- Putopisna
reportaža -
Petak, 28. maja
'04.
Poletio sam sa bostonskog
aerodroma "Logan" oko 19:00 h avionom Njemačke aviokompanije "Lufthansa". Ovoga puta je
sletjelište u Evropi bio Munchen, gdje stigoh sutradan, u ranim jutarnjim
sahatima po lokalnom vremenu.
Subota, 29. maja
'04.
Oko 10:30 h sam
"Lufthansom" produžio za Zurich, gdje sletjeh oko podne. Na tamošnjem aerodromu
Kloten su me, kao i do sada, čekali moji banjalučki prijatelji - Mustafa i Seima
Visic. Otišli smo potom u njihov dom.
Nedjelja, 30. maja
'04.
Razgledao sam sa svojim
domaćinima prelijepi grad Zurich. Uslijedila je vožnja brodom preko jezera, a u
svrhu posjete kćerci i zetu od Višića - Azri i Adnanu Gusic. U njihovom stanu me
čekalo lijepo iznenađenje, jer nakon 15-ak godina ponovo sretoh Ahmeta i Edinu
Ganibegovic, koji su došli iz Sarajeva u posjetu djeci. Po povratku u stan
Višićevih, navečer, dobismo telefonom tužni haber da je toga dana u Enschedeu
(Holandija) preselila na Ahiret Ajša Ramljak, supruga od moga ahbaba i bh.
slikara i poete, Ismeta. Zvali smo Ismeta i izrazili mu nase suosjećanje. Rekao
je, drhtavim glasom, kako bi želio da mu, u sklopu svoje posjete Bosni, dođem u
Torlakovac kod Donjeg Vakufa u slijedeći petak, a u povodu dženaze njegove
hanume.
Ponedjeljak, 31. maja
'04.
Posjetili smo nase
Banjalučane Midhata i Edinu Mundzic.
Utorak, 01. juna
'04.
Let Zurich - Zagreb
"Croatia airlinesom". Na zagrebačkoj zračnoj luci "Pleso" me je čekao moj ahbab
Hamza Alagic. Odvezao me kolima na autobusni kolodvor odakle sam nastavio put za
Tuzlu. Na tom putu izdvojio bih jedan detalj viđen u Orašju, pokraj autobuske
stanice. Naime, na vanjskoj strani ograde obližnjih mezarluka stoji tabla sa
natpisom: Izdajem sobe. Na jednom mjestu u blizini Srebrenika vidjeh
prugu i voz sa teretnim vagonima na kojima piše: Željeznice Federacije BiH.
Pomislih, jos jedan loš znak pri ulasku u Domovinu koja bi da se
reintegrira. Po dolasku u Tuzlu, nakon susreta sa sestrom i smještaja u njenom
stanu, prošetah malo čaršijom. Kao i uvijek, najprije potražih i dobih
informacije da se za 1 US $ dobije oko 1,6 KM, sto je i cijena benzina
"super-98" na većini bh. pumpi. Na zgradi poste naiđoh na smrtovnicu i saznadoh
da je toga dana preselio na Ahiret moj nekadašnji sugrađanin, te nogometaš
"Borca" i naročito "Slobode" - Mesud Nalić Tetak, u svojoj 63. godini. Mi smo ga
u Banja Luci, medjutim, zvali - Albert.
Srijeda, 02. juna
'04.
Zet me odvezao svojim
kolima u Gradačac, gdje sam u tamošnjoj BZK "Preporod" preuzeo kompletan tiraž
moje knjige IZ SEHARE. Da podsjetim, "Preporod" je bio izdavač iste. Veliko
gostoprimstvo i pažnju mi je ukazao Muhamed Bego Gradascevic, predsjednik te
kulturne zajednice, sa saradnicima.
Četvrtak, 03. juna
'04.
Prisustvovao sam
komemoraciji rahmetli Mesudu Naliću, gdje se u tuzlanskom Komemorativnom centru
okupio veliki broj građana, a pogotovo bivši i sadašnji nogometaši "Slobode",
te članovi uprave. Potom sam se pridružio džematlijama i klanjao dženazu
rahmetli Mesudu Naliću, ispred Šarene džamije.
Petak, 04. juna
'04.
Tog
kišnog jutra krenuli
smo ja i zet za Torlakovac. Zaustavili smo se u Banja Luci, da bi u
Ferhad-pašinom mesdžidu klanjao džuma namaz. Odmah smo potom produžili dolinom
Vrbasa. Kiša nas je i dalje pratila. Stigli smo u Torlakovac na vrijeme. Susret
sa Ismetom i njegovom djecom je bio dirljiv. Dostojanstveno su podnosili gubitak
supruge i majke. Najprije se klanjao ikindija-namaz u torlakovačkoj nedovršenoj
džamiji (na desnoj obali Vrbasa), zatim ispred iste dženaza rahmetli Ajši.
Klanjalo je sve sto je i došlo - preko 100 ljudi. Potom se povorka zaputila ka
lokalnom mezarju, na suprotnoj obali Vrbasa i jedno dva km nizvodno. Prolazeći
pokraj puta koji vodi ka Ismetovoj kući, vidjeh njegove dvije kćeri kako stoje,
propisno obučene i zavijene, te dostojanstvenim pogledima ispraćaju svoju
rahmetli majku na njenoj posljednjoj ovodunjalučkoj dionici puta. Nakon dženaze, ja i zet smo odmah krenuli
prema Ključu. Praćeni kišom, stigli smo u taj drevni bosanski gradić uvečer.
Konačili smo kod moje sestrične Selme i njenog supruga Kemala
Blaževića.
Subota, 05. juna
'04.
Ujutro, također po
kisnom vremenu, smo nastavili za Sanski Most. Tamo sam se sreo sa zetom koji je
došao iz Švedske da u rodnom mjestu nastavi radove na izgrađenoj kući. Podne
namaz sam klanjao u obnovljenoj Hamdibegovoj džamiji. Na zelenim itisonima
kojima je prostrt kompletan prostor iste, piše: Poklon Visokog saudijskog
komiteta za djamije u BiH . Dakle, ne piše -džamije, već -
djamije. Primjetio sam tu grešku i na itisonima ostalih bh. džamija
koje je darovao Visoki saudijski komitet. Nakon izlaska iz džamije, klanjali smo
dženazu 89-godišnjoj Rukiji Sikirić, iz Hambarina, a koja je preselila na Ahiret
kao muhadžir u Švedskoj. Predvečer smo se vratili u Ključ. Akšam namaz sam
klanjao u tamošnjoj obnovljenoj džamiji. Odgledao sam i tv. prijenos finala
košarkaškog prvenstva BiH, kada je ŠIROKI pobijedio BOSNU u
Skenderiji. Toga dana je umro Ronald Reagan.
Nedjelja, 06.juna
'04.
Ujutro smo najprije
ponovo skoknuli do Sanskog Mosta po moga zeta, da bi sva trojica produžili za
Banja Luku. Povremeno je padala kiša. Po dolasku u svoj grad, obavio sam prvu
šetnju od "Palacea" do Narodnog pozorišta. Na mnogim uličnim tezgama se prodaju
posteri Draže Mihailovića, Radovana Karadžića i Ratka Mladica. Na jednom platnu,
prikladnom za nošenje na mitinge i koje se također prodaje, piše: Od
Manjače do Romanije, svud su straže onog koga traže. Na zgradi Banskih
dvora je natpisna ploča na kojoj piše REPUBLIKA SRPSKA - PREDSEDNIK
(ekavski).
Ponedjeljak, 07. juna
'04.
Šetnja gradom i
suočavanje sa
drugim parolama naštampanim na platno poput ovih: Svaki Srbin je Radovan
i Radovan Karadzic i Ratko Mladic - srpski heroji.
Inače,
sva ta velikosrbovanja koja bodu oci i kose se sa zdravim razumom, se lagahno
amortiziraju dejstvom opijajućeg mirisa najmirisnijih lipa na svijetu - onih
banjalučkih. Dovoljno je pješice se otisnuti put Bojica hana ispod spojenih
krošnji kestenova i lipa - sa obje strane glavne ulice i
doživjeti neopisiv
ugođaj. Imao sam i dodatni razlog da tim putem idem, kada bih preko puta
Tvornice duhana skrenuo u ulicu Pave Radana, u kojoj je agencija "Binakom" i
koju sam pohodio s poslovnim razlogom. Podne namaz sam klanjao u mesdžidu,
susrevši se sa meni dragim džematlijama. Mnogima sam poklonio svoju knjigu IZ
SEHARE.
Utorak, 08. juna
'04.
Konačno
sunčan dan.
Ponovo sam posjetio agenciju "Binakom", sada radi povrata vikendice. Potom je
uslijedio odlazak u internet klub odakle bih slao priloge za NUR. Na vidnim
mjestima po gradu su plakati koji na Kočićevom Zmijanju najavljuju Svesrpski
sabor za 21. juni. Posjetio sam i kancelara Banjalučke biskupije, gospodina
Ivicu Božinovića. Nakon klanjanja podne namaza u mesdžidu, moj ahbab Kjazim
Halimic me odveo svojoj kući na ručak. Predvečer sam u gradu, ispred "Boske",
slučajno sreo dr. Marijana Ojdanića, s kojim sam u zdravstvu radio 17 godina i
koji mi je ostao u lijepom sjećanju. Reče mi da je u penziji te da radi za
"Caritas". Uvečer, na šetališnoj zoni od Gospodske do Narodnog pozorišta
neopisivo veliki broj šetača. Naročito mlađih. Ispred kafića "Arija", u
bivšoj ulici Sime Šolaje, srpska mladost uz ovacije gleda tv. prijenos
finala Evropskog prvenstva u nogometu za mlade Italija - SCG. Brzo su se
stišali jer je Italija pobijedila izabranike Vladimira Petrovića Pižona sa
glatkih 3:0.
Srijeda, 09. juna
'04.
Uobičajen sadržaj:"Binakom", internet klub, podne namaz u
mesdžidu, a potom odlazak u
Laktaše na vikendicu.
Četvrtak, 10. juna
'04.
Uz haman isti sadržaj kao
i prethodnih dana, desio se i susret pred hotelom "Palace" sa mojim sugrađanima,
muhadžirima u Finskoj - Feridom Halimićem i Midhatom Čehobašićem. Popodne sam
obavio prvo ovogodišnje kupanje u Vrbasu - na plazi u Gornjem
Šeheru.
Petak, 11. juna
'04.
Dogovoreni susret sa
banjalučkim biskupom dr. Franjom Komaricom. Razgovarali smo u njegovom uredu
preko 1 sahat. Čestitao sam mu, izmedju ostalog, nominaciju za ovogodišnju
Nobelovu nagradu za mir. Nakon odlaska iz Biskupije, u sebi sam rekao ovo:
Boze, blago banjalučkim katolicima kad imaju ovakvog duhovnjaka i vođu. Za
razliku od nas.... Ama, našega ne možeš ni vidjeti... Ova posljednja
rečenica se potvrdila i na džumi, kada se ni tada banjalučki muftija, Edhem ef.
Čamdžić, nije udostojio doći iz Sarajeva i prevoditi glavnu
muslimansku heftičnu
molitvu, te reci narodu "koju pametnu..." Popodne sam posjetio Smaila
Djuzela, predsjednika IO SDA Banja Luka. Nakon toga sam se ponovo okupao u
Vrbasu.
Subota, 12. juna
'04.
Nista posebno se nije
dogodilo. I taj dan cu pamtiti po jos jednom kupanju u Vrbasu, ali i po početku
Evropskog nogometnog prvenstva u Portugalu - Grčka je neočekivano pobijedila
domaćine sa 2:1, a Španija Rusiju sa 1:0.
Nedjelja, 13. juna
'04.
Padala je kiša. Nakon podne namaza u
mesdžidu, prišao mi je glavni imam Medžilsa IZ-e Banja Luka, meni dobro poznati
Vahdeto ef. Alemić. Izrazio je svoje čuđenje što ovoga puta, u toku svoga osmodnevnog boravka u svome gradu i svakodnevnog klanjanja podne namaza u
mesdžidu, se nisam niti jednom popeo na sprat u njegovu ili kancelariju
predsjednika Kasima Mujčića. Jednostavno sam mu objasnio da ako bih im navratio,
svašta bi ih pitao, a ne bih dobio zadovoljavajući odgovor. Onda me Alemić
upita: Kao naprimjer? Ukazao sam na moje veliko ogorčenje zbog pat
pozicije oko početka obnove Ferhadije te zbog činjenice da tolerišu obojica da
muftija Camdzic zivi pet godina u Sarajevu, odakle obnaša tako odgovornu javnu
funkciju u Banja Luci. Mladi Alemić je uzvratio da što se mjesta življenja
muftije tiče, on nije kompetentan da se o tome izjašnjava, a za obnovu
Ferhadije, koja je jos uvijek misaona imenica, upita on mene: Pa, ne mislis
valjda da je muftija kriv za to?! Kada me je već povukao za jezik,
poentirao sam: Naravno da jeste - kako on, mozda jos vise njegov sef u
Sarajevu!
Potom sam jos jednom posjetio Smaila Djuzela,
predsjednika IO SDA Banja Luka, kada sam s njim načinio i interview za NUR. Kiša
je cijeli dan padala. Uvečer sam odgledao dvije nogometne utakmice iz Portugala:
Hrvatska-Svicarska 0:0 i Francuska-Engleska 2:1. Na ovoj drugoj utakmici
briljirao je Zinedine Zidan.
Ponedjeljak, 14. juna
'04.
Na banjaluckoj autobuskoj
stanici sam uredno trazio kartu za Sarajevo, za 10:00 h istoga dana, te dobio
je. Kada je ishrdani autobus "Visegradtransa" stigao na stanicu, moj zet, koji
me pratio, rece: Tesko da ti sa ovakvim autobusom stignes i do Doboja!
Po ulasku u autobus, iznad i ispred vozaca pise: Pusenje zabranjeno,
osim voznog osoblja. Jezicki cistunci bi logicki zakljucili da se sve smije
pusiti osim sofera i konduktera. Inace, sastav putnika kojih je bilo 20-ak bi
bio 100%-tno etnicki cist da se ja ne nadjoh s njima. Naslusao sam se svasta.
Recimo, prolazeci pokraj Cekrcica kod Visokog, jedan iza mene svome kolegi do
sebe evocira neke utiske iz svoje ratne proslosti, rekavsi: Eno, s onog brda
smo gadjali Visoko...! Tema je ipak preosjetljiva da bi bila zabavna.
Helem, stigosmo na neku stanicu za koju rekose da je Sarajevo. Pitam konduktera
gdje smo to dosli,a on kaze: U Srpsko Sarajevo! Na moj upit hoce
li ici i u PRAVO SARAJEVO, odgovorio mi je odricno. Preostalo mi je da sa
kabastim prtljagom uzmem (srpski) taxi i prebacim se na sarajevsku autobusku
stanicu, gdje me je trebao da ceka moj prijatelj i sugradjanin, Muharem Krzic.
Iz "sumskog Sarjeva" se nadjoh u Seheru za 20-ak minuta. Svako sam iskustvo u
zivotu platio, pa i ovo. Ne samo novcima! Nakon sto sam se smjestio kod
svog domacina Muharema, dogovorio sam i ostvario susret sa Vehidom Gunicem, koji
je prethodno pozelio da ima moju knjigu.
Poklonio sam mu je, naravno. S njim u
drustvu je bio i novinar Uzeir Bukvic (zivi u Norveskoj), te neki Hajro (nisam
mu zapamtio prezime). Osim zadovoljstva zbog susreta s Gunicem i njegovim
kolegama, ostao je i zal sto se i u ovom slucaju potvrdio jedan od bosnjackih
usuda - medjusobna netrpeljivost. Naime, tesko mi je palo kada je Vehid rekaoda
nije u dobrim odnosima sa Omerom Pobricem, naprimjer. A koliko do jucer nijedna
tv. emisija o sevdalinci nije se mogla zamisliti bez njih dvojice u glavnim
ulogama. Uslijedio je susret sa Dzanom Mustajbasic, braticnom moje hanume koja
zavrsava studij u Sarajevu. S njom sam posjetio sehidsko mezarje na Kovacima, a
posebno mezar rahmetli Alije Izetbegovica. Pistup mezaru nekadasnjeg bh.
predsjednika je isti kao i svim drugima - dakle, bez ikakve straze u njegovoj
blizini.
Uvecer sam sa autorom knjige SVJEDOCITI ZLOCIN I
BOSNOLJUBLJE - Muharemom Krzicem, te jos dvojicom svojih kolega - koautora iste,
Osmanom Selakom i Muhamedom Sadikovicem, otefericio u Morica hanu uz muhabbet i
sazliju.
Utorak, 15. juna
'04.
Ujutro sam sa Muhamedom
Sadikovicem i jednim pakistanskim businessmenom isao za Vitez, gdje su spomenuta
dvojica imala sasatanak sa celnicima tamosnjeg FIS-a. Ja sam im bio kao
prevodilac. Po povratku u Sarajevo, jos sam se sreo sa mladim Trebinjcem Semirom
Vranicem, studentom zavrsne godine medicine te pasioniranim sakupljacem tekstova
sevdalinki, odnosno suradnikom Omera Pobrica. Jah, dosao je na red susret i sa
legendarnim Omerom. Poklonio sam i njemu knjigu a on, na sebi svojstven nacin,
pripomenu prisutnima - meni, Semiru Vranicu i Adilu Medicu da.... ako u
svakoj objavljenoj valja barem jedna jedina recenica, to je pun pogodak....
Dojmile su mi se ove Omerove rijeci podrske. Veliki pregalac u bastinjenju
i odbrani sevdalinke, te "nase pjesme o nama" je pricao i o predstojecoj
vjersko-kulturnoj manifestaciji Ajvatovica 2004. S tim u vezi iskaza
nezadovoljstvo sto je travnicki muftija ponudio njemu i nekim pjevacima
"ponizavajuce uslove" za ucesce na recenoj manifestaciji, a istovremeno zeli da
angazuje i sarajevski Simfonijski orkestar na Ajvatovici. Da li je organizator
Ajvatovice ovim htio da se dodvori "staroj drolji - Evropi", ili je nesto drugo
u pitanju, ostalo je nedokucivo. Ali je zato, dokuciva bila i ostala nebuloza u
vezi s tim.
Autobus mostarskog "Autotransa", kojim sam
se u 20:00 zaputio prema svojoj slijedećoj destinaciji - Mostaru, je bio udoban,
a vozno osoblje na visokom, profesionalnom nivou. Stigao sam na mostarsku
autobusku stanicu (na lijevoj obali), a hotel "Bristol", u kojem ću prenoćiti
dvije slijedeće noći - na desnoj. Kada sam vozača pitao kako najlakše da dođem
do spomenutog hotela, odgovorio je: Ja ću vas odvesti autobusom!!!
Tako je i bilo. Zaista divan gest vozača mostarskog "Autotransa".
Nakon sto sam se smjestio, začuo se jacijski ezan sa jedne obližnje džamije.
Otišao sam u nju i klanjao. Potom sam poželio da prošetam tim "bh.
Vukovarom", bas njegovom lijevom obalom. Već pri prelasku mosta kod "Bristola",
vidio sam ruine nekadašnjeg hotela "Neretva". Slike slike uništenih zgrada su se
nizale i nadalje u tom dijelu Mostara. Bila je haman ponoć, pa se malo ko mogao
vidjeti na ulici. Odjednom iz bašče jednog kafića se ori pjesma "Šehidski
rastanak". Kada sam se približio zapazio sam da Safeta Isovića, kojeg su
"odvrnuli" do "daske", prate četverica mladica koji su aksamlucili. Stekao sam
dojam da su se trudili da ih čuju oni na desnoj obali. Usput sam čitao i neke
smrtovnice te saznao da su, izmedju ostalih, tih dana umrli bratić od Ivana
Ćurkovića (nekadašnjeg golmana "Veleža" i "Partizana"), te Safija Balic, majka
legendarnog Emira Balića, te drugi.
Srijeda, 16. juni
'04.
Načinio sam planirane
susrete sa Ernom Dzeba (mladom pjevačicom), zatim meni dobro poznatom majkom
Razijom Nuspahić (93) i kćerkom joj Mirsadom. Kada me je, nakon punih 13 godina
ponovo vidjela majka Razija, doslovno je ovako reagovala: "Je li ovo fatamorgana
ili ja opet vidim svoga dragog....."
Zaista, rijetko je cuti iz tako starih
bošnjačkih usta
rijec fatamorgana. Popodne sam posjetio Emira i njegovu hanumu Dženanu
(Banjalučanku) Balic u njihovoj prelijepoj kuci. Prethodno, kada sam Emira
zvao telefonom i pitao na kojoj je strani ulica u kojoj stanuje, odgovorio mi je
ovako: "Na desnoj je obali, ali pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine"! Sa
Emirom sa uradio naručeni interview za NUR.
Četvrtak, 17. juni
'04.
Imao sam na raspolaganju
jos jedno mostarsko dopodne. Sreo sam se sa meni dragim ahbabom i mostarskim
muzičkim stvaraocem Mirom Pandurom. Popili smo kahvu u blizini Starog (novog)
mosta, a on mi je omogućio da preko njega i prijeđem, za razliku od drugih
građana. Miro ce biti i jedan od ucesnika u programu svečanog otvaranja Mosta,
23. jula ove godine. Uslijedio je popodnevni odlazak za Split autobusom
mostarskog "Autotransa". Na proputovanju kroz drevni Počitelj obradovalo me je
kada sam vidio obnovljenu džamiju, tik iz kulu. Nema, medjutim, velikog kriza na
kuli Gavrankapetanovića, ali dominira - "Sahara". U Čapljini, preko puta
autobuskog kolodvora, je ulica Mate Bobana, koja se kriza sa ulicom Ante
Starčevića. Na graničnom prijelazu u Doljanima pogranična procedura je trajala
poprilično, sto je prouzrokovalo da smo u dolasku i kasnili u Split. Tamo me je,
s nestrpljenjem, čekao moj tetak Ahmet. Naime, u Dioklecijanovom gradu žive moje
dvije tetke, od kojih je jedna od njih, u februaru ove godine, postala
udovica.
Petak, 18. juna
'04.
Šetnja središtem Splita. Brojni
plakati sa likom generala Ante Gotovine nisu mogli promaći mojoj pažnji. Na
njima piše: "Kriv je zato sto je odbranio Hrvatsku". Inače, nije trebalo mnogo
vremena da zaključim da je Hrvatska odvratno skupa zemlja. Ni ona Pavelićeva ni
ova Tuđmanova kuna nisu imale berićeta! Džuma namaz sam klanjao u mesdžidu, u
samom srcu Splita, na čijem ulazu piše: "Muslimanski molitveni prostor".
Klanjalo je preko 80 ljudi. Popodne sam sa tetkom i njenom kćerkom zijaretio
mezar rahmetli tetka Asima, na splitskom groblju Lovrinac. Učinilo me
zadovoljnim kada sam vidio kakvu su parcelu za ukop umrlih dobili muslimani
ovoga grada. Uočio sam i nišane umrlih prije Drugog svjetskog rata.
Subota, 19. juna
'04.
Uobičajene aktivnosti u
gradu - posta i internet klub. Za 5 minuta korišćenja se plaća 5 kuna (nešto
manje od 1 US $). Inače, u Hrvatskoj je cijena benzina "super 98" 7,10 Kn, a za
1 US $ se dobije oko 5,9 Kn. Otišao sam i na plazu na Zvončacu radi kupanja i
sunčanja. Na nekim zidovima oko plaze stoje ovakvi grafiti: "Ich bin Nazi",
zatim "Za Isusa krista - protiv komunista". Podne namaz sam klanjao u splitskom
mesdžidu. Uvečer u 22:00 h sam imao autobus za Rijeku.
Nedjelja, 20. juna
'04.
U Rijeku sam stigao
ujutro u 5:30 h. Kabasti prtljag sam ostavio na garderobi Željezničkog
kolodvora, a onda, do polaska za prigradsko naselje Rešetari, krijepio sam se
kahvom u jednom internet klubu. Kod svoga sugrađanina i poznatog bh. i
banjalučkog publiciste Ace Ravlića, sam trebao da budem u 9:00 h. U 8:30 h sam
se našao na autobuskoj stanici za lokalni i prigradski saobraćaj. Čitav sahat
sam čekao autobus za Rešetare, ali ga nisam dočekao. Kiša je padala. Potom
upitah vozača autobusa neke druge linije sta je sa autobusom za Rešetare, a on
mi odgovori da ne saobraća nedjeljom. Preostao mi je opet taxi. Aco i njegova
supruga, gospođa Mirjana, su me lijepo dočekali. Ja sam mu poklonio svoju
SEHARU, a on meni svoju posljednju knjigu BANJALUČKI POVIJESNI LISTIĆI II. Potom
je došao šurjak sa suprugom iz Vrsara po mene. Najprije smo svratili "kod
Kusme" na ćevape, te produžili za Istru. Vise sam spavao u toku vožnje nego bio
budan, s obzirom na neprospavanu prethodnu noć. Stigli smo njihovoj kući
predvečer. Uvečer smo bili pozvani na roštilj kod badžanka Esada Mujakovića i
Abida Kovačevića (jedan od najboljih nogometaša "Borca" svih vremena, te igrač
"Dinama" i grčkog "Etnikosa"). Abid sa familijom, naime, živi u USA (Kentucky),
ali je došao na odmor u Funtanu, izmedju Poreča i Vrsara, gdje ima kucu.
Ponedjeljak, 21. juna
'04.
Jutarnja posjeta internet
klubu, potom kupanje. Na plazi malo turista za ovo doba godine, a ono sto ih ima
su uglavnom Česi. Uvečer sam odgledao prijenos iz Portugala: Hrvatska-Engleska
2:4.
Utorak, 22. juna
'04.
Internet klub i kupanje
su nezaobilazni sadržaji moje svakodnevnice u Istri. Taj dan je u RH bio državni
praznik - 60. godišnjica antifašističke borbe. Ako je bila antifašistička borba,
bilo je, znaci, i antifašista u ovoj zemlji. Zaputili smo se malkice i prema
Trstu. Na ulazu u Sloveniju najprije ubode oci velika tabla "EU", a onda državna
- slovenačka. Istoga trena pomislih u sebi: "Boze, koliko li je ova država
opljačkala moju rahmetli majku te hiljade i hiljade drugih bh.
štediša, a sada
je u Evropi. I to prva!!! No, sve drolje ovoga svijeta imaju i svoja pravila,
zašto ne bi i Evropa!? U povratku smo se zadržali jedan sahatak u prelijepom
Portorožu. Uvečer sam gledao utakmice iz Portugala: Italija-Bugarska 2:1 i
Švedska-Danska 2:2.
Srijeda, 23. juna
'04.
Opet sunčanje i kupanje.
Pustena u promet posljednja dionica autoceste Zagreb-Rijeka. Sada je cestovna
razdaljina izmedju ova dva grada 145 km (ranije 180 km) i stigne se automobilom
za 1,5 h. Cestarina za putničko vozilo kosta 56 Kn (oko 10 US $). U
Portugalu je Holandija pobijedila Letoniju sa 3:0 a Češka (rezervni tim)
Njemačku sa 2:1.
Četvrtak, 24. juna
'04.
Internet klub i kupanje.
Uvečer, prava nogometna poslastica: Portugal-Engleska 6:5 (na penale). Utakmicu
sam odgledao sa Abidom Kovačevićem.
Petak, 25. juna
'04.
U Koprivnicu su me odvezli
šurjak i njegova supruga. Oni su potom produžili za Banja Luku, a ja ostao sa
svojim koprivničkim prijateljima i susjedima, Dragom i Vesnom Valent. Predvečer
smo posjetili Vesnine roditelje u Djelekovcu, na hrvatsko-mađarskoj granici.
Uvečer smo Drago i ja odgledali utakmicu Grčka-Francuska 1:0. Toga dana je u
Wimbledonu Ivanišević izgubio od Australijanca
Hewitta sa 3:0 i oprostio se od aktivnog igranja tenisa.
Subota, 26. juna
'04.
Jutarnja
šetnja sa
domaćinima ovim prekrasnim podravskim gradom. U 11:00 h me je Dragin sin odvezao
na zagrebačku zračnu luku "Pleso". Odatle sam u 14:10 h imao let za Frankfurt, a
iz Frankfurta za Boston oko 18:00 h, po lokalnom vremenu. Čekajući u Frankfurtu
avion za Boston, medju putnicima sam vidio jednu babu koja je bila obučena u
majicu sa likom dva Busha - oca i sina! Dobar dio leta preko Atlantika sam bio
opterećen pitanjem: "Kakav li je mentalni sklop te babe"!? Stigao sam na
bostonski aerodrom "Logan" na vrijeme - oko 20:00h po lokalnom
vremenu.
Bedrudin
GUSIC
NAZAD NA
STARTNU STRANICU
