Make your own free website on Tripod.com

TOP


Bedrudin GUŠIĆ

Intervju sa Mirom PANDUR

MIRO PANDUR, mladi mostarski kompozitor:
"OTVARANJE MOSTA JE POBJEDA RAZUMA NAD NERAZUMOM, KULTURE NAD NEKULTUROM I  - POBJEDA  MOSTARACA KOJI SU PATILI, A OSTALI NA SVOJIM PRADJEDOVSKIM PRAGOVIMA..."!
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ


 

 

 

 

 

 

 

Prije nešto više od dvije i po godine sam za jedne druge novine razgovarao sa istim sagovornikom,  sličnim povodima. Da, sličnim ali ne i istim. Sličnim zato što je i tada, kao i sada, vodilja kroz razgovor sa Mirom bilo njegovo muzičko stvaralaštvo, ali ne i istim jer su se u protekle dvije i po godine desile još neke stvari za koje je moj sugovornik kompetentan da se o njima očituje. Onako, iz prve ruke i - sa lica mjesta. Jah, u medjuvremenu se promijenilo i to da nas dvojica nismo više na - "vi". Taman dovoljno da se opuštenije osjećam u ovom muhabbetu nego u prethodnom.


ORBUS: Prvo, dobrodošao na ovaj, sve posjećeniji i, usudjujem se reći, renomiraniji web magazin, dragi Miro! 

PANDUR: Hvala na dobrodošlici i drago mi je da će razgovor biti objavljen u ovom web magazinu jer internet briše sve granice i uspostavlja veze koje prije nisu bile moguće.


ORBUS: Završio si Pravni fakultet,  ali si uronuo u svijet muzike na duge - vjerovatno doživotne staze. Šta je uzrokom takve transformacije i opredjeljenja? Hoćeš li, u najkraćem, retrospektivno odmotati film svojih početnih muzičkih etapa koje su bile preteča Tvome konačnom izboru posla kojim se baviš?

PANDUR: Još kao dijete ispoljio sam svoju ljubav prema muzici, a tome su doprinijeli moji majka i otac koji su takođe veliki zaljubljenici muzike i pjesme. Otac mi je u kolijevku stavljao svoju gitaru koju sam nespretno lupao po žicama i divio se odjeku koje je to lupanje pravilo. U ljetnim večerima moj otac bi uzimao gitaru i zajedno sa majkom pjevušio divne napjeve u našoj avliji koji su na mene ostavili neizbrisav utisak. To su ti prvobitni i najjači impulsi, a sve kasnije je išlo logičnim tokom. U sedmom razredu osnovne škole počinjem svirati u Mostarskim kišama, tada veoma poznatim u bivšoj Jugoslaviji. Kiše je vodio Mišo Marić na maestralan način, putovalo se, nastupalo na svim važnijim manifestacijama, ali i radilo se i vježbalo. Kiše su bile po svemu profesionalan ansambl. U prostorijama gdje smo vježbali, Nikola Borota, muzički producent (koji je snimio prve albume Bijelog Dugmeta, grupe COD itd.), je otvorio svoj studio. Tada (1978-79 god) to je bila nezamisliva privilegija ali i tu sam imao doticaj sa tehnologijom snimanja, mixetama, velikim multikanalnim magnetofonima itd. I pored silne želje da se bavim muzikom, prevladalo je stanovište po kojem je najbolje završiti školu (fakultet) pa ako i nakon toga ostane nešto od te želje neka to bude u obliku hobija. Otprilike tako je i bilo. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu gdje sam bio solidan student i moram priznati –učeći, zavolio sam pravnu nauku. No, nešto je uvijek nedostajalo. Družeči se sa svojim kolegama na faksu shvatio sam mudrost jedne stare latinske izreke čije riječi se nalaze ugravirane na ploči jednog univerziteta u Španiji:

"Ono što vam Bog nije dao, ne možemo vam ni mi dati".

Talenat, ili imaš, ili nemaš. Ako ga imaš tad ga iskoristi, ako ne, onda barem steci formalno obrazovanje koje daje privid učenosti pa možeš proći pod etiketom pravnika ili ekonomiste čak i onda ako nemaš mnogo talenta. Moja želja da se bavim muzikom kao pozivom je imala svoju evoluciju dok nije došla do zrenja kada sam osjetio da sam spreman da javnosti prikažem svoje radove. Naravno, bilo je potrebno dosta preduslova od kojih je jedan suštinski, a to je posjedovanje vlastitog studija ili sound laboratorije bez kojih se ne može zamisliti ozbiljan rad na muzičkom stvaralaštvu.  Današnji kompozitor je i neka vrsta naučnika, jer morate poznavati veoma sofisticirane programe koji služe za obradu muzike. Kao i na drugim poljima ljudske djelatnosti i ovdje je kompjuter centralna jedinica (central unit). Da ti kažem da mi je bilo potrebno 3-4 godine da sa vrhunskim svjetskim muzičkim software-om postanem "na ti", ali sada mogu reći da poznajem i koristim iste programe koje koriste najbolja studija bilo gdje u svijetu. To je tehnička strana posla, a o onoj najvažnijoj –smislu za kompoziciju, to je posebna storija.


ORBUS: U našem prethodnom razgovoru si na samom početku rekao da si na muzičkoj sceni BiH relativno malo poznat. Prošlo je od tada više od dvije i po godine. Ostaje li ista konstatacija ili...?

PANDUR: Stvari se mjenjaju. Ne tako brzo kao što bismo željeli, ali se ipak mjenjaju. U međuvremenu sam uradio projekat “Dječiji san" namijenjen najmlađima na kojem sam kombinirao edukaciju i zabavu. Komponirao sam nekoliko kompozicija za djecu kao i pozadinsku muziku za basne (koje čine sadržaj CD-a). Uspjeh je bio izvan svakog očekivanja. Samo u Bosni je prodato oko 7000 medija (kaseta i CD-ova). Sve to bez ikakve reklame.


ORBUS: Budući da živis i djeluješ u svome gradu i Domovini, itekako si meritoran da odgovoriš i na pitanje: šta još nedostaje kulturi Mostara i BiH osim para?

PANDUR:  Nedostaje sluha i razumijevanja! U nas se dešava da nam ljudi osvoje Olimpijsku medalju u Grčkoj (sjedeća odbojka za invalide) i da se o tome uopšte ne govori. Tek nakon intervencije ili bolje rečeno ogorčenog apela od strane sjajnog novinara Senada Hadžifejzovića u njegovoj emisiji Centralni dnevnik, vlasti su odreagovale i ljudima pridali važnost koja im pripada, uručili im nagrade itd. Šta onda reći o kulturi? Dakle nema tu sistema, nema tu protokola što bi jedna normalna država valjda trebala da ima. Ti ljudi zaposleni u državnim organima kao da vode neke svoje privatne poslove, kao da im je jedini cilj dobiti (zarađenu?!) platu i mirne savjesti posmatrati povorke nezaposlenih, besperspektivnu omladinu, očajne penzionere… Takvo srozavanje morala nisam mogao zamisliti. U tom miljeu život je stvarno daleko od normalnog. Ali ono što me brine je ravnodušnost ljudi prema tome, predavanje stihiji sa osjećanjem nemoći. Međutim, srećom ima ljudi koji, uprkos svemu, djeluju po onoj staroj kineskoj mudrosti: "počisti snijeg ispred svoje kuće". Mislim da sam i ja negdje u toj skupini.


ORBUS: Eh, evo nas konačno i na temi Starog. Ljetos, kada smo se sreli u Tvome i našem Mostaru, mjesec dana prije otvaranja obnovljenog Hajrudinovog zdanja, Ti si mi izdejstvovao usmenu propusnicu kod policije da preko njega, za razliku od mnogih, i prijedjem. Možda je prevagnulo i to što si Mostarac - poznat svima dolje, ali, čini mi se, da je itekako bilo bitno ono kada si im rekao da si jedan od učesnika programa u povodu ceremonije otvaranja - 23. jula 2004. Čime si se predstavio na toj historijskoj manifestaciji?

PANDUR: Mostar je tih dana bio u jednoj pozitivnoj euforiji. Svaki čovjek pa i ono maleno dijete iščekivali su s nestrpljenjem taj svečani čin. Ne poznajem niti jednu građevinu koja sublimira toliko emocija kao Stari Most. Kada je 9-og novembra 1993. godine srušen, što je svakako poraz ljudske savjesti i tama po kojoj eto ljudi kroče u ime nekakvih ciljeva, osjećali smo kao da smo izgubili nekog svog rođenog. Plakali smo jer nema više Starog. Ali tada je buknuo ponos, tada smo se zaricali da ćemo napraviti još ljepši Novi Stari Most. Prkosili smo sili koja je imala bezumnu moć da sruši (o kako je lako rušiti, a teško graditi) a u nama je bio graditeljski duh. Bilo je i defetista koji su u tome vidjeli razlog više da odu što dalje, ali izvojevati pobjedu nikad nije lahko. Trebalo je desetljeće da se to obistini. I obistinilo se. U punom sjaju! Znao sam da za ponovno rođenje Mosta moram napisati nešto, nešto što je duboka istina o ljudskoj tragediji, ljudskom bezumlju, borbi za život, nadi… Negdje početkom 2004 –te imao sam koncepciju kompozicije i nazvao je "Okovani grad" prema istoimenoj slici mog oca na kojoj je Mostar simbolično opasan lancima, govoreći o stanju duha u ovom gradu svih proteklih godina. Tada sam se sreo sa Suletom (Sulejmanom Kupusovićem) u Narodnom pozorištu u Mostaru i nagovjestio mu da imam nešto što bi moglo biti odgovarajuće za otvaranje Mosta. U tom periodu se uopšte nije znalo ko će režirati ceremoniju, no ja sam intuitivno osjećao da će to biti Sule i da će ova kompozicija biti izvedena. Nakon 5 mjeseci od našeg prvog sastanka i približavanjem dana otvaranja svečane ceremonije u jednom telefonskom razgovoru Sule mi je rekao da ima radosnu vijest za mene da će moja kompozicija biti izvedena i da će se njome otvoriti Stari Most!!! To je bio najsretniji dan u mom stvaralačkom životu, pogotovo jer sam znao da na svečanoj ceremoniji mogu nastupiti samo najbolji i provjerena umjetnička imena BiH kulture. Želio bih istaći da je Sulejmanova ingenioznost utjecala na mene da napravim dodatnih 2,5 minute muzike tako da je u totalu sa prvim djelom trajanje produženo na 5 minuta. To nije bilo lahko izvesti kada sam već imao zaokruženu cjelinu, ali na Sulino traženje komponirao sam dodatni dio koji se pokazao kao još bolji. Na dan otvaranja, 23.jula, izveli smo scenski performans pod nazivom "Most" u kojem je učestvovalo 1200 mališana iz osnovnih škola, nekoliko plesnih i baletnih skupina popraćeno snimcima rušenja i rata. Sve to je zabilježeno i na DVD-u u izdanju PBS javnog servisa BHT 1.


ORBUS: U pripremi ovog razgovora si mi izrazio izvjesnu rezignaciju vezano za medijsko pokrivanje ceremonije otvaranja, pa čak si spomenuo i intonaciju sa predznakom negativizma. Hoćeš li sada malo detaljnije o tome?

PANDUR: Kako u Mostaru i BiH dobre vijesti nikako ne idu bez loših moralo se desiti da ova manifestacija, na koju je ponosan svaki iskreni gradjanin BiH ma gdje se nalazio, bude na neki na
čin opstruirana. Naime, nevjerovatno je da BiH mediji nakon ceremonije nisu obavili interview niti sa jednim od učesnika!? Značaj manifestacije pokušao se umanjiti pričom o navodnim parama koje se troše i rasipaju nemilice, dok je narod gladan. Najviše članaka koji su se mogli pročitati u dnevnim novinama bilo je intonirano na ovakav način. Iako je uloga medija donekle i korektivne naravi dobro je da se piše i o sredstvima koja su planirana da se utroše, ali kada to postane jedini motiv tada se izgubi mjera i skreće se pažnja sa glavnine. Otvaranje Mosta je pobjeda razuma nad nerazumom. Pobjeda Mostaraca koji su patili, ali ostali na svojim pradjedovskim pragovima. Pobjeda kulture nad nekulturom. Pobjeda ujedinjene energije (sinergije) nad parcijalnim sebičnim interesima. Pa ljudi moji, Most su gradile stotine ljudi iz različitih zemalja, različitih nacionalnosti. Gdje su priče o milionima napora da se napravi zdanje kao što se pravilo prije 500 godina? Gdje su priče o svim tim neimarima? Ili spomenuću dr. Amira Pašića čovjeka koji je dobitnik prestižne Aga-Khan nagrade za arhitektonska rješenja uređenja Starog grada u Mostaru. Niti jedan ozbiljniji medij se nije bavio ovim ljudima koji stoje iza tih divnih uspjeha. Pa eto i ja sam doživo jedno razočarenje vezano za Ceremoniju. Naime, iz ne znam kojih razloga moje ime je izostavljeno sa liste učesnika programa otvaranja Starog. Na primjer, na TV snimku su između ostalih bitnih i nebitnih imena, spomenuta imena neke djece od sedam godina koja su samo pozirala TV kamerama, dok sam ja kao autor zaobidjen! Još kompozicija kojom se otvara Stari Most, još nije bitno ko je autor! Šta reći na to? Od medija jedino list koji izdaje SFOR ("FENIKS") je spomenuo mene kao autora. Ovaj sramotni gest ma čiji da je, oslikava pravo stanja duha kod naših ljudi. Nepriznavanje, nipodaštavanje vrijednosti do u beskraj. Zbog svega toga vjerujem da ću promijeniti mjesto svoga življenja i potražiti sreću negdje drugdje, jer za mene ovdje nema mjesta. Nema ni potrebe. Nažalost, ovdje na ovim prostorima preovladava mentalitet oskudice i neimaštine. Nije bitno radi li se o ljudima sa parama ili bez para, u pitanju je menatalitet oskudice. Taj mentalitet doživljava tuđi uspjeh kao sopstveni gubitak, taj mentalitet govori:" ako on dobije ja gubim" itd. Nema onog mudrog stava: "gdje ima nafake za dvoje biće i za troje, gdje ima za troje biće i za četvero".  Pa eto, ovo je prvi interview koji uopšte dajem od otvaranja Mosta do sada. I to govori koliko ljudi tome pridaju važnosti. Ipak velika satisfakcija mi je bila kada je Visoki predstavnik u BiH Lord Peddy Ashdown nakon završetka ceremonije prišao zagrlio me i čestitao govoreći: "Čestitam, ovo je bilo na svjetskom nivou, vi ste energija i snaga talenta Bosne!" Naravno mislio je na sve učesnike koji su bili izvanredni i na sve njih sam jako ponosan. Svojim snagama smo se predstavili svijetu i to s obrazom! Pokazali smo da i u maloj zemlji kakva je Bosna, i još pri tom razorena i uništena, ima ljudi koji svojim duhom nadmašuju sve nedaće i dolaze do onih visina koje su naizgled rezervisane samo za bogata društva.


ORBUS: Prošlo je pola godine po otvaranju Mosta. Osim onih historijskih, dugoročnih za koje treba svakako i duže vrijeme, da li se može govoriti da je simbol Mostara (i mnogo toga još) polučio i neke kratkoročne rezultate i koje?

PANDUR: Bilo je predivno biti stanovnik Mostara u vrijeme otvaranja Mosta. Zaista je to građevina na kojoj oči stoje i ponovo se vraćaju, kao privučene magijom. To zdanje je zasigurno amanet nekih davnih vremena, ljudskog genija i vrhunaca islamske arhitekture koji je inspirisao i inspiriše generacije svojom ljepotom , lahkoćom, blagošću, gracioznošću. Most je doveo turiste, doveo je stotine hiljada duša da se nadahnu ljepotom a na odgovornima je da tu blagodat iskoriste i da njeguju ljepotu i kulturu jer samo to će dovesti ljude iz svijeta. Zato smatram svako ulaganje u kulturu investicijom koja se vraća sa kamatama. Da li će to biti ikada shvaćeno to je pod znakom velikog pitanja, jer dovoljno je pogledati Mostar sada, to je otužan grad u kojem ljudi tiho pate ne znajući kuda sve ovo ide. Ne može samo Most promijeniti budućnost grada, ipak to mogu samo ljudi.


ORBUS: Budući da nam je obojici svjež interview neponovljivog Mustafe Spahića Mujkija, kada je citirajući Buddha-u rekao da "nije isto kada se o nečemu šuti i kada se posvjedoči ili javno progovori...", složili smo se u trenu da je to tako i da je vrijedilo da još jednom javno promuhabetimo. Efekti će biti sigurno drukčiji, nego da smo šutili. Želim Ti još puno uspjeha u životu i Tvome stvaralačkom radu. Hvala Ti, moj Miro!

PANDUR: Hvala tebi, Bedrudine, za ove riječi i za ove lijepe želje, a čitaoce ORBUSA srdačno pozdravljam i želim im dobru sreću.

13.01.2005.


NAZAD NA STARTNU STRANICU