MIRO PANDUR, mladi mostarski kompozitor:
"OTVARANJE MOSTA JE POBJEDA RAZUMA NAD NERAZUMOM, KULTURE NAD NEKULTUROM
I - POBJEDA MOSTARACA KOJI SU PATILI, A OSTALI NA SVOJIM
PRADJEDOVSKIM PRAGOVIMA..."!
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
Prije nešto više od dvije i po godine sam za
jedne druge novine razgovarao sa istim sagovornikom, sličnim
povodima. Da, sličnim ali ne i istim. Sličnim zato što je i tada, kao i
sada, vodilja kroz razgovor sa Mirom bilo njegovo muzičko stvaralaštvo, ali ne i
istim jer su se u protekle dvije i po godine desile još neke stvari za
koje je moj sugovornik kompetentan da se o njima očituje. Onako, iz prve ruke i
- sa lica mjesta. Jah, u medjuvremenu se promijenilo i to da nas dvojica
nismo više na - "vi". Taman dovoljno da se opuštenije osjećam u ovom muhabbetu
nego u prethodnom.
ORBUS: Prvo, dobrodošao na ovaj, sve posjećeniji i, usudjujem se
reći, renomiraniji web magazin, dragi Miro!
PANDUR: Hvala na dobrodošlici i drago mi je da će razgovor biti objavljen u
ovom web magazinu jer internet briše sve granice i uspostavlja veze koje prije
nisu bile moguće.
ORBUS: Završio si Pravni fakultet, ali si uronuo u svijet muzike na
duge - vjerovatno doživotne staze. Šta je uzrokom takve transformacije i
opredjeljenja? Hoćeš li, u najkraćem, retrospektivno odmotati film svojih
početnih muzičkih etapa koje su bile preteča Tvome konačnom izboru posla kojim
se baviš?
PANDUR: Još kao dijete ispoljio sam svoju ljubav prema muzici, a tome
su doprinijeli moji majka i otac koji su takođe veliki zaljubljenici muzike i pjesme. Otac mi je u
kolijevku stavljao svoju gitaru koju sam nespretno lupao po žicama i divio se
odjeku koje je to lupanje pravilo. U ljetnim večerima moj otac bi uzimao
gitaru i zajedno sa majkom pjevušio divne napjeve u našoj avliji koji su na mene
ostavili neizbrisav utisak. To su ti prvobitni i najjači impulsi, a sve kasnije je
išlo logičnim
tokom. U sedmom razredu osnovne škole počinjem svirati u Mostarskim kišama, tada veoma
poznatim u bivšoj Jugoslaviji. Kiše je vodio Mišo Marić na maestralan način, putovalo se, nastupalo na
svim važnijim manifestacijama, ali i radilo se i vježbalo. Kiše su bile po svemu
profesionalan ansambl. U prostorijama gdje smo vježbali, Nikola Borota,
muzički producent
(koji je snimio prve albume Bijelog Dugmeta, grupe COD itd.), je otvorio svoj
studio. Tada (1978-79 god) to je bila nezamisliva privilegija ali i tu sam imao
doticaj sa tehnologijom snimanja, mixetama, velikim multikanalnim magnetofonima
itd. I pored silne želje da se bavim muzikom, prevladalo je stanovište po
kojem je najbolje završiti školu (fakultet) pa ako i nakon toga ostane nešto od
te želje neka to bude u obliku hobija. Otprilike tako je i bilo. Diplomirao sam
na Pravnom fakultetu gdje sam bio solidan student i moram priznati
–učeći, zavolio sam pravnu nauku.
No, nešto je uvijek nedostajalo. Družeči se sa svojim kolegama na faksu shvatio sam mudrost
jedne stare latinske izreke čije riječi se nalaze ugravirane na ploči jednog univerziteta u
Španiji:
"Ono što vam Bog nije dao, ne možemo vam ni mi dati".
Talenat, ili imaš, ili nemaš. Ako ga imaš tad ga iskoristi, ako ne, onda barem
steci formalno obrazovanje koje daje privid učenosti pa možeš proći pod etiketom pravnika ili
ekonomiste čak i onda ako nemaš mnogo talenta. Moja želja da se bavim muzikom kao pozivom je
imala svoju evoluciju dok nije došla do zrenja kada sam osjetio da sam spreman
da javnosti prikažem svoje radove. Naravno, bilo je potrebno dosta preduslova od
kojih je jedan suštinski, a to je posjedovanje vlastitog studija ili sound
laboratorije bez kojih se ne može zamisliti ozbiljan rad na muzičkom stvaralaštvu.
Današnji kompozitor je i neka vrsta naučnika, jer morate poznavati veoma sofisticirane
programe koji služe za obradu muzike. Kao i na drugim poljima ljudske
djelatnosti i ovdje je kompjuter centralna jedinica (central unit). Da ti
kažem da mi je bilo potrebno 3-4 godine da sa vrhunskim svjetskim
muzičkim
software-om postanem "na ti", ali sada mogu reći da poznajem i koristim iste
programe koje koriste najbolja studija bilo gdje u svijetu. To je
tehnička strana
posla, a o onoj najvažnijoj –smislu za kompoziciju, to je posebna
storija.
ORBUS: U našem prethodnom razgovoru si na samom početku rekao da si na
muzičkoj sceni BiH relativno malo poznat. Prošlo je od tada više od dvije i
po godine. Ostaje li ista konstatacija ili...?
PANDUR: Stvari se mjenjaju. Ne tako brzo kao što bismo željeli, ali se
ipak mjenjaju. U međuvremenu sam
uradio projekat “Dječiji san" namijenjen najmlađima na kojem sam kombinirao edukaciju i
zabavu. Komponirao sam nekoliko kompozicija za djecu kao i
pozadinsku muziku za basne (koje čine sadržaj CD-a). Uspjeh je bio izvan svakog
očekivanja. Samo
u Bosni je prodato oko 7000 medija (kaseta i CD-ova). Sve to bez ikakve reklame.
ORBUS: Budući da živis i djeluješ u svome gradu i Domovini, itekako si
meritoran da odgovoriš i na pitanje: šta još nedostaje kulturi Mostara i BiH
osim para?
PANDUR: Nedostaje sluha i razumijevanja! U nas se dešava da nam
ljudi osvoje Olimpijsku medalju u Grčkoj (sjedeća odbojka za invalide) i da se o tome uopšte ne
govori. Tek nakon intervencije ili bolje rečeno ogorčenog apela od strane sjajnog novinara Senada
Hadžifejzovića u
njegovoj emisiji Centralni dnevnik, vlasti su odreagovale i ljudima pridali
važnost koja im pripada, uručili im nagrade itd. Šta onda reći o kulturi? Dakle nema tu
sistema, nema tu protokola što bi jedna normalna država valjda trebala da ima.
Ti ljudi zaposleni u državnim organima kao da vode neke svoje privatne poslove,
kao da im je jedini cilj dobiti (zarađenu?!) platu i mirne savjesti posmatrati povorke
nezaposlenih, besperspektivnu omladinu, očajne penzionere… Takvo srozavanje morala nisam mogao
zamisliti. U tom miljeu život je stvarno daleko od normalnog. Ali ono što me
brine je ravnodušnost ljudi prema tome, predavanje stihiji sa osjećanjem nemoći. Međutim, srećom ima ljudi koji,
uprkos svemu, djeluju po onoj staroj kineskoj mudrosti: "počisti snijeg ispred svoje
kuće". Mislim da
sam i ja negdje u toj skupini.
ORBUS: Eh, evo nas konačno i na temi Starog. Ljetos, kada smo se sreli u
Tvome i našem Mostaru, mjesec dana prije otvaranja obnovljenog Hajrudinovog
zdanja, Ti si mi izdejstvovao usmenu propusnicu kod policije da preko njega, za
razliku od mnogih, i prijedjem. Možda je prevagnulo i to što si Mostarac -
poznat svima dolje, ali, čini mi se, da je itekako bilo bitno ono kada si im
rekao da si jedan od učesnika programa u povodu ceremonije otvaranja - 23. jula
2004. Čime si se predstavio na toj historijskoj manifestaciji?
PANDUR: Mostar je tih dana bio u jednoj pozitivnoj euforiji. Svaki
čovjek pa i ono
maleno dijete iščekivali su s nestrpljenjem taj svečani čin. Ne poznajem niti jednu građevinu koja sublimira toliko emocija kao Stari Most. Kada je 9-og novembra 1993. godine srušen, što je svakako
poraz ljudske savjesti i tama po kojoj eto ljudi kroče u ime nekakvih ciljeva,
osjećali smo kao
da smo izgubili nekog svog rođenog.
Plakali smo jer nema više Starog. Ali tada je buknuo ponos,
tada smo se zaricali da ćemo napraviti još ljepši Novi Stari Most. Prkosili smo sili koja je imala
bezumnu moć da
sruši (o kako je lako rušiti, a teško graditi) a u nama je bio graditeljski duh.
Bilo je i defetista koji su u tome vidjeli razlog više da odu što dalje, ali
izvojevati pobjedu nikad nije lahko. Trebalo je desetljeće da se to obistini. I
obistinilo se. U punom sjaju! Znao sam da za ponovno rođenje Mosta moram napisati nešto, nešto što je
duboka istina o ljudskoj tragediji, ljudskom bezumlju, borbi
za život, nadi… Negdje početkom 2004 –te imao sam koncepciju kompozicije i
nazvao je "Okovani grad" prema istoimenoj slici mog oca na kojoj je Mostar
simbolično opasan
lancima, govoreći
o stanju duha u ovom gradu svih proteklih godina. Tada sam se sreo sa Suletom
(Sulejmanom Kupusovićem) u Narodnom pozorištu u Mostaru i nagovjestio mu da imam nešto što bi
moglo biti odgovarajuće za otvaranje Mosta. U tom periodu se uopšte nije znalo ko će režirati ceremoniju, no ja
sam intuitivno osjećao da će
to biti Sule i da će ova kompozicija biti izvedena. Nakon 5 mjeseci od našeg prvog sastanka
i približavanjem dana otvaranja svečane ceremonije u jednom telefonskom razgovoru Sule
mi je rekao da ima radosnu vijest za mene da će moja kompozicija biti izvedena i da će se njome otvoriti Stari
Most!!! To je bio najsretniji dan u mom stvaralačkom životu, pogotovo jer sam
znao da na svečanoj ceremoniji mogu nastupiti samo najbolji i provjerena
umjetnička imena
BiH kulture. Želio bih istaći da je Sulejmanova ingenioznost utjecala na mene da
napravim dodatnih 2,5 minute muzike tako da je u totalu sa prvim djelom trajanje
produženo na 5 minuta. To nije bilo lahko izvesti kada sam već imao zaokruženu cjelinu, ali
na Sulino traženje komponirao sam dodatni dio koji se pokazao kao još bolji. Na
dan otvaranja, 23.jula, izveli smo scenski performans pod nazivom "Most" u kojem
je učestvovalo
1200 mališana iz osnovnih škola, nekoliko plesnih i baletnih skupina
popraćeno
snimcima rušenja i rata. Sve to je zabilježeno i na DVD-u u izdanju PBS javnog
servisa BHT 1.
ORBUS: U pripremi ovog razgovora si mi izrazio izvjesnu rezignaciju vezano za
medijsko pokrivanje ceremonije otvaranja, pa čak si spomenuo i intonaciju sa
predznakom negativizma. Hoćeš li sada malo detaljnije o tome?
PANDUR: Kako u Mostaru i BiH dobre vijesti nikako ne idu bez loših
moralo se desiti da ova manifestacija, na koju je ponosan svaki iskreni
gradjanin BiH ma gdje se nalazio, bude na neki način opstruirana. Naime,
nevjerovatno je da BiH mediji nakon ceremonije nisu obavili interview niti sa
jednim od učesnika!? Značaj manifestacije pokušao se umanjiti pričom o navodnim parama koje se
troše i rasipaju nemilice, dok je narod gladan. Najviše članaka koji su se mogli
pročitati u
dnevnim novinama bilo je intonirano na ovakav način. Iako je uloga medija
donekle i korektivne naravi dobro je da se piše i o sredstvima koja su planirana
da se utroše, ali kada to postane jedini motiv tada se izgubi mjera i
skreće se pažnja
sa glavnine. Otvaranje Mosta je pobjeda razuma nad nerazumom. Pobjeda Mostaraca
koji su patili, ali ostali na svojim pradjedovskim pragovima. Pobjeda kulture
nad nekulturom. Pobjeda ujedinjene energije (sinergije) nad parcijalnim
sebičnim
interesima. Pa ljudi moji, Most su gradile stotine ljudi iz različitih zemalja,
različitih
nacionalnosti. Gdje su priče o milionima napora da se napravi zdanje kao što se
pravilo prije 500 godina? Gdje su priče o svim tim neimarima? Ili spomenuću dr. Amira Pašića čovjeka koji je dobitnik
prestižne Aga-Khan nagrade za arhitektonska rješenja uređenja Starog grada u Mostaru.
Niti jedan ozbiljniji medij se nije bavio ovim ljudima koji stoje iza tih divnih
uspjeha. Pa eto i ja sam doživo jedno razočarenje vezano za Ceremoniju. Naime, iz ne znam kojih
razloga moje ime je izostavljeno sa liste učesnika programa otvaranja Starog. Na primjer, na TV
snimku su između ostalih bitnih i
nebitnih imena, spomenuta imena neke djece od sedam godina
koja su samo pozirala TV kamerama, dok sam ja kao autor zaobidjen! Još
kompozicija kojom se otvara Stari Most, još nije bitno ko je autor! Šta
reći na to? Od
medija jedino list koji izdaje SFOR ("FENIKS") je spomenuo mene kao autora. Ovaj
sramotni gest ma čiji da je, oslikava pravo stanja duha kod naših ljudi. Nepriznavanje,
nipodaštavanje vrijednosti do u beskraj. Zbog svega toga vjerujem da
ću promijeniti
mjesto svoga življenja i potražiti sreću negdje drugdje, jer za mene ovdje nema mjesta.
Nema ni potrebe. Nažalost, ovdje na ovim prostorima preovladava mentalitet
oskudice i neimaštine. Nije bitno radi li se o ljudima sa parama ili bez para, u
pitanju je menatalitet oskudice. Taj mentalitet doživljava tuđi uspjeh kao sopstveni gubitak, taj mentalitet govori:" ako on dobije ja gubim" itd. Nema onog mudrog
stava: "gdje ima nafake za dvoje biće i za troje, gdje ima za troje biće i za četvero". Pa eto, ovo je
prvi interview koji uopšte dajem od otvaranja Mosta do sada. I to govori koliko
ljudi tome pridaju važnosti. Ipak velika satisfakcija mi je bila kada je Visoki
predstavnik u BiH Lord Peddy Ashdown nakon završetka ceremonije prišao zagrlio
me i čestitao
govoreći: "Čestitam, ovo je bilo na svjetskom nivou, vi ste energija i snaga talenta
Bosne!" Naravno mislio je na sve učesnike koji su bili izvanredni i na sve njih sam
jako ponosan. Svojim snagama smo se predstavili svijetu i to s obrazom! Pokazali
smo da i u maloj zemlji kakva je Bosna, i još pri tom razorena i uništena, ima
ljudi koji svojim duhom nadmašuju sve nedaće i dolaze do onih visina koje su naizgled
rezervisane samo za bogata društva.
ORBUS: Prošlo je pola godine po otvaranju Mosta. Osim onih historijskih,
dugoročnih za koje treba svakako i duže vrijeme, da li se može govoriti da je
simbol Mostara (i mnogo toga još) polučio i neke kratkoročne rezultate i
koje?
PANDUR: Bilo je predivno biti stanovnik Mostara u vrijeme otvaranja
Mosta. Zaista je to građevina na
kojoj oči stoje i ponovo se vraćaju, kao privučene magijom. To zdanje je
zasigurno amanet nekih davnih vremena, ljudskog genija i vrhunaca islamske
arhitekture koji je inspirisao i inspiriše generacije svojom ljepotom ,
lahkoćom,
blagošću,
gracioznošću.
Most je doveo turiste, doveo je stotine hiljada duša da se nadahnu ljepotom a na
odgovornima je da tu blagodat iskoriste i da njeguju ljepotu i kulturu jer samo
to će dovesti
ljude iz svijeta. Zato smatram svako ulaganje u kulturu investicijom koja se
vraća sa
kamatama. Da li će to biti ikada shvaćeno to je pod znakom velikog pitanja, jer dovoljno
je pogledati Mostar sada, to je otužan grad u kojem ljudi tiho pate ne
znajući kuda sve
ovo ide. Ne može samo Most promijeniti budućnost grada, ipak to mogu samo ljudi.
ORBUS: Budući da nam je obojici svjež interview neponovljivog Mustafe
Spahića Mujkija, kada je citirajući Buddha-u rekao da "nije isto kada se o
nečemu šuti i kada se posvjedoči ili javno progovori...", složili smo se u trenu
da je to tako i da je vrijedilo da još jednom javno promuhabetimo. Efekti će
biti sigurno drukčiji, nego da smo šutili. Želim Ti još puno uspjeha u životu i
Tvome stvaralačkom radu. Hvala Ti, moj Miro!
PANDUR: Hvala tebi, Bedrudine, za ove riječi i za ove lijepe želje, a
čitaoce ORBUSA srdačno
pozdravljam i želim im dobru sreću.
13.01.2005.
