Make your own free website on Tripod.com

TOP


Intervju sa Seimom Sekom VIŠIĆ

SEIMA SEKA VIŠIĆ - Banjalučanka sa boravkom u Cirihu (Zurch), autorica dviju knjiga nastalih u dijaspori:
 
"GAJIM NADU DA ĆE NAŠI UNUCI, SA DIPLOMAMA, ZNANJEM I ISKUSTVOM, POŽELJETI JEDNOM DA SE VRATE U GRAD SVOJIH PREDAKA"! 



SEIMA SEKA VIŠIĆ

Već sam ranije dva puta razgovarao sa svojom sugrađankom, gospođom Seimom Sekom Višić za neka druga bh. glasila. Ovaj, treći po redu, je podstaknut nekim novim povodima. Prije svega, u slijedećem mjesecu je Međunarodni sajam knjige u Sarajevu, zatim Seka (kako je mi - Banjalučani, zovemo) je pripremila i treću svoju knjigu (hoće li ovaj moj treći javni razgovor s njom biti sevapom izdavanja i njene treće knjige?), a nedavno je ova autorica predstavljena i u našoj rubrici AUTORI IZ DIJASPORE. Uostalom, nakon jednog Mostarca (Miro Pandur), evo i jednog banjalučkog insana, opet iz oblasti kulture, s kojim je ovaj autor načao razloga da razgovara za "Orbus". Jeste, i lokalpatriotizam je u pitanju...
 
ORBUS: Dobrodošla i na "Orbus", draga Seko! Vjerujem da imamo o čemu razgovarati a da bude zanimljivo za naše čitaoce.
 
VIŠIĆ:  Zahvaljujem na dobrodošlici uz nadu da će naš razgovor biti interesantan za čitaoce ove popularne Web stranice.
 
ORBUS: U svojoj i našoj Banja Luci nisi se bavila spisateljskim radom. Tvoje dvije knjige, nastale u posljednjih nešto više od pet godina, su se desile u dijaspori, kao i mnogih nas. Iako Te decenija dijeli od rodnog grada, te relativno mala razdaljina, nisi još uspjela da ga posjetiš. Koliko su kod Tebe jos svježa sjećanja na "oteti grad"?
 
 VIŠIĆ: S obzirom da sam rodni grad napustila u augustu 1995, dakle pri samom kraju rata, moji utisci iz tog vremena su u sivilu opustošenog grada, uništenih kulturnih spomenika, rastjeranih građana. U tom periodu bio je to grad terora i jednonacionalnog bezumlja.     .
Moja je sreća što u dubini svoje duše još uvijek pamtim onu nekadašnju Banja Luku u punom sjaju jednog evropskog, multikulturnog i multietničkog grada. U mašti i snovima često "šetam" kroz bašte i ulice, osluškujem šum Vrbasa, čujem glasove rođaka i dragih prijatelja. Ponešto od toga sam prenijela u svoje knjige iz kojih crpim snagu i lakše opstojim u tuđini.
 
ORBUS: Ova riječ - sjećanja, koju si upotrebila u naslovu svoj prve knjige, ima izuzetno značenje, posebno za nas, Bošnjake, za koje opravdano vlada mišljenje da bolujemo od teške bolesti zvane zaborav. Iako si pisanom rječju dokumentirala mnoga događanja u našem gradu prije i za vrijeme agresije, koliko su Ti svježa sjećanja i na stradanja naših domicilnih sugrađana u "vremenu i gradu - mraka" (kako bi rekao naš uvaženi sugrađanin, pokojni književnik Anto Ćosić)?
 
VIŠIĆ: Da, nažalost mnogi zaboravljaju ili moraju potisnuti ta ružna sjećanja zbog sebe i svojih najbližih, jer moraju dalje nastaviti živjeti i raditi. Meni su još uvijek prilično svježa sjećanja na ratnu atmosferu u gradu. Kada sam 1992. ostala bez posla, kao i hiljade mojih sugrađana, tada sam svako jutro odlazila na "novo radno mjesto" u Merhamet. Na tom putu sam najčešće susretala svoje uplašene i osiromašene susjede, kontrolni punkt i patrole policije kod Zelenog mosta, a kroz grad oklopna vojna kola, naoružane vojnike, crveni kombi, grupe uglednih sugrađana kao čistača ulica i uređenja obala Vrbasa (radna obaveza).
Koliko je tek kroz Merhamet prošlo zlostavljanih građana, silovanih, pretučenih, opljačkanih koji su pokušavali bar tu naći zaštitu a koju nažalost ni ovdje nisu mogli dobiti, jer je i Merhamet bio u njihovoj nemilosti. Ja sam mnoge događaje opisala, ali nažalost mnogi su ostali neobjavljeni jer sam vodila računa da svaka vijest koju sam čula bude sto-posto tačna. Iz tog razloga sam propustila mnoge gnusne događaje, pa su mi neki čitaoci, članovi obitelji nastradalih - zamjerili na tome.
 
ORBUS: Banjalučani se u zanemarljivo malom broju vraćaju u svoj grad. Puštaju korjenje po evropskim i prekooceanskim zemljama, mnoge od njih već prekriva muhadžirska zemlja, a neki su se vratili u sanducima u nas grad. To je turobna istina od koje i da hoćemo, ne možemo pobjeći. Vidiš li Ti iz te perspektive neki, uvjetno rečeno, nukleus rađanja neke nove, ali Banjalučke Banja Luke?
 

VIŠIĆ: Nažalost, povratak se veoma sporo odvija. Pratim sva zbivanja u Banja Luci: nezaposlenost, bezvlašće, tamo su  česti strajkovi, škole bez grijanja. U grad se najviše  vraćaju stariji, a mladi sa djecom ne vide još sigurnu perspektivu za zaposlenje i školovanje djece. Za sada većina ostaje gdje su bolji uslovi za njih i djecu. I pored svega, ja gajim nadu, (mada ja sigurno neću dočekati to vrijeme) da će naši unuci sa diplomama, znanjem i iskustvom, poželjeti jednom da se vrate u zavičaj svojih predaka.
 
ORBUS: Dio Tvog životnog opusa u muhadžirskom ambijentu, koji je spontano postao i dio Tvoga spisateljskog rada, čine prijatelji kojih, hvala Bogu, imaš diljem svijeta. Njihova brojna pisma koja si dobila nakon "Sjećanja", bila su inspiracija za Tvoju, drugu po redu, knjigu. Vjerujem da bi sada, nepune tri godine nakon izdavanja "Pisma prijatelja", knjiga takvog sadržaja bila mnogo obimnija, jer pisma nisu prestajala dolaziti na Tvoju adresu. Slažeš li se s tom mojom pretpostavkom?
 
VIŠIĆ: Da, često kažem da sam sretna osoba, jer imam zaista puno prijatelja u svijetu.
Dobro si primijetio, pisma na moju adresu stižu i dalje i već sam sakupila priličan broj. Sva su divna i sadržajna, prijateljska i iskrena. Pored mnogih izdvojila bih ipak dva koja mi mame suze. Jedno je od djece moje komšinice Suade. Oni su mi poslali crtež sa natpisom "Sekin cvijetnjak", i u njemu u bojama iscrtali skoro sve cvijeće u kojem sam nekad uživala..
Drugo pismo stiglo je iz Švedske od čitateljke Stanislave Pregl, vjerujem najstarije Banjalučanke. Ona mi je uputila divne riječi nakon pročitanih knjiga. Za mene jedno prijateljstvo više, a poštovanoj gospođi Pregl iskrene čestitke za 95-ti rođendan, kojeg je proslavila ovih dana.
 
ORBUS: U Tvome kratkom životopisu što je objavljen u posebnoj rubici ove stranice, najavljena je i Tvoja treća knjiga. Kakve su šanse da se i ona desi?

 
VIŠIĆ: Nižu se godine, izbjeglički život je ostavio traga na meni kao i kod svih mojih sugrađana. Moje zabilješke istinitih događaja mojih najbližih u tuđini sam pretočila u priče koje želim da objavim. Izdati knjigu za osobu u godinama, koja ne radi, uz to je još u tuđini, je zaista dug i težak put, ali ja se nadam da će se  moja želja, uz Božiju pomoć, ostvariti i da će se priče o nama tuđincima ipak jednom naći u koricama moje nove knjige.
 
ORBUS: Bosansko-hercegovačka zajednica u zemlji Tvoga obitavališta - Švicarskoj, je u kulturnom pogledu organizirana putem Matice BiH. Bila si godinama član Glavnog odbora. Šta bi, za ovu priliku, posebno izdvojila iz domena rada te naše kulturne asocijacije?

 
VIŠIĆ: Nakon dolaska u ovu nama nepoznatu zemlju, odmah sam se raspitala da li postoji neka organizacija koja povezuje Bosance u Švicarskoj sa domovinom. Brzo sam pronašla Maticu Bosne i Hercegovine, postala njen član, a uskoro i član Glavnog odbora.
Matica BiH koja ulazi u 12-u godinu svoga postojanja okuplja ljude bez obzira na vjeroispovijest i nudi bogat program u toku čitave godine. Zahvaljujući predsjedniku, prof., doktoru Rustemu Simitoviću, obezbjeđene su nam prostorije u zgradi Tehničkog fakulteta u Zürichu. Pored predavanja iz raznih oblasti, priređuju se koncerti, izložbe, promocije, a vrlo često se iz raskošne sale ETH centra u Zürichu mugu čuti zvuci prave bosanske sevdalinke. Moram napomenuti da Matica, iako joj je glavni izvor finansiranja od skromnih članarina, već drugu godinu stipendira dva studenta u Bosni.
 
ORBUS: Pred nama je Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu. Da li si se prijavila za učešće na Sajmu i koliki je, po Tebi, značaj te kulturne manifestacije, prije svega za književno i spisateljsko stvaralaštvo naših ljudi u dijaspori, njihovo čvršće i organiziranije povezivanje, suradnju i slično?

 
VIŠIĆ: Prijavila sam svoje knjige na Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, mada nažalost tamo neću biti prisutna.  Smatram da će ovaj sajam imati velikog značaja kod povezivanja i razmjene iskustava između ljudi u domovini i dijaspori, a koji se bave književnim radom. U prilici sam da se putem interneta informišem o književnom stvaralaštvu, i zaista je mnogo novih imena koja čitalačkoj publici nude raznovrsna djela. 
 
ORBUS: Svaka priča nas - Banjalučana, započinje i završava sa našim gradom ili onim što ga je činilo prepoznatljivim, neponovljivim. Ja imam običaj da kažem da nejma Bosne i bez Banja Luke (to gdje je sada Banja Luka po Dejtonskom ustavu i nije neka Bosna), ali ni Banja Luke bez Ferhadije. Živim sam svjedokom da si priložila svoj i svoga supruga Mustafe novčani prilog za našu najpoznatiju džamiju (kao što su i mnogi), ali tamo neki, koji se pitaju i za Ferhadiju, kao papagaji ponavljaju da nema para za njenu obnovu. Kako Ti doživljavaš tu četverogodišnju agoniju da se osim kamena-temeljca i korova na lokalitetu Ferhadije, nije desilo više ništa - ni jedan slijedeći kamen, a kamo li zid, zidovi, krov, minaret... ?

 
VIŠIĆ:  I mene kao pojedinca boli ta neizvjesnost oko početka gradnje Ferhadije. Manipuliše se sa raznim pretpostavka, ali mi građani imamo pravo da zahtijevamo da nam se kaže istina. Nas ne zanimaju priče "rekla-kazala" Ako je i nedostatak sredstava, onda treba pokrenuti akciju u svijetu. Mislim da bi svi koji su doživjeli progon, a i svi oni kojima je Ferhadija pored bogomolje bila vrijedan kulturni spomenik i simbol Banja Luke, dali svoj prilog.
 
ORBUS: Hvala Ti za ovo učešće na našoj stranici i želimo Ti puno sreće i uspjeha u životu i daljnjem spisateljskom radu!
 

VIŠIĆ: Zahvaljujem i ja na pozivu. Bilo mi je zadovoljstvo odgovarati na pitanja za Orbus, ovu, sve čitaniju Web stranicu. Uredniku, gosp. ing. Čavkiću i timu njegovih saradnika želim još puno uspjeha u radu i životu.
 
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
 


NAZAD NA STARTNU STRANICU