sve građane RS pa
da onda tražimo povredu vitalnog nacionalnog interesa, nego da na određeni način
pokušamo od samog predlagača - bilo da se radi o Vladi ili drugim institucijama
da kroz nacrte, amandmane, raspravu na NS utičemo i ukazujemo prije svega na ona
pitanja koja jesu u sukobu vitalnih interesa pojedinih naroda. Otklanjajući
takva rješenja u samim zakonima želimo da se dovedemo u situaciju da u samom
finišu, tako da kažem, ne potežemo pitanje vitalnog interesa a imamo kvalitetne
zakone koji nisu doveli do toga da se povrede neka od osnovnih ljudskih prava.
U tom smislu je i moje slijedeće
pitanje: postoje li dovoljno jaki instrumenti za zaštitu vitalnog nacionalnog
interesa, konkretno - Bošnjaka u RS i da li se koriste?
OSMANČEVIĆ: Na to pitanje bi se
moglo dvojako odgovoriti. Prije svega, kada govorimo institucionalno - kroz
ustavno određenje i definiranje mogućnosti VN, predviđena su dosta velika
ovlašćenja koja ima predsjedavajući i jedan od njegovih zamjenika a koja se
ogledaju u tome da ukoliko, recimo, predsjedavajući VN i jedan od njegovih
zamjenika smatra da je povrijeđeno pitanje vitalnog nacionalnog interesa nekog
od naroda, ima mogućnost stavljanja veta, što u suštini znači da pored procedure
kroz koju je neki zakon prošao, dakle od predlagača - Vlade ili nekog drugog pa
kroz Narodnu skupštinu, da se vrati ponovno predlagaču na izmjenu ili dopunu,
ali u svakom slučaju predlagač ne može u istovjetnom tekstu predložiti jedan
takav zakon. Dakle, radi se, reklo bi se, o jednom velikom ovlašćenju. Međutim,
u praktičnom smislu, ja mogu danas reći da je situacija sasvim drugačija.
Dževad Osmančević
Zašto?
OSMANČEVIĆ: Ona se, prije
svega, ogleda u činjenici da imamo na prostoru RS jednu snažnu političku stranku
- SNSD koja je osvojila apsolutnu vlast na svim nivoima - i u NS,a samim tim je,
rekao bih,obezbjedila veliko učešće svojih delegata u Vijeću naroda, tako da ta
stranka ima politički uticaj na Klub iz reda srpskog naroda, na Klub iz reda
hrvatskog naroda i na Klub iz reda ostalih naroda, tako da vrlo često dolazim u
poziciju kao predsjedavajući nemam mogućnost koristiti svoje pravo koje sam
maločas komentirao, što u svakom slučaju dovodi u pitanje da neke stvari u
budućem reguliranju statusa VN moramo drugačije i preciznije definirati i, rekao
bih, onemogućiti da dođemo do jednog apsurda da neka politička stranka, kao u
ovom slučaju, ima uticaj na tri kluba, može imati uticaj na četiri kluba i onda
VN postaje bespredmetno, jer interesi političke stranke koji idu u tom pravcu da
se, s obzirom drži kontrola nad kompletnom Vladom, da se ima apsolutna većina u
NS i da se to prenosi na VN..., sve to je na određeni način jedan apsurd koji,
sasvim sigurno, obezvređuje one mehanizme zaštite zbog kojih je Vijeće naroda,
kao takvo,formirano.
Grb i himna RS su, kao što znamo,
neustavni. Dokle je došla procedura oko uspostavljanja novih - prihvatljivih za
sva tri konstitutivna naroda grba i himne RS?
OSMANČEVIĆ: Prije svega, znamo
da je u toku prošle godine, dakle prošlo je više od godinu dana Ustavni sud BiH
poništio grb i himnu RS iz razloga što je procijenio da grb i himna ne
predstavljaju identifikaciju sva tri naroda koji žive na prostoru RS i da ti
simboli uglavnom predstavljaju simbole samo jednog naroda. U vezi s tim mogu da
kažem da se u RS izgubio jedan značajan dio vremenskog perioda čekajući na
određeni način da ta Odluka Ustavnog suda bude objavljena tako da smo došli u
situaciju da krajem prošle i početkom ove godine u RS otvorimo taj proces da se
izmijene himna i grb RS, s tim da je sasvim opravdana procjena bila da ukoliko
dođe do potpune zabrane primjene grba, da bi se stvorili značajni tehnički
problemi - naročito u smislu pečata, radnih dokumenata, svakodnevnog života i
slično tome. U tom smislu NS je formirala posebnu komisiju zaduženu za ovu
problematiku koja radi već šest mjeseci, a koja je smatrala da kao prijelazno
rješenje u određenoj fazi treba opredijeliti se za donošenje amblema u RS koji
bi u ovom prijelaznom periodu - do usvajanja novog grba, bio rješenje koje bi se
primjenjivalo, naprimjer, na pečatima itd. U proceduri koja je vođena ukazivali
smo da sama Komisija nije sastavljena na paritetu te da se ne smije dovesti u
poziciju da putem preglasavanja i nametanja nekih rješenja dođemo do rješenja -
bilo amblema, himne ili grba, koji će biti interesi ili volja većine jer u tom
slučaju nećemo ispoštovati Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Prije svega
nećemo omogućiti onim konstitutivnim narodima koji žive u RS da s punim pravom,
kroz te simbole, iskažu svoju pripadnost, svoju identifikaciju i na kraju
krajeva, to prihvate kao svoju himnu ili svoj grb. Moram reći da je samo klub
Bošnjaka, prilikom razmatranja ove problematike, našao za shodno da iskoristi
svoje pravo i jednoglasno donese odluku o pokretanju pitanja vitalnog
nacionalnog interesa prije svega i u prvoj fazi kod onih pitanja koja su se
odnosila na zakone o praznicima gdje se smatralo da 9. januar - Dan RS, je nešto
što je donešeno u jednom teškom vremenu za bošnjački i hrvatski narod, da to
nije dan s kojim se mogu i trebaju da identificiraju svi građani RS. Međutim i
nažalost, Ustavni sud RS nije prepoznao, rekao bih, tu argumentaciju i nije
raspravljao meritorno o tom pitanju što će izazvati daljnja nezadovoljstva
naročito u redovima bošnjačkog naroda, a sasvim sam uvjeren i u redovima
hrvatskog naroda. Slična situacija se desila i kod amblema - Bošnjački klub je
ponovno potegnuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa smatrajući da predloženi
amblem ne udovoljava onim zahtjevima i očekivanjima bošnjačkog naroda koji su
smatrali da se tim amblemom, bez ikakvih posebnih tumačenja, mogu dakle vizualno
prepoznati oni simboli koji predstavljaju bošnjački narod. Pitanje vitalnog
interesa ponovo je razmatrano na Ustavnom sudu i nažalost isti je ponovno
smatrao da tu ne postoje povrede vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda
što smatram apsurdom jer s jedne strane imate građane - Bošnjake koji ukazuju na
to da taj amblem nije ono što oni očekuju i da im ga je neko drugi nametnuo. S
druge strane, nije moje da tumačim sudske odluke pošavši od toga da su sudovi
nezavisne institucije, ali je čudno da u jednoj ovakvoj proceduri nemamo
mogućnost da se postigne jedan konsenzus.
Sa Dževadom Osmančevićem, Jocom
Bojovićem i jednim prijateljem u banjalučkoj Gospodskoj
Ima li Bošnjaka u Ustavnom sudu RS?
OSMANČEVIĆ: U tome i jeste
suština da je Ustavni sud RS sastavljen na reciprocitetu i postoji mogućnost da
samo dvojica članova Suda iz bošnjačkog naroda, ukoliko su oni, da tako kažem,
suglasni s tim da postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa, u tom slučaju
Ustavni sud mora vratiti predlagaču taj zakon, bez obzira o kojoj se
problematici radi. Da su dvojica sudija Ustavnog suda RS iz reda bošnjačkog
naroda podržala inicijativu kluba Bošnjaka da se radi o povredi vitalnog
interesa, taj amblem ne bi bio usvojen i bio bi vraćen predlagaču. Nažalost, to
je ono pitanje koje je u posljednje vrijeme uzburkalo javnost na prostoru RS i
izazvalo je značajne kritike koje idu u pravcu Ustavnog suda a naročito u pravcu
dvojice njegovih sudija iz reda bošnjačkog naroda, s otvorenim pitanjem koga oni
predstavljaju u tom sudu. Naravno, ja ovo komentiram i kao reakciju građana iz
reda bošnjačkog naroda a velikim dijelom i hrvatskog naroda koji su nezadovoljni
njihovim angažmanom.
Možemo li ovdje govoriti o njihovim
imenima?
OSMANČEVIĆ: Nije to problem ni
da se provjeri ali sudije Ustavnog suda RS iz reda bošnjačkog naroda su Adem
Medić i Avdo Šiljak (boldirao: B.G.).
Ovih dana se spominje nekih devet
idejnih rješenja za grb. Da li je ijedan prihvatljiv za nas Bošnjake?
OSMANČEVIĆ: Ja sam sticajem
okolnosti član Komisije koja je izabrana da radi na iznalaženju rješenja za
himnu i grb. Mi smo sada u situaciji poslije raspisanog konkursa da odlučimo
kako će izgledati, ne amblem, nego grb. Na konkurs se javilo preko tri stotine
autora koji su ponudili svoja rješenja izgleda grba sa tekstualnim obrazloženjem
simbola koji su ponuđeni kao konačno rješenje. Formirana je jedna potkomisija od
četiri člana i koja je radila na tome, a bio sam i njen član. Od tih tri stotine
odabrano je sedamnaest u uži izbor, da bi na proširenoj Komisiji taj broj bio
sveden na devet, sa tendencijom da idemo dalje sa jednim selektivnim pristupom
kako bismo eventualno došli do opšte prihvatljivog rješenja. Ono na što smo
ponovno ukazivali jeste specifičnost grba i specifičnost himne. Ako govorimo o
tri konstitutivna naroda onda moramo doći do konsenzusa oko toga da je to grb
sva tri naroda te da ne dođe do nadglasavanja i preglasavanja koji će, sasvim
sigurno, izazvati ponovne probleme i reakciju u VN bilo od kluba Hrvata ili od
kluba Bošnjaka, ponovno bi se išlo prema Ustavnim sudovima pa ukoliko to ne bude
u interesu sva tri naroda, onda bi opet došli u situaciju da se traži apelacija
na Ustavnom sudu BiH kao poništavanje tako donesenih rješenja. Ono što si pitao
da li postoje rješenja koja bi mogla zadovoljiti interese sva tri naroda iskreno
mislim da od ovih devet aktuelnih postoje dva rješenja prihvatljiva za
pripadnike bošnjačkog i hrvatskog naroda. No, radi se o spremnosti, naročito
predstavnika srpskog naroda, da u jednoj korektnoj, tolerantnoj atmosferi, sa
međusobnim uvažavanjima, dođemo na Narodnu skupštinu, koja treba da usvoji, sa
prijedlogom koji bi prije toga bio opšteprihvaćen, čime bi izbjegli reperkusije
koje su predviđene Ustavom kod donošenja ovakvih zakona te intervencije koje bi
išle od strane bilo kog kluba u VN.
Postoje li zadani rokovi za
usvajanje ovih zakona?
OSMANČEVIĆ: Ono što je u ovom
trenutku, kao bih rekao, procjena, a mislim da je ona racionalna i realna, mi se
nalazimo u samom finišu ovih angažmana te s obzirom da je usvojen amblem, znači
prošao proceduru, mi imamo u ovom trenutku rješenje koje zamjenjuje nedostatak
grba kao vrlo značajnog pitanja i simbola na ovom prostoru. Time taj timing nije
toliko opterećen imperativom hitnog donošenja kao što smo bili u situaciji
usvajanja amblema. Dakle, to je jedna olakšavajuća okolnost tako da mislim da bi
krajem septembra mogli na NS imati prijedlog koji će ići od strane Komisije.
Htio bih da vjerujem da će u svemu tome biti dovoljno i odgovornosti, svijesti i
spremnosti, međusobnog uvažavanja, spremnosti na različitosti, potvrdu
jedinstvenog multietničkog života na ovim prostorima.
Nadajmo se! Kako bi se moglo
tumačiti Dodikovo navodno jednomjesečno povlačenje o daljnjim eventualnim
pregovorima o ustavnim promjenama i reformi policije?
OSMANČEVIĆ: Vrlo je teško na to
pitanje odgovoriti individualno šta je neko želio učiniti sa potezom koji je
povukao. Dodik je u ovom trenutku lider jedne od najjačih političkih stranaka u
BiH, lider jedne stranke koja apsolutno kontrolira i rad Narodne skupštine i
velikim dijelom participira u VN. Dakle, u tom smislu to i komentiram i iz
razloga što postoji jedna ogromna odgovornost, jer osvojiti vlast, biti tako
značajan politički faktor na ovom prostoru znači i imati odgovornost prema svim
građanima koji žive na ovome prostoru. Pošto ovdje žive građani iz sva tri
naroda, onda je i normalno očekivati da potezi koje takvi političari vuku se na
određeni način se pomno prate. Iz tog ugla mogu, recimo, da dam neko svoje lično
mišljenje te da kažem da kulminacija ijedna neefikasnost koja je bila prisutna
kod iznalaženja nekih rješenja u samoj RS dovela do situacije koja nimalo nije
dobra. Ona je na određeni način dovela do toga da mi, u tim ukupnim procesima
integracionim - priključivanja Evropi, reformskim aktivnostima, dizanju
kvaliteta života itd., na ovim prostorima smo u ogromnom zaostatku, čak smo na
posljednjem mjestu, rekao bih, među zemljama iz okruženja i da to nije u
interesu nijednog građanina.
Normalno da se mora konstatirati da se strašno
mnogo ispolitiziralo na onim pitanjima koja nisu bitna niti trebala biti
kvalifikacijski određena. Ovdje se od nekih krugova - jednog broja predstavnika
srpskog naroda smatra izdajom ako neko potpiše takvo rješenje i komentirati
činjenicu da li je bitnije imati policiju RS ili biti dio jednog demokratskog,
razvijenog i ekonomski sigurnog svijeta, onda je neodgovorno komentirati da ne
želimo biti dio toga svijeta samo da bismo imali policiju. Normalno, ako imamo
takav interes onda je daleko kvalifikacija da želimo imati nezavisno sudstvo i
da ne želimo imati politički uticaj na policiju. To su dva antipoda, odnosno
suprotnosti. Ako kažemo da policiju moramo depolitizirati, onda sav taj napor
koji se ulaže da mora ostati policija u RS znači da se preko te policije želi
nešto kontrolirati. Ako vi to želite po svaku cijenu, onda, normalno, stvarate
određenu rezervu kod građana Bošnjaka i Hrvata, da tu nešto ne štima, da to
nije, u suštini, u interesu sigurnosti druga dva naroda. Ja sam uvjeren, s
obzirom da je ovo pitanje jos prošle godine u velikoj mjeri bilo apsolvirano,ja
neću reći i potpisano od strane najodgovornijih ljudi koji su bili predstavnici
političkih i zakonodavnih institucija RS... Danas imamo situaciju kakvu imamo,
ona nije dobra, da bez dijaloga, bez spremnosti da se da doprinos kompromisnim
rješenjima i može se reći da su svi građani u BiH taoci takve politike. Ja neću
reći da je problem samo na prostoru RS - u određenim trenucima ni u Federaciji
se nema dovoljno osjećaja... možda nije ozbiljno shvaćen niti timig, odnosno
vrijeme koje gubimo na tim pitanjima, gledano prije svega iz ugla da svi građani
koji žive na prostoru BiH odnosno RS zavrjeđuju daleko bolju poziciju nego što
je danas imamo.
Kako se može ocijeniti odnos
međunarodne zajednice prema usporavanju reformskih procesa, odnosno markiranju i
predstavnika bošnjačkog naroda kao suodgovornih za zastoj u tim procesima? Ima
li pokušaja izjednačavanja krivice i odgovornosti?
OSMANČEVIĆ: Procjena
međunarodne zajednice u posljednjoj fazi nije bila najsretnija a možda nije bila
ni najefikasnija. Ja razumijem da prepustiti domaćim političarima i
institucijama iznalaženje rješenja i postizanja dogovora jeste nešto što je
sasvim kvalitetno, što je demokratski i što je cilj svake razvijene demokratske
države. Dobro je to htjeti, ali je i vrlo odgovorno procijeniti ambijent,
situaciju i aktere koji su u ovom trenutku prisutni na ovom prostoru i koji su
vrlo nespremni da se neke stvari prihvate po ne znam koju cijenu. Mi ovdje imamo
jednu tabu temu da neka pitanja po cijenu ne znam kakvu se neće prihvatiti iz
ugla da je to, maltene, velika izdaja - srpskog, bošnjačkog ili nekog trećeg
naroda... U takvom pristupu uvijek postoji opasnost da se udaljimo od suštinskih
pitanja koja treba da daju odgovor zašto mi to činimo, šta ta policija, u
konkretnom slučaju, znači za RS, odnosno za BiH u cjelini. Ako pođemo od toga da
su to pravila igre koja mi ne možemo nametati, da želimo biti dio Evrope, dio
jedne takve zajednice, uređene, da to ima velikih prednosti, onda moramo biti
svjesni da treba da prihvatamo i pravila igre i rješenja koja tamo postoje. Vrlo
često, sasvim korektno predstavnici te zajednice nam kažu: "Gospodo, vi želite
biti dio te priče, mi vas ne tjeramo. Dakle, ako želite to, ne možete vi sa
vašim uslovima mijenjati Statut i Ustav Evrope zbog toga što smatrate da su neka
rješenja -dejtonska naprimjer, za vas bitnija od toga". Nažalost, mi na prostoru
RS jos uvijek imamo jedan broj političara koji kažu: "Dok se ja pitam policija
neće biti na nivou države, bit će policija RS itd." Svako tako isključivo
zalaganje za neka rješenja, bez obzira koliko ona bila bolna, ona nisu dobra,
bez obzira da li se radilo o RS ili Federaciji. U ovom slučaju se radi uglavnom
o RS. Ja smatram da nije međunarodna zajednica imala pravu procjenu da će se ta
situacija iskoristiti za jedno odugovlačenje u iznalaženju konačnog rješenja.
Jednom sam već rekao da su zbog toga što smo došli u tu situaciju, taoci svi
građani BiH. Ovaj komentar, rekao bih, da li su sada međunarodna zajednica u
cjelini ili neki drugi politički faktori na određeni način markirali pojedince u
ličnostima gospodina Silajdžića i gospodina Dodika, da su oni ključni
krivci,normalno, bilo kakav pristup koji ima za cilj izjednačavanje svega i
svačega, pa i individualne odgovornosti pojedinaca po nekim pitanjima, nije
dobar. On na određeni način, sasvim sigurno, neće biti pravičan. Gospodin
Silajdžić je lider jedne političke stranke i posljednjih deset godina ima jedan
pravac, viđenje i percepciju kako treba da izgleda Bosna i Hercegovina. I
normalno je da se pojedinci mogu ne slagati s tim, ali je to zvanična platforma
te stranke koja traje deset godina. Ne mora značiti da su to najbolja rješenja,
ali ona su argumentirana, dosljedno se u političkoj borbi predlažu, na njima se
insistira. Dakle, u tom smislu nije korektno govoriti da je Silajdžić krivac što
ne idu reforme ni ustavna rješenja zbog toga što on dosljedno sprovodi politiku
koja je zacrtana i iza koje stoji ogroman broj članstva.
A ima i jake argumente koji su
temelj takvoj politici?
OSMANČEVIĆ: Sasvim sigurno, tu
postoje veliki argumenti, tu postoje neki događaji koji su vrlo bitni za Bosnu i
Hercegovinu - od Odluke Haškog suda, proglašenja i presude o genocidu u
Srebrenici i neka druga pitanja koja, sasvim sigurno, imaju specifičnu težinu.
Možda je rano za ovo pitanje, ali
ipak - šta intimno očekuješ od novog visokog predstavnika?
OSMANČEVIĆ: Pa vidiš, ja mislim
da je novi visoki predstavnik mogao iz iskustva svoga prethodnika, gospodina
Schillinga, za relativno kratko vrijeme da pročita, rekao bih, ovu našu
političku zavrzlamu. Ja sam uvjeren da će on, kao jedan ambiciozan i mlad
političar, profiliran evropski i sa iskustvom koje je već stekao na prostorima
ovog regiona - u Srbiji i u Crnoj Gori, prepoznati ponekad to politikantstvo
kojeg ima, nažalost, previše na ovim prostorima i da će, u svakom slučaju,
insistirati na onim pragmatičnim rješenjima i koristiti bonske ovlasti
koje ima, na daleko efikasniji način. Ovdje vrlo često postoje rješenja koja,
jednostavno, treba neko drugi da nametne, iako mi ovdje želimo stvoriti famu
kako ne treba visoki predstavnik, kako nam ne treba OHR te da oni trebaju
napustiti to sve- nažalost, mi moramo biti realni i svjesni da bez nekih poteza
koje mora da donese visoki predstavnik mi nećemo naprijed. Dakle, ovdje se radi
o tome da li ćemo još dugoročno sve građane BiH držati kao taoce jedne politike,
rekao bih neefikasnog pristupa, ili ćemo se opredijeliti na neka koordinirana
rješenja koja će donositi visoki predstavnik. Ja sam uvjeren da on to već čini,
praktično je na samom početku to dokazao na nekim stvarima. Prema tome, ja
mislim da u tome trebaju, prije svega, svi političari - polazim prije svega od
svoje odgovornosti i funkcije koju obnašam te pokušavam da preispitam da sam ja
predstavnik, prije svega,interesa građana i da za njihovo dobro i svakodnevna
pitanja i problematika koja je njima od životnog značaja, mora biti svima nama
zadatak da na tim pitanjima radimo - da poboljšavamo standard, da otvaramo nove
procese, nova radna mjesta, da vratimo, rekao bih, oduzeto dostojanstvo velikom
broju građana na ovim prostorima,jer nemaju posla, nemaju osjećaj da će im
budućnost, koja ih čeka, biti imalo bolja nego što je danas, pogotovo za mlade
ljude. Mi se više bavimo pitanjima koja su političke prirode, a daleko manje
onim životnim.
Kakve utiske nosiš iz
Potočara od 11. jula ove godine, a kako komentiraš ikonografiju koja se desila
sutradan u Srebrenici, a gdje je bio prisutan i Dodik?
OSMANČEVIĆ: Sto se tiče
Potočara i Srebrenice, mislim da je malo riječi koje mogu odraziti svu tragediju
i bol koja se koncentrirala na jednom mjestu. Mislim da će to ostati jedno
mjesto strašne poruke ne samo za građane na ovim našim prostorima, nego i poruke
svima onima koji misle da se mačem i zločinima mogu otvarati bilo kakve
perspektive. Dakle, to je mjesto na kojem se mora s dužnim pijetetom i
poštovanjem što je moguće više odavati i pokloniti mnogo više pažnje. Ja bih
rekao da smo na Srebrenici i Potočarima svi pali - pala je međunarodna
zajednica, pala je funkcija države, Federacije, i svakako najviše Republike
Srpske. Za deset i više godina poslije takve tragedije učiniti toliko malo za
one najbliže koji su doživjeli tu tragediju mislim da je to nedopustivo, pa sve
ove posljedice koje su nastale, u suštini su mogle biti u znatno manjoj formi da
su se pravovremeno poduzeli određeni aranžmani i aktivnosti da se tim ljudima,
ako ništa, omogućilo jedno dostojanstvo - da mogu da rade, da mogu da
funkcioniraju...Mi nismo riješili ni pitanje obnove njihovih kuća, nismo im
obezbjedili radna mjesta - znači doveli smo ih u situaciju da u svoj toj boli
sasvim logično zaključe da su odbačeni od svih i da jedno takvo frustrirajuće
stanje je preteča određenih njihovih zahtjeva koji se moraju vrlo ozbiljno
razmotriti. Ja se slažem da neka ishitrena rješenja ne moraju uvijek biti i
najbolja, ali se popravni ispit na Srebrenici pod hitno mora realizirati. Nema
nikave dileme da im trebamo vratiti barem onaj dio dostojanstva koje oni
zaslužuju.
Aktuelna je uzurpacija zemljišta
koje je vlasništvo, konkretno Bošnjaka, u našem gradu. Na tim parcelama, do
kojih su na ovaj ili onaj način došli novi vlasnici, grade se novi objekti.
Komentar?
OSMANČEVIĆ: Mogu da kažem da je
nekoliko zakona u posljednje vrijeme, a koji reguliraju ovu problematiku, da su
učestali zahtjevi i interesi da se, pogotovo u većim urbanim sredinama, naročito
u Banjoj Luci, grade novi stambeni objekti, svakako na atraktivnim prostorima
kada se pri tom ruše odredjene kuće i uništavaju bašte koje su u najvećoj mjeri
vlasništvo Bošnjaka i Hrvata. I sad tu nastaju određeni problemi i poteškoće.
Nije dovoljno donositi zakone i insistirati na tome da će se onima, na čijim
parcelama će se graditi takvi stambeni objekti, obezbjediti nadoknada tržne
vrijednosti tog objekta. Nečija kuća i nečija bašta nemaju cijenu! Nažalost, u
Narodnoj skupštini je donesen Zakon o eksproprijaciji pa je moguće da vam se
može oduzeti kuća ili bašta ako je urbanističkim planom predviđeno da se na tom
mjestu gradi neka nova zgrada, naprimjer.
Na udaru je i vakufska imovina,
naročito zemljišta?
OSMANČEVIĆ: Jedan dio
osjetljivijih pitanja je i pitanje vjerskih objekata u kom smislu su se
pravovremeno dale primjedbe na planirana urbanistička rješenja. Međutim, tamo
gdje veliki broj građana nije bio u prilici da se o tome dovoljno informira niti
da to prati, ta urbanistička rješenja su prihvaćena i danas na nekim od tih
parcela imamo predviđenu gradnju. U određenom trenutku bit ćete prinuđeni ili da
vi to gradite - obično se pristupa na taj način - pa kako veliki broj građana
niti je zaposlen niti ima novac, logično će neko drugi to graditi. Ono sto želim
prokomentirati jeste da postoji veliko upozorenje na tom planu. Također želim
reći da je klub Bošnjaka u Vijeću naroda odlučio da podnese tužbu Ustavnom sudu
BiH vezano za ovaj Zakon o eksproprijaciji smatrajući ga daleko lošijim od onog
koji je bio na snazi prije ovog rata. I tada se moglo eksproprijati, ali
postojao je pri tom poseban opšti interes da se gradi infrastruktura - neki
značajni putevi, značajni objekti itd. Međutim, danas se samo kaže da je
stambena gradnja u pitanju, a to je tako širok pojam da vi ne možete zaštititi
svoju privatnu imovinu - kuću ili baštu, ukoliko je neko predvidio da se nešto
na toj parceli gradi.
Urbanistički zavod u Banja Luci je,
kako sam saznao ovih dana, privatna firma. Kako to komentirati?
OSMANČEVIĆ: Rekao bih da inače
privatizacija koja je provedena u BiH, naročito u RS, je u velikoj mjeri bila na
štetu građana i RS, a rekao bih i Federacije. Prije svega velika je greška što
se privatizacija nije riješila istovjetnim zakonom na nivou cijele države Bosne
i Hercegovine, a velika je i greška što se nisu prepoznale neke vitalne funkcije
pojedinih firmi, preduzeća i institucija... Mi smo doveli do toga da smo u isti
koš stavljali pojedine firme, trgovačke kuće itd. te vodosnabdijevanje,
urbanizam i sl. Na taj način smo došli u situaciju da su neke firme, poput
Urbanističkog zavoda, privatizirane, bez obzira što i dalje postoji jedan dio
društvenog vlasništva nad njim. Grad Banja Luka ima određenu participaciju pa po
tom osnovu učestvuje u upravljanju tog Zavoda, međutim to ne umanjuje značaj da
kod jedne takve institucije ne smije biti pristrasnosti u ponuđenim rješenjima,
jer je logična stvar da tu dolazi do sukoba interesa da neko predlaže neka
rješenja koja mu donose veliki profit, zaradu i slično tome.
Dokle se došlo sa realizacijom
pokušaja vraćanja nekadašnjih naziva banjalučkih ulica, naprimjer?
OSMANČEVIĆ: Ja moram reći da je
tu stanje, kada je o Banja Luci riječ, jako loše. Čak je tu Banja Luka u odnosu
na druge gradove u RS učinila najmanje. Ti znaš da je preko 330 ulica za vrijeme
rata promijenilo svoje dosadašnje nazive. Do tog perioda je između osamdeset i
devedeset ulica bilo sa bošnjačkim prepoznatljivim imenima iz oblasti istorije,
kulture, devedesetak iz reda hrvatskog naroda a preostali dio ulica su nosili
nazive sa imenima iz reda srpskog naroda. Nažalost, danas smo došli do toga da
samo nekoliko, čini mi se samo dvije ulice u Banja Luci nose imena ljudi iz reda
muslimanskog naroda i to Meše Selimovića i Skendera Kulenovića. Preostala imena,
institucije ili prepoznatljiva imena iz reda bošnjačkog naroda su izgubili pravo
da imaju svoju ulicu, naselje i slično. Prije dvije-tri godine pokrenuli smo u
tom pravcu aktivnosti za imenovanje ulica i došli smo do određenih zaključaka
koji su, nažalost, zastali na Skupštini Grada. Tražili smo da se vrate imena
ulica po narodnim herojima iz Drugog svjetskog rata, a koji su iz reda
muslimanskog naroda, jer ako postoje ulice narodnih heroja iz srpskog naroda, a
pri tom su izbrisana imena heroja iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, mislim
da je to najbolji dokaz koliko mi, deklarišući se o antifašizmu i o svemu onom
što za Evropu i svjetske relacije predstavlja nešto što uopšte nije upitno, onda
mislim da nismo iskreni prema nekim stvarima. Naime, u neravnopravan položaj
stavljamo te narodne heroje koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma.
Slijedeće pitanje je da čitav niz naselja - od Gornjeg Šehera, Šehitluka, Hiseta,
Budžaka itd. od svog postanka su nosili ta imena, a ona su danas promijenjena.
Danas veliki broj građana ta naselja naziva tim starim imenima. Mi smo svjesni
da vratiti nazive svih ulica u ovom trenutku nije realno, ali tražimo da se
zaslužnim imenima Bošnjaka i Hrvata, zajedno sa značajnim predstavnicima i
uvaženim građanima iz reda srpskog naroda, budu nazvane ulice i naselja u Banja
Luci. Mi smo prije pet-šest dana imali okrugli stol na kojeg smo pozvali
predstavnike Grada, nekih institucija, boračke organizacije, predstavnike
građana, dijaspore itd. kojom prilikom smo imali jedan otvoreni pristup ukazavši
na značaj tih pitanja jer ona potvrđuju spremnost za suživotom, multietničkim
opredjeljenjem i svim onim ljudskim pravim vrijednostima. Nisam zadovoljan
tempom koji očekujem da će se ubuduće ovom pitanju, u smislu iznalaženja
rješenja davati značaj, ali sam uvjeren da Banja Luka mora, prije svega, ukoliko
želi da bude otvoreni evropski grad, kako se to vrlo često čuje i kakvim se
deklarira, bude jedna od najkvalitetnijih i najboljih lokalnih zajednica u BiH.
Na samom kraju, imaš li neku poruku
za naše čitaoce, odnosno sve Banjalučane u dijaspori?
OSMANČEVIĆ: Meni je iskreno
jako drago da, evo, imam priliku da na ovakav način komuniciram sa velikim
brojem vaših čitalaca kojima želim mnogo sreće i zdravlja, prije svega, uz jednu
poruku da njihova domovina - Bosna i Hercegovina, bez obzira na sve okolnosti,
ima svoju perspektivu i da je u svakom slučaju perspektiva u korelaciji sa onim
kako će se naši sugrađani u dijaspori odnositi prema ovim pitanjima. Mislim da
imamo izuzetno veliku šansu... Ja osobno smatram da smo nedovoljno uradili na
planu dijaspore i da je to izuzetno velik potencijal koji je od interesa za
cijelu BiH i njene građane bilo ovdje bilo vani. Ono što najviše u ovom trenutku
očekujemo od građana BiH koji su u dijaspori je to da svoju podršku, svoj
direktni upliv u budućnost ove države daju već sad, odnosno naredne godine na
izborima, a to znači i ujedno jedan poziv - da se prijave za glasanje. To znači
jedna mala gesta s njihove strane a jedan strašno veliki doprinos koji onim
političkim snagama, onim pojedincima koji u ovom trenutku žele da ovu Bosnu i
Hercegovinu doživljavaju u jednom daleko pozitivnijem smislu u budućnosti nego
li je to sadašnji trenutak. Po prirodi sam optimista i mislim da ova trenutna
pitanja i problemi koja imamo, mislim da će se oni postupno riješiti i da Bosna
i Hercegovina ima svoju perspektivu.
RAZGOVOR VODIO:
Bedrudin GUŠIĆ
31.01.2007.
