Make your own free website on Tripod.com

TOP
 

Prof. dr. ROKO MARKOVINA, preddejtonski poslanik/zastupnik SDP-a u Skupštini R BiH, trenutno sveučilišni profesor u Splitu:

"NIJE BILO ALTERNATIVE REFERENDUMU O NEZAVISNOSTI BiH"!



Prof. dr. ROKO MARKOVINA, preddejtonski poslanik/zastupnik SDP-a u Skupštini R BiH, trenutno sveučilišni profesor u Splitu
 

GUŠIĆ: Gospodine Markovina! Iako ste ovih dana gostovali na našoj stranici s jednim opsežnim i nadahnutim prilogom, ja Vam i ovom prilikom želim dobrodošlicu u nadi da ćemo imati još o čemu zanimljivome porazgovarati.

Dr. Markovina: Hvala Vam. Drago mi je da sam, makar sasvim slučajno, stupio s Vama i ORBUS-om u kontakt i da je to rezultiralo, eto, stavljanjem dijela mojih promišljanja na Vaš link, kojega, kako vidim, rado čitaju, a i rado mi se «javljaju». Sada, kad znam za ORBUS, nadam se da ću se, s vremena na vrijeme, javljati, jer imam još dosta toga za reći. Znate, kad čovjek ima 60 godina i kad je nakon svega što nam se dogodilo uspio spasiti «dva prsta obraza» i glavu nekako, kad mu je čitava obitelj na okupu, unatoč svemu što smo prošli u ovih zadnjih 13 godina, znači da je pribran, realan, istinoljubiv, objektivan pa i mudar, ako baš hoćete, a to mu daje snagu za dalju borbu, koja nije i neće biti baš laka.

GUŠIĆ: Vratimo se najprije na devedesete. Iako je Berlinski zid bio srušen prije nego su se desili "prvi demokratski izbori u BiH", neki analitičari smatraju da je SDP nekako olako predao vlast nacionalnim strankama. Šta Vi mislite o tome iz ove vremenske perspektive?

Dr. Markovina: Ja bih počeo odgovor na vaše pitanje najprije mojim doživljajem «raspada» SKJ na 14. kongresu. Nakon što je delegacija SK Slovenije napustila Kongres, pa zatim SK Hrvatske i SK BiH i kada je Milošević, koji je predsjedavao tom plenarnom sjednicom, želio nastaviti Kongres manirom «nema veze-idemo dalje» i kada pok. Stipe Šuvar, kao još uvijek tada aktualni predsjednik SKJ, nije stisnuo petlju pa konačno rekao «popu pop, a bobu bob», makar i po cijenu da ga i ubiju, bilo je jasno da se «nešto iza brijega valja» i da to što se valja ne sluti na dobro. Ja, kao tadašnji član SKJ, koji je u to članstvo ušao u svojoj 27 godini života, kao zreo čovjek, ne upisavši se, već prihvatio, nakon četvrtog poziva da pristupim u članstvo te Partije i nakon što sam, kao nepartijac postao direktorom OOUR-a u Brodogradilištu Split 1973. godine.
Ja, koji sam tada, 1990. godine, bio i član Glavnog odbora SK BiH, znao sam razvoj situacije na 14. kongresu SKJ ne sluti na dobro i da su se stvorile takve razlike u shvaćanjima doktrine Partije, da nema izgleda da se ona ikad više sastavi u jedan homogeni Savez. Naime, smrću Titovom, mnogi su jedva čekali i svim se sredstvima borili da im se slika, umjesto Titove, nađe na prvim stranicama «čitanki», a tom Titu, po svojim ljudskim, moralnim, političkim i drugim kvalitetama nisu bili ni do koljena. Možda je Milošević toga presudnog časa, poučen Titovim legendarnim odlukama u Drugom svjetskom ratu, pomislio da je vrijeme da neki drugi «Prozor noćas treba pasti», i pokušao to sprovesti, a što se, na njegovu žalost, a našu sreću ( i pored svega što nam se dogodilo) jednostavno nije moglo sprovesti. Mislim da je tu bio početak kraja. Sve kasnije bilo je samo posljedica tog uzroka.

A sada da se vratim na Vaše pitanje.

Ne mislim da je SDPBiH olako predao vlast. Čak ne mislim da ju je uopće predao. SDPBiH je, za razliku od drugih sastavnica raspadnutog SKJ iz drugih republika; počev od Hrvatske, gdje je SKH, čini mi se, jedva čekao da vlast preda i da se povuče iz razloga bezbijednosti i zasićenosti tadašnje njegove «vrhuške», ili naprosto, tadašnje vodstvo SKH nije bilo spremno, samo, bez «velikog tate», rješavati nagomilane probleme i socijalne i nacionalne i gospodarske i kreditnu zaduženost i... pa preko Slovenije i Makedonije, gdje je bilo stanovitih otpora, prepucavanja i borbe za vlast(Janša, Georgijevski), pa preko Crne Gore ( gdje su isti iz 1990. i danas na vlasti, čak i uz pomoć «režiranja» izbora u nekoliko navrata), pa sve do Srbije, gdje se Miloševićev režim održavao, pošto-po to i uz pomoć policije, konjanika i nekoliko mrtvih, sve do njegovog kraha i odvođenja u Den Haag; zaista shvatio parlamentarnu demokraciju u punom smislu te riječi, znajući i poštivajući svu kompleksnost i osjetljivost nacionalnog pitanja i suživota u BiH. U Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim tadašnjim republikama, nije, teoretski gledano, ni trebalo biti nekih posebnih problema oko ustroja višestranačja i promjene vlasti, obzirom da su to bile republike s daleko većim «domicilnim» stanovništvom nacionalnosti čije su ime nosile. Međutim, u BiH je to bilo sasvim drukčije. Bosna je bila primjer za udžbenike kako različiti narodi, kulture, vjeroispovijesti i tradicije mogu živjeti zajedno, pa je stoga pojava višestranačja u Bosni bila osjetljivije pitanje nego li u bilo kojoj od bivših SFRJ republika. Pa zar nije i slogan SDPBiH s kojim smo išli na izbore 1990. godine upravo bio na fonu «Dobro jutro, komšija» i «Živjećemo zajedno». Naime, SDPBiH, uvjeren da će NAROD prepoznati svu opasnost koja prijeti izborom nacionalnih stranaka na vlast i da će SDPBiH dobiti većinu glasova na izborima, ušao je u predizbornu kampanju i same izbore vrlo korektno, otvoreno i iskreno, kako to reformiranim socijalistima i priliči. To se, nažalost nije dogodilo. SDP je bio izdan od «mangupa iz vlastitih redova», kao što je to predvidio i Lenjin još 1918. godine. Najveća pogreška, da ne kažem izdaja, učinjena je donošenjem brzoplete odluke na zadnjoj sjednici Skupštine BiH, u sazivu prije izbora 1990. godine (koliko se sjećam da je predsjedavao rah. Zlatan Karavdić, da je predsjednik Ustavnog suda bio pok. Milan Škoro, a trećeg (Hrvata) se trenutno ne mogu sjetiti) da se u Bosni dopusti osnivanje i nacionalnih partija. Višestranačje se moglo izvesti u Bosni i bez stvaranja nacionalnih partija, upravo iz razloga opasnosti od pokušaja stvaranja dominacije jedne nacionalnosti, u višenacionalnoj zemlji. Jer, tada je u Bosni bilo 43% Muslimana, 32% Srba, 19% Hrvata, mislim oko 11% Jugoslavena (koji i nisu bili nacija, već uglavnom žitelji iz miješanih brakova, kojima nacionalnost, iako pisana po očevoj nacionalnosti, nije predstavljala nešto posebno da bi je nosili na «transparentima», a za koju, kako ja to za sebe kažem, nisu bili «ni krivi-niti zaslužni»), i preostali procenti do 100% bile su druge nacionalnosti.

Da zaključim. SDPBiH je želio demokratskim načinom ući u višestranačku borbu za vlast i ušao je, ali ne procjenjujući objektivno, ne samo snagu nacionalnih stranaka, već i njihove moguće udarce «ispod pasa», i bio je prilično uvjeren da će dobiti izbore i ostati na vlasti, siguran da će NAROD biti svjestan tog povijesnog trenutka za BiH i glasovati za građansku opciju. Stoga je i išao na izbore udružen sa tadašnjim Socijalističkim Savezom i sasvim novim imenima svojih nositelja lista, imenima koja su u BiH tada nešto značila u regijama iz kojih su delegirani. Spomenimo se samo rah. Kasima Begića, Bore Bjelobrka, Tatjane Mijatović-Ljujić (iz Sarajeva), Adema Ibrahimpašića (iz Bihaća), Mirsada Đape (iz Brčkog), Krstana Maleševića (iz BanjaLuke), Rusmira Agačevića (iz Travnika)...i tako redom sve do moje malenkosti iz Mostara. Računali smo optimistički na 30% glasova, realno je bilo očekivati 25%...a dobili smo samo 16%. Zašto?
U pitanju je bila, najprije, velika neregularnost izbora i izdaja, kao što sam već rekao, kako od strane Ustavnog suda BiH, tako i od Republičke komisije za izbore. Ni jednu primjedbu o neregularnostima izbora Republička komisija nije unijela u zapisnik, a danima su njezini članovi,poslije izbora, pričali o njima. I danas se sjećam da sam osobno bio prvi govornik na prvoj sjednici Skupštine i postavio zahtjev za dopunu dnevnog reda pitanjem o regularnosti izbora, što se, preglasavanjem nije prihvatilo. Izdaja je bila i unutar SDPBiH. Dobar dio članova SDPBiH, naglo je promijenio dresove. I neki na visokim funkcijama, kojih je bilo manje, ali i u općinskim odborima, kojih je bilo znatno više, i to u pritaji. Primjera radi, Ejub Ganić je bio delegat SDPBiH na 14. kongresu, a našao se na listi SDA... ili, zar je moguće da regularnim izborima u Titovom Drvaru na izborima pobijedi Franjo Boras (HDZ) iz Mostara, za kojega ja, kao mostarac i «raja» nisam ni znao da postoji, a kamo li da sam ga poznavao, ili zar je moguće da u Sarajevu, na «Ciglanama»-ekskluzivnom naselju u centru grada, gdje je stanovala uglavnom politička i vojna «krema» BiH, stranka SDS dobije 90% glasova, ili da su u Mostar autobusima i kamionima dolazili «radnici na terenu» i glasuju na način da, recimo, u Vrapčićima (na istočnoj strani Grada), gdje je živjelo 20-tak % Hrvata, premoćno pobjedi na izborima HDZ, a koje je naselje, baš od «Hrvata» gotovo do temelja spaljeno 1992., nakon što je HVO prešao na tu stranu, tjerajući četnike i tzv. JNA u junu 1992., a koje četnici, prilikom bježanja nisu spalili. Osobno sam se u to uvjerio.

Nečuveno.
Pored toga, mi smo u SDPBiH računali, u svojoj iskrenosti i vjeri u zaista demokratske izbore, da će se na izborima, za razliku od ranijih izbora u jednopartijskom sustavu, glasati, konačno, za ljude i stoga smo išli s novima i najkvalitetnijima. Ali, nastavilo se glasati za stranke...a što se ponavlja i dan-danas.
Da nije SDPBiH, posebice Nijaz Duraković, kao predsjednik s velikom karizmom, posebice nakon odvođenja delegacije sa 14. Kongresa SKJ, mislio iskreno da je najbolji kriterij za izlazak na izbore rezultat dosadašnjeg rada, poštenje i morala novih ljudi na listama i da se izbori mogu dobiti i pošteno...mene ne bi nikada dopalo biti nositeljem izborne liste SDPBiH za Hercegovinu. Ali, NAROD je očito htio promjene, nakon 55 godina vladanja jedne partije
i...na žalost, dobio je te promjene koje su mu se «o glavu razbile». S druge strane, znajući za neprirodnost, antagonizam i neodrživost novovladajućeg nacionalnog trojstva, koji je u koaliciji zasnovao vlast nakon prvih višestranačkih izbora 1990., SDPBiH je rezolutno stao na stajalište, predviđajući što će se na koncu dogoditi, da ne participira u vlasti, ne želeći na sebe preuzeti odgovornost raspada BiH, koja je prijetila, već da će biti parlamentarna opozicija, koja će argumentima pokazivati vladajućem trojstvu svu besmisao njihovih odluka. Pa samo sam se ja 18 puta izlazio za govornicu, dok nisam uspio uvjeriti Vijeće građana da ne prihvati Prijedlog zakona o osnivanju nacionalnih sudova. Naime, bila je ponuđena stupidna ideja da se sudstvo formira na način da Srbin sudi Srbinu, Musliman - Muslimanu, a Hrvat - Hrvatu,( kao da onih drugih uopće nema) i kao da je pravo i pravda - tržnica, pa ćemo prodati jednome po jednoj , a drugima po drugoj cijeni...
Koliko mi je poznato iz povijesti, to je bila jedina predaja vlasti i promjena sustava, do tada, bez kapi prolivene krvi!

GUŠIĆ: Šta je bila alternativa bh. referendumu o nezavisnosti u ono vrijeme i u onakvim okolnostima te kakve bi posljedice po BiH bile da se nije desio referendum?

Dr. Markovina: Po mojem sudu, a bio sam nazočan onoj famoznoj sjednici Skupštine BiH koja je trajala do 5 sati ujutro, kada je Radovan Karadžić zaprijetio za govornicom da «ako izglasate referendum o nezavisnosti BiH
nestaće s lica zemlje jednog naroda» i kada je, nakon izglasavanja, povukao poslanike SDS-a iz Skupštine u kojoj se nikada više nisu pojavili...nije bilo alternative. Kako se «trojstvo» na toj sjednici raspalo, a neprirodno je bilo i sastavljeno (povezivala ih je samo želja za vlašću kojoj nisu bili dorasli i mržnja prema svemu što nije bilo izrazito nacionalno) i nije moglo opstati na dulje vrijeme, struja pok. Mate Bobana u HDZ-u, za razliku od struje Stjepana Kljujića, bila je uz Karadžićevu ideju, tj. da se po teoriji «noga i pripadajuće zemlje» Bosna raspadne i da se «srpska noga-srpska zemlja» pripoji Srbiji, a «hrvatska noga-hrvatska zemlja» pripoji Hrvatskoj. Jedino su Muslimani i građanski određeni pripadnici drugih naroda bili za nezavisnu BiH. Malo tko zna da su, uvidjevši svekoliku opasnost od totalnog raskola, franjevci Bosne srebrene (fra Petar Anđelović, fra Marko Oršulić, fra Luka Markešić, fra Ivan Bubalo...) sa dijelom sarajevskih Hrvata-intelektualaca ( među kojima nije bio niti jednog iz HDZ-a) sazvali u Sarajevu 06.02.1992. Forum Hrvata intelektualaca, za koji sam i ja dobio poziv i kojemu sam nazočio (pored mene, iz SDPBiH je bio još samo Gradimir Gojer iz Sarajeva), sa svrhom «artikuliranja politike hrvatskog naroda u BiH» i na kojemu smo donijeli deklaraciju «da je BiH država i hrvatskog naroda i da hrvatski narod u ovom povijesnom trenutku mora izaći na referendum i izjasniti se za cjelovitu i suverenu BiH, ravnopravnu zajednicu svih naroda i narodnosti koji u njoj žive», usprkos nastojanjima Bobanove struje u HDZ-u da tomu ne bude tako. I samo zahvaljujući većem dijelu katoličke crkve, koja je nedjeljama, na misnim slavljima, napućivala Hrvate vjernike na izlazak na referendum, referendum je uspio, obzirom da se ( pored Muslimana) i velika većina Hrvata odazvala referendumu i glasovala ZA. Članovi i simpatizeri SDS-a, kako je poznato, nisu se odazvali i nešto kasnije su organizirali svoj
tzv. PLEBISCIT i na njemu se, gotovo 100% izjasnili PROTIV.
Tu je Bosna pukla po svom najtananijem šavu.
Međutim, da se referendum nije dogodio, odnosno da je rezultat glasovanja bio PROTIV samostalne suverene i nezavisne BiH, ona bi se, najvjerojatnije raspala na način da bi se općine, sa većinskim stanovništvom srpske i hrvatske nacionalnosti ( i s većinskim članstvom u nacionalnim strankama SDS i HDZ, a što je i bio skroviti cilj) izjasnile za pripajanje Srbiji, odnosno Hrvatskoj, a one «miješane» općine ili one sa većinskim muslimanskim stanovništvom, bile bi protiv i tu bi se iznova dogodio rat, samo možda manjih razmjera i ne ovako svirep, kao što je bio ovaj.
Čini mi se i danas, kao što sam to govorio i u ono vrijeme, da je bilo najprimjerenije i jedino ispravno rješenje u tom času, a kao prijelazni
oblik uređenja BiH, bez rata, KONDOMINIJSKO uređenje države, u kojem bi se
(obzirom da su se Srbi i Hrvati iz nacionalnih stranaka «bojali muslimanske dominacije» u novoj državi, a rah. Alija Izetbegović nije im ulijevao neko posebno povjerenje, makar da im je bio partner u vlasti) odluke o svim ključnim pitanjima države vezanim za prava naroda, vojske i vanjske politike, donosile u Sarajevu, uz suglasnost sa Beogradom i Zagrebom, kao garantima opstojnosti i jednakopravnosti Srbima i Hrvatima u BiH.

Još je jedan detalj potrebno ovdje naglasiti.

Mi iz SDPBiH smatrali smo da je potrebno razgovarati s tadašnjim zapovjednikom Bosanske vojne oblasti ( čini mi se da se zvala VI vojna oblast), generalom Kukanjcem, koji se, za razliku od drugih i tadašnjeg vojnog vrha, činio normalnim čovjekom, a što sam razabrao
kroz nekoliko razgovora kojima sam i sam nazočio tih dana, dati njemu kao i svim pripadnicima tzv. JNA u BiH, koji to žele, sve sigurnosne i materijalne garancije kako bi se stvorili preduvjeti da tadašnja JNA u Bosni, pod njegovim zapovjedništvom, postane regularna Armija BiH sa svim oruđima i oružjima ( kojoj su se, kasnije, kad je već «puklo», priključili neki visoki časnici JNA). To smo predlagali rah. Aliji Izetbegoviću, što je on glatko odbio, vjerujući valjda da će novac dobijen od «islamskih zemalja», a i njihovi dragovoljci, kasnije nazvani «mudžahedini», biti dostatni da se barem dio Bosne, uz njihovu pomoć, oslobodi i tako stvori, ako ništa drugo, barem «treći entitet», a što je «Daytonskim bezrazumom» konačno otpalo kao mogućnost. Prilog ovoj mojoj tezi su i transparenti i grafiti, koji su se tih dana javljali po Sarajevu i Zenici tipa «Potpiši Alija, pa nek' je k'o avlija», a koji su time podržavali Alijin potpis u Daytonu, naivnog uvjerenja da bi se mogao dobiti i taj
«treći entitet», do rata najmnogoljudnijeg naroda u BiH.
Ja znam da rah. Aliji Izetbegoviću nije bilo lako, da je on, onakav kakav je bio, pogotovo kao istinski vjernik, zaista učinio sve, onako kako je mislio da će biti najbolje, ali to ga ne opravdava i ne oslobađa odgovornosti za sve što se kasnije dogodilo. Sjećam se istupa Ibrana Mustapića, zastupnika iz Srebrenice, i u početku najradikalnijeg SDA-jurišnika, koji je tih «daytohskih» dana, javno za govornicom Skupštine BiH, nakon što se spasio sa dijelom srebreničana, pješačeći i gladujući danima po planinama Istočne Bosne, pokušao pojasniti što se tamo dogodilo i prebaciti glavnu odgovornost na vrh SDA, ali su ga ostali zastupnici SDA «zabaluhali» i gotovo proglasili ludim, a on je nakon toga napustio Skupštinu i nije se više pojavljivao, niti je glasovao.
Znam da je lako sada, sa ove vremenske distance, dest godina poslije, «biti pametan» i elaborirati što bi bilo-kad bi bilo, ali vam pokušavam pojasniti da je i tada bilo drukčijih mišljenja, dijametralno suprotnih od onih koje je zvanična vlast i politika sprovodila, a koje je trebalo barem saslušati, ako ne i poslušati.

GUŠIĆ: No, desio se referendum, pa potom krvava agresija na našu domovinu. Svijet je već tada umiješao svoje prste, tražeći od predstavnika žrtve da sastanci po kojekakvim ženevama i drugdje sa predstavnicima pobunjenika. Da li je trebalo već tada popuštati pred pritiscima nečasnoga moćnog svijeta i sjedati za isti stol sa Karadžićem, Mladićem, Bobanom i inima?

Dr. Markovina: Pok. Mate Boban je, barem privremeno, priznao poraz svoje struje i njegovi su «sljedbenici» nastavili obnašati svoje dužnosti u Skupštini BiH, sad, koliko iskreno...nisam siguran, za razliku od Radovana Karadžića i njegovih «sljedbenika», koji je decidirano izrekao onu užasnu prijetnju o «nestanku jednog naroda s lica zemlje». Ali, držim da je svaki pregovor, ako ima, ima smisla i izgleda da spriječi rat, bolje rješenje. Ako ništa drugo, dobit će se na vremenu! Znamo onu priču o dva jarca na brvnu. Ni jedan nije htio popustiti i potukli se i...oba se strovalila u rijeku i...potopila se. Dakle, trebalo je sjedati za stol, ali nije trebalo popuštati. Ni u kojem slučaju. Tu je neodlučnost i nedosljednost rah.
Alije Izetbegovića došla do punog izražaja. Po mojem sudu nisu najveći krivci za exodus i najveća stradanja muslimanskog naroda ( pa i mene i moje obitelji i svih onih sličnih meni, napokon) ni Boban, ni Karadžić, ni moćni nečasni svijet...već rah. Alija Izetbegović ( okružen ljudima nedoraslim povijesnom trenutku, osim Harisa Silajdžića, kojega i nije slušao i koji ga je, kasnije napustio osnovavši novu Stranku za BiH) i SDA i njihova «politika – bez politike». Da je, kojim slučajem, pozvao na suradnju pri odlukama upravo Harisa Silajdžića, Nijaza Durakovića i neke sarajevske intelektualce, umjesto svojih «sitnih igrača» te vrha MBO (Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića) i Rasima Kadića, koji je tu zaista bio marginalac; ili pak da je u presudnim trenucima znao prepoznati istinske bosanske domoljube, bilo koje «fele»- ali građanski nastrojene i angažirati ih u konačnim pregovorima, čini mi se da bi se sve drukčije odvijalo, a i skinuo bi veliki dio odgovornosti sa sebe i
svoje stranke SDA. Jer, mora se znati da su svi svjetski «namjesnici», posebice Karl Buildt i Ričard Holbrooke, koji su se u BiH tada pojavljivali, imali zadaću sprovesti tek «prvu varijantu rješenja», a koja je u pravilu i najlakša za njih, ali su, zasigurno, kao prokušane svjetske diplomate, u svakom rukavu imali bar po još jednu, rezervnu soluciju. Rah. Alija Izetbegović to jednostavno nije bio u stanju prepoznati niti dokučiti. S druge strane, morao mu je dovoljan argument biti slučaj sa Mostarom, gdje su ga njegovi koalicijski partneri na vlasti iz 1990. dva puta izdali. Naime, u Mostaru su bila dva rata. Jedan u travnju 1992. kada su pročetnici iz SDS-a, potpomognuti s tzv. JNA napali Grad i rušili ga i drugi u svibnju 1993. kada su proustaše iz HDZ-a također napali Grad, dobar dio porušili ( uključivši i Stari most- jedini od 5 mostova koji je ostao i osnovali vlast na zapadnom dijelu. U prvom ratu Grad su oslobodili zajedničkim akcijama tadašnja Teritorijalna obrana BiH (
kasnije pretvorena u Armiju BiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), da bi se drugi rat vodio između HVO i Armije BiH i rezultat je do danas ostao «neriješen». Crta razgraničenja na Bulevaru, koja dijeli i danas nekad uzoriti Grad na istočni i zapadni dio...i već deset godina nema pomaka.

GUŠIĆ: I onda, 21.novembra 1995. desi se Dayton i iz njega aktualni Ustav naše zemlje. S obzirom da vas - tadašnje poslanike/zastupnike najvišeg državnog zakonodavnog tijela "niko nije pitao", može li se takav pravni dokument smatrati legalnim i legitimnim? Kako mu, kako bi mi Bosanci rekli - dohakati?

Dr. Markovina: Već sam tada, za govornicom Skupštine BiH, govorio o svom besmislu Daytona i nazvao ga «bezrazumom», umjesto sporazumom. Po Ustavu BiH, kojega smo m, kao najviše državno tijelo, donijeli prije rata, još 1991., nitko nema pravo otuđiti ni jedan pedalj Bosne i Hercegovine, a sve odluke o svim značajnim pitanjima, posebno političkim, za državu donosi Skupština. Nas o tom daytonskom aktu nitko ništa nije pitao prije neg li je donešen, a onda su nam ga podastrli da se o njemu izjasnimo, s idejom da se tek nakon toga potpišu aneksi u Rimu i Parizu. To je bilo čisto kršenje Ustava i tu je glavna osnova za njegovo poništenje.
Općenito mislim da bi se tom Svijetu, počev od Den Haaga, pa
preko Parisa i Londona sve do Washingtona, morala pojasniti Bosna kakvu je poznamo i ispričati cijela istina, analitički i pošteno, ne s isključivim ciljem da se nekoga osudi ( makar da svatko mora platiti za svoje grijehe i zablude) već da se više nikada ne bi ponovilo.
Još nešto! Mi smo ( mislim na vojsku koja je branila BiH) u to doba bili u značajnoj vojnoj prednosti i da nas je bilo pustiti još par mjeseci, držim da bismo Bosnu oslobodili sve do Drine, pa i dalje. Možda se baš zbog toga i umiješao taj «nečasni moćni svijet». Jer, ne smijemo zaboraviti da je tzv. «srpski lobi» jedan od najutjecajnijih diljem svijeta i da je apsolutno stao uz projekt «svi Srbi u jednoj državi».
Što se tiče konačnog «dohakavanja» tom «bezrazumu», mislim da će suđenje u Den Haagu, kada bude završeno, za to biti temeljna osnova. Drugim riječima, kada se završe sudski procesi
Miloševiću, Šešelju, Prliću, Praljku, Ćoriću, Gotovini i ostalima...a vjerojatno i Karadžiću i Mladiću, kad budu uhvaćeni, te kada se ustanove i osude sve zlouporabe i lopovluci današnjih čovića, ivaniša, dodika, izetbegovića, belkića i ostalih na domaćim sudskim procesima i oduzme bespravno stečena imovina, kada se vrate nakaradno urađene privatizacije i velikih i malih poduzeća u BiH, tj. kada pravo i pravda zaista to budu, a bit će, kad-tad, tj. kad se i ako se dozna prava istina, pojasnit će se, konačno, tom Svijetu sva podlost «projekta iz Karađorđeva», na kojem je, to je sasvim jasno, bila dogovorena podjela Bosne i pripajanje jednog dijela Srbiji, a jednog Hrvatskoj, a na štetu najmnogoljudnijeg naroda. Jasno je da su i Milošević i Tuđman bili apsolutno svjesni da taj Svijet o kojem govorimo, jednostavno nije dopuštao i neće dopustiti stvaranje jedne nove «islamske države» u predvorju Europe, a koja je, barem po njihovom shvaćanju i tumačenju tadašnje politike krah Alije Izetbegovića, bila na pomolu.
I konačno, dvije riječi o homogenizaciji naroda u BiH. Po mojem sudu, a dosta sam objektivan i kao čovjek - tehnički «udaren», već krajem 1991. oko 90% srpskog življa u BiH je bilo, što javno- što tajno, za, uz ili u politici SDS-a; oko 80% hrvatskog življa je bilo za, uz ili u politici HDZ-a, a tek oko 50% muslimanskog življa je bilo za, uz ili u politici SDA. Da nije tomu tako, zar bi postojao SDPBiH, Reformisti, Liberali, pa i MBO i ostale stranke koje su nicale kao gljive poslje kiše (zamislite stranke Armina Pohare...najprije Stranka miješanih brakova, pa Muslimansko-hrvatska demokratska stranka, pa...o drugima da i ne govorim). Bez većinskog muslimanskog, kasnije bošnjačkog članstva, građanske provenijencije i ono malo preostalih-slobodoumnih članova iz druga
dva naroda, te ostalih iz nacionalnih manjina, ove bi stranke bile gotovo beznačajne. Međutim, kada je nastupio rat između Hrvata i Muslimana 1993. konačno je nastupila homogenizacija Muslimana-bošnjaka koji su ostali u BiH, pa se, velika većina stavila pod okrilje SDA, jer nije imala drugog izlaza i ta homogenizacija, iznuđena pokušajem istrebljenja Muslimana od strane oba dojučerašnja partnera u vlasti iz 1990. godine, došla je kao zadnja, a samim tim je i nekako najjača. Čak se to odrazilo i na dobar dio članova građanskih stranki...Pa zar nije Nijaz Duraković prihvatio biti nositelj liste Stranke za BiH Harisa Silajdžića na zadnjim izborima, što je, u normalnoj situaciji,nezamislivo, neprirodno i gotovo nemoguće.

GUŠIĆ: Svjedoci smo aktualnih pritisaka Amerike i EU da se promijeni važeći Daytonski Ustav. Po onome sto je ponuđeno i u Washingtonu potpisano kao osnov za daljnje pregovore, sve se vrti oko čiste kozmetike. Srbima iz RS su i ovoga puta dodijeljene bijele figure. Ići će sa svojim minimalističkim prijedlozima da bi se na kraju cementiralo krvavo životno djelo njihovog vođe Karadžića, njegovog još krvavijeg mentora sto 4,5 godine obitava u Hagu, te Clintona, Holborooke-a. Zašto ni današnjoj Americi nije stalo do radikalnijih ustavnih promjena u BiH,odnosno zašto tolerira daljnje postojanje zločinačke tvorevine, tog karcinoma u bh. tijelu - Republike Srpske?

Dr. Markovina: Ameriku danas, kao uostalom i u onom vremenu, ne zanima ni BiH, ni dobrobit njezinih građana. Sve što je radila, radila je kako bi potvrdila svoj status «prvog svjetskog policajca», a dobila je, dozvolivši, na sreću, naseljavanje stručnjaka iz BiH, 1992 i 1993., sveučilišne profesore, sjajne stručnjake, vrijedne radnike i...lojalne građane, kakvi su, uostalom i bili dok su živjeli u BiH, a da u njih nije uložila ni dolara. Stotinjak samo mojih prijatelja i moje «raje» iz Mostara, koji su, na njihovu sreću otišli u Ameriku, danas su uspjeli poslovni ljudi. Baš svi. To je jedan par cipela...interes. Drugi par cipela mogao bi se svesti na to da oni nisu mogli shvatiti što se to tamo, u nekoj Bosni, dešava. U svim ratovima do sada oni su ratovali u svrhu zaštite svojih interesa. U Bosni tih interesa nisu imali, pa im je onda, idući linijom manjeg otpora, najlakše bilo, prihvatiti tezu, koju je Ričard Holbrooke prihvatio uvjeravan i uvjeren od strane Slobodana Miloševića o «građanskom ratu» u Bosni i pored svega što se događalo, posebice u Srebrenici, Žepi, Mostaru, Bijeljini i drugim mjestima...i 1992. i 1993. Kad su shvatili da su pogriješili, onda su napali Srbiju i granatirali je, kako bi, kao «pokazali zube», )a Daytonskim «bezrazumom» zacimentirali stanje koje je agresija donijela)....I ništa, osim rušenja nisu postigli. A što se tiče EU...njihovi su vojnici i časnici u Bosnu došli silom, za dobre novce i jednostavno nisu željeli ginuti za tuđu «pravdu». Kad bi vidjeli da je «stvar» postala ozbiljna ( poput one u Srebrenici, a i u nekoliko navrata u Mostaru, u kojemu sam bio svjedok događanja i 1992. i 1993.) oni bi se povukli i pustili da «jači - tlači». Jednom prilikom, u svibnju 1992. u periodu najvećeg granatiranja Mostara od strane četnika i JNA, došli su mi, kao zapovjedniku Civilne zaštite Mostara, predstavnici europskih promatrača i UMPROFOR-a i rekli da je za njih situacija «preopasna» i da se oni povlače prema zapadu, uz «utješnu» napomenu da će se vratiti kad se situacija smiri. Ja sam im tada odgovorio da je njihovo povlačenje sramotno i da, kad se vrate, možda nas više neće biti među živima, ali sam ih tada zamolio da barem budu dovoljno hrabri pa da svjedoče istinu...tj. da iskreno kažu tko je koga napadao i ubijao, odnosno s koje strane i na koju su stranu dolaze granate i tko je od njih ginuo.
Danas čitam da je Nizozemska, čiji su vojnici u sastavu međunarodnih snaga «branili» Srebrenicu s francuskim generalom Morillonom na čelu, i od čije je «obrane» izgubilo živote više od 8000 ljudi, prikupila 9 miliona EUR za pomoć i obnovu Srebrenice. To je inkarnacija licemjerstva. 9 miliona EUR za poklanih 8000 ljudi...to je EU- nadoknada. Ali, barem ih peče savjest. Barem su ovim činom priznali svoju tadašnju nemoć, strah i pogrešku.
U jednom svom tekstu sam, nakon drugog rata u Mostaru 1993., napisao i jednu misao, na koju sam zaista ponosan:»Sve je isto u gradu mog djetinjstva, samo što se lani ovaj mjesec zvao maj, a ove se godine zove svibanj», aludirajući na razliku samo u nazivu mjeseca u jeziku rušitelja grada. To je zaista bila i jedina razlika. Sve ostalo bilo je isto...granate, rušenje, skloništa, glad, krv, mrtvi...

Da zaključim: Amerika i EU, ako bi se danas uhvatili radikalnijih ustavnih promjena u BiH, morali bi se suočiti s novim neugodnostima, a možda i primjeni sile u tzv. Republici srpskoj, a i morali bi «skočiti sami sebi u usta», te priznati sve svoje pogreške i zablude iz vremena stvaranja Daytonskog bezrazuma 1993., a to im se ne da i za to nemaju interesa. To je, u neku ruku i logično, jer, zašto bi njihovi ljudi stvarali red i eventualno ginuli, kad taj red, tamo neki «balkanci» ne žele...a ne žele ga, jer bi sadašnji «lideri», kojih 1990. godine nije bilo nigdje «na mapi» i koji su sve što su do sada radili, radili u interesu «samo svojih džepova», najprije ostali bez tih «privilegija», a onda, s vremenom i odgovarali zbog toga što su učinili- to što su učinili. «Povijest je učiteljica života» i uči nas, a oni to dobro znaju, da je «sve što je bilo- to je i prošlo», da je «sve u svoje vrijeme i svaka sila za vremena», ali uči nas i tomu da se nakon svega mora ipak «podvući crta i sve zbrojiti». Sve. Ne mogu se oteti dojmu, a to sam govorio i za skupštinskom govornicom BiH svojedobno, da je «ovo vrijeme loših đaka»! A loši đaci, ako iz povijesti nisu ništa naučili, ona im se mora ponoviti. Neumitno. Samo nesreća je u tome što se ponavlja svima, pa samim tim i dobrim đacima.

GUŠIĆ: Kako vidite ulogu današnjeg SDP-a i njegovog lidera Zlatka Lagumdžije na bh. političkoj sceni, posebno u kontekstu obnašanja vlasti prije posljednjih izbora, te pregovora o ustavnim promjenama?

Dr. Markovina: Sa Zlajom (Lagumdžijom) sam se politički razišao nakon isteka mandata 1996., kada sam mu jednim dopisom pojasnio zašto više ne želim biti član SDPBiH. Posebno je sa mnom razgovarao i Nijaz Duraković i Zlatko Lagumdžija i moj prijatelj Boro Bjelobrk. Ja sam to odbio. Naime, činilo mi se nekorektnim i neprimjerenim da se sa mnom, o tako značajnoj funkciji razgovara telefonom, umjesto par dana ranije, u Sarajevu...usmeno. Pored toga, obzirom da sam protjeran iz Mostara 1993., bez ikakve i ičije zaštite (SDPBiH se nije ni jednom riječju o tome oglasio, niti tražio od vodstva HDZ-a bilo kakvo pojašnjenje i intervenciju) te da sam nastavio stvarati svoju egzistenciju za sebe i obitelj u drugoj zemlji (u Korčuli, u Hrvatskoj i pored raznih ponuda iz Francuske, SAD i Kanade), iz koje sam, uzimajući opravdano odsustvo u firmi u kojoj sam radio, redovito odlazio na svaku sjednicu Skupštine BiH, činilo mi se i ne principijelnim i pokvarenim da zastupam NAROD u BiH, a da s njim ne dijelim « ni koru kruha, ni šaku soli» i da o stanju u Državi saznajem iz novina ili putem telefona. Nakon mojeg odbijanja, oni su rehabilitirali pok. Jolu Musu, mog ratnog suborca i sjajnog čovjeka i postavili ga za nositelja liste.
Nakon što je «skinuo» Nijaza Durakovića s mjesta predsjednika SDPBiH i na značajna mjesta u stranci postavio «svoje» ljude, što, uostalom rade i drugi predsjednici stranaka, Zlatko Lagumdžija se počeo polako udaljavati od temeljne ideje socijal-demokracije. Uvidjevši to, jedan dio je prešao tzv. «reformiranim reformistima», stvarajući tako Bešlagićevu i Tokićevu Uniju socijal-demokrata, a zna se da svako cijepanje, bez obzira iz kojeg razloga se događalo, slabi i samu ideju i njezine izglede da pobijedi na izborima. Za razliku od Nijaza Durakovića, koji je bio u Predsjedništvu stranke, dok sam ja bio u njemu, prvi među jednakima, Zlatko Lagumdžija je neprikosnoveni «vladar u stranci» i tek poneki imaju pravo izraziti svoje neslaganje s njegovim postupcima, a da im se ništa ne dogodi (Boro Bjelobrk, Bogić Bogićević, Gradimir Gojer...). Kada je Alijansa došla na vlast u BiH, računao sam da je konačno došlo vrijeme stvaranja osnovnih pretpostavki da se Bosna počne uređivati kao prava građanska država. Posebno sam bio sretan što je akademik i veliki stručnjak i čovjek, Božo Matić, bio postavljen za Premijera. Ali, on je izdržao sa Lagumdžijom samo nekoliko mjeseci. Dolaskom na vlast, Lagumdžija se počeo narcisoidno ponašati, što mu nije bila odlika do tada, poput Luja XIV « Država-to sam ja», a i počeo je s političkom trgovinom, koja je bila van pameti. Naime, kako se može opravdati da jednog od najvećih «jastrebova» HDZ-a iz Čitluka, i glavnog «preprodavača» dinara iz Hrvatske u BiH 1992.(kada je Hrvatska ukinula dinar kao valutu, a u BiH je još uvijek vrijedio) Milana Čolića, postavi na mjesto predsjednika SDPBiH u Čitluku i da mu se osigura mjesto u vlasti Alijanse, kao pomoćnika ministra jednog Ministarstva, a bilo je još masu sličnih, nelogičnih poteza.
Iako potomak dičnih roditelja - ateista, kao «američki đak»-doktorand, on na prvoj komemoraciji srebreničkim žrtvama u Srebrenici, prije nekoliko godina, zajedno s rah. Alijom Izetbegovićem, «uči fatihu», a ne zna je «učiti»,(što bi, da nije žalosno, bilo smiješno) i što je zabilježila televizija, umjesto da, s dužnim pijetetom, sasluša «učenje» i dostojanstveno se pokloni žrtvama. Takav Lagumdžija želi danas, u pregovaračkom timu, kao vrstan znalac američkog - engleskog jezika, dominirati, bez obzira kakav se rezultat postigao. Njemu je tzv. «Republika srpska» realna pretpostavka za razgovor i sad je pitanje samo kako će se ostala dva entiteta priključiti i kako će funkcionirati novi ustroj Predsjedništva. Ne bih ga kvalificirao kao izdajnika BiH, on za to nema čak ni hrabrosti, ali da je «politički šminker»- to je sigurno.

Međutim, ako se Bosna uredi na principima federacije bivše SFRJ, kao centralistička država triju entiteta, a za šta se on, po mojim spoznajama zalaže, onda je definitivno više neće biti.
Po mojem sudu, Bosna se mora urediti kao građanska država, s punim ovlastima lokalne samouprave, nipošto ne na razini nacionalnih regija ili kantona (županija)...uostalom, to je bila Karadžićeva ideja od samog početka po, kako on reče «Švajcarskom modelu», što se do sada pokazalo kao nefunkcionalno, neprimjereno i poražavajuće rješenje, već na razini jakih zajednica općina, ili, ako baš moraju biti kantoni (županije), onda oni moraju biti osnovane samo na ekonomsko-razvojnim, infrastrukturno-prometnim, urbano-gravitacijskim i povijesno-tradicionalnim kriterijima. Ja novi (i konačni) ustroj RBiH vidim ovako:
1. Vlast treba biti podijeljena između centralnih organa vlasti u Sarajevu
(vanjski poslovi, obrana, monetarna politika, zaštita ljudskih prava i sloboda i državljanstvo)i novoformiranih jedinica samouprave ( unutarnji poslovi i sve ostale funkcije).
2. Zakonodavnu vlast bi trebalo osnovati na razini Doma građana i Doma kantona (županija) s paritetnim sastavom naroda u BiH. Na razini kantona-županija zakonodavnu vlast treba imati jednodomna skupština, sastavljena po nacionalnoj strukturi iz popisa 1991.
3. Izvršnu vlast bi trebali obnašati Predsjednik, potpredsjednici Republike i Vlada, zastupljeni iz sva tri naroda, po sistemu parlamentarnog, a ne predsjedničkog ustroja.

4. Predsjednik, uz suglasnost oba potpredsjednika (koji se ne rotiraju za vrijeme trajanja mandata, već se na svakim narednim izborima bira predsjednik druge nacionalnosti) imenuje mandatara Vlade, a Vladu bira Skupština na prijedlog mandatara, s tim da u istom mandatu Predsjednik Republike, predsjednik Skupštine i predsjednik Vlade ne mogu biti iz jednog naroda.
5. Izvršnu vlast na razini kantona – županija čine Guverner (Župan) i Vlada.
6. Međunarodno – pravni subjektivitet Republike BiH treba biti određen Ustavom, u kojemu trebaju biti točno određene ovlasti i garancija prava kantona (županija). Međutim, temeljne postavke moraju biti:
- RBiH je građanska i sekularna država, zasnovana na višestranačkoj parlamentarnoj demokraciji,
- RBiH je suverena i nezavisna država u međunarodno priznatim granicama, koje su nepovrjedive,
- izvršna vlast treba biti zasnovana po principu parlamentarnog, a ne predsjedničkog sustava,
- suverenost pripada građanima-državljanima RBiH, pripadnicima svih naroda i narodnosti, koji su suvereni i jednakopravni na čitavoj teritoriji RBiH,
- suverenost i jednakopravnost zagarantirani su Ustavom, putem paritetne nacionalne zastupljenosti u izvršnim i pravosudnim organima na razini RBiH, te načelima proporcionalnosti i općeg dogovora (koncenzusa),
- na čitavom području BiH garantiraju se sva građanska, nacionalna i vjerska prava, utvrđena međunarodnim pravom,
- zajamčena je sloboda svih oblika vlasništva i nesmetan protok ljudi, roba, informacija i kapitala.

7. Da bi RBiH mogla uopće biti ustrojena kao država potrebno je:
- omogućiti fizički povratak, kao i povratak imovine svim raseljenim osobama,
- omogućiti nadoknadu štete svima za uništenu sveukupnu imovinu,
- sprovesti suđenje počiniteljima zločina genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i humanog prava,
- garantirati rad i pravo na privatno vlasništvo,
- poništiti sve ugovora i izjave date pod prisilom o odricanju od imovine ili zamjene imovine,
- oduzeti bespravno i na nepošten način stečene imovine, bilo kojeg oblika,
- poništiti privatizaciju i osmisliti najbolji modela ponovne privatizacije tvrtki ( na bazi podjele dionica ili voučer-a svim zaposlenicima ili njihovim nasljednicima po utvrđenim kriterijima, pa tek onda otvoriti tržište vrijednosnih papira)i
- procesuirati i osuditi izvršitelje gospodarskog i drugog kriminala i
- proglasiti period 5-godišnje obnove i stabilizacije gospodarstva u RBiH uz međunarodnu pomoć i dobrovoljan rad.

Držim da je ovo minimum osnova s kojih se treba početi graditi nova RBiH. O vaj prijedlog nije ništa novo. Njega smo predlagali (uobličio ga je rah. Prof. Kasim Begić) i 1993. i 1995. Sve drugo bi bilo priznavanje genocida i urbicida, tzv. «humanog preseljenja», (koje normalni ljudi zovu etničkim čišćenjem), pljačke društvene i privatne imovine, nagrade krvnika i ponižavanje žrtve. Sve drugo bi značilo priznanje da je stvorena država na zločinu i krvi, a u takvoj državi nema sreće sve dok se ne zaboravi. A zaboravit se neće, ne može i ne treba...stoljećima.

GUŠIĆ: Vidite li relevantnu političku opciju u BiH koja je u stanju da se ozbiljno pozabavi zaustavljanjem tijeka njenog daljnjeg nestajanja?

Dr. Markovina: Osnovno obilježje današnjeg života u BiH, ako se to stanje može uopće zvati životom, je glad i nerad, pogotovo u gradovima. Na selu se može i nekako preživjeti, ali u gradu, bez pomoći izvana od raseljenih članova obitelji, jednostavno...ne može. I stanje je svaki dan sve teže. Gdje je izlaz?
Po mom sudu, dok stanje ne bude još gore, dok se ljudi zadovoljavaju koricama, bačenim s tuđih trpeza, nema izlaza. Kad danas nekoga pitaš: kako je?... kod velike većine samo su tri odgovora: «'Nako», «Duram», ili «Ima i gore»! Znači, da gore još nije doseglo svoj maksimum. A kad dosegne, ljudi će izaći na ulice, sa kojih ih nitko, bez značajnih promjena neće moći vratiti. To se zove revolucija. U nekim ruskim zemljama su je nazvali «narančasta»ili «baršunasta»...Neka u nas bude bilo kakva, makar i tiha, bezglasna. Jednostavno, neka ljudi izađu na ulicu, šute i stoje...ionako malo tko proizvodi.
(Uglavnom se «radi» u «švercu», trgovini - uglavnom preprodaji, ili državnim službama). Ali, tko će se staviti na čelo te revolucije? Trebali bi intelektualci, koji su to propustili učiniti 1992. govoreći «ovo nije moj rat», ili « što me briga, ima tko je plaćen za to»!
Postavlja se pitanje i kako, kad intelektualci nemaju ništa osim pameti, riječi i...pera?
Upravo time, pameti, riječju i perom! Narod, isprevaren svih ovih 15 godina će im valjda, konačno, povjerovati. Ali, NARODU treba ponuditi ono što vrijedi, a to su pravi i novi ljudi. Ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru i profesiju. Treba ponuditi stručnjake, eksperte, domoljube, sa «dva prsta obraza», vrijedne, ustrajne, nepotkupljive, koji će uspjeti u svojim nakanama spremni na rad i žrtvu. Tipa Bože Matića, Vlatka Dolečeka, Bore Bjelobrka, Senada Avdića, Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića, Mirka Šagolja, Bogića Bogićevića... i što više mladih. Ljude, koji su spremni ići «putem kojim se teže ide», kojima je opće iznad pojedinačnog. Taj put će dovesti do rezultata.
U prilog ovoj mojoj tezi upravo i razgovaram s Vama i ovo je moj prilog toj tihoj revoluciji, bez koje nema obnove Bosne. Ne revoluciju puškom, već idejama, riječima, časnim ljudima, djelom...u čitavoj RBiH. S ljudima kojima će vlastita država biti ispred svih drugih država, a ne «nož, žica, Srebrenica» ili crne košulje i ustaške kape... i dan-danas.
To je dug proces i traži strpljenja, vremena i rada, ali proces koji je, po mojem sudu, jedini ispravan, uz koji će pristati čitav NAROD. I...tko to prihvati i preživi, pričat će s ponosom unucima. A tko neće prihvatiti, neka uzme ono pokradenih para i svoju podsvijest, koja ipak sve pamti i jednostavno ode... bestraga.

Drukčija BiH ne treba Europi, niti Europa njoj!

Danas u BiH, nažalost, nema političke stranke koja se na ovaj ili onaj način nije obrukala pred NARODOM. Možda bi jedino Akademija znanosti i umjetnosti BiH, u kojoj bi trebali sjediti umni i mudri ljudi, kao institucija mogla biti sposobna da to povede i organizira? Možda?

GUŠIĆ: I Bosna je na nekakvom putu u tu Evropu. Pragmatično je postaviti tezu da se Bosna najprije treba da vrati samoj sebi, pa onda da "putuje" prema Uniji evropskih zemalja. Iz prethodnog dijela razgovora smo podvukli da se naša zemlja želi i dalje održati kao međunarodno-pravni nonsens. Kome ona takva treba?

Dr. Markovina: Nikome. Bosna je još uvijek međunarodno zaštićena zemlja, kao da su svi ljudi u njoj malodobni, ili ne daj Bože, maloumni. Nakon 3,5 godina vladavine Paddy Ashdown-a, dolazi novi «matador»...Cristian Schwarz- Schilling, njemački demokršćanin, da nam stvara red, jer mi to...znamo, ali ne umijemo, a politička vrhuška, k tomu još i neće. O mnogim detaljima sam govorio u odgovorima na Vaša ranija pitanja. Ali, znam da je (čini mi se Platon) prije puno, puno godina rekao jednu mudrost: « Narod koji iz svoje povijesti nije ništa naučio, ona mu se mora ponoviti». Pametan se uči na tuđem iskustvu, a budala na svojem.
Znate, ja nisam posebno mudar čovjek, ali sam učio od mudrih ljudi i mudrih knjiga. Ja i danas, nakon puno godina, pored beletristike i stručne literature, rada na znanstvenim radovima (redovni sam profesor na brodogradnji na Sveučilištu u Splitu i dični izdanak čuvene mostarske Gimnazije) mašim se ponekad i Kur'ana, Biblije, Komunističkog manifesta, Braghavat Gite, koje, jednu pored druge, držim uza se...Mudrost je i životno iskustvo u tim knjigama.
Spomenut ću Vam nekoliko citata, koje sam dobro zapamtio i koje sam i ranije govorio, a koji idu kao odgovor na Vaše pitanje:

1. U Bibliji, Stari zavjet, Propovjednik, 3 i 9, piše:
«Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja,
Vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog,
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja,
Vrijeme rušenja i vrijeme građenja
.................................
.................................
vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje,
vrijeme rata i vrijeme mira.»
.............................
Svima je ista kob, ljudsko je srce puno zla,
ludost je u srcima ljudi dok žive,
a potom se pridružuju mrtvima.
Jer, onaj tko je među živima ima
nade:
I živ pas više vrijedi nego mrtav lav».

2. Kad god bi netko zaprijetio slobodi Rimskog carstva u tadašnjem Senatu je bila glavna maksima:»Spas naroda neka bude najviši zakon». (Ovo naroda je napisano u množini).

3. Kad je John Kenedy ulazio u Bijelu kuću, kao izabrani predsjednik SAD, uputio je poruku: »Ne pitajte što Amerika treba učiniti za vas, već što vi trebate učiniti za Ameriku»! (Naša Amerika je BiH i upitajmo se svaki što za nju možemo učiniti).

4. U Kur'anu, Bedemi, al-A'raf, Sura VII, stoji:
« I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta i govorila: «Biće nam oprošteno»!
Ako bi im opet palo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet
zavjet u Knjizi- a oni ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti.
Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone, Opametite se!»

Mislim da sam ovim sve rekao i da se u tim mudrostima trebaju prepoznati gotovo svi...i njima se rukovoditi u životu.

GUŠIĆ: General Ante Gotovina je konačno uhapšen, Karadžić i Mladić još nisu. Oni koji ih već više od deset godina kriju i trguju sa međunarodnom zajednicom, odnosno tzv. haškim goničima (vještica), ipak dobijaju ekonomske i političke koncesije od moćnoga svijeta. Zašto su ta Srbija i njeni sateliti miljenici nekih važnih političkih punktova u
Evropi i svijetu?

Dr. Markovina: Ne bih rekao da su miljenici. Takovom ponašanju Svijeta ima više razloga, od kojih sam neke do sada već spomenuo. Međutim, tri su, čini mi se ključna:
- nezvanično, ali jako, postavljanje Rusije, kao svjetske sile koja se, i pored svega,ipak «nešto pita» u Svijetu, na srpsku stranu, kako na početku, tako i sada, ako zbog ničeg drugog, onda zbog iste vjeroispovijesti, a EU i Amerika se ne žele s njima sukobiti,
- jaki politički i financijski «srpski i prosrpski lobi» u svijetu, koji zagovara opravdanost aktualne srpske politike u Svijetu (pa zar nisu bili poslali onoga Panića da im bude premijer?),
- želja i nastojanje EU i Amerike da srpski narod dođe do samog dna, i u smislu gospodarstva i u smislu standarda, i da tako sam shvati svu zabludu politike iza koje su 1991. stali i koju i dan – danas podržavaju, pa da, konačno, krenu ispočetka.
Stara je istina da je «pravda spora, ali dostižna». To će se pokazati i u ovom slučaju.
General Gotovina se skrivao i bježao 4 godine. Sada treba na sudu dokazati svoju «nevinost». Tako će biti i sa Karadžićem i Mladićem, makar da se oni skrivaju nešto dulje i najvjerojatnije se kreću na relaciji Rusija – Kina - Durmitor. Mislim da im je veća kazna ovakav život u bijegu i strahu, nego li Den Haag-ški zatvor. I nije tragedija što se oni skrivaju, već što je velika većina populacije u Srbiji još uvijek na njihovoj «strani» i što se oni doživljavaju kao heroji. O njima se pjevaju guslarske pjesme!!! Oni su junaci! Pa zar ovaj cirkus sa Miloševićevim suđenjem, gdje se sam brani, nije pokušaj stvaranja novog mita u dijelu srpskog naroda? On se sprda sa «vascelim svetom»...i u Srbiji je junak. Sam protiv svih. Zar Šešelj ne negira sve Miloševićeve zločine i zablude i... pripisuje ih sebi? Užas!
Ali, zar nije Njegoš (ili vladika Danilo, svejedno), davno zapisao: «Pučina je stoka jedna grdna». (Ovo «pučina» se ne odnosi na beskrajno morsko prostranstvo, već je augmentativ od riječi «puk», tj. narod). I,u ovih zadnjih 13. godina pokazalo se da je bio u pravu.

GUŠIĆ: Kakav ishod očekujete po pitanju pregovora o statusu Kosova?

Dr. Markovina: Davno sam rekao, a to i sada ponavljam: Političko-povijesni krug se mora zatvoriti, jednoga dana, tamo gdje je i počeo. Na Kosovu su ova zadnja previranja na Balkanu počela 1981. i tamo će se, po toj povijesnoj zakonitosti i završiti. Očito je da sa ovakvom Srbijom nitko više ne želi biti u državnoj zajednici. Crna Gora će se odvojiti i to je samo pitanje dana. ( Pa već je pravoslavna crkva u Crnoj Gori postala autokefalna crkva). Zatim će se odvojiti Vojvodina i Kosovo, ako ništa drugo, a ono kao federalne jedinice, tako da će čista Srbija ostati samo na nekadašnjem Beogradskom pašaluku. To je neminovno i to je kazna koja ju mora stići i... to je opća pravda. Kosovo više ne može biti u Srbiji, na način na koji je to bio do 1981., a nakon svega što se izdogađalo zadnjih dvadesetak godina. Od 1981, počela su se rađati djeca odgajana u mržnji i netrpeljivosti na obje strane. Samo što je to kod Albanaca na Kosovu u znatno većoj mjeri. I ta djeca su danas ljudi. Stasali «za puške». I njih je nemoguće natjerati na nešto drugo osim na nezavisnost Kosova, u bilo kojem obliku, pa trajalo to godinama. I dobit će je, u bilo kakvom obliku, osim onoga koji bi značio priključenje Albaniji. Jer, slična je situacija sa Baskima i sa Ircima. Bila je i sa Srbima u Hrvatskoj, koji su pokušali ozakoniti tzv. «Srpsku krajinu», pa EU i Amerika ne bi smjeli učiniti presedan sa Kosovom. Ali, sa tzv. Republikom srpskom u BiH, drukčija je osnova. U Hrvatskoj i BiH su Srbi htjeli revolucijom stvoriti državu u državi, pa se onda odvojiti i priključiti Srbiji, po onoj njihovoj teoriji «noga i pripadajućeg tla», pokušavši stvoriti opću javnu predodžbu o proganjanju i zlostavljanju. U Hrvatskoj to nije prošlo, a i njihove su ih vođe izdale i pobjegle pred «Olujom», kojom je zaopovijedao general Gotovina. U BiH su, temeljem Daytonskog «bezrazuma» dobili državu u državi, ali sa nemogućnosti pripojenja Srbiji, a to već deset godina onemogućava normalne funkcioniranje države u BiH. To, naravno prepoznaju «naši» današnji pregovarači, ali se jednostavno «ne vide» u drukčijem ustroju BiH. Vjerojatno zato «navijaju» za kozmetičke popravke današnjeg stanja.
Čudni su i nepravični kriteriji tih svjetskih «gospodara ratova». Držim da su Albanci na Kosovu najžilaviji i da za svoju borbu imaju najviše razloga. Pa kroz čitavu povijest njih su u Srbiji držali za građane drugog reda. Čak i u bivšoj SFRJ, što nije bila zvanična politika, ali je realan život bio sasvim drukčiji.

GUŠIĆ: Hoće li se uskoro desiti referendum o nezavisnosti Crne Gore i hoće li potom "drugo oko u glavi" krenuti svojim putem?

Dr. Markovina: To je sigurno da «drugo oko u glavi» izlazi, tako da će Srbija ostati poput jednookog kiklopa Polifema. Samo je pitanje dana, strategije izdvajanja i...posljedica. Naime, nitko ne želi više biti talac nekoga drugoga, niti raditi za njega.
Nova vlast u Srbiji, sa Svetozarom Marovićem na čelu, pokušava se prilagoditi uvjetima ulaska u EU, jer, dotakli su dno dna . Crna Gora ima sve predispozicije da uspješno nastavi živjeti sama, koristeći svoje prirodne resurse, samo što i ona mora, na neki način, kao i Srbija platiti za sve svoje zablude i zlodjela, koja je učinila vođena Miloševićevom idejom, posebice za ono što su uradili Dubrovniku, Konavlima i Istočnoj Hercegovini, sa Kilibardom na čelu i njegovim «narodnjacima», kao i tzv. «rezervistima» 1991. i 1992. Ni ovdje zločin ne zastarjeva, iako je bio u znatno manjoj mjeri nego li u Istočnoj Bosni.
Mene ne čudi što je dobar dio običnih ljudi pošlo za Miloševićevim užasnim i neostvarljivim «projektom», što izmanipulirani, što indoktrinirani, ali me čudi što se nitko, koliko znam osim Vesne Pešić i njoj slične nekolicine, nije javno oglasio protiv.

GUŠIĆ: Kako tumačite proteste/prosvjede u Zagrebu i (naročito) Zadru nakon hapšenja generala Gotovine, a kako osječke prijetnje novinaru "Ferala" Dragi Hedlu? Ima li ovo s Hedlom ikakve (makar i indirektne) veze s činjenicom da je osječki gradonačelnik Anto Đapić?

Dr. Markovina: Prosvjedi nakon hapšenja generala Gotovine u Hrvatskoj, mogu se podijeliti u dvije skupine. Jedni su bili prosvjedi potpore ( podrške) generalu, makar da ne vidim razloga za njih, jer da je general Gotovina uistinu general...on bi svoju pravdu ( ili krivdu) potražio prije četiri godine, samo tamo gdje je može i naći...na sudu u Den Haagu. Takvi prosvjedi su, uglavnom i bili ( ne tako masovni kao što sam mislio da će biti) u Splitu i u Zagrebu, bez političkih konotacija i proustaške ikonografije, što treba zahvaliti jednim dijelom svijesti građana Splita i Zagreba, možda ne toliko svijesti o ispravnosti, koliko o neizbježnosti procedure suđenja, ali i mudrosti Ive Sanadera, koji je u zadnji čas pozvao u pomoć splitskog biskupa, koji je osudio unaprijed bilo kakvo «rušenje vlasti na ulici», a što se, potajno i spremalo...ali nije uspjelo. Međutim, u Zadru je odavno «desna struja» na vlasti i tamo je ustašku ikonografiju nosila mladost –srednjoškolci, što je i predsjednik Mesić javno osudio, kazavši da mladost ne zna što je bio ustaški pokret, već da ih je netko tomu, krivo naučio. Pa taj je Zadar dva puta za tzv. NDH bio darivan i prodavan Italijanima, od istih tih čije su kape i način pozdravljanja zadarska mlađarija prikazivali na tim skupovima. Mislim da se kod njih nije radilo o ideologiji, već o tome da žele biti drukčiji, pa makar i u negativnom smislu, ili jednostavno, žele biti, kako oni kažu, «baje», što bi se u Bosni prevelo sa «kabadahije». Pored toga, general Gotovina rodom je iz tog kraja, tamo mu živi brat i treća supruga sa sinom, pa je, vjerojatno i to bio uzrokom zadarskih «žestokih» prosvjeda. Oni se, sporadično javljaju i danas.
Što se Osijeka tiče i Drage Hedla, tu je situacija mnogo složenija. Tamo su se događale strašne stvari početkom rata, gdje je Tuđmanov gubernator bio Branimir Glavaš, kao najistureniji eksponent jedne naopake politike. Kad je došlo, dolaskom Ive Sanadera za predsjednika, uz veliku Glavaševu «pomoć»u eliminaciji protukandidata Ivića Pašalića, do konačnog odmaka politike HDZ u Zagrebu od «desne opcije», Glavaš je morao biti eliminiran, jer inače «nema u EU». E, onda se on udružio s Đapićem i uz njegovu «pomoć», Đapić je sasvim neočekivano, postao gradonačelnik Osijeka, po prvi put od 1991. (do tada su na vlasti bili liberali i Zlatko Kramarić). Kako je Drago Hedl počeo pisati u Feralu, svoja «sjećanja», tj. istinu o zločinima na početka rata u Osijeku, o progonima i likvidacijama koji moraju, kad-tad biti procesuirani, počele su prijetnje. Osobno, ne vjerujem da su ozbiljne i da su ostvarljive danas, ali su u svakom slučaju neprimjerene i neugodne i da štete Hrvatskoj na njenom putu u EU. Sve me to potsjeća na onu bosansku « što dobiješ na mostu-izgubiš na ćupriji». Đapić se, na novoj funkciji pokušao «unormaliti», čak je želio poći u Izrael i «ispričati se» za zločine ustaša nad Židovima, što ovi nisu prihvatili, rekavši da bi se prije trebao ispričati u Jasenovcu, pa tek onda u Izraelu. Očito da su «prokužili» da «vuk dlaku mijenja, ali ćud ne mijenja».

GUŠIĆ: Očekujete li obostrano zadovoljavajući dogovor između Vlada RH i BiH vezano za spor oko gradnje mosta prema Pelješcu?

Dr. Markovina: Taj most je, po mojem sudu, podjednaka bespotreba i zabluda, koliko i stvaranje mornarice BiH u Neumu, ili pak neke veće luke. Neumska uvala je mali zaljev i dobar jedino u turističke svrhe. Često onuda prolazim (kad se vraćam u Korčulu iz Splita ili Mostara) i nikad nisam imao nikakvih problema. Rečeni most skratio bi mi putovanje za cirka pola sata, ali bih trebao plaćati «mostarinu», pa bih ga zaobilazio. Hrvatska se nije «proslavila» ni sa mostom u Dubrovniku, koji skraćuje putovanje u Dubrovnik za 15 min, ali je često zatvoren, kad zapuše malo jača bura, što se događa i sa masleničkim mostom, poviše Zadra. Indikativno je da je projektant sva tri mosta prof. Jure Radić iz Zagreba, jedan od bivših Tuđmanovih pobočnika... te da su neki aktualni političari, koji su podrijetlom iz ušća Neretve, za male novce na Pelješcu pokupovali dobar dio terena u blizini lokacije mosta na Pelješcu. Ne treba biti puno pametan da se razabere tko i zašto «gura» tu skupu i nepotrebnu investiciju. Po mom sudu, most je potrebniji između Korčule i Pelješca (ca 600 m), ali se tome protive brodari koji održavaju trajektnu vezu («Jadrolinija» i «Mediteranska plovidba»). Za sada su radovi na pelješkom mostu-stali, a strojevi, koji su počeli raditi-konzervirani. Bez pristanka iz Sarajeva, most se neće moći nastaviti graditi, a u Sarajevu traže poštivanje propisa. To znači najveću visinu mosta iznad mora 61 m, a ne 35 m kako je sada predviđeno, a to bi znatno poskupilo ionako skupu investiciju.
Ne vjerujem da će doći do realizacije mosta, ali, tko zna. Na ovim prostorima besmislice su dio svakodnevice.

GUŠIĆ: Predložen je Tony Blair za državnika desetljeća. Vaš komentar?

Dr. Markovina: Tony Blair je jedan od jačih političara u EU danas i držim da je mudar, realan i konzistentan. Nisam siguran da bi trebao biti tituliran za državnika desetljeća. Po mom sudu i John Mayor i «iron lady»- Margaret Tačer bili su, istina u drugom vremenu, engleski političari s boljim rezultatima od njega. Općenito mislim, da u ovih zadnjih deset godina i nema nekoga posebnog «bezgrješnog» EU-političara, koji bi trebao biti proglašen državnikom desetljeća. Ako ništa drugo, ono stoga što ama baš ništa nisu učinili da spriječe ovaj užas što nam se u Bosni dogodio...i još uvijek ništa ne čine na konačnom, poštenom, rješenju.

GUŠIĆ: I, pri samom kraju, da završimo razgovor opet na temu naše Domovine. Ma koliko ovo pitanje djelovalo stereotipno, futurističko i sanjalačko, ja ću ga ipak postaviti: hoće li barem neke generacije ispred nas doživjeti da "Velež" zaigra na stadionu pod Bijelim brijegom, da svim Posavcima, Podrinjcima i ostalima njihov zavičaj uistinu bude u Domovini, da se začuje ezan sa banjalučke Ferhadije, fočanske Aladže..., da nam Bosna bude cijela, ali iz JEDNOG dijela?

Dr. Markovina: Ja se iskreno nadam da hoće i upirem svim silama da se to dogodi. Znam da je to težak put i da traži vremena, ali je jedini pravi i pošten put. Nepravda je što Velež ne igra pod Bijelim brijegom, ali su i njega izdali «mangupi iz vlastitih redova». Draga Okuka je 1992. kao glavni tajnik kluba, u Beograd odnio kompletnu Veležovu arhivu, (i ne znam je li do danas vraćena), a Jadranko Topić je 1992. «zauzeo» stadion, koji je prvih dana bio i konc-logor, a zatim osnovao u njemu HNK» Zrinjski», koji tamo danas stoluje i kojemu je, nakon odlaska iz Hajduka, odnedavno trener Baka Slišković. Stadion pod Bijelim brijegom, na kojemu sam i sam nosio crveni dres sa brojem 10 u doba mojeg dječaštva i mladosti, gradski je stadion, kojega su naši očevi izgradili dobrovoljnim radom, godinama svakodnevno radeći, nakon posla i slabog ručka. I ja sam, kao petogodišnjak, išao i radio skupa sa mojim roditeljima, onoliko koliko sam, kao dijete, mogao. Gradio ga je čitav Mostar i ne može ga i ne smije nitko svojatati. Ima tamo mjesta i za Veleža i za Zrinjskog! Mostar je 1960. izgradio i gradski olimpijski bazen, drugi u ondašnjoj državi (nakon Šalate u Zagrebu) u kojemu je djelovao PK Velež, koji je danas, na žalost, u posjedu jednog od HVO- bojovnika.
A samo iz tog Veleža je u Drugom svjetskom ratu dalo živote 77 igrača (11 timova) od kojih je nekoliko postalo narodnim herojima. Taj Velež je (jedini od tadašnja četiri nogometna kluba), prilikom osnivanja daleke 1922.godine na prsima imao petokraku zvijezdu (kao simbol puta u bolji život) iznad koje je ispred imena pisalo RŠD (radničko športsko društvo), za razliku od ranije osnovanih HNK» Zrinjski», SFK» Obilić» i MNK» Alija Đerđelez». Taj Velež je učio prvim loptačkim i plivačkim umijećima na stotine vrhunskih športaša, intelektualaca, sjajnih ljudi i karaktera i plijenio svojim rezultatima, igrom, ljubavlju i zajedništvom. Takav je bio i Mostar. Kažem bio, jer to više nije. Oni koji su ga voljeli i disali s njim, koje je budila njegova svjetlost, tek povremeno ga posjete i vrate se bolesniji nego li što su bili prije dolaska u njega. Ponosan sam što sam bio i veležovo i mostarsko dijete, što sam proveo u njihovim njedrima najljepše dane djetinjstva, dječaštva, mladosti i nekog «srednjeg doba», što sam doživio u njima sve one prave ljubavi koje se mogu doživjeti i što sam, učeći i radeći s njima i u njima postao jednostavno čovjekom, što je čini mi se, danas, ipak najteže biti.

GUŠIĆ: Hvala Vama, dragi prijatelju, ne samo na ovom razgovoru, već i na svemu što ste do sada svojim perom, razumom i srcem učinili za Bosnu i Hercegovinu, a naročito za pronošenje ISTINE o njoj.

Dr. Markovina: Hvala vama što ste me se sjetili. I molio bih Vas da uputite moje iskrene pozdrave svim pravim domoljubima BiH, gdje god da su, za željom da traju i ustraju u našim nastojanjima da uredimo BiH na najbolji način, a na zadovoljstvo svih njezinih žitelja. U ovoj nadi želim svima sretnu i «uspješnu» novu 2006. godinu, uz dobro zdravlje i svaku sreću.

Razgovor vodio: Bedrudin GUŠIĆ


 

UDARITE ZA PJESMU BANJALUKO


Nazad na pocetak stranice Napred na sljedecu stranicu



 

Page Construction: 13.06.2005 - Last modified: 27.11.2011