TOP

 Intervju:
Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ
"SAMO HRABRO BRAĆO MUSLIMANI-I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"! (II)

 RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

GUŠIĆ: Eh, rekosmo da ćemo ići s pitanjima unazad. Dakle, kako si dospio u Tuzlu i kakve utiske nosiš iz tog grada, nakon više od jedne decenije boravka i stručnog rada u njemu?

Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆDR. MUJAGIĆ: Iz Banjaluke sam izašao u junu 1993. godine i koridorom sproveden u Beograd. Bio sam pod tako zvanom 'zaštitom' Svjetske Zdravstvene Organizacije i Ujedinjenih Naroda i nekakve agencije State Departmenta i značajnih ljudi iz zapadnog svijeta, a sve to skupa nije vrijedilo ništa. Šta sam preživio i tko me je i kako sproveo, bi se mogla napraviti makar dva svjetska best seller filma. U Beogradu u USA ambasadi gdje su me čekali mi platiše hotel gdje sam prenoćio, dadoše vizu, avionsku kartu za Washington i rekoše: "Profesore, pravac Budimpešta pa u Washington gdje vas čekaju vaši sa kojima ste radili, vaše radno mjesto, vaša ista soba, ista kuća u kojoj ste stanovali i najbolji imigracijski advokat. Umjesto u Washington, otišao sam u Zagreb gdje sam oko 2 godine ranije poslao Đulbeharu i dvoje dječice. Mojoj kćerki Semini je bilo 5 a mom sinu Tariku Sabitu 2.5 godina. Đulbeharu i djecu sam sa zadnjim valom arapskih studenata poslao avionom u Beograd sa 1.500 njemačkih maraka koliko je iznosila naša ušteđevina. Ja nisam htjeo otići, htjeo sam se boriti do zadnje sekunde. U Banjaluci je živilo oko 65000 Bošnjana muslimana i smatrao sam da ako to uspjednem organizirati, da nas nitko neće moći klati i ubijati. Prevario sam se ! Da mi je dok me Allah ne pozove sebi uspjeti nas organizirati ! Inače je za mene jedan od scenaria bio " da me se ubije u pokušaju bijega". Od mog stana gdje smo godinama prije 1990. bili pod prismotrom do aerodroma su nas pratili agenti kao i na aerodromu njih dvojica i nisu se ni krili. Sjećam se samo očaja i jada u Đulbeharinim očima kad je to "skužila". Kad sam ostao sam osjetio sam olakšanje. Veliku količinu raznovrsne hrane koju smo bili spremili u podrumu sam u toku 15 dana razdijelio po Hisetima i Gornjem Šeheru, pokupio sve što sam mogao iz stana i strpao u kamion i poslao u Zagreb. Znao sam da sam meta broj jedan, znao sam da sam kurban, bio sam spreman i nije me bilo strah, dapače. Ali, o tom potom. Ostavljam banjalučku priču po strani jer je duga i žestoka, a u intervjuu nema mjesta za sve. Može biti bi bila dobra ideja da ti je ispričam pa objavi kao knjigu. Liječio sam se ilegalno po Zagrebu 8 mjeseci od raznih povreda iz Banjaluke. Slomljena rebra, smrvljen kralježak, ozlijeđena jetra i bubrezi, krvav urin i krvava stolica, probijene bubne opne, krvarenje iz želuca, itd, itd., pa poslije zaredaše sekundarne bolesti kao posljedica povreda,upala pluća, gastritis, itd. Kad prva 'tica možedne natrag u Bosnu, zaputim se i ja sa mojim jaranom Edhemom koji je bio šef tuzlanskog logističkog centra u Zagrebu. Taj sam put i dolazak u Tuzlu i doček braće Tuzlaka također opisao u knjizi jer su i put a posebice doček jedinstveni, čak i za muslimane ! Kad nas na prilazu Mostaru zaustavi mlad uredan i lijep momak i nazva selam ja slatko odvratim i nekakvo me sunce obasja. Kasnije na skeli preko Neretve se hvali Sejfo Tokić kako je urezilio momka što mi je nazvao selam, a meni nesta sunca i smrče mi se. Kad se mašismo brda iza Konjica ja poče razaznavati krajolik, njive, živice i šljivike i poče plakati. "Evo nas, Edo, reko' u našoj Bosni, među svojim muslimanima. Ustavi kola da klanjamo dva rekata namaza jer ulazimo u džennet, Bosnu,usprkos svemu"! "Ha, ha, reče Edhem, tek ćeš ti doći među svoje muslimane! Ja ništa ne shvatih"!

U Tuzli su me dočekali-po tuzlanski. Nisu me htjeli primiti na posao u Kliničkom centru bojeći se mene da im ne zasjenim njihov lokalni image i ugled, a ne htjedoše me primiti niti na Medicinski fakultet iz istog razloga. Ja sam tad u Tuzli shvatio tko i šta su muslimani u Bosni i shvatio sam zašto smo izgubili skoro sve i zašto ćemo izgubiti sve. Ja sam iz Zagreba zvao ljude po Sarajvu nebil' se kako tamo mogao zaposliti, ali me serajlije po serajskom običaju vodali 'ko 'vola oko stola' i obećavali i lagali i varali, dok nisam saznao da Alija ne da meni u Saraj'vo ! Najviše je lagao po funkciji tadašnji dekan Medicinskog fakulteta u Serajvu drug Mulabegović, a po stvarnom zanimanju čitava života-potrčkalo. Međutim, drug Mulabegović za zasluge tjeranja Hamze i Hamzi sličnih zaradi od SDA mjesto rektora serajskog univerziteta, pa svejedno što osramoti i Bosnu i narod sa svojim milionskim krađama, to partijski drugovi zataškaše i danas je drug Mulabegović direktor Farmakološkog instituta na Medicinskom fakultetu u Sarajvu, ali se ne miješa u taj posao. I dalje obavlja ono jedino što zna-ulizivanje i hizmećarenje, uz konjak ako ikako može ! Kasnije sam saznao da ja u Tuzlu još nisam bio ni ušao a već je bio dat alarm i drug Alija u Serajvu znao da dolazim. Došao je nakon 7 dana i napravio sastanak sa lokalnim SDA rukovodstvom. Na pitanje, evo došao Hamza, šta ćemo s njim, moj bivši jaran Aljo izjavi ovo: 'Čuo sam da je jako dobar stručnjak. Dadnite mu kakav poslić da radi i pustite ga da živi kao bijednik. Učinite sve i nedajte mu da se bavi politikom' !

Ovo mi je rekao čovjek koji je bio zadužen za Aljino obezbjeđenje i koji je na tom sastanku, kao partijski drug, sjedio do druga Alje i koji je kasnije, kao vjeran sluga, dobio visoko mjesto u našoj policiji. Ne mogu ti dovoljno opisati koliko su Tuzlaci radosno, marljivo i žestoko počeli odrađivati posao onemogućavanja i ubijanja Hamze Mujagića, došlje iz Krajine! Ne iznosim mnoge nevjerovatne i plačno-smiješne zgode, nego samo želim kazati da dok sam bio u Tuzli da su vrijeme i situacija bili takvi da sam tom gradu i svojoj domovini mogao bitno i značajno pomoći ! Sve je to odbijeno. Bio sam našao čovjeka, gospodina Erika Shustera, koji je u Njemačkoj i Švicarskoj vlasnik triju bolnica kojeg sam dva puta dovodio u Tuzlu i koji je bio voljan investirati 30 milijuna maraka da napravimo kliniku za rak. Projekat su onemogućili Bajazid Jašarević, premijer Kantona i Zehra Dropić, tadašnji i sadašnji šef prostornog uređenja i, interesantno, drug Selim Bešlagić. Klinika se je trebala graditi u Slavinovićima. Dok sam kao Visiting profesor boravio na Univerzitetu u Marburgu moj jaran iz ranijih dana iz Drezdena prof. Dr. Andreas Neubauer koji je sad tamo šef Onkologije mi je ponudio svaku pomoć i o tome postoji pismeni dokaz. Čovjek je rekao doslovce ovako: 'Reci šta ti treba' ? "Oprema", rekao sam. Odvede me u podrum gdje su njemački pedantno bili naslagani redovi od laboratorijskih instrumenata do uređaja za radioterapiju. Rekao je: " Evo, ako hoćeš uzmi sve pod ruku i nosi odmah". "Dok se snađem za transport", rekao sam. Čovjek me je čekao 8 mjeseci. Projekat saradnje sa Marburgom su direktno onemogućili Teufik Tulumović, tadašnji direktor Kliničkog centra i Ahmed Halilbašić, koji je doduše tu bio sasvim sekundaran, dekan Medicinskog fakulteta. O ovome postoje pismeni tragovi. Pretpostavljam da su im naredbe dolazile iz Sarajeva. Godine 1997. sam iz ove ustanove, gdje sam sada, mogao dobiti pomoć kakvu sam želio. To je odbio dekan Ahmed Halilbašić. Kad sam ga pismeno molio (postoji pismen dokaz) da mi da samo slobodne dane da odem do Bostona i uspostavim suradnju-nije odobrio, iako nisam tražio ni dinara! Doduše, kasnije me je, poslan od drugih, pokušao kupiti da budem predsjednik MBO! Smiješno, predsjednik stranke koja je na moju inicijativu osnovana, koju su upropastili i koja je bila ništa drugo doli ruglo, što sam mu i rekao. Ja sam na koncu napisao pismo Tulumoviću i zamolio ga neka svoj strah od mene i svoju mržnju ostavi po strani, ali za dobrobit države ovaj se projekat mora uraditi. Nisam nikad dobio odgovor, ali mi je drug Halilbašić prenio poruku da se drug direktor plaho ljutio na moje bezobrazno pismo i da, dok je on direktor, taj se program neće nikad ostvariti. Moje jedinstvene tuzlanske doživljaje sam posebno opisao. Iz vremena kad su po Tuzli padale granate navodim još jedan događaj zbog tog što ilustrira kako Amerikanci, nažalost, nisu imali s kim komunicirati i kako je na svih nas, zbog primitivnih balija na vlasti, nabačen taman pokrov rugla i sramote. Tačno se više ne sjećam tko me zamoli da pomognem jer je u Tuzlu bio došao značajan čovjek, a nema s kim razgovarati. Odem u Klinički centar i odvedu me na Vaskularnu hirurgiju. Tamo mi se predstavi čovjek imenom Guy Mayo ( za onog koji poznaje USA imena čudno i ime i prezime) i reče da je profesor povijesti na Harvardu, da zna za mene i da je došao kao humanitarac poslat od američke vlasti da vidi šta se može pomoći. U sobi su bili vojni komandant grada, dekan Medicinskog fakulteta, još netko kog se više ne sjećam i kasnije dođe rektor Tuzlanskog univerziteta. Ja predstavim čovjeka ljudima okolo i kažem zašto je došao, zamolim ih da opišu situaciju i kažu svoje mišljenje. Reče komandant grada: "Doktore, reci ti nek' on jede govna ! Ja ovdje stradavam pi..a mu materina ! Po nama granate padaju, a gdje su oni bili dosad"? Ne prevedem doslovce, nego kažem čovjeku da ljudi misle kako američka vlast kasni. Mayo počne objašnjavati sklop situacije pa spomenu Jasushi Akashija kao našeg velikog neprijatelja koji u UN koči sve, pa kad on reče opet Jasushi Akashi a drug dekan kaže: "Ha, ha, ha, jel' ba, Jashusi Akashi, ja vaši ja naši, nego de ti jarane zapali jednu "! Ulazi rektor Univerziteta i ja kažem: "Gospodine rektore, ovo je čovjek poslat od USA vlasti, da vas upoznam". Kaže rektor: 'ma, jebo ti njega, goni ga u pi..u materinu! Je.. mi se i za njim, odoh ja tražiti svoju ženu negdje je ovdje na pregledu". Pogledam oko sebe i vidim u trenu svu bijedu Bošnjana muslimana!
Kažem čovjeku: 'time to call it off, my friend. Those folks are not proper partners for you. We shall organize another meeting' ("vrijeme je da završimo s ovim, prijatelju. Ovi ljudi nisu odgovarajući partneri za tebe. Organizirat ćemo novi sastanak").
Čovjek se nasmija, pogleda ljude oko sebe posprdno, diže se i ode. Zamoli me da dođem sutra u bolnicu na isto mjesto. Našli smo se i izašli vani pred ulaz.
Čovjek reče: "What fabulous idiots ! Donkeys, donkeys ! They don't have enemies. They have themselves ! Come with me, your place is not here among idiots. You don't belong here" ("Koji nevjerovatni idioti! Magarci, magarci!!! Oni nemaju neprijatelja, oni imaju same sebe! Pođi samnom, tvoje mjesto nije među ovim idiotima! Ne pripadaš ovdje"!).

Odbio sam jer sam rekao da ga razumijem, ali da moram ostati. Čovjek je ponovio rezultat mojih 18 godišnjih istraživanja i pisanja knjige; da mi nemamo neprijatelja, nego da mi imamo sami sebe! Zadržao se još sedam dana u Tuzli skupljajući podatke, organizirajući tako zvani kurs iz govornog engleskog jezika i potom otišao. Poslije sam provjerio, nije nikad bilo nikakvog Guy Mayo profesora povijesti na Harvardu. Ime je bilo lažno. Čovjek se na našem rastanku odao, skoro besprijekorno je govorio naš jezik! Bio je, naravno, u specijalnoj službi i snimao u Tuzli psihički profil stanovništva. Podaci su otišli gdje treba. Zašto spominjem ovaj bijedan događaj? Zato što kako god su u Tuzli sposobno i pametno kontaktirali sa ljudima iz zemlje gdje se sve odlučivalo, tako i gore je komunicirala i naša vlast u Sarajvu!! Čemu se, onda mi imamo čuditi što je loše mišljenje o nama?! Čovjek nije poslao izvještaj spominjući mene, jer ljudi kao ja su u Bosni anomalija! Čovjek je podnio izvještaj o ljudima koji su vodili Grad i Kanton. U najkritičnije vrijeme kad su se donosile odluke sa dalekosežnim posljedicama za narod i državu guverner tada najvažnijeg kantona-Tuzlanskog je bio čovjek koji nije znao ni shvaćao ništa. Mi smo ga istjerivali iz tadašnje SDA! A tadašnjeg rektora 'naše' vlasti kao zavidno nepismena i pokvarena, baš po našem ćeifu, po četvrti puta izabraše za rektora. Rektora sa pozicije smijeni šefica Tuzlanskog ureda OHR-a kao najpokvarenijeg i najkorumpiranijeg čovjeka u Kantonu. Šefica OHR-a zbog tog izgubi posao. Smijenjenog najkorumpiranijeg čovjeka i nepismena rektora SDA preko noći izabra za zastupnika u Federalni parlament! Narod sve to s razumom smatra potpuno normalnim i sve to potvrđuje! Čemu se mi imamo nadati? U šta da se mi uzdamo? Pa samo po ovom bijednom postupku, od stotina njih, je SDA koju smo nekad sa toliko čestitog patriotizma i toliko nadanja ustoličavali, JE IZDAJNIK SVOG NARODA! U Tuzli je inače u potonjih 80 godina pravilo koje nepromijenjeno važi i sada da bilo ko na kakvoj važnijoj funkciji mora biti srbski čojk! Inače, što se tiče mog zaposlenja, vodio sam još dva tri razgovora u tuzlanskoj općini a nakon svakog od njih me je u Iljazovićevoj slastičarni limunadama oporavljao od šoka moj jaran Edhem. "Dojde l' ti Hamza među svoje muslimane", reče Edhem nakon zadnjeg takvog razgovora. "Sad vidim da sam doš'o", reko' ja!

Na fakultetu u TuzliZadnje što sam uradio bilo je da sam napisao tekst na dvije stranice, opisao šta ih čeka i šta bi trebalo uraditi da se sve to preduhitri. Sa tekstom sam obišao devet najvažnijih mjesta u gradu i natjerao devetericu ljudi da se potpišu da su primili tekst. Tamo gdje nisam našao odgovarajućeg druga, potpisale su se drugarice sekretarice. Taj dokument čuvam u svojoj građi za knjigu. Nadam se da ga Đulbehara, kontrolor moje savjesti i moj najoštriji recenzent-nije bacila! Nisu ništa shvatili i ništa uradili! Dešavalo se sve kao što sam bio predvidio, ali nitko nije poduzeo ništa! Propast muslimana u najvažnijoj preostaloj regiji je odrađivana nesmetano. Najgore mi je bilo što su me istim pogledom gledali i insan i hajvan! Nakon negdje oko 7 mjeseci održa jedan moj poštivalac govor na Medicinskom fakultetu i reče da je svjetski zločin to što meni rade, pa zaprijeti sudom. Zbog straha od tužbe-primiše me na posao. Dadoše mi prašnjav sobičak 3x4 u koji nisam mogao smjestiti ni desetinu svojih knjiga. U tom sobičku sam i danas kad boravim u Tuzli. Jaranu sam se odužio deseterostruko, ali sam mu rekao da mi nije napravio nikakvu uslugu. Živiti među Tuzlacima u Tuzli-nije život, to je mučenje!. Primitivizam i neznanje su majka i otac svih zala! Trideset godina su duga moja nastojanja da pomognem ljudima u tom gradu jer je tamo epidemija raka, a i dosta moje familije živi tamo. Trideset godina napada i trideset godina obrane! Trideset godina tuzlanskih odbijanja i ponižavanja! Rezultat: Neki od drugova su umrli i druga Alje više nema, većina tuzlanskih glavonja koji su me onemogućavali su umirovljenici i hodaju po Tuzli nebil' sreli koga da ih pozdravi. Ja sam više izvan bivše domovine, nego što sam u njoj, a ustanove za rak-nema. Kome i kakvo dobro su učinili ti ljudi i kakav je to tuzlanski narod koji, bez obzira na režim, uvijek takve ima na vlasti?! Kakvu na koncu korist vidiše ti ljudi što me onemogućiše?! Kakva od tog bi korist za narod? Ništa i nikakve koristi. Šteta-ne, štetu nitko ne spominje ! Nije važna šteta koliko je važno uživanje u mržnji kad osjetiš brata muslimana ?! Nemaju toliko mozga da shvate kolike to posljedice ima po narod i državu. Doduše, nema više ni naroda, niti države! Tko je kad još u Bosni mislio na posljedice-nikad i nitko! Kad god se vratim treba mi po 7 dana psihičke pripreme da uđem u zgradu Medicinskog fakulteta, zgradu, jada, nerada, očaja i ogovaranja gdje bi se od istraživačke opreme i istraživačkog rada trebalo sve slamati, a gdje su, osim otaljavanja nekvalitetne nastave (jer se nema s čime) glavna zanimanja glasnozijev i zjalobac i gdje trebaš svakodnevno pažljivo razviđati tko s kim taj dan govori, tko s kim ne govori, tko je s kim posvađan, tko je s kim dobar, tko je kome 'šta uvalio, itd. Kad sam prije 25 godina iz Washingtona dolazio u Tuzlu ašikovati sa Đulbeharom bio sam zaprepašćen što je ona kao biokemičar u svojoj sobi umjesto instrumenata imala stol, na stolu svesku i olovku i na pendžeru saksiju sa ljubicama. Danas, nakon više od 25 godina Đulbehara kao biokemičar ima u svojoj sobi stol, na stolu svesku i olovku i na pendžeru saksiju sa ljubicama. Ooops, pardon, ima izmjena! U sobi su još jedna saksija sa oleanderom što joj je dala moja sestra i polovan kompjutor na stolu što smo dobili svi, a za te je kompjutore sad na sudu u Tuzli tužba i rasprava zbog krađe prilikom kupovine. Nije naše siromaštvo u džepu. Naše je siromaštvo u praznim glavama nesposobnjaka koji nas vode i onih što za njih glasaju.

Hamza je imao prilika i molio Tuzlake da im pomogne, ali = Hamza je bolji i Hamza se borio za domovinu i svašta govorio i-zato Hamzu treba ubiti! Ja sam izbjegao tri SDA-ovska atentata, a i danas u Sarajevu živi čovjek koji je došao plačući u sjedište tadašnje MBO i rekao pred svima (bili su prisutni i Adil i Tunjo)' da je dobio naredbu da povali i ubije Hamzu Mujagića, ali da on čovjeka poštuje i da to ne može učiniti. U Tuzli živi čovjek koji za ovo zna! Drugi je atentat trebao biti u jednom selu kod Gradačca, na proklanjavanju nove džamije, gdje sam bio pozvan i gdje sam imao mnogo pristalica, a treći u Tešnju na Skupštini SDA gdje sam se trebao pojaviti, ali me fizički spriječiše braća Švrakići i moj rođak Tunjo. Ovaj puta je on mene uhvatio za prsa i rekao da će me u Tešnju ubiti ako odem! Kasnije sam saznao da su bili spremni petorica Sandžaklija da me ubiju. To mu ga dođe kao muslimanska nagrada što sam išao u Sandžak i probijao srpske policijske barikade. Inače, Skupština SDA, sazvana da se izbaci nas trojicu, je bila zakazana u Gradačcu, ali su tamo ljudi iz poštivanja prema meni, odbili to uraditi! Izdajničku Skupštinu jada i srama su organizirali moji Tešnjaci i to oni koje sam ja podučavao politici i kako će govoriti, skupština je namjerno organizirana u mom rodnom mjestu i ja to Tešnjacima nikad neću zaboraviti, niti oprostiti! Jest, Alija i kompanija su bili verzirani u uklanjanju opasnih protivnika ! Iako sam sadašnjeg direktora Kliničkog centra i njegova pomoćnika učinio ljudima jer sam prvom dao magisterij u šake, a drugom omogućio da postane redovan profesor,oni u Klinički centar umjesto mene dovedoše pravoslavca iz Beograda koji je rodom iz jednog sela kod Bratunca. Čovjek je od mene u Zagrebu učio zanat iz tumorske imunologije. Nije me došao ni pozdraviti. Čovjek uradi transplantaciju koštane srži na način kako se je to u svijetu radilo još pred 20 godina, a Tuzlaci to hvale kao svjetski uspjeh ! Da su imali pameti i pustili me da radim danas bi u Tuzli imali Onkološki centar makar evropskog ugleda. Ne pustiše me i nemaju ništa. Ono što rade i kako rade-bolje je da ne rade. Samo hrabro braćo muslimani-i na našoj i četničkoj strani!

I tako, danas sutra, dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom, drugovi dekani, drugovi rektori, drugovi prorektori, drugovi direktori i poddirektori bolnice, drugovi lokalni političari, drugovi političari iz Sarajva, ponekad pošalju uvredljive izjave, puno češće onemogućavaju sve gdje mogu, a mogu svugdje - e, neće on, neće on, more crni ciganin, samo ne on makar crk'o, drug premijer Kantona, neki od ministara i sve redom onemogućuju gdje stignu, udaraju gdje stignu, vrijeđaju kad stignu, jallah, udri majku mu, makar to mi muslimani znamo, ako ne znamo ništa drugo i ako ne smijemo drugima ništa smijemo svome, udri jakako ……

Centar kulturnog, znanstvenog i svakog drugog oblika života u Bosni je birtija, a u bosanskoj su se birtiji uvijek sve važne stvari rješavale ili uz masnu ovčetinu i jahorinski čaj (vruću šećerli rakiju) ili uz kolac i čakiju kad se u birtiji zatvore vrata i utrne fenjer, jašta.

Život u Tuzli na neprijateljskoj teritoriji među muslimanima za koje sam se toliko borio zahtijeva brižno planiranje svaki dan i ja i Đulbehara planiramo svaki dan, jer svaki dan valja hodati i probirati kao kroz minsko polje da ne nagaziš, neuzubillah, jer ako nagaziš, heh, u Tuzli ne eksplodira odmah. Jok. To je amaterski. U Tuzli, koja je svjetska prijestolnica primitivizma i gdje od svih škola jedino funkcionira 'visoka škola muflizluka,' eksplodira nakon šest mjeseci, ili godinu. Odnekud te netko udari iza leđa a tebi se zanebesa, ne znaš ko te je udario, ne znaš s koje strane dolazi i gdje da se okreneš, a nisi se ni okrenuo netko te s druge strane dočeka i tako se vrtiš u krug i tako se svi vrtimo u krug u šejtanskom kolu koje u moru zavisti, mržnje, primitivizma i neznanja vuče u crni bezdan i oni misle da propada Hamza i s njim njegovi, a propadaju i oni i propadamo svi! Jer, eno ih ima ih sad bivših funkcionera, bivših direktora, bivših političara lunjaju po Tuzli, tražeći osmijehe na licima ljudi, bez imidža i bezlični ne zna se za njih ni u tuzlanskoj čaršiji. Prije šest godina kad se je birao rektor Tuzlanskog Univerziteta neki od političara iz Sarajva me silom natjeraše da se kandidiram. Doslovce su me proganjali i primorali! Ja sam znao da nemam nikakve šanse, baš nikakve, iako ja zaista nemam konkurencije, ali to ne igra nikakvu ulogu jer u Bosni i u Tuzli, na ničijoj zemlji, vrijede muslimanski kriteriji. Ovi iz Sarajva rekoše da ja imam šansu jer će se poštivati međunarodni kriteriji kvaliteta rada! I prijavih se ja. Bez da sam tražio iz USA je otišlo pismo potpisano od petorice ljudi koji su jedni od onih što vode nauku ove zemlje. Pismo je otišlo u sjedište OHR-a u Brisel, u Sarajvo i u sjedište OHR-a u Tuzli. Nisu ni prstom mrdnuli. Bi izabran najgori kandidat. Umjesto da ostvari međunarodne kontakte, programe i omogući ljudima istraživačke projekte, on se bavio premetanjem stolica, farbanjem zgrada i organiziranjem svog lobija. Sad je taj čovjek bivši rektor kojeg sa te pozicije koju je 4 godine nezakonito držao-skinuše tek na sudu. Druga rektora nismo birali mi, univerzitetski radnici, kako bi trebalo biti! Druga rektora, čiji su najveći znanstveni doprinosi uništavanje opasnih protivnika i podmićivanje, su izabrali Edhem Bičakčić, Hasan Čengić i tuzlanske hodže! Međunarodni gazde se brižljivo staraju da nam šta ne uzfali, nesmije faliti ni plaća od kojih se nemere živiti, demokratije poznate samo gazdama, ogovaranja, ni špijuniranja, ni prijavljivanja, ni krađa, ni odabira najgorih, ni uvreda, a sve za naše dobro brižljivo se brinu da tako i ostane, a posebno se brinu da isplažena jezika preživljavamo od plaće do plaće, a plaće kasne i nikad ne znaš hoćeš li je i kad dobiti ! Kako ne bi, bolan, drug visoki predstavnik, poslije republike četničke u Bosni najveća sramota za Bosnu, prima plaću od naših para i naših zarada, ali dok je Hamzina plaća 850 KM-ova njegova je 45000 KM-ova, a sa dodacima i preko 50.000 KM mjesečno, a gdje li džabe hoteli, džabe prijevoz, džabe kuća na Jablaničkom jezeru, džabe hrana, džabe novac sa tajnih potplaćivačkih lista i džabe jeftine bosanske cure (sve sama djetetina, babo i majka na rukama odnjihali, a najveća cijena 100 KM po curi i po danu) i prima je u Eurima, a drži u austrijskoj banci i tako on, tako i sva njegova gamad, ispričavam se, suradnici, banja, banja, i međunarodni ološ-isluženi, ostarjeli, pomatuhiti i promašeni političari, svjetski lupeži, promašeni biznismeni, bivši i sadašnji CIA-si i MI-5-ovci, narkomani, frustrirane gospoje i gospojice, svjetski šljam s kolca i konopca-uživa; plaće do nebesa, hrana ukusna, hoteli jeftini, cure Bošnjanke podatne, a balije plaho slušaju-milina ! U Bosni drma Bošnjački drmeš, kolo se okreće svaki dan, nekad je kolovođa bio drug Aljo, pa ga naslijedi Bakir babin, a kolovođa vodi kolo kako gazda hoće jer ako nije kako gazda hoće, kako reče drug Aljo-nemereš gazda zavrne ruku, gazda udara po ušima i kurve kolo vode a kopilad se u kolo hvata, a gdje kurve kolo vode a kopilad se fataju tome cigani oko kuće leću, a gdje cigani oko kuće leću tome će kuća na raboš! Teško li se onom kome drugi u njegovoj avliji reda pravi !!!

Jadni mevlana Hamza Bošnjanin i mevlana Gjulbehara Bošnjanin s njim i njihova djeca i njegove sestre s njim. Svi se borili za državu Bosnu, a izboriše se samo za crnji i čemerniji život ! Mevlana Hamza Bošnjanin je naravno u potonjih 11 godina kukavna života na neprijateljskoj teritoriji u Tuzli u minskom polju uz veliki trud braće muslimana da mu nikakva zla ne manjka i uradio što šta, iz svoje struke i postigao što šta iz svoje struke uz svoj krvav trud i veliku pažnju političara i države, a kad te političari i država paze i prigrle-kosti ti pucaju. Mevlana Hamza Bošnjanin je u potonjih 11 godina pozivan na mnoge kongrese, ali ne ode ni na jedan jer za Hamzu Bošnjanina, iako mu drugi plaćaju, dozvole odlaska nema, kad drugi ne plaćaju i tako para nema, a za one u talu i u politici para ima makar da ih nitko i nikad ne zove, ali svejedno treba malo otići i zjalati po svijetu. Među muslimanskim funkcionerima novog vala najpopularniji su sportovi češomud, glasnozjev i zjalobac ! Hamzu Bošnjanina svake godine zovu u Boston, ali Hamzi u prosjeku treba po pola godine vremena da bi se odhrvao dobrim željama braće muslimana i izborio da ga puste iako ih to ne košta ni dinara! Prošle godine su me na primjer iz Harvarda zvali da pišem o antitumorskim lijekovima za u svijetu čuvenu farmakologiju Goodman and Gilmann, al' braće tuzlanskih muslimana bi strah da mi se šta u putu ne desi il' da mi ko ne načvara-pa me ne pustiše ! Eh, mevlana Gjulbehara, šta je ona skrivila? Eto ja znam svoju krivicu, borio sam se za domovinu i protiv mufliza, ali što nju progone? Mevlana Gjulbehara je najbolji student svih vremena na Farmaceutskom fakultetu u Sarajvu, srebrne značke, zlatna značka, odličan i originalan magisterij, doktorat vrijedan dva doktorata, radovi po inozemstvu, citirana po svijetu, jah, ali-žena ima mahanu! Uortačila se sa mevlana Hamzom Bošnjaninom. Kud naleti na njega ljudi, kud ovarisa na njega k'o na šejtansko kolo! Gjulbeharu su u potonje dvije godine tri puta pozivali da drži plenarna predavanja na međunarodnim kongresima što je čast od državne vrijednosti koja se rijetko kome ukazuje, ali-Gjulbehara nije mogla otići, za Gjulbeharu nema sredstava. I sad je Gjulbehara pozvana da drži predavanje na svjetskom onkološkom kongresu u Washingtonu, ali, jeli-nema se, nemere se, šta, ba, ko, ba, nije iz naše klape, nije u talu, ne spada među nas, ko, ba, jel' Hamza, marš, goni to ba! To što je Gjulbehara već devet godina docent, a ima uvjete bolje od redovnih profesora i što su je u napredovanju prestigli i njeni bivši studenti, to je odradio drug bivši rektor da pomogne kvalitetno kadru na tuzlanski način, to-tako treba, to je tako po našim balijskim tuzlanskim standardima. Javno se ispričavam Gjulbehari što stradava zbog mene, žao mi je! Briga za SDA stručnjake koji munjevito diplomiraše, pokupovaše magisterije, doktorate i koji preko noći postaše partijski poslušni profesori ("deder, da si mi dijetu dao desetku, nemoj da ja lanem") je sasvim drugačija. Iako njih nitko nigdje ne zove osim kad se komada domovina, oni hodaju i zjalaju po svijetu. Da malo vide svijeta. Onaj tko ode drugu tuzlanskom bivšem rektoru i s njim se dogovori i postane njegov sluga, doušnik-taj napreduje, jašta! Tako tuzlanske vladajuće familije koje desetljećima uništavaju i grad i jadan svijet uživaju uništavajući i sebe nesvjesni toga. I to je vrhunac muslimanske tragedije. Kad sam živio u Zagrebu-nije bilo tako, nisu me volili, ali su poštivali moj rad i bilo je bolje. Kad sam živio u Banjaluci-nisu me volili, ali su poštivali moj rad i bilo je bolje. Zbog takvog stava Hrvati imaju državu, zato Srbi imaju i Srbiju i Srbsku drzavu u Bosni i zato muslimani, zbog sarajskog i tuzlanskog stava- imaju bivšu državu Bosnu i žive na ničijoj zemlji u svojoj bivšoj domovini!

Allah je i Bosni i Tuzlacima dao izobilje ovosvjetskog bogatstva. Tuzlacima je dao sol i ugalj i naftu. To je bogatstvo na kojem je nastala moderna civilizacija i umjesto da Tuzla bude bolja od Bostona, Tuzla je rupetina koja neće postati grad ni za stotinu godina. Tako mu ga je to. Irak ima naftu najbolje kvalitete na svijetu i najveće zalihe na svijetu. I umjesto da od silne zarade naprave džennet u svojoj državi i da pomognu svom muslimanskom svijetu, napraviše džehennem od svoje države i odmogoše svemu muslimanskom svijetu! Katarski šejh Al-Tahni dade 150 milijuna Bostonu, ali ne dade Bosni! Samo hrabro, braćo muslimani-da li znate na čijoj ste strani!

ORBUS: Dok si živio u Banja Luci, bio si i politički aktivan. Naime, 7. jula 1990. postao si prvim predsjednikom Glavnog odbora SDA Banjaluka. Zašto si se uopće opredjelio da se politički tada aktiviraš i jesi li tada bio svjestan s kim ulaziš u mutne političke vode? Malo je, ipak, simptomatično da si se prihvatio funkcije u toj Stranci, a nisi bio na njihovoj osnivačkoj skupštini u Sarajevu niti si potpisnik Saopštenja (da li se tako zvalo?) za javnost?

Avlija Hamze MujagićaDR. MUJAGIĆ: Bio sam politički žestoko aktivan i bio sam veoma kratko vrijeme u javnoj politici. Bio sam izabran za predsjednika SDA Banjaluke i kasnije Banjalučkog područja iako me ta mjesta nisu zanimala. Te sam godine, da sam htjeo, mogao biti izabran za bilo koju poziciju u SDA, osim Glavnog odbora i bilo gdje. Glavni odbor je bio rođački i zetovski i tko nije imao te titule-nije tu mogao doći. Smatrao sam, da ako već trebam biti izabran na kakvu funkciju, da sam najpotrebniji svom gradu u kom sam živio i u kom su bili moja obitelj i egzistencija, iako sam znao u što će se pretvoriti Banjaluka! Prvi sam oko godinu i pol prije svih ostalih uradio SDA organizaciju zajednice općina Banjaluka (Regionalni odbor), bio sam nas spojio sa Krajinom preko Une, kad to nitko nije imao u glavi ni smatrao važnim, sa svojim sam ljudima bio počeo organizirati narod na Drini, mislio sam povezati Krajinu i Drinu preko Dervente i Tešnja (sadašnji izgled četničke teritorije dovoljno kazuje zašto je to bilo važno), počeo u Stranci polahko uvoditi kriterije u svemu, algoritam odlučivanja i akcije, itd. Gdje god nije uspijevala osnivačka skupština, ili je bilo teško, išao sam ja. Bilo je mnogo toga. Moja uloga te godine daleko je prelazila granice područja Banjaluke i granice Bosne što najbolje pokazuje činjenica iz kojih su sve krajeva ljudi dolazili k meni u Banjaluku: iz Krajine, iz Sandžaka, sa Drine, iz Hercegovine, iz Osijeka, iz Makedonije, iz Crne Gore, iz europskih zemalja, pa čak i iz Australije ! Nisu išli u Sarajevo, nego k meni! Ljudi mi jednostavno nisu dali da se ostožim u Banjaluci, nego su me odvodili s kraja na kraj Bosne i dalje od Bosne! Dešavalo se mnogo puta da sam se znao vratiti recimo iz Krajine u dva sahata ujutro, a kad bi dođi do stana već me je čekala skupina ljudi da idem na Drinu. Bilo je ljudi koji su noćivali pred zgradom u kojoj sam stanovao samo da bi me dočekali. Bilo je i smiješnih situacija. Na samom početku kad su Đulbehara i djeca još bili samnom desilo se da su došli ljudi sa Drine a ja se tek bio vratio negdje iz srednje Bosne. Kaže Đulbehara njima: "Ne može, sad je tek došao", a veli jedan ovako: "Afedersum, gospoja, ali ovo su muški poslovi i ti se tu ne pitaš"! Jednom sam se vratio u pola tri iz Konjodora iz Krajine i samo što sam se spustio na kauč, netko zvoni. Otvaram prozor i vidim pred ulazom čitava skupina ljudi. Rekoh: "Tko ste da ste, razlaz, ne mogu gledati od umora". Jedan od njih nizak i nabijen tamne puti koji se zvao Voćnjak Hamze MujagićaFejzo Hasanović i koji će kasnije postati moj veliki prijatelj, izvadi revolver i reče: "Znaš šta je, šefe, volim te više nego svog brata! Mi ćemo čekati. Ako sad ne iziđeš, izići ćeš kad tad, a tad' ću te ubiti k'o zeca"! Dobri moj jaran Fejzo Hasanović koji je bio bogat čovjek i za SDA je dao sav imetak! Kasnije su ga šutnuli! Njegov rođak Mujo Ledina je došao iz Njemačke, otišao u Sarajevo i zviznuo na stol 500.000 njemačkih maraka. Niko s njim nije ni popričao i nitko s njim nije kahvu popio! Jurio sam po cijeloj Bosni vrtoglavom brzinom, ljudi su me nosili na rukama i na leđima, bacali u zrak i dočekivali na ruke, grlili i ljubili, doživljavao sam saobraćajne nesreće, namještene i nenamještene, osvanjivao budan sa ljudima savjetujući ih šta da rade, mijenjao po troja- četvera kola u toku jednog puta, imao mnogo ljudi za čuvare, probijao sa Podrinjcima policijske blokade po Srbiji i Sandžaku, klanjao sa svojim ljudima rani sabah nasred Kadinjače, izbjegao tri atentata, izbjegao čak i KOS-ovski atentat, dizao na noge desetine hiljada ljudi i čitave stadione, izgarao sam i davao sebe nemilice jer sam potpuno bio svjestan da je domovina u pitanju! Iz tog vremena mi je najviše krivo što nisam otišao govoriti na skupštini u Zenici jer su me zaista mnogo molili, među njima i Alija! Jedino u čemu sam tada slabo uspijevao bilo je što nisam mogao omasoviti SDA u gradu Banjaluci. Veoma mnogo ljudi mi je dolazilo i izjavljivalo lojalnost i pripadnost, ali su tražili da njihova imena ostanu tajna. Strah među Banjalučanima je bio prisutan od samog početka !

Kad se sve smiri i utiša ostaše partijskim drugovima fotelje i pare, generalima penzije i kurve, a nama što smo se borili za domovinu osta od šake do lakta!!!

Postoje veoma krupni razlozi zašto sam se opredijelio aktivirati u politici i bio sam potpuno svjestan s kim ulazim u mutnu vodu, ali nije bilo drugog rješenja. Ja sam znao da je opstanak Bosne u pitanju, da je biološki opstanak Bošnjana muslimana kao ljudske skupine u pitanju, znao sam da su određeni ljudi koji će pokušati uraditi izdaju i propast iznutra, znao sam da će i Srbi i Hrvati grabiti priliku i napasti, znao sam da glavna opasnost nije izvana, nego iznutra, i bio sam svjestan činjenice da moj narod nesvjestan ničega spava stogodišnjim snom, da nije organiziran, nije kompaktan, nije spreman i morao sam ili crknuti, ili nešto učiniti ! Morao sam pokušati probuditi ljude, morao sam ih dići i ohrabriti da zaborave komunistički strah. Mislim da sam u ovome uspio. Šta se tiče pitanja naroda i njegove sloge, države i državnosti tu su i Srbi i Hrvati daleko ispred nas ! Među Bošnjanima muslimanima je bilo najviše Jugoslavena kad takvih nije bilo više nigdje, a Bošnjani muslimani su čak i 1990. godine još uvijek vjerovali u Jugoslavensku Narodnu Armiju, iako svaki tko ima pameti je morao znati da su već 1970. godine počeli procesi transformiranja te treće po snazi vojne sile u Evropi u srpsku vojsku! Među prvih 40 potpisnika za javnost sam bio pozvan, ali nisam htio otići, nisam otišao na osnivačku skupštinu i nisam htjeo potpisati Saopćenje za javnost. Godine 1990. to nije razumio nitko, ali sam rekao da će doći vrijeme kad će razumjeti! Rekao sam također da ja kao pojedinac ne mogu nikog od mog naroda uvjeriti tko je Izetbegović i njegovi hizmećari, ali da će u desetljećima što dolaze polahko uzaznavati i dugo neće moći vjerovati! Danas je barem svakom tko želi gledati i viditi jasno da sam bio u pravu.

Još uvijek smatram da ne mogu kazivati sva imena i iznositi sve podatke, ali ono što mislim da mogu kazati jest slijedeće:

Između 1980-1985 sam živio u Bethesdi, predgrađu Washingtona,, radio u Vladinoj ustanovi i bio u krugu ljudi oko predsjednika Reagana. Osim tog k nama su u Bethesdu, koja je 4 milje od Washingtona, u Nacionalni Institut često dolazili savjetnici iz vrha tadašnje USA vlasti. Godine 1983. sam od jednog skandinavskog diplomate u Njujorku saznao o tajnim izvještajima sa Kosova i saznao tajne veoma uznemirujuće vijesti o mojoj domovini Bosni. Nisam mogao vjerovati i rekao sam da to nije istina. Nažalost, bila je istina , jer kad sam se vratio u Washington iz nekoliko sam izvora počeo dobivati potvrdne odgovore. U decembru 1983. za Thanksgiving (Dan zahvalnosti, američki nacionalni praznik; op. B.G.) smo se dosta nas bili okupili u kući mog prijatelja u washingtonskom naselju Potomac. Nakon žestoke diskusije u kojoj nisam mogao sjediti, nego sam govorio stojeći i mlatarajući rukama, tadašnji savjetnik predsjednika Reagana za atomsku energiju (nedavno je umro od raka na plućima, bio strastven pušač), na papirnatoj maramici mi je kemijskom olovkom nacrtao raspad moje domovine Jugoslavije i moje domovine Bosne, prve na dvanaest, a druge na tri državice tj. ćumeza ! Bio sam šokiran ! Rekao sam; David, that simply is unbelievable, and is not posible! I can not believe it! It by far would be muč better for you if you by čance could believe in it !, odgovorio je. If it presumably is so, I can stay here no more. I must go to fight for my homecountry ! You better, for your own safety, stay where you are. You alone can simply do nothing. You will be left alone ! So, the pošible scenarios were already known, the people on the ground were targeted, and the bloody story was about to begin!
Nisam više ni išao na posao. Nazvao sam oca u Tešanj i rekao: "Babo, bit će svašta, ja se vraćam". Kad sam kolegama i prijateljima rekao da idem, bili su izvan sebe. Da ne duljim, otišlo je četiri ili pet pisama američkoj Vladi da se meni fizički zabrani povratak u Bosnu. Kopije nekih od tih pisama mislim da bih još mogao naći u dokumentaciji.

Avlija Hamze MujagićaMaramicu sam donio sa sobom u Bosnu i dugo je čuvao. Kad je u Banjaluci postalo previše opasno i kad se obruč oko mene stegao, sve sam svoje političke papire skupa sa maramicom u sigurnosnom kovčežiću po sigurnoj vezi - vozaču Remziji poslao Đulbehari u Zagreb. Kovčeg nikad nije stigao i sudbina mu se ne zna!!! Ako ništa, da sam sačuvao maramicu mogao bi je danas prodati po skupe pare!! Jedan kongresmen i jedan senator su me upozorili neka se ne vraćam. Nisam se na to obazirao. Na dan polaska mi je samo iz ureda senatora Moynihan-a, koji je također rahmetlija, javljeno da se pazim jer da me policija čeka u Zagrebu. "Svejedno, ja sam iz familije revolucionara i robijaša", rekao sam, "odoh ja" ! Pobjegao sam ! Kratim velik dio priče. Da se razumijemo. Naravno, USA je imala i te kako interesa za rušenje komunizma, i velikog strategijskog interesa za ulazak u Bosnu. Iz Bosne je mogla kontrolirati situaciju na Balkanu i onemogućiti dolazak Rusa na toplo more-njihov životni san. USA je kao velika sila pratila situaciju, analizirala i konstruirala moguće scenarije. Targetiranje ljudi je bio ključni potez. Jer, može se planirati šta se hoće, ali ako se nema domaće ljude da to odrade, slabi su izgledi. Svaka velika država to uvijek radi pa tako i USA. Osim toga, relativno čista zemlja, sa čistom vodom i sa naftnim i ostalim prirodnim bogatstvima bila je i te kako interesantna. Bihaćki aerodrom kojeg je pola pod zemljom, Tuzlanski aerodrom koji se u određeno doba noći ne vidi na radaru, Glamoč sa zaleđinom, Han Pijesak sa komandnim centrom pod zemljom i Tuzla zbog nafte su bili i te kako dovoljna motivacija za jenkije. U tom smislu je i CIA targetirala ljude voljne da odrade rušenje komunizma u Jugoslaviji. USA vlast predsjednika Bush-a starijeg nije željela ni organizirala raspad Jugoslavije. USA su želile samo pad komunizma, a cjelovitu i Jugoslaviju i Bosnu. Evropa je htjela lokaliziran rat u Bosni sa ciljem svođenja muslimana na Evropi podnošljiv populacijski broj. Krvavo klanje koje se događalo rezultat je pameti isključivo lokalnih gazdi i njihovih nesposobnosti. Tragedija u Bosni rezultat je prije svega silne Izetbegovićeve nesposobnosti, njegove želje za stvaranjem muslimanske državice u Bosni i rezultat porazne činjenice da je tadašnja USA vlast u Bosni bila neuspješna prvenstveno zbog tog što sa naše strane nije bilo nikog tko bi bio pravi i ozbiljan sagovornik. USA nije imala s kime razgovarati! Ja Klintonovu administraciju nisam poznavao, a pretpostavljam da su imali interesa i da su htjeli doći u Bosnu ! Klintonova administracija je dobrim dijelom zbog nesposobnosti SDA rukovodstva, pomogla da se rat u Bosni razbukta, i pomogla njegov rani, po muslimane nepošten i katastrofalan kraj, koji znači nestanak Bosne!!! Ponovno, uz zdušno i poslušno sudjelovanje Izetbegovića, Silajdžića, a kasnije Šaćirbegovića! Klintonova administracija je doživila potpun neuspjeh i sramotu u Bosni, a kasna reakcija se ima velikim dijelom pripisati činjenici što se govorilo o Bosni, a ne o državi Bosni, a kad se govorilo o Bosni nije bilo nigdje Bošnjana nego Muslimani, Srbi i Hrvati i što se govorilo o podjeli Bosne, a nitko iz Bosne da to prekine, i što iz tadašnje skupine ljudi koja je vodila Bosnu nije bilo dovoljno jaka i ugledna čovjeka sa dovoljno poznatim imenom i dobrim znanjem engleskog jezika da bi mogao biti ravnopravan sagovornik i ostvariti pravi kontakt ! Zapamtite, Srbi i Hrvati imaju svoje diplomatije preko 150 godina, a mi nemamo ni dan danas ! Velikosrpska politika i njene aspiracije i Milošević i tako dalje, za što smo svi znali, od sekundarne su važnosti i samo primitivni oportunisti koji su još jednom iskoristili naše slabosti. USA vlast je znala da neorganizirane i nesposobne i prema tomu nespremne i nejake Muslimane u Bosni mogu kontrolirati ! To nisu mogli učiniti ni sa jednom drugog bivšom jugoslavenskom republikom jer je stanovništvo svih ostalih bilo složno, jedinstveno i manifestiralo svoju nacionalnu privrženost. Jedino su Muslimani u Bosni bili nejedinstveni, zvali se imenom vjere, a ne imenom zemlje, a Izetbegović demonstrirao samo vjersku umjesto vjerske i nacionalne privrženosti, ostavljajući zemlju Bosnu po strani i drugima i za to ona i pripade drugima!!!! Da me je Alija poslušao kad sam ga molio i da smo naoružali narod na Drini kad je bilo vrijeme, šipak bi bilo klanja u Bosni. Ne treba zaboraviti da su Bošnjani nekad bili najbolja vojska Europe i da su i današnji Bošnjani-najbolji prašinari na svijetu ! Sva se Alijina strategija zasnivala na tome da se nas što više pokolje kako bi izazvali svijetsku samilost i prinudili Maslačak Hamze MujagićaAmerikance da kazne Srbe ! To je umobolna strategija ! Velika je laž da nismo mogli ništa učiniti. Moglo se je učiniti mnogo toga i mogli smo spasiti svoju domovinu ! Svjedok sam da SDA rukovodstvo, dok je još bilo vremena, nije htjelo, a nije ni znalo ! Tadašnji tako zvani ministar vanjskih poslova Silajdžić je bio izgubljen čovjek jer nije imao ni političkog znanja, niti znanja jezika, ni imena ni kakva ugleda, niti iskustva jer se sve njegovo dotadašnje iskustvo sastojalo u tome što je proveo godinu i pol radeći u Libijskoj pustinji za sarajevsku Hidrogradnju. Tome je bio problem svezati kravatu i zašnjirati cipele ! Ja se sjećam da se James Baker, tadašnji šef State departmenta zafrkavao na račun nezrela i zbunjena momka iz Bosne! I ovdje kratim priču jer su radnje oko targetiranja ljudi, Izetbegovićeva što nenamjerna, što namjerna nesposobnost i nepostojanje naše diplomatije, sve detaljno opisane u mojoj knjizi. U dva ili tri navrata su 3-4 čovjeka išli Izetbegoviću da ga umole neka kontaktira samnom i vidi mogu li ja šta pomoći i da me eventualno pošalje u USA, a on pitao: "A, zašto, pa zašto baš njega, on je otišao, nema više Hamze, ne trebamo mi Hamzu, i tako dalje, iako je u našem zadnjem 4.5 sahatnom duelu 22. septembra 1990. godine nudio mi svako mjesto koje god sam htjeo, osim mjesta predsjednika koje je htjeo za sebe, a prvo mi je nudio ministarstvo vanjskih poslova riječima: "Molim te, prihvati to i budi naš ministar vanjskih poslova. Ti u svijetu imaš ime i možeš otvoriti vrata koja mi nemeremo. Osim tebe nema tu više nikog ko bi išta mogao"! Kasnije, kad smo se razišli taj isti Alija je blatio moje ime i govorio da sam ja lažni doktor, lažni profesor, itd. Da, ja sam znao oko 80% od onog šta će se događati, znao sam da su godine 1989-1995 sudbonosne, znao sam da su i Srbi i Hrvati zinuli otvorenih hralja, a mi u sredini k'o crvenkapica, znao sam da moj narod-nije složan narod i da moj narod boluje od mnogih pogubnih bolesti, da Bošnjani muslimani spavaju dubokim snom, znao sam da je geostrategijska situacija krajnje nepovoljna po nas, znao sam da nema kritične mase ni kohezijskog supstrata koji bi mogao držati Bosnu na Bosni, bio sam potpuno svjestan toga da su krivi ljudi poveli naš narod, ljudi kojima se nikad nije smjelo dozvoliti da dođu do izražaja, znao sam da te ljude ne zanima Bosna, ZNAO SAM DA SVE TO MORAM POKUŠATI ODRADITI SAM, ZNAO SAM DA RAT NIJE MOGUĆE IZBJEĆI ZBOG HRVATA I SRBA, ALI DA SE MUDROM TAKTIKOM MOGLO KUPOVATI VRIJEME KOJE NAM JE PRIJEKO TREBALO DA SE SPREMIMO, znao sam da su Srbi u svemu u prednosti u odnosu na nas i što se sloge i politike tiče neusporedivo bolji od nas, znao sam da Hrvati znaju mnogo, skoro sve, da su složni, spremni i da čekaju da UDBA-š Stipe Mesić odradi posao u Beogradu-znao sam skoro sve! ONO ŠTO NISAM ZNAO BILO JE DA NISAM ZNAO KOJI SU TO LJUDI TARGETIRANI DA ODRADE PRLJAVE POSLOVE, ILI KOJI ĆE JOŠ DODATNO BITI UBAČENI! Ovo sam saznao-kasno!

Kad sam se vratio 1985. godine tragao sam po Bosni za dvjema vrstama ljudi: za pravim sa kojima treba pokušati spasiti domovinu i za onima koji su već planirani da odrade šta je bilo zacrtano! Ja sam od 1985. a pogotovo 1990. tražio ljude, ali slabo sam ih nalazio, govorio, objašnjavao, dokazivao, vikao, molio, plakao, poderao svoja pluća držeći govore i neprekidno putujući, oštetio žestoko svoje zdravlje, ponudio domovini sve, pa i svoj život ! Niko nije razumio, nitko nije vjerovao, skoro nitko nije htjeo saslušati, Alija je bježao od razgovora i kad nije mogao izbjeći gutao knedle i mucaljivo šutio, nitko ne sasluša i nitko ne posluša! Kad sam bio istjeran iz SDA sam sa šačicom ljudi kao privatan građanin, trošeći svoj novac, hodao po selima uzduž Drine pokušavajući probuditi narod i organizirati ih moleći ih da me poslušaju. Za ovo postoje danas živi svjedoci. Radi ilustracije navodim samo dva događaja:


1. Na Drinjači sam u jednom restoranu (mislim da se vlasnik zvao Dizdarević) okupio sve glavne domaćine iz tog područja. Prije nego li sam išta rekao diže se jedan mrk i ogroman gorštak i reče meni ovako: "Slušaj ti, profesore. Da te ne znam ko si i da nisi bio s nama sad bi te na mjestu ubio. Ti džabe uzbunjuješ narod. Mene neće niko istjerati iz SDA, slušam naredbe iz Sarajeva i-tačka".

Prije nego li sam stigao bilo šta odgovoriti, čovjek što je sjedio desno od mene, svijetle puti i žute kose, trezven, sabran i miran, ustade i okrećući se meni reče: "Profesore, molim vas, nemojte bez potrebe uzbunjivati narod. Alija je nama jasno rekao da rata neće biti i zapovijedio da se ništa ne spremamo i da niko ne smije ni prstom mrdnuti! Nego, poznat si čojk, pomozi da mi rješavamo pitanje vlasništva nad zemljom i dobrima, nama je ovdje mnoga zemlja pooduzimana".

Ukočen i polumrtav gledao sam žive a već mrtve ljude oko sebe koji ne vjeruju meni a vjeruju izdajniku i kao ovce idu pod četnički nož. Nastao je tajac. Oni su gledali mene, ja njih. Na koncu sam ustao i rekao: "Fala vam ljudi, sjetit ćete se današnjeg dana, ako ostanete živi"! Izašao sam napolje i otišao daleko, a moji ljudi su išli zamnom na odstojanju od desetak metara, šuteći. Rukom sam im dao znak da me ne slijede. Stao sam kod jednog drveta pored vode i počeo udarati glavom u tvrdu koru i počeo sam plakati!!


2. Negdje oko mjesec dana prije upada Arkanovaca preko Šepačkog (danas Lozničkog) mosta sam u selu Gornji Šepak u kom je bilo 5000 Bošnjačkih domova na oko tri kilometra od Drine okupio svo muškinje u još nezavršenom Domu kulture. Još uvijek se sjećam maltera na stolu za kojim sam sjedio i maltera na mojim dlanovima koji sam u očaju gnjiječio. Bilo je negdje oko 50 ljudi. Mirno su saslušali šta sam govorio. Nisam govorio nikakvu strategiju i taktiku. Od tog više nije bilo koristi. Govorio sam šta treba praktično poduzeti da se spašavaju: da je pitanje dana kad će četnici upasti preko mosta, da se odmah moraju organizirati u jedinicu, da hitno preko naših veza odu u Hrvatsku po oružje, da žene i djecu izvuku u unutrašnjost na sigurno, da se ukopaju i da naprave sistem osmatranja, da se povežu sa okolnim selima, da hranu uskladište u zemlji i tamo gdje četnici neće doći do nje, itd. Hodža, lijevo ispred mene, poče se vrtiti na stolici. Opazim to i prekinem govor i kažem mu: "Bujrum, reci šta imaš". "Valaj, doktore, ne valja ti govor. Bez potrebe ovo radiš, odšta ti je to? Dubok je Alija, zna on šta radi". Desno od njega nizak, smeđ i mršav mlađi čovjek od oko 40 godina diže se i teško dišući zapjeni pa upirući prstom u mene reče: "Sram te i stid bilo. Ti si kriminalac, a i ovi što hodaju s tobom su kriminalci. Vas sve treba povješati, a tebe treba objesiti za noge. Ne date ljudima u Sarajvu da mirno rade"! Ostali fizički smiriše pametnjakovića. Moji su se ljudi ostali svađati u Domu kulture. Otišao sam izvan sela i sjeo na kamen gledajući u Drinu. Dođoše mi petorica mladića, zahvališe se i rekoše da ima njih oko stotinjak i da oni razumiju šta ja govorim pa će se pokušati organizirati. To je bio moj zadnji očajnički pokušaj na Drini. Poznato je da tamo gdje se organiziralo i naoružalo čak i samo jedno selo-obranilo se je, kao što sam na žalost i svjedok da su Bošnjani muslimani na Drini većinom bježali od oružja i neki od njih plakali, ali-nisu htjeli puške u ruke! Olahkotna im je jedino činjenica što smo svi morali kupovati oružje! Od mog boravka u Šepku nije prošao ni mjesec dana a na TV se pojavi pukovnik Vehbija Karić koji se pojavljivao svakog dana samo da bi rekao koliko je sela izgorilo i koliko ljudi pobijeno i to je bio sav njegov vojni doprinos domovini. Reče da su Arkanovci upali preko Lozničkog mosta u selo Gornji Šepak, da su u onaj isti Dom kulture zatvorili svo stanovništvo i da ih hoće žive zapaliti. Ne znam šta se sa Šepčanima dogodilo, ali bih se volio suočiti s njima ako je netko ostao živ, posebno sa hodžom i njegovim pomagačem-samo da im pljunem u lice!

Jadni mevlana Hamza Bošnjanin, potroši samo svoje pare, podera cipele, uništi zdravlje i-ne postiže ništa !
 

Ravna - plato iz kuće Mujagića u Tešnju. Desno je trešnja ispod koje je onomad rahmetli Izetbegović rekao dr. Mujagiću da se boji.
 Ravna - plato iz kuće Mujagića u Tešnju. Desno je trešnja ispod koje je onomad rahmetli Izetbegović rekao dr. Mujagiću da se boji.

Budući mi muslimanski komunisti koji su upravljali zdravstvom - ministar Sead Brkić, i vladari sarajevskog zdravstva Marina Maglajlić i Mustafa Ajanović nisu dali da se zaposlim u bolnici Koševo, ja se zaposlih u mog bivšeg brata Boriše Starovića na njegovoj klinici kao savjetnik dva dana u sedmici. Tako sam ja nekoliko godina provodio najviše vremena u autobusu kružeći između Sarajeva gdje sam radio kod Boriše, Tuzle gdje je bila Đulbehara i Tešnja gdje su mi bili roditelji i sestra Selma. Boriša je jedini imao petlje da me zaposli. Nazvaše njega i drugarica Marina i drug Mustafa i drug ministar Sead i pitaše zašto je zaposlio sumnjiva, kontroverzna i opasna tipa i da bi mogao imati posljedica, a Boriša odgovori da je nacionalna sramota što od mene rade i što me opet tjeraju iz zemlje i da ako sam u Washingtonu mogao biti ekspert, mogu kod njega biti makar kao savjetnik! Ja sam jednu godinu živio kao na žeravici. Iz Washingtona su stizali telefonski pozivi i pisma da se vraćam, a mene na Bosni držala ljubav prema najljepšoj domovini Bosni, prema roditeljima, sestrama i Đulbehari. Uništio sam karijeru i htjeo sam se boriti za Bosnu. Ni jedan mi brat musliman ne pomože, nego mi pomože brat pravoslavac!

Od ljudi za kojima sam tragao iz prve skupine sam bio našao trojicu ponajboljih među Bošnjanima. Uvijek smo se sastajali odvojeno i tajno! Bilo je to doba još uvijek žestokog komunizma: Fuada Muhića, s kojim sam prvi počeo kovati rečenice naše ideologije, našeg proglasa i definicije nas Bošnjana i s kojim sam skupa skovao izraz 'muslimanski povijesni krug'. Sjetit ćeš se da je Muhić prvi javno rekao Miloševiću tko je i šta je! Odlučili smo to skupa i odlučili smo da to kaže on jer je on bio profesor međunarodnog prava i imao je legitimitet to kazati! Bio je muško i imao je petlje! Potom sam našao pravi dragulj-Alija Isaković, i s njim sam razgovarao i planirao ostvarenje moga sna-Sabor Bošnjana! Kasnije je Alija, kad ja nisam više bio u mogućnosti jer sam bio u kućnom i ostalom pritvoru blokiran u Banjaluci, to uradio u zadnji čas, onda kad je bilo najpotrebnije! Treći je Kasim Suljević, profesor filozofije i politike u Sarajevu i Banjaluci, moj jaran kojeg sam od ranije poznavao i s kojim sam od 1985. godine vodio vatrene diskusije i kovao revolucionarne planove, a sastajali smo se najčešće u dvorištu iza kuće mog zeta Fuada Alibegovića u Derventi! Svima trojici sam, među ostalima, posvetio moju knjigu. Sva trojica su rahmetli, da im Uzvišeni podari džennet. Četvrti je bio također moj jaran Josip Pejaković. Josip je, koliko znam, još dobro živ, ali se nisam čuo s njim ima godina. Josip je bio našao još nekolicinu kvalitetnih Bošnjana u Novom Sadu i u Beogradu. Tu sam još bio planirao mog bivšeg brata Borišu Starovića i mog kuma Nijaza Abadžića. Boriša ne htjede, jer reče da mu je dosta politike i stranaka, a ne htjede niti Nijaz, reče da ne želi izdati komunizam ! Obojica su rahmetli, nek i njima Uzvišeni podari džennet i mom bivšem bratu Boriši, svejedno što je vlah i što je kasnije iz koristoljublja otišao na četničku stranu. Kasnije, kad se ja preko pravoslavne veze koja nije obraćala pažnju na ministra zdravlja u Sarajvu zaposli u Banjaluci, nađoh još dvojicu: bivšeg gradonačelnika Ahmeda Verema, veoma pametna i iskusna čovjeka i Miru. Ahmed reče: "Doktore, neozbiljno je da ja, koji sam čitav život bio član Komunističke partije sad prevrćem ćurak. Čestiti čovjek Ahmed Verem, za razliku od drugih komunista koji svi prevrnuše ćurak. Miro ne htjede jer je bio privatnik i zaokupljen svojim problemima. Tako, sakupila se skupina, vjerojatno najkvalitetnijih. Kad smo se spremali da se sastanemo, nazvah ja Josipa i predložih da odemo do Adila Zulfikarpašića, a moj prijatelj Josip, koji me inače i voli i uvažava, reagira veoma burno i grubo i reče da ne želi ići i neka ga ne vodim kod sumnjivih ljudi. "Ali, ti ideš samnom", rekao sam. "Neću, makar i s tobom", odbrusio je moj prijatelj Josip. I on je bio u pravu. Ja sam otišao Zulfikarpašiću sa drugom dvojicom ljudi i razočarao se jer tada ni s njim nisam uspjeo razmijeniti ni jednu pametnu riječ, a ljudi koji su bili samnom su se nakon nekog vremena počeli smijati, pa sam se smijao i ja. "Ljudi, nadrljat ćemo", rekao sam, "Bogami, ovo su sve same mahalske barabe, željne samo položaja, derneka i ahinjka"! "Pa profesore, zar vama još nije jasno da vi nemate s kim, vi ste sami, imate samo nas kokuze koje niko ne zarezuje i ne pita", reče moj pratilac Elvir, a mene probode sandžija i zaboli u želucu jer se sjetih šta su mi moji prijatelji govorili u Washingtonu, a evo to ovdje u Bosni ponovi i Elvir koji nikad nije vidio USA! Kratko vrijeme, potom, išao sam zbog jedne bolesnice u Pariz, a bio sam pozvan i kao kopredsjedavajući jednog znanstvenog skupa u bolnici Paul Debre u istom gradu. Iskoristim tu priliku da malo “omirišem situaciju i prošvrljam okolo”, a ono što sam vidio nije bilo obično zlo, nego je bilo pomamno i vriščeće zlo! Duplerice u časopisima su bile pune slika safova u džamijama sa natpisima islamske opasnosti, da bauk Islama kruži Evropom, da zapadna Evropa ne vodi računa o tome koliko muslimana je u njoj i kakva je to opasnost, itd. Sjetih se gromoglasne propagande svih glasila beogradske i srpske čaršije, sjetih se iste galame iz zagrebačke čaršije, sjetih se kako se po Bosni Srbi sporazumijevaju očima i pogledima, riječi im nisu potrebne, sjetih se da su katolici dobro organizirani, opremljeni i spremni čekaju i šute i sjetih se naših prostodušnih budala, ahmaka i seoskih svatova nesvjesnih ničega, ili može bit' svjesnih, ali se tako moraju ponašati, jer drugačije nisam sebi mogao objasniti njihov potpun bezosjećaj za situaciju i njihovu nemogućnost ocjene situacije i procjene naših mogućih izlaza iz nje, njihovo potpuno nepoznavanje važnosti kriterija odabira najboljih i važnosti upotrebe pravog sistema organizacije, njihovu neobjašnjivu neodgovornost i neozbiljnost i ponovno u meni prostruji ružan bol koji se skvrči u želucu. Obli me hladan znoj. Sjetih se da se moram vratiti u Banjaluku gdje osim Elvira, koji razumije, ali kojeg nitko osim mene ne uzima za ozbiljno, sam iako okružen ljudima-potpuno sam, sjetih se da ja nemam koga nazvati u sjedištu Stranke u Sarajevu jer ih tamo nema nikad i kad ih se koga od njih slučajno dobije nema nikakve pomoći ni dogovora jer o svim važnim pitanjima ili se sprdače ili ne znaju kazati ništa i sjetih se ponovno šta su mi govorili u Washingtonu. Sjedio sam dugo pored vodoskoka na Trokaderu i bespomoćno i beznadežno se osvrtao oko sebe gledajući očajnički u sretne ljude koji nešto govore i negdje idu, grle se i ljube i jedu sendviče, koji se smiju, pa sam se zapitao kako je u mojoj Bosni, dokle ćemo mi moći govoriti, a odakle će nas klati i ubijati, hoće li se i naša djeca ovako sretno i veselo moći igrati kao francuska djeca oko mene, ili će našu djecu na nosilima nositi, dođe mi muka i ja povratih žutozelen sluzav sadržaj u vodoskok iza mene. Postao sam svjestan scenarija na koji sam davno u Washingtonu upozoren, postao sam svjestan da su ljudi koji će odraditi zadaće na terenu davno targetirani i odabrani, postao sam svjestan koji su to ljudi, postao sam svjestan da naš narod hoće te ljude, svjestan da ja tu baš ništa, a ni niko drugi ne može učiniti, da će biti izabrani ljudi za koje je određeno da budu izabrani, a izabrani će odrađivati poslove koji su im naređeni, sjetih se imena ljudi iz Zagrebačke džamije, šta će oni po Bosni, što se ne brinu za muslimane u Hrvatskoj i spoznah da je kasno za sve! Može bit' i nije kasno, rekoh sam sebi, može bit' se među narodom još nešto može uraditi, pa tu su Krajina i Drina, ako drugi spavaju, ne smiju spavati oni, mora bit izlaza, moraaaaa ! Ljudi me počeše čudno gledati kao u ludaka koji govori stranim čudnovatim jezikom sam sa sobom. Mene pretekoše mahalaši. Ja sam mislio da u odsudnom trenutku treba naći najbolje, treba se sastati, treba dobro sve odmisliti, napraviti kriterije, postaviti odgovornost, strategiju, cilj i taktiku da se dođe do cilja. Dok sam ja sve to planirao i dogovarao sastanak pojavi se skupina ljudi koja nije tražila najbolje nego jednomišljenike i poslušnike, koja nije odmislila nego krenula bezglavo, koja nije poznavala nikakve kriterije vrijednosti nego kriterij poslušnosti, nije ni znala niti prihvaćala bilo kakvu odgovornost, nije znala šta je to strategija osim strategije podmuklosti i laži i nije znala kakav bi mi to cilj trebali imati osim da sjednemo na vlast, a poslije-vidit' ćemo, i koja, naravno, nije imala nikakvu taktiku. Zakazaše sastanak u Holiday Inn i proglasiše Stranku! Nisam htjeo u tome sudjelovati. Kratko vrijeme poslije tog nazva mene i reče da će doći u Banjaluku meni u posjetu Adil Zulfikarpašić. Adil je k meni dolazio tri puta nagovarajući me da uđem u SDA.

 

Rezultat muslimanske politike u potonjih 150 godina.
Naslovi za tri zelena rezervata su: Očajnička Bosna (Sandžak), Izdajnička Bosna (kordon muslimanskih tjelesa kroz Bosnu) i Krajiška Bosna.



 Zbog drastično negativne kadrovske selekcije izbirani su za vođe najgori, a oni, imali interes samo za vlastiti džep. Kao takvi, lahko plativi i lahko potkupljivi bili su lahak i cijenjen politički partner-izdajnik. Izdajnike su plaćali i kneževina Srbija i kraljevina Jugoslavija i Austrougarska Hrvatska i Banovina Hrvatska-što dukatima, što koncesijama što privilegijama. Cijenu smo plaćali mi-što životima, što imanjima, što gubitkom teritorije. Tako je domovina Bosna ne samo djelovanjem vanjskih neprijatelja, nego prije svega djelovanjem muslimanskih izdajnika, sve se više sužavala, naš životni prostor smanjivao, a naše nacionalno dostojanstvo nestajalo. Takva je politika kulminirala 1990 godine izborom ljudi koji su u politiku ušli misleći na svoj komadić Bosne. Rezultat-tri strogo kontrolirana, međusobno odvojena rezervata očajnika koji se ne mogu povezati ekonomski niti odbraniti vojno, osuđeni na nestajanje i propast. Svjedok sam da je sve moglo biti drugačije, ali-nisu htjeli oni koje su Muslimani izabrali na vlast. Narod koji je slijep kod očiju nije narod. Ovo nije domovina pravih sinova zemlje Bosne. Ova tri zelena otočića su domovina izdajnika Bosne !!

Prof.dr.med.sc., Hamza Mujagić

Ovdje trebam kazati da nije SDA prva stranka među Bošnjanima muslimanima koja je osnovana u Bosni. Prva je osnovana na inicijativu mog jarana Hamze Čarkadžića - Muslimanska Demokratska Stranka u Kladuši. Ja sam među potpisanih 40 u Sarajvu raspoznao nekoliko imena-tajnih saradnika komunističkog režima a koje su neki članovi moje familije, koji su robijali u Foči i u Zenici, vrlo dobro poznavali. Nisam se htjeo sastajati s tim ljudima, nisam htjeo otići u Holiday Inn i nisam htjeo da moje ime bude na tom spisku jer: SDA nismo osnovali mi, nego ju je osnovao KOS, a odradila KOS-ovska grupa iz Zagrebačke džamije na čelu sa notornim KOS-ovim agentom Salimom Šabićem i drugim agentom - Romom iz Dervente, Mirsadom Srebrenikovićem, koji je zbog uhodarenja istjeran sa radnog mjesta iz Klinike Rebro. Predsjednika SDA nismo birali mi, nego ga je targetiranog postavio KOS, a mi morali prihvatiti. Prvi potpredsjednik SDA je bio čovjek za kojeg se znalo da je preko 25 godina UDBA-š i preko 15 godina KOS-ovac (dosije u Beogradu kupio Adil Zulfikarpašić a po dosije otišao i platio 75000 švicarskih franaka advokat Faruk Balijagić-lična Farukova izjava meni), a drugi potpredsjednik SDA, major OZN-e koji je prvi ušao u poklanu Foču i vidio poklane članove svoje familije i to raportirao Josipu Brozu, kasnije bogataš u inozemstvu jer je početni kapital stvorio prevarivši u Švicarskoj bivšeg golmana Sarajeva Lava Mantulu i trgovac na veliko oružjem za državu Kuvajt, a veliki trgovac oružjem ne može biti nitko tko nije 'pokriven' sa tajnom službom kao u ovom slučaju drug potpredsjednik sa KOS-om. Treći potpredsjednik, momčić iz sela Miljanovaca kod Tešnja, čiji je sav svijet bio između Miljanovaca i Banjaluke, da ne govorim o Glavnom odboru, jer i ovako govorim previše, itd. Poče naša politika u odsudnom trenutku kao seoski svatovi i – kao seoski svatovi i završismo. Kad mi dođe drug Adil - potpredsjednik i kad mi kaza sve ovo što sam ja već znao, ja od očaja počeh čupati kosu s glave, a on reče. "Zašto nisi ti krenuo prvi pa bi mi radije svi išli za tobom nego za ovim blentama"? "Ne radi se", rekoh, "ko je prvi, nego to moraju biti najbolji ljudi, čovječe, odsudni je trenutak, shvaćaš li ti to, jeste li vi normalni, ili ste ispišali pamet pa se samo igrate, šta je vama, imal' među vama iko o sebi i pri sebi, pa to su mahalaši, to je pasija kucanja čovječe, heeeej, urazumi se, neće ovo izaći na dobro, ovi su targetiraniii, targetirani, tebi govorim", a on kaže: "Ko, šta, šta je to targetirani", i ja vidih da ja nemam kome govoriti ! "Eh, tako ti je moj gospodine", reče Adil, Stranka je formirana, saopćenje izdato, nisi htjeo sudjelovati, Alija je predsjednik, ja potpredsjednik,nego hoćeš li ili nećeš"? "Neću, reko'. Kaže: "Ako ti uđeš, ući će i Tunjo". "Ma", rek'o, "šipak, kad je Tunjo koga slušao osim Hamdiju Pozderca kojem je morao pisati govore "?! "Tebe će", kaže, "slušati. Ako vas dvojica pristanete, objavit ćemo to u svim novinama na velika zvona jer će to bit naša definitivna pobjeda , a ja ću tebe i Tunju uglaviti u Glavni odbor i među tim budalašima lahko ćete preuzeti Stranku i okrenuti je dobrim putom. Pristaješ li"? "Ne pristajem". Ode on modar od ljutine. Kad je došao zadnji put, pristao sam. Mene nije mogao nagovoriti ni Adil, ni bilo ko od njih. Mene bez i jedne izgovorene riječi nagovoriše u abdesthani tešanjske čaršijske džamije moji seljaci i moje zanatlije. Po njihovim osmijesima, nijemim pozdravima i po sretnim licima i čvrstim hvatanjima za ruke nijemo su mi rekli šta hoće. Shvatio sam i rekao: "Uzvišeni, ti najbolje znaš a čovječija je pamet kratka. Džabe ti 28 godina lomatanja po svijetu, džabe Evrope, Washingtoni, Njujorci i Parizi, kao da je prošlo 28 sekundi i kao da i nisam nikad odlazio odavde, shvatio sam gdje spadam-priklonio se i, pristao da me vode targetirani, unaprijed obrađeni izdajnici-u propast i mene i moj narod! Da, bio sam svjestan svega, znao sam s kim ću gaziti mutnu Drinu, a gajio sam nadu da ću moći popraviti makar nešto. Svejedno što sam činio lomove i raskole ne popravih ništa, ne sasluša me nitko, ne posluša me nitko i-ja ostadoh sam. Sjetih se tada Washingtona i mojih prijatelja i Davida i Grega i Ernsta i Patricka i Brucea kako mi viču: "Ne idi, nećeš imati s kim, ostat ćeš sam"!!! Život u saznanju a nemoći i život u žalu za izgubljenom domovinom je tuga koja se ne može preboliti ! Poslije žalosti za djecom, najgora je žalost za izgubljenom domovinom !

Izdaju i prodaju Bosne i pripremljene budalaše je pokušao zaustaviti 1983. godine moj prijatelji i zasigurno dokazani domoljub Hamdija Pozderac. Nije uspio-poginuo je zbog tog. Ubi ga Nikola Uzelac iz pištolja. Ja sam u USA žrtvovao karijeru i sve drugo i 1985. godine se vratio, sastajao sam se sa Hamdijiom u Sarajevu u Domu poslanika (tada je trebao otići za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije u Beograd) i on mi je sve rekao . Ja sam pokušao-nisam poginuo, Allahovim sam čudom ostao živ-ali ni ja nisam uspio !

Da sam ostao među tadašnjim rukovodstvom SDA našli bi načina da me ubiju, kao što su ubili i Turajlića koji je bio puno manje opasan jer je došao puno kasnije ! Izdaja je planirana 1983., odrađena 1990-1995 i finalizirana 2005. Nisu je odradili stranci ! Odradili su je naši ! Izetbegović, Silajdžić, Šaćirbegović, Tihić, Bičakčić, Čengići i kompanija. Ja sam se tada bio složio sa Hamdijom da je za nas najbolje da mi branimo naš Ustav iz 1974. godine u kome su našoj domovini dati svi atributi DRŽAVE, dok se ne stvore dobri uvjeti da radimo novi Ustav ! Kao što se sjećate drug Alija i njegova paščad su prvo poništili taj Ustav, potom su sa našim koljačima za istim stolom komadali i prodavali našu zemlju i nas, da bi se nakon tog sve to definiralo u Dayton-u u kom se uništi Bosna a ustoliči republika srpska i Alija nakon tog pojavio u Narodnom pozorištu u Sarajevu i nije ga bilo stid, da bi saopćio kako smo, eto, sačuvali izdatu i prodatu domovinu! I ljudi Aliju doživljavali, a i danas doživljavaju kao heroja! Glupi i mutavi i tuntavi Bošnjanski muslimani! Dabogda vam Uzvišeni Allah dao malo pameti u glavu jer do sada ste mislili samo guzicom!
Prvo je uništen Ustav države Bosne, potom je komadana Bosna, potom je komadanje definirano, nakon tog je drug Aljo počeo govoriti o Bosanskim muslimanima (do tada je govorio samo o muslimanima) i o Bosni kao o ideji i od 12 stoljeća stare države, možete misliti, napravio ideju za koju bi se trebalo tek početi boriti. Naravno, pod Bosnom je mislio Vrhbosnu sa Sarajevom i okolicom u kojoj bi on, a nakon njega njegov Bakir bili nasljedni muhtari ! To je neumitno podrazumijevalo podjelu Bosne na dvije jednovjerske državice i na Alijinu Vrhbosnu!
Bošnjani muslimani su svaku izdaju mirno i sa razumom prihvaćali i odobravali. Ja se sjećam tuzlanskog lista Zmaj od Bosne u kome, ako netko nije uništio te brojeve, se još uvijek može vidjeti kako su Hasan Čengić, braća Latići, Vedad Spahić i tadašnji šef tuzlanske SDA Elmir Jahić bili Alijini miljenici i kadar do nebesa jer su pisali o muslimanskoj državi u Bosni, koliko bi bila duga granica muslimanske Bosne, koliko bi kilometara imala željezničke pruge (od Sarajeva do Zenice), koliko šumskog i rudnog bogatstva, itd. Sve su to muslimani prihvaćali i mudro klimali glavama. Aferim, sad izračunavajte kolika vam je Aljaska, Australija, Južna Afrika, Arizona ili Južna Amerika!

Adil ZulfikarpašićMene je u SDA dočekala strašna mržnja članova rođačkog i zetovskog Glavnog odbora! Ali nisu imali kud, morali su me trpiti. Moja nagla popularnost u narodu koji me je naglo izbacio na vrh su im bili mrski i opasni i panično su se bojali za sebe i svoje zauzete pozicije. Otkud sad taj Hamza, ko njega dovede, šta će on tu, on nije bio planiran! Ja se sjećam da je Adil stvarno pokušavao Tunju i mene ubaciti u Glavni odbor kako bi osmislili strategiju, uradili taktiku, postavili pravila i cilj i okrenuli je pravim putem. Adil je pokušavao, a mahalaši se s njim zafrkavali kako to samo Sarajlije znaju. Ja se sjećam kad me je pozvao u Sarajevo i našli smo se nas trojica pred jednom slastičarnom, ja mislim u Hrasnom. Adil je počeo plakati. Rekao je ovi će me ljudi izluditi, ja s njima više ne mogu. Okrenu se Tunji i reče: Za tebe Muhamede, kažu ovo: "Onaj Tunjo, stara i olinjala komunjara, njega ćemo može bit' nekad i primiti. Okrenu se meni i reče: za tebe Hamza kažu ovo: "A onaj Mujagić, njega nećemo ni mrtva, ako ga primimo izvrnuće nas na leđa, uzet će nam Stranku. Tako se je krojila kadrovska politika u odsudnim trenucima po Bošnjane i Bosnu i tako se je krojila strategija Bosne. Mi smo na periferiji i u provinciji odrađivali i odradili sve. Oni u Sarajvu nisu radili ništa i nisu uradili ništa. Nikad ih se nije moglo dobiti telefonom, uvijek su bili po nekakvim ručkovima, večerama i minderpuženjima a i kad bi ih čovjek dobio nikad se od njih ništa nije moglo saznati ni dobiti nikakva uputa. Čovječe, s kim smo krenuli dobro nas ikako igdje ima ! Oni su SDA smatrali svojim privatnim vlasništvom da posluži bivšim robijašima za osvetu svom narodu što ih je poslao na robiju!

Nije tu bilo ni kriterija, ni odabira najboljih, ni ikakve druge strategije, taktike i pripreme za obranu Naroda i Domovine, bio je samo ružan, podmukao, muslimanski lični interes za vlašću i zaradom. Vi koji ste glasali za Izetbegovića, Silajdžića, Čengiće, Ganića, Behmena i ostali ološ dobili ste nagradu-raseljeni ste od Kine do Aljaske ! Naša bivša domovina Bosna je vaša država. Uživajte. Sad kad se završi sve i kad po naređenju druga Holbruka, a na osnovi potpisa seoskog matičara Tihića i komuniste i narcisa po zanimanju Lagumdžije od Bosne nastanu Srpska Republika, Hrvatska Republika i Ničija zemlja, oni od vas koji se budu htjeli vratiti da makar umru i budu ukopani u tlu domovine-pitanje je, pitanje je kako i da li će se moći vratiti jer će na Ničijoj zemlji bit za vratove i čak i na 10% Ničije zemlje nećemo odlučivati mi!!

Još sam početkom 1990. godine tadašnjem predsjedniku SDA, rahmetli Izetbegoviću, rekao u lice da nisu obična izdaja, nego veleizdaja svoje domovine i svog naroda, nepostojanje i nepoštivanje kriterija čestitog vrednovanja individualnih ljudskih kvaliteta i npoznavanje i ne poštivanje sistema organizacije i nepostojanje sistema odgovornosti lične i kolektivne. Tad sam mu, kao deklariranom vjerniku, citirao 58. ajet Sure An-Nisa iz Kur'ana časnog u kome je Uzvišeni dao pravilo najvećoj umješnosti na svijetu-pravom odabiru ljudi:

Bismillahirrahmanirrahim,

Innellahe ja'murukum entuveđu amaneti ila ehliha veiza hakemtum bajnannasi en tahkimu bil adli. Innelahe bima jeizukum bihi. Innellahe kane sami'un basira !

Allah vam naređuje da dragocjenosti i odgovorne poslove onima koji su ih dostojni povjeravate i kad o ljudima sudite da pravedno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet, a on sve vidi i sve zna (Kur'an An-Nisa:58).

Svjedok sam da je predsjednik, koji se izdavao za čestita muslimana, prvi temeljito pogazio ovaj ajet. Kako može netko biti musliman, ako ne poštuje Božiju zapovijed u knjizi Kur'an?

Samo zbog nepoštivanja ovog ajeta od strane ljudi koji su vodili politiku Bosne u potonjih 15 godina, propali su i Bosna i njen narod !

Da nikakvu drugu veleizdaju Alija nije uradio, nego samo ovu, ne poštivajući Božiju naredbu, nego postupajući suprotno i umjesto čestitih, sposobnih i pametnih dovodio lopove, polupismene i tunte, samo i samo zbog tog je Alija Izetbegović veleizdajnik Bosne i Bošnjana jer je ovo najveći zločin i najveća izdaja koja se može uraditi protiv Države i Naroda !

Ostavljajući po strani žestoke istine o uzrocima naše propasti, koje se nadam objaviti u svojoj knjizi, navodim samo nešto od činjenica:

1. U vremenu od 1992-1994 su rukovoditelji SDA, predvođeni Izetbegovićem i Silajdžićem samo kroz Zagreb protjerali i rastjerali diljem svijeta na stotine najboljih i najstručnijih ljudi koje je Bosna ikad imala! Bilo je među njima veoma kvalitetnih stručnjaka koji danas rade kao najamnici po svijetu. Onaj tko mi ne vjeruje uvjeriće se i sam ako uradi statistiku!

2. Potom su se po svojim i sebi poslušnim novinama počeli žaliti kako nemamo kadrova jer su skoro svi otišli. Nakon tog su na podobnim SDA univerzitetima i fakultetima preko noći počeli nicati, nazovi magistri i doktori znanosti, docenti i profesori, a neki od njih su postali i članovi Bosanske Akademije Znanosti. Uporedo s povećanjem broja ovog ološa, podobnih partijskih profesora, povećavali su se i korupcija i opadanje kvaliteta rada na univerzitetima (kupovanje ispita, polaganje preko jakih partijskih veza, plaćanje magisterija i doktorata, itd.). Ako netko ima vremena nek uzme, ne svjetske i evropske, nego makar hrvatske kriterije o vrednovanju znanstvenog rada i znanstvenika, pa će vidjeti da u nas preko 95% (slovima:devedeset i pet odsto) magisterija i doktorata ne mogu proći ozbiljnu znanstvenu provjeru, a više od 80% postojećeg nastavnog kadra nema uvjete za zvanja u koja su izabrani. Situacija je došla do toliko zastrašujućeg procenta da čak i oni kandidati koji su kvalitetni i koji bi bili u stanju uraditi pravi doktorat, pa čak mogu stvoriti nešto od uvjeta da rade, nisu zainteresirani, jer uz puno manje truda u poplavi smrada i smeća-mogu postići isto, bez rada i truda. Odbrane magisterija i doktorata u nas i izbori u nastavna zvanja su postali obična cirkuska predstava. Ono jedino što je značajno i važno na takvim predstavama je-koliko i čega je kandidat priredio za-krkanluk i eventualno-kakvu je frizuru i odjeću imala kandidatkinja ?!

3. Od 1860. godine, od kada su bili vidljivi i vanjski znači odlaska turske imperije iz Bosne, onaj tko je imao dukate mogao je u Bosni kupiti sve: kuću, njivu, djevojku, ljepotu, pamet, pašinsku i begovsku titulu, i tako dalje. Mislite se-kako tada, tako i sada! Ne, varate se! Ne zaboravite da 150 godina muslimanskog brižljiva njegovanja negativne kadrovske selekcije i gaženja Kur'anskih propisa ipak znače nešto-danas je mnogo gore! Za to mi danas imamo dekane, rektore i političare koji ne da ne znaju strane jezike, nego ne znaju govoriti ni svoj maternji jezik i koji nemaju znanstvene uvjete za ta mjesta! Za to što oni nisu sposobni komunicirati sa svijetom, zbog tog naših univerziteta, koji bi imali međunarodne projekte,nema nigdje u svijetu! Da se svi uvjerimo možemo provjeriti znanstvene i stručne kvalitete sadašnjih rektora: Muratovića, bivšeg Kapetanovića, Šahinovića, itd., (ako bi netko uopće uspio doći do njihovih životopisa i publikacija koje ovi brižljivo kriju). Zato mi danas imamo političare koji služe svijetu za ruglo i sprdnju, a nama na sramotu, ali oni dobro služe sebi za svoju korist ! Čak i najveću sramotu, postojanje tako zvanog visokog predstavnika (koji udara po ušima kad se ne sluša) i život u rezervatu pod protektoratom i postojanje tako zvane republike srpske, muslimani u Bosni podnose vedra čela, a njihovi tako zvani ambasadori po svijetu, redom rođaci poslušnih partijskih drugova, nabacuju li, nabacuju na sve nas taman, sraman i smrdljiv pokrov-također puna džepa i vedra čela ! Zato su muslimani u Bosni i Bosna danas najveće svjetsko ruglo i sprdačina ! Nemojte samo pomisliti da je ovdje kraj tragedije ! Nije ! Nedavno sam ovdje u Bostonu imao posjetu dvojice ljudi od kojih mi je jedan rekao: "Vjerujte mi, ova administracija (misli na sadašnju USA vlast) nema nikakva interesa u Bosni osim da tamo bude mir, ne rat! Radite kako vas je volja"! Sva će svjetska politika brižljivo podržati vladavinu kombinacije seoskih baraba i prigradskog ološa u Bosni ! U skladu sa Makijavelijevom doktrinom, naravno. Na njoj, na kriterijima vrednovanja i organizaciji, počiva moć Zapada. Nema te države koju barabsko-ološka braća u trci za vlastitu korist i zaradu nisu u stanju uništiti! Samo hrabro, braćo muslimani-još ne znate na čijoj ste strani!

Govorio sam Aliji u julu 1990. godine: "Molim te, zašto okupljaš oko sebe seoske barabe i prigradski ološ. Zašto vrijeđaš Fuada, Tunju, mene, Šaćira ? Sa ološom nećeš nikad napraviti državu. Oni čitav život bježe od gole guzice i gladne duše pa nit oni pobjeći niti one njih stići. Od samog sebe se ne može pobjeći. Moja je majka uvijek govorila: “Sine moj, gola guzica tvrđa od Budima”. Završit će ti država na golim guzovima mahalske kopiladi"! Alija je po običaju gutao knedle i mijenjao boje i mučio i šutio i blijedio i znojio se i to mi je kod njega uvijek bilo najmučnije i najgore - to užasno zatvaranje u sebe, mučenje nečega u sebi, nikad direktna i čestita i čista govora, nikad ja njega nisam mogao izazvati na duel, nikad se on ni o čemu nije izjasnio, samo bi nakon svakog mog govora nešto u njemu muklo odjeknulo i potonulo u dubinu njegove meni nepoznate psihe skupa s njim!

4. Podsjećam te na podatak da dok se ne odškoluje i odnjeguje pravog stručnjaka treba proći 40 godina ! Pod ovim se ne podrazumijeva i sticanje međunarodnog kvaliteta, a stručnjaka takvog ugleda je bilo dosta među onima koje partijski SDA drugovi protjeraše kroz Zagreb. Ali, to školovanje podrazumijeva rad u pravim školama i univerzitetima koje mi na žalost nemamo.

5. Prije desetak godina me je prijatelj iz nama susjedne države zamolio da mu pomognem oko međunarodnog priznanja njihovog medicinskog časopisa. Rado sam to uradio. Danas taj časopis ima evropski ugled, citiran je u svim svjetski relevantnim bazama podataka i može ga se naći u svim velikim knjižnicama, pa i ovdje na Harvardu !. Kad sam prije 4 godine htjeo uraditi to isto u Tuzli da i mi imamo međunarodno priznati časopis, tad su se brzo uortačili svi važni i relevantni braća muslimani da bi to onemogućili-i onemogućili su, vrlo brzo i djelotvorno ! To je valjda jedino što smo u stanju uraditi brzo i dobro-uraditi zlo ! Rezultat toga je da Bosna danas registrirana dva časopisa: Medicinski Arhiv i Bosnian Journal of Basic Medical Sciences u National Library of Medicine u Bethesdi, tamo gdje se vodi evidencija o svemu što se u svijetu štampa-valjalo ili ne valjalo. Tamo gdje se vodi evidencija o 3600 časopisa koji nešto vrijede-naših nema ! Zato Tuzlaci u Tuzli imaju svoju "Acta Medica Saliniana" koji je mahalski časopis, a u vrijeme mojih nastojanja nije bio registriran čak niti u općinskom sudu u Tuzli. Medicinski Arhiv što povremeno izlazi u Sarajevu jest zabilježen u Index Medicus u Nacionalnoj Medicinskoj knjižnici u Bethesdi, ali je to već desetljećima od 1947. godine za političke potrebe u toj ustanovi zabilježen časopis i dead journal (mrtav časopis) jer ga u svijetu nitko ne čita i jer se u njemu objavljeni radovi ne citiraju nikad i nigdje. Ja sam, zbog svojevremene kritike da su mi svi radovi objavljeni u svijetu a ne u nas (možete sebi zamisliti i takvu idiotsku kritiku) objavio 7 radova u Medicinskom arhivu i samo jedan od njih je citiran u Indiji. Znam za još jedan rad iz tog časopisa koji je citiran u Hrvatskoj i-to je sve!

Ako se netko ne slaže sa ovim što sam napisao, nek' odšeta na Internet, potraži Web of Science koji je u svijetu najrelevantnija baza podataka autora i časopisa i njihove citiranosti pa nek' sam pogleda! ( www.isinet.com ) Kad se je prije oko 3 godine u Saraj'vu organiziralo uredništvo 'Bosnian Journal of Basic Medical Sciences" opet se je, po dobrom muslimanskom običaju skrpilo jaransko-rođačko-laktaško uredništvo ne vodeći računa o znanstvenim kriterijima, jer jedino, nakon 150 godina brižljiva njegovanja u nas jedino jaransko-rođačko, tetkinsko, mahalsko-politički kriteriji i vrijede. Nema u nas drugih kriterija! Rezultat svega je taj da je impact factor (činitelj odjeka) naše bosanske znanosti u svijetu-nula (0), da je impact factor naših "znanstvenih" časopisa-nula (0) i da je doprinos bosanske medicinske znanosti svjetskoj medicinskoj znanosti-također-nula (0). Ako ikad uspijete prodrijeti u dobro čuvane tajne i zavirite u bibliografije naših uglednih profesora vidjet ćete da su tamo radovi objavljeni na simpozijima u Sarajvu, Zenici, Bihaću, ili Doboju, sažeci sa domaćih (rijetko međunarodnih) kongresa, pa čak i takvi radovi kao oni objavljeni u "Preporodu", lokalnim novinama, "Hikjmetu"

Muslimani Bosne nemaju neprijatelja-oni imaju sami sebe i što vrijeme više odmiče oni sami sebi postaju sve više nesavladiv neprijatelj i-to je dovoljno za uništenje! Ne treba nitko upotrebljavati četnike! Osim svega, u vrijeme komunizma je natalitet u Kosovu iznosio 15%, a u nas u Bosni 12%. Kad sam prije 5-6 godina javno u Tuzli progovorio da se nitko ne brine kako mi kao narod veoma brzo starimo, da mladi odlaze vani, a vraćaju se nene i djedovi i da će se natalitet drastično smanjiti i da ćemo mi u Bosni doći u situaciju izumiranja-svi su se smijali. Danas se mogu smijati sami sebi. Podatak za 2005. godinu je da nas je u Bosni više umrlo, nego li se rodilo, i da je, dakle, natalitet ispod nule! Međutim, drug Reis se još uvijek fali našim natalitetom i da ćemo mi prevladati brojčano. Drug Reis ne zna statistiku i ne razumije se u populacijska istraživanja. Drug Reis-se razumije u druge stvari!

Alija IzetbegovićAlija Izetbegović je klasičan veleizdajnik Bosne koji je žrtvu izjednačio sa koljačem, sjedio za istim stolom sa krvnim neprijateljima svoje zemlje time ih izjednačavajući sa nama, 16 puta potpisivao komadanje i propast naše domovine, prodavao i švercao naše gradove rijeke i doline, zemlju i našu očevinu i čukunđedovinu po privatnim sijelima po svijetu, osnivač najveće sramote u povijesti Bosne - Republike Srpske, otac negativne kadrovske selekcije, uništavatelj Armije Bosne i Hercegovine, onemogućio da naša Armija oslobodi našu zemlju, pristao da ova zadnja agresija bude okarakterizirana kao građansko-etnički rat bez žrtve i pobjednika, čak kad je u Dayton-skom tekstu vidio gdje stoji Republika Srpska, a da ne stoji nigdje Republika Bosna, čak je i na to pristao, itd., Njegovu i Silajdžićevu nesposobnost je platilo životima 200.000 ljudi, raseljenih u Bosni milijun ljudi, raseljenih po svijetu milijun i pol ljudi, popaljena sela i gradovi, 25000 silovanih i genetski onečišćenih žena i 8000 kopiladi i 100.000 siročadi!! U svojoj 12 stoljeća dugoj povijesti Bosne nikada nije više Bošnjana mučeno, poklano, pobijeno, protjerano u svijet i tamo zauvijek asimilirano, silovano, ekonomski uništeno, podijeljeno i nacionalno obogaljeno. Ovo što se dogodilo u potonjih 15 godina je najveća tragedija i katastrofa Bosne i Bošnjana u povijesti i mi koji sad živimo smo doživjeli i doživljavamo najveće ruglo i sramotu i trpimo poniženja kakva u povijesti nitko od naših predaka nije. Alija Izetbegović je najveća tragikomedija i najveći bijednik u povijesti Bosne. Istovremeno i SDA-ovci i muslimani ovo razdoblje našeg najvećeg stradanja i sramote prikazuju kao razdoblje našeg najvećeg uspjeha !! Neka mi samo netko dokaže gdje je tu uspjeh? Je li uspjeh to što tri izolirana, međusobno odsječena rezervata očajnika muslimana (šačica ljudi u Sandžaku, šačica u Krajini i kordon suludih i gladnih muslimanskih tjelesa kroz Bosnu) u moru vlaha proživljavaju zadnje raspadanje svoje zajednice i trpe poniženja koja nitko nebi trpio ! Je li to uspjeh što su izdali našu domovinu i umjesto nje sad imamo srpsku i hrvatsku državu u Bosni i ničiju zemlju u Bosni, komad švicarskog sira na kom nastojimo opstati mi, Bošnjani, nekadašnji gospodari Bosne!!!! Je li to povijesni uspjeh što mi sadašnjosti nemamo, nego nam je kroje gazde i što naša djeca budućnosti nemaju, nego nam budućnost zavisi od strategijskih interesa naših gazdi?!! Je li povijestan uspjeh što su jedine karakteristike naših političara na vlasti primitivizam, nepismenost i krađa ?!! Je li uspjeh što naši univerziteti i škole zvrlaju prazni i što se nema sa čime izvoditi nastava i što nauka u Bosni ne postoji i što je doprinos Bošnjanske nauke svjetskoj nauci nula-0 ?!!!! Da, Alija Izetbegović i njegova paščad kao Silajdžić su najveća tragedija i najveće ruglo Bošnjana u povijesti Bosne. Njihovi, međutim, financijski dobici i računi u stranim bankama, nisu ruglo, nego respektabilni!! I o njima strane gazde sve znaju i njihove račune mirno njeguju i-šute!!!

Zbog nesposobnosti tog čovjeka i nesposobnosti njegovih oficira je za svaku važnu kotu u Bosni ginulo u prosjeku po 200 mladića! Naravno, kako bi drugačije i radio čovjek koji je porijeklom sa Ade Ciganlije, koji se uvijek izjašnjavao kao Srbin i koji je u zatvoru dva puta posjećivan od "članova engleske vlade" (MI-6) i koji je iz zatvora oslobođen na peticiju najvećih srpskih četničkih ideologa.

Nakon osnivačke skupštine u Tešnju otišli smo mojoj kući posjetiti moju majku Safetu i sestru Selmu. Iza kuće je zaravan zvana 'Ravna' a s nje se vidi na sve četiri strane kilometrima daleko. Uze mene Alija po običaju podruku i odvede pod jednu trešnju i gledajući u zemlju reče: "Znaš šta je, ja se svega ovog bojim". Ja sam mislio da nisam dobro čuo, pa rekoh: "Šta reče ti". "Ja se svega ovog bojim". "Čega", upitah ja. "Pa ovog, svega. Vidiš ti, narod se digao naveliko, mase su naroda na skupštinama, velika graja i galama, previše je to. Ja sam mislio, k'o nama je dovoljna jedna strankica od kakvih 100 hiljada članova i jedno mjesto u Parlamentu"! Mene obli hladan znoj. "Slušaj, reko', Alija. Vidi od moje kuće sa ovog brda vidiš pet munara, vidi prekrasan krajolik ljepotice Bosne koje više nejma. Za ovu se zemlju isplati boriti i bit Šehid ! Ovo je naša zemlja i ovo je naš narod. Digao se je naš narod, uspjeli smo. Trebaš biti sretan. Vidi, reko' Đulbeharu i djecu sam teslimio njenim roditeljima, Selma se brine za staru majku, ja sam sam, ja sam spreman, ja sam kurban i moji znaju da sam kurban. Ako nisi to isto i ako nisi spreman i ako se bojiš, molim te ostavi se svega dok je vrijeme "! Po običaju, od njega nije bilo odgovora. I dalje gledajući u zemlju udaljio se je. Pogledam oko sebe. Vidim budalu Čengića, po običaju, kleberi se, Adil je ležao na travi i radio gimnastiku, Ismet Kasumagić u jednom kutu sam, tajanstveno i mračno gleda sve oko sebe, ne znam gdje su bili drugi, ali meni se je oko mene okretala moja Ravna. Pogledam još jednom jedinstven krajolik najljepše zemlje Bosne i pomislim: "Ja- Rabbi, mi ćemo sa ovim čovjekom u propast, vidi i ovih budaletina okolo.." i dođe moj rođak Fikret i nešto poče govoriti i prekinu moj tmurni monolog.

HAMDIJA POZDERAC JE BIO MOJ DOBAR PRIJATELJ I HAMDIJA JE MENI LIČNO OBJASNIO ZAŠTO GA JE SMJESTIO U ZATVOR. Kao što znate, Hamdija je poginuo braneći Ustav iz 1974. godine koji je garantirao državnost BiH, a Izetbegović i Silajdžić su uništili taj Ustav praveći od gotove države veresiju i ideju za koju bi se trebalo početi boriti ! Naravno, četnicima je trebala budala koja će praviti muslimansku državicu u Bosni. U POTONJIH 80 GODINA ČETNICI SU SE TRUDILI DA NAĐU DOVOLJNO VELIKE BUDALE u Bosni koji će zagovarati muslimansku državicu. Tokom II svjetskog rata je bio pokret Muhameda efendije Pandže, zeleni kadar, ali nisu uspjeli osloboditi značajniju teritoriju. Eto uspjeli su Izetbegović i Silajdžić napraviti Ničiju zemlju! Kakav je to narod koji trgovima i ulicama daje ime veleizdajnika?! To je samouništavački narod koji je sam sebi izabrao i izbire svoje dželate ! To je ono što ja znam. Ono što ja ne znam, a što sam ga u našem zadnjem razgovoru direktno pitao, a on opet progutao knedlu, jest da ja ne znam da li je bio ucijenjen, potkupljen i da li je to radio planski i svjesno, ili zbog svoje nesposobnosti, ili pak zbog abnormalne ideje o muslimanskoj državici u Bosni. Da je moguća takva državica i da može opstati -ja bi se prvi borio za nju. Nažalost, to nije moguće! No, bez obzira na razloge i vrstu izdaje-posljedica po nas je uvijek ista-gubitak domovine!

2. Kao što sam rekao, Izetbegović mi je u našem zadnjem 4.5 sahatnom razgovoru nudio sve pozicije u vlasti osim njegove-predsjednika, ali je najviše insistirao da uzmem posao ministra inozemnih poslova i stalno mi preporučivao svog Bakira. Ovo govorim zato da odvrtiš film i sjetiš se početka 1991. godine kad se odjednom na TV pojaviše skupina do tada potpuno nepoznatih (Silajdžić, Ganić, mislim Bičakčić, Latići) koja sebe označi muslimanskim intelektualcima i-sjedoše na vlast. Nakon mog razlaza sa Izetbegovićem, Silajdžić je zauzeo moje mjesto. Na brzinu mu je u Zagrebu drug Šabić (KOS) kupio intervju u Vijesniku, a potom 5 minuta na Omladinskoj TV. Čim se momak vrati u Sarajevo, Nikola Gurović se pojavi na TV i proglasi čovjeka muslimanskim publicistom i još što-šta i meni mnogo što- šta posta jasnije!

Smatram da je Haris Silajdžić poslije Izetbegovića drugi po redu izdajnik, ali opasniji od Alije jer je školovan lopov, jer su mu izdaja Bosne i borba za Bosnu jedno te isto, jer nema drugog interesa osim ličnog interesa, podmukao manipulant i nakon 15 godina u politici bez svijesti i ikakva znanja o politici, narodu i domovini, opasan, ne što je bezlična neznalica koja za dobre pare hoće uraditi sve, nego opasan zbog tog što to-MORA! Silajdžić je jedini koji je sudjelovao u svim događajima oko komadanja i propasti Bosne i čak sam pokušavao rasparčati Bosnu i unatoč tome ostao u politici i čak popularan!?

Priznajem javno da je Silajdžić dobrim dijelom moja greška. Uvijek se pojavljivao na skupovima SDA 'odnekud', sjedao uvijek u prvi red ali skroz na kraju i kad god sam sa govornice instinktivno pogledao u tom pravcu vidio sam zavist i mržnju. Odlučio sam ga pokušati izliječiti od te muslimanske bolesti. Na skupštinu u Odžak ga je doveo Muhamed Huković i zamolio me da, budući je to sin imama Begove džamije i da se boji govoriti javno, da ga ohrabrim i najavim. Momak je gužvao nekakav časopis u rukama, nervozno trljao ruke i znojio se. Ohrabrio sam ga. Zamolio sam gospođu Nevzetu Mešović, koja je vodila sastanak, neka ga posebno i kitnjasto najavi, a o njemu sam u superlativima prozborio i ja. Naravno, narod je oduševljeno pozdravio. Momak izađe na pozornicu, profuflja nešto što je napisao i siđe. Publika je u sali šutila. Mislio sam, dobro za prvi put, bit će kasnije bolje. Poslije svake skupštine je bio ručak, ili večera, što se meni nije sviđalo i izbjegavao sam to. Uvijek je bilo mnogo mojih pristalica koji su se htjeli viditi i zagrliti samnom pa tako tada u Odžaku, umjesto na večeru, ja odoh sa mojima u dvorište gdje smo se jaranili. Kad sam se vratio u salu gdje je bila večera da uzmem kaput vidim, momak zasukao rukave, uzeo čitav ovčiji but i grize i šljapće umašćen do ušiju i do lakata. Meni se nešto podvali i pomisli; jesam li promovirao pravog, nešto u ovom čovjeku ne valja! "Gdje ste vi bili, upita on mene"? "Bio sam, reko', u dvorištu, družio se sa mojim jaranima". "Znate šta, reče momak, ja mislim da mi koji smo glavni, da se mi ne trebamo družiti sa narodom"! Potapšao sam budalu po ramenu, rekoh, de se ti lijepo najedi, pa sjedni u kola pa hajde u svoje Sarajvo! Izašao sam vani i zamislio sam se. Prevari mene Muhamed Huković, mislim da će ovaj izrast u veliko đubre! Pogodio sam. Izrastao je u veće đubre nego što sam mogao i predpostaviti! Nakon skupštine u Sarajevu priđe mi i reče da su mu dvojica Srba - Vojislav Maksimović i Aleksa Buha ili nisu dali, ili ne daju da doktorira zato što je musliman i da mu i dalje prave probleme pa bi li mu ja mogao šta pomoći. Koliko je meni rečeno, doktorat mu nije valjao. Ja mislim da je on vjerski fakultet završio u Libijskoj pustinji. Onaj tko je pratio sudbonosne događaje zna šta je sve ovaj čovjek odrađivao i odradio-po naređenju. Kad sam se na zadnjem razgovoru razišao sa Izetbegovićem riječima: "Hvala ti, ja ne želim s tobom sudjelovati u propasti moga naroda i moje domovine kuda ih ti vodiš", znao sam da će jadni i unezvijereni momak sa Bistrika, bez svijesti o zemlji i narodu i državi, tjeran samo bolesnom željom za afirmacijom, zauzeti moje mjesto. Smatram da je tu dobrim dijelom moja greška. Da sam ostao među njima, spriječio bih ga da odradi ono što je odradio.

Haris SilajdžićInače, Silajdžić se je meni dostojno odužio, kao pravi musliman. Počeo se uspinjati na temelju vrijeđanja i blaćenja mog imena. Pravili su političke tribine gdje je glavna tema bilo vrijeđanje mene (moj nećak je prisustvovao i sve zapisivao). Od tada mu počinje uspon. To je jedinstven primjer čak i u povijesti primitivne balkanske politike zato što se nisu kritizirali moji politički stavovi, nego se sa mržnjom napadalo i blatilo moje ime! Naravno, ni taj momak, niti nitko od njih još uvijek živih koji su me tada vrijeđali nisu imali znanja, niti ga imaju danas, da bi zrelo kritizirali nečiji politički stav. Njihova politika je bila i ostala na nivou mahalskih ogovaranja! Ali, kao pametna osoba, pozabavite se malo životopisom tog momka sa Bistrika pa će te se zaprepastiti, a nemojte misliti da je laž ono što o njemu piše Marko Lopušina u svojoj knjizi CIA protiv Jugoslavije. To je čovjek koji je uz Izetbegovića drugi glavni izdajnik jer je sudjelovao u skoro svim dogovorima po svijetu gdje su se po neslužbenim i privatnim vilama sa posrednicima koje nitko od nas nije ovlastio, komadala i dijelila naša domovina, naše njive i naše kuće, da bi tu neslužbenu trgovinu i šverc prenosili u službene institucije da sve legaliziraju. Godine 1993. u podrumu tadašnjeg hotela Holiday INN je drug Silajdžić bio sazvao sastanak jer su se po njegovu mišljenju bili stekli svi uvjeti da se podijeli Bosna i on, je li, baš on, lično treba podijeliti Bosnu. Ludaka je od te nakane spriječio Tunjo Filipović (pitajte Tunju) i Rusmir Mahmutćehajić koji se pridružio Tunji. A Tunjo će Vam usput potvrditi i to da mu je drug Alija u Ženevi, na jednom od brojnih sastanaka komadanja naše domovine, nudio 5 miliona dolara u tašni samo da se izgubi i da ne smeta !

Nakon što nije uspjeo do kraja raskomadati domovinu, Silajdžić se je počeo boriti za domovinu-kad je to postalo profitabilno, naravno. Tako je osnovao tako zvanu Stranku za BiH koja nikad nije imala ni programa ni cilja! Možete li misliti drskosti-osoba koja je izdala i upropastila Bosnu odjednom se počela boriti za Bosnu i narod to prihvatio i čak ozbiljnih ljudi ima u njegovoj stranci. Pa to su enciklopedijski idiotizmi. To ne može nitko, to mogu samo Bošnjani musliman!! Osoba koja se prividno prihvatila borbe za Bosnu kad je nije uspio uništiti, veleizdajnik a po potrebi patriota koji je preživio sve izdaje i dalje ostao u politici, a narod to sve prihvaća i podržava tako zvanu Stranku za BiH! Nevjerovatan narod! Inače, Silajdžić je tipičan SDA kadar sa doktoratom koji prvo treba provjeriti da li išta vrijedi, on viče da je profesor na Filozofskom fakultetu, ali bi trebalo prvo vidjeti na osnovi čega i ima li kakve publikacije, ako ikakve, ali ja vidim da njega na spisku tog fakulteta nema! Eh, onom kome još uvijek nije sve jasno valjda će biti ako kažem još i ovo, a ostalo prešućujem. Svojevremeno meni reče bivši Reis da mu se jednog dana pojavi u uredu Silajdžić i reče da je on od danas njegov novi sekretar, a ni Reis ni iko drugi nisu znali od kuda se ovaj pojavi ni ko ga posla?! Ali momak postade sekretar!

NIJE NAŠE SIROMAŠTVO U DŽEPU, NAŠE JE SIROMAŠTVO U GLAVAMA ONIH KOJIMA SMO DOZVOLILI DA NAS VODE! Narod koji je slijep kod očiju-nije narod !

(nastavit će se...)


13.03.2006.

Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu



NAZAD NA STARTNU STRANICU

Bedrudin Gusic
e-mail: ferhadija078@juno.com

Page Construction: 13.06.2005 - Last modified: 27.11.2011