SEIMA SEKA VIŠIĆ - Banjalučanka sa boravkom u Cirihu
(Zurch), autorica dviju knjiga nastalih u dijaspori:
"GAJIM NADU DA ĆE NAŠI
UNUCI, SA DIPLOMAMA, ZNANJEM I ISKUSTVOM, POŽELJETI JEDNOM
DA SE VRATE U GRAD SVOJIH PREDAKA"!
|
SEIMA SEKA VIŠIĆ |
|
Već
sam ranije dva puta razgovarao sa svojom sugrađankom,
gospođom Seimom Sekom Višić za neka druga bh. glasila. Ovaj,
treći po redu, je podstaknut nekim novim povodima. Prije
svega, u slijedećem mjesecu je Međunarodni sajam knjige u
Sarajevu, zatim Seka (kako je mi - Banjalučani, zovemo) je
pripremila i treću svoju knjigu (hoće li ovaj moj treći
javni razgovor s njom biti sevapom izdavanja i njene treće
knjige?), a nedavno je ova autorica predstavljena i u našoj
rubrici AUTORI IZ DIJASPORE. Uostalom, nakon jednog Mostarca
(Miro Pandur), evo i jednog banjalučkog insana, opet iz
oblasti kulture, s kojim je ovaj autor načao razloga da
razgovara za "Orbus". Jeste, i lokalpatriotizam je u
pitanju...
ORBUS: Dobrodošla i na "Orbus", draga Seko! Vjerujem
da imamo o čemu razgovarati a da bude zanimljivo za naše
čitaoce.
VIŠIĆ: Zahvaljujem na dobrodošlici uz nadu da će naš
razgovor biti interesantan za čitaoce ove popularne Web
stranice.
ORBUS: U svojoj i našoj Banja Luci nisi se bavila
spisateljskim radom. Tvoje dvije knjige, nastale u
posljednjih nešto više od pet godina, su se desile u
dijaspori, kao i mnogih nas. Iako Te decenija dijeli od
rodnog grada, te relativno mala razdaljina, nisi još uspjela
da ga posjetiš. Koliko su kod Tebe jos svježa sjećanja na
"oteti grad"?
VIŠIĆ: S obzirom da sam rodni grad napustila u
augustu 1995, dakle pri samom kraju rata, moji utisci iz tog
vremena su u sivilu opustošenog grada, uništenih kulturnih
spomenika, rastjeranih građana. U tom periodu bio je to grad
terora i jednonacionalnog bezumlja. .
Moja je sreća što u dubini svoje duše još uvijek pamtim onu
nekadašnju Banja Luku u punom sjaju jednog
evropskog, multikulturnog i multietničkog grada. U mašti i
snovima često "šetam" kroz bašte i ulice, osluškujem šum
Vrbasa, čujem glasove rođaka i dragih prijatelja. Ponešto od
toga sam prenijela u svoje knjige iz kojih crpim snagu i
lakše opstojim u tuđini.
ORBUS: Ova riječ - sjećanja, koju si upotrebila u
naslovu svoj prve knjige, ima izuzetno značenje, posebno za
nas, Bošnjake, za koje opravdano vlada mišljenje da bolujemo
od teške bolesti zvane zaborav. Iako si pisanom rječju
dokumentirala mnoga događanja u našem gradu prije i za
vrijeme agresije, koliko su Ti svježa sjećanja i na
stradanja naših domicilnih sugrađana u "vremenu i gradu -
mraka" (kako bi rekao naš uvaženi sugrađanin, pokojni
književnik Anto Ćosić)?
VIŠIĆ: Da, nažalost mnogi zaboravljaju ili moraju
potisnuti ta ružna sjećanja zbog sebe i svojih najbližih,
jer moraju dalje nastaviti živjeti i raditi. Meni su još
uvijek prilično svježa sjećanja na ratnu atmosferu u gradu.
Kada sam 1992. ostala bez posla, kao i hiljade mojih
sugrađana, tada sam svako jutro odlazila na "novo radno
mjesto" u Merhamet. Na tom putu sam najčešće susretala svoje
uplašene i osiromašene susjede, kontrolni punkt i patrole
policije kod Zelenog mosta, a kroz grad oklopna vojna kola,
naoružane vojnike, crveni kombi, grupe uglednih sugrađana
kao čistača ulica i uređenja obala Vrbasa (radna obaveza).
Koliko je tek kroz Merhamet prošlo zlostavljanih
građana, silovanih, pretučenih, opljačkanih koji su
pokušavali bar tu naći zaštitu a koju nažalost ni ovdje nisu
mogli dobiti, jer je i Merhamet bio u njihovoj nemilosti. Ja
sam mnoge događaje opisala, ali nažalost mnogi su ostali
neobjavljeni jer sam vodila računa da svaka vijest koju sam
čula bude sto-posto tačna. Iz tog razloga sam propustila
mnoge gnusne događaje, pa su mi neki čitaoci, članovi
obitelji nastradalih - zamjerili na tome.
ORBUS: Banjalučani se u zanemarljivo malom broju
vraćaju u svoj grad. Puštaju korjenje po evropskim i
prekooceanskim zemljama, mnoge od njih već prekriva
muhadžirska zemlja, a neki su se vratili u sanducima u nas
grad. To je turobna istina od koje i da hoćemo, ne možemo
pobjeći. Vidiš li Ti iz te perspektive neki, uvjetno rečeno,
nukleus rađanja neke nove, ali Banjalučke Banja Luke?
VIŠIĆ: Nažalost, povratak se veoma sporo odvija.
Pratim sva zbivanja u Banja Luci: nezaposlenost, bezvlašće,
tamo su česti strajkovi, škole bez grijanja. U grad se
najviše vraćaju stariji, a mladi sa djecom ne vide još
sigurnu perspektivu za zaposlenje i školovanje djece. Za
sada većina ostaje gdje su bolji uslovi za njih i djecu. I
pored svega, ja gajim nadu, (mada ja sigurno neću dočekati
to vrijeme) da će naši unuci sa diplomama, znanjem i
iskustvom, poželjeti jednom da se vrate u zavičaj svojih
predaka.
ORBUS: Dio Tvog životnog opusa u muhadžirskom
ambijentu, koji je spontano postao i dio Tvoga spisateljskog
rada, čine prijatelji kojih, hvala Bogu, imaš diljem
svijeta. Njihova brojna pisma koja si dobila nakon
"Sjećanja", bila su inspiracija za Tvoju, drugu po redu,
knjigu. Vjerujem da bi sada, nepune tri godine nakon
izdavanja "Pisma prijatelja", knjiga takvog sadržaja bila
mnogo obimnija, jer pisma nisu prestajala dolaziti na Tvoju
adresu. Slažeš li se s tom mojom pretpostavkom?
VIŠIĆ: Da, često kažem da sam sretna osoba, jer imam
zaista puno prijatelja u svijetu.
Dobro si primijetio, pisma na moju adresu stižu i dalje i
već sam sakupila priličan broj. Sva su divna i sadržajna,
prijateljska i iskrena. Pored mnogih izdvojila bih ipak dva
koja mi mame suze. Jedno je od djece moje komšinice Suade.
Oni su mi poslali crtež sa natpisom "Sekin cvijetnjak", i u
njemu u bojama iscrtali skoro sve cvijeće u kojem sam nekad
uživala..
Drugo pismo stiglo je iz Švedske od čitateljke Stanislave
Pregl, vjerujem najstarije Banjalučanke. Ona mi je uputila
divne riječi nakon pročitanih knjiga. Za mene jedno
prijateljstvo više, a poštovanoj gospođi Pregl iskrene
čestitke za 95-ti rođendan, kojeg je proslavila ovih dana.
ORBUS: U Tvome kratkom životopisu što je objavljen u
posebnoj rubici ove stranice, najavljena je i Tvoja treća
knjiga. Kakve su šanse da se i ona desi?
VIŠIĆ: Nižu se godine, izbjeglički život je ostavio
traga na meni kao i kod svih mojih sugrađana. Moje
zabilješke istinitih događaja mojih najbližih u tuđini sam
pretočila u priče koje želim da objavim. Izdati knjigu za
osobu u godinama, koja ne radi, uz to je još u tuđini, je
zaista dug i težak put, ali ja se nadam da će se moja
želja, uz Božiju pomoć, ostvariti i da će se priče o nama
tuđincima ipak jednom naći u koricama moje nove knjige.
ORBUS: Bosansko-hercegovačka zajednica u zemlji Tvoga
obitavališta - Švicarskoj, je u kulturnom pogledu
organizirana putem Matice BiH. Bila si godinama član Glavnog
odbora. Šta bi, za ovu priliku, posebno izdvojila iz domena
rada te naše kulturne asocijacije?
VIŠIĆ: Nakon dolaska u ovu nama nepoznatu zemlju,
odmah sam se raspitala da li postoji neka organizacija koja
povezuje Bosance u Švicarskoj sa domovinom. Brzo sam
pronašla Maticu Bosne i Hercegovine, postala njen član, a
uskoro i član Glavnog odbora.
Matica BiH koja ulazi u 12-u godinu svoga postojanja okuplja
ljude bez obzira na vjeroispovijest i nudi bogat program u
toku čitave godine. Zahvaljujući predsjedniku, prof.,
doktoru Rustemu Simitoviću, obezbjeđene su nam prostorije
u zgradi Tehničkog fakulteta u Zürichu. Pored predavanja iz
raznih oblasti, priređuju se koncerti, izložbe, promocije, a
vrlo često se iz raskošne sale ETH centra u Zürichu mugu
čuti zvuci prave bosanske sevdalinke. Moram napomenuti da
Matica, iako joj je glavni izvor finansiranja od skromnih
članarina, već drugu godinu stipendira dva studenta u Bosni.
ORBUS: Pred nama je Međunarodni sajam knjiga u
Sarajevu. Da li si se prijavila za učešće na Sajmu i koliki
je, po Tebi, značaj te kulturne manifestacije, prije svega
za književno i spisateljsko stvaralaštvo naših ljudi u
dijaspori, njihovo čvršće i organiziranije povezivanje,
suradnju i slično?
VIŠIĆ: Prijavila sam svoje knjige na Međunarodni
sajam knjiga u Sarajevu, mada nažalost tamo neću biti
prisutna. Smatram da će ovaj sajam imati velikog značaja
kod povezivanja i razmjene iskustava između ljudi u domovini
i dijaspori, a koji se bave književnim radom. U prilici sam
da se putem interneta informišem o književnom stvaralaštvu,
i zaista je mnogo novih imena koja čitalačkoj publici nude
raznovrsna djela.
ORBUS: Svaka priča nas - Banjalučana, započinje i
završava sa našim gradom ili onim što ga je činilo
prepoznatljivim, neponovljivim. Ja imam običaj da kažem da
nejma Bosne i bez Banja Luke (to gdje je sada Banja Luka po
Dejtonskom ustavu i nije neka Bosna), ali ni Banja Luke bez
Ferhadije. Živim sam svjedokom da si priložila svoj i svoga
supruga Mustafe novčani prilog za našu najpoznatiju džamiju
(kao što su i mnogi), ali tamo neki, koji se pitaju i za
Ferhadiju, kao papagaji ponavljaju da nema para za njenu
obnovu. Kako Ti doživljavaš tu četverogodišnju agoniju da se
osim kamena-temeljca i korova na lokalitetu Ferhadije, nije
desilo više ništa - ni jedan slijedeći kamen, a kamo li zid,
zidovi, krov, minaret... ?
VIŠIĆ: I mene kao pojedinca boli ta
neizvjesnost
oko početka gradnje Ferhadije. Manipuliše se sa raznim
pretpostavka, ali mi građani imamo pravo da zahtijevamo da
nam se kaže istina. Nas ne zanimaju priče "rekla-kazala" Ako
je i nedostatak sredstava, onda treba pokrenuti akciju u
svijetu. Mislim da bi svi koji su doživjeli progon, a i svi
oni kojima je Ferhadija pored bogomolje bila vrijedan
kulturni spomenik i simbol Banja Luke, dali svoj prilog.
ORBUS: Hvala Ti za ovo učešće na našoj stranici i
želimo Ti puno sreće i uspjeha u životu i daljnjem
spisateljskom radu!
VIŠIĆ: Zahvaljujem i ja na pozivu. Bilo mi je
zadovoljstvo odgovarati na pitanja za Orbus, ovu,
sve čitaniju Web stranicu. Uredniku, gosp. ing. Čavkiću i
timu njegovih saradnika želim još puno uspjeha u radu i
životu.
RAZGOVOR VODIO:
Bedrudin GUŠIĆ
NAZAD NA STARTNU STRANICU
