TOP

Intervju sa SABINOM VAJRAČOM

Na ovakvima svijet ostaje a s njima i - Bosna opstaje!

Razgovor sa mladom banjalučkom režiserkom, sa prebivalištem u New Yorku, SABINOM VAJRAČOM, u povodu nedavnog prikazivanja njenog dokumentarnog filma BACK TO BOSNIA na Amnesty International filmskom festivalu u Amsterdamu

"NAŠ GRAD JE OTIŠAO S NAMA"!



ORBUS: Ne bih želio da se ovo pitanje shvati kao stereotipno, ali ga ipak najčešće postavljam svojim sugovornicima iz raznih branši, pa ću i tebi: imaš li uzora u poslu kojim se baviš i kako se on zove?


VAJRAČA: Čini mi se da se moji uzori mijenjaju svaki dan… Imam puno inspiracije sa raznih strana, ali profesionalno se divim jednom engleskom režiseru Simonu McBurneyu. Prije par godina sam gledala jednu od njegovih predstava i otad nastojim da vidim sve što on i njegova kompanija Complicite postave. Što se tiče filma, jedna od meni najdražih režiserki je Jane Campion,koja je režirala "The Piano". Jako mi se sviđa njen stil, koji je puno jednostavniji od tipičnog Hollywoodskog filma…
A od naših filmova u zadnjih par godina… Iako se dosta ljudi ne slaže sa mnom, meni je Tanovićev "Ničija zemlja" još uvijek najbolji koji sam dosad vidjela. Ne znam da je iko tako dobro predstavio cijelu našu situaciju onih 90-tih i sa toliko humora dočarao banalnost svega kompletno.

Da li ste znali koji je najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije? Za one koji nisu znali, ali i za one koji jesu i eventualno zaboravili, budući da se o tome veoma rijetko piše, evo odgovora: BANJA LUKA! Preko 80 hiljada domicilnih banjalučkih Bošnjaka i Hrvata je proglašeno nepoželjnim u gradu svoga višestoljetnog bivstvovanja i morali su da ga napuste. Ne milom, već silom! I jedan zanemarljivo mali broj domaćih Srba koji nije vidio sebe u ambijentu klasičnog aparthejda, odlučio je da promijeni sredinu. više milom, nego silom! Stoga, biti Banjalučanin u posljednjih 15-ak godina i nije bilo baš lahko. Međutim, ovih dana svi mi - Banjalučani, koji ponesosmo svoj grad sa sobom diljem ove Planete, imamo razloga za ponos i radost. Znano je da su Bosanci i Hercegovci, pogotovo mladi, polučili vrijedne rezultate u obrazovanju i drugim oblastima ljudskih aktivnosti u vremenu i prostorima svoga muhadžirluka. Kada neko ko je naše gore list uspije u svome radu i na najbolji način predstavi svoju Domovinu, a što je mjerljivo svjetskim razmjerama, eto radosti. Ako je taj insan još Banjalučanin, meni i nama koji smo iz najprognanijeg ex-yu grada eto dvostruke radosti. Ali, ako se radi o djetetu moga prijatelja, eto meni, konkretno - trostruke radosti!
Takvu multipliciranu radost mi je podarila mlada režiserka SABINA VAJRAČA, koja se nedavno uspješno predstavila na Amnesty International filmskom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu svojim filmom BACK TO BOSNIA. Za podrobnije informacije o filmu i datumima slijedećih prikazivanja po svijetu, moguće se informirati putem Sabinine web stranice www.backtobosnia.com  više podataka o njoj samoj, njenoj pred karijeri i početku, nadam se uspješne karijere, nudi slijedeći razgovor.


ORBUS: Dobrodošla na našu stranicu, draga moja mlada sugrađanko! Da li ti je ovo prvi intervju u životu, ili pak prvi za jedan bh. medij?

VAJRAČA: Hvala velika na pozivu za intervju. Nije mi prvi - dala sam bila intervju za Radio BiH u New York-u, kao i još za neke američke medije. Ali ipak, važan kao i svi prije njega.

ORBUS: Da počnemo od povoda za ovaj razgovor. Naime, upravo si se vratila iz Amsterdama gdje je tvoj dokumentarni film - prvijenac BACK TO BOSNIA prikazan na Amnesty International Film Festival-u. Kakve utiske nosiš iz "Sjeverne Venecije"?

VAJRAČA: Grad kao grad je prekrasan. Iako je bilo hladno i kišno, mi smo se dobro išetali i vidjeli što se moglo ispod kišobrana. Išla sam sa mamom, kojoj se sve toliko dojmilo da mislim da će sad nagovarati starog da se sele. No, nije se išlo samo u šetnju. Ovo nam je bio prvi filmski festival na kojem smo prikazali film i jako nas se dojmilo. Fino su nas ugostili, brinuli se o nama, ma nema šta – bilo je stvarno super. A i film je dobro prošao.
Oba prikazivanja su se rasprodala u dva dana, tako da je sala bila puna. Meni je bilo posebno drago vidjeti Banjalučane koji su došli na prikazivanje. Pročitali su bili na stranici cafekajak-a, i onda se to pročulo, kako samo kod nas zna, i stvarno ih je mnogo došlo. Kritike se bile jako pozitivne. Čak su nas pitali da prikažemo film i u Haagu, što bi meni bila velika čast. Pa se nadam da će od toga nešto biti na kraju.


ORBUS: Kako je rođena ideja za taj film?

VAJRAČA: Sama ideja se rodila nakon mog prvog odlaska u Banja Luku, u januaru 2003. Ja sam bila tamo samo na jedan dan, ali me sve toliko šokiralo da nisam mogla sebi doći sedam dana poslije. Valjda mi svi imamo neku sliku našeg grada kakav je prije bio, tako da kad se susretnemo sa stvarnošću, sve se iluzije sruše odjednom. Ne znam kako da to opišem… Pričala sam poslije sa ostalim Banjalučanima i shvatila sam da nisam sama – da je to valjda normalna reakcija, nešto što nas je sve zateklo na isti način. Kad je moj tata rekao da on mora to ljeto ići nazad, po prvi put nakon izlaska 1995., ja sam znala da mi je ovo jedinstvena šansa da zabilježim taj doživljaj. Da pokažem šta znaci susresti se sa starim prijateljem koji te se više ne sjeća, šta znači izgubiti grad u tren oka.
Tako je započelo sve skupa, iako se na kraju film ispostavio kao nešto puno veće od samih nas i naše nostalgije. Cilj mi je bio napraviti film koji će biti predstavnik svih nas i našeg grada. Tako da smo kroz priču moje porodice o povratku pokušali da isto tako pokažemo šta se u biti desilo u Banja Luci za vrijeme rata, i šta je uzrok ovom našem šoku danas.


ORBUS: Ukratko, šta je tema, odnosno sadržaj filma?

VAJRAČA: Naslov filma na našem je "Na put kući, u tuđinu". To je stih iz pjesme "Sevdalinka" Đorđa Balaševića, i mene se dojmio jer stvarno sadrži cijelu atmosferu filma. Film je dokumentarac i prati povrat mene i mojih roditelja u Banja Luku, u ljeto 2003., kad nam je rečeno da smo došli na red za povrat našeg stana. Glavni lik je moj tata, Emir, kroz čije priče o Banja Luci za vrijeme rata mi polako otkrivamo i to šta se trenutno dešava tamo, da bi na kraju završili u našem stanu, gdje su tad još uvijek živjeli ljudi koji su nas istjerali.


ORBUS: šta mu je osnovna poruka?

VAJRAČA: Da iako se grad smatra slobodnim, mi stari Banjalučani ne osjećamo slobodu na njegovim ulicama. Da je naš grad otišao s nama.

ORBUS: Poznato mi je da vas je bilo petero u ekipi za snimanje te da si insistirala da kamerman bude baš iz Bosne. Zašto?

VAJRAČA: Iz dva razloga: prvi je praktičan – htjela sam imati nekoga ko govori oba jezika jer tako može sam odlučiti šta je najbitnije da se snimi, pogotovo kad sam ja zauzeta sa nečim drugim. No, osim toga, meni je bilo važno da kad je film već sniman u Bosni, da se iskoristi lokalni talenat. Ja vjerujem da mi imamo jedne od najboljih umjetnika, i željela sam dati priliku jednom od njih da pokaže svijetu šta zna. Ipak, mi Bosanci nekako osjećamo dušu Bosne najbolje od svih, i neki stranac ne bi znao kako da to snimi i predoči na pravi način.
Plus što su mogućnosti u Bosni stvarno male, i kad već trošim pare, bolje da potrošim na našeg kamermana. Njega smo jedinog i platili od svih nas u ekipi.


ORBUS: Kako je film do sada isfinanciran i kako obezbjediti sredstva za pokriće naknadnih troškova u fazi, da tako kažem, "šminkanja" filma?

VAJRAČA: U aprilu 2003., kad smo taman počeli pričati o ideji da se radi film, ja sam slučajno naišla na web stranicu pod nazivom "Ideas Happen", na kojoj je bio objavljenoj jedno takmičenje za najbolju ideju kako potrošiti $25,000. Takmičenje je bilo ograničeno na mlađe od 29 godina, tako da sam ja sa svojih 26 kvalificirala, i odlučila da se prijavim sa filmom. Iskreno rečeno, nisam uopšte očekivala da će biti ista od toga, pogotovo jer je bilo tek tako, preko interneta. U narednih mjesec dana se prijavilo nekih 15,000 ljudi, tako da su se šanse još više smanjile. Međutim, kad su konačno objavili finaliste, u maju, ja sam se našla među njima. Mi smo već neveliko spremali put za Bosnu, tako da smo sve stavili na kreditnu karticu i držali fige da pobijedimo. Na zadnji dan snimanja, 11.7., ja sam za vrijeme pauze otišla provjeriti email, kad tamo "You are the winner!" ("Vi ste pobjednik!", op. B.G.).
Ja sam mislila da je spam, ali nešto me podstaklo da provjerim kad ono – mi stvarno pobijedili! To je bila neopisiva radost! Od 30 finalista, nas 12 smo dobili tih $25,000, koje sam ja sve uložila u film. Uspjeli smo za te novce
stvarno dosta uraditi, s tim da smo ja i moja ko-producentica Alison uložili i nekih $20,000 iz naših džepova (dobra, stara kreditna kartica!). Film je trenutno u završnoj fazi. Možemo ga prikazivati na festivalima, ali moramo još proći kroz zadnji krug "šminke" prije nego što je spreman za DVD, televiziju, kina itd. Budući da to moramo uraditi u profesionalnom studiju, automatski sve postaje puno skuplje, tako da trenutno tražimo sponzora koji bi nam dao ostalih $30,000. Prijavile smo se za neke grantove, ali u Americi je Bosna malo nevažna tema ovih dana, tako da ne znam da li će izabrati naš pored filmova o Iraku. Ali, držimo fige i nadamo se.


ORBUS: Da se sada vratimo u vrijeme od prije 13 godina, kada si napustila rodni grad i skrasila se u Zagrebu. može li se reći da je glavni grad Hrvatske bio prekretnica u tvom opredjeljenju za budući poziv? Kako si provela dvije izbjegličke godine u tom gradu?

VAJRAČA: Da, Zagreb je stvarno bio prekretnica. Ja sam tamo došla sama, sa koferom punim ljetne garderobe, jer smo svi računali da će se rat završiti do jeseni, i da ću se ja vratiti u Banja Luku. Međutim, kad me tetka odvela da se upišem u gimnaziju u Zagrebu tog septembra, sve je bilo jasno. Ja sam u to vrijeme bila pjesnik. Čak su mi i objavili neke pjesme, većinom u školskim časopisima i na takmičenjima, i plan je bio da postanem spisateljica. Međutim, krajem tog ljeta sam sa mojom najboljom prijateljicom Danom otišla gledati svoju prvu predstavu - Zagorkinu "Kći Lotrščaka", u postavi glumačke družine "Histrioni". I kad se završila, ja sam bila svjesna da je to ono čime ću se baviti do kraja života. To je tako kod mene – kad odluka padne, nema nazad. Uskoro sam našla par srodnih duša u mom razredu, i počeli smo provoditi sve vikende u pozorištu. Međutim, meni nije bilo dosta da budem samo član publike. Htjela sam biti iza kulisa, tamo gdje se smišlja sva ta magija.
I jednog dana mi je palo na pamet da bi bilo dobro pokrenuti časopis koji bi se bavio isključivo pozorištem. Budući da sam ja u to vrijeme bila jako sigurna u svoj talenat kao pisac (šta je mladost!), to se činila kao najjednostavnija ideja. Plus što u to vrijeme nije bilo takvog časopisa u Hrvatskoj. Uspjela sam nagovoriti ove prijateljice da mi se pridruže i nas pet smo pokrenule "Teatralije". U narednih godinu i pol smo izdale 3 broja, koja su nas stavile u srce zagrebačkog teatra. I tako sam sa 16 godina započela moj profesionalni pozorišni život, radeći i sa "Histrionima", između ostalih.


ORBUS: Potom se desila Amerika (Florida). Kako je dalje išlo sa tvojom edukacijom u oblasti filmske umjetnosti u toj američkoj saveznoj državi?

VAJRAČA: U Ameriku sam došla sa mamom i mlađim bratom (koji su mi se pridružili u Zagrebu u predhodne dvije godine) u augustu 1994. U Floridi sam završila 4. godinu srednje škole, nakon čega sam upisala pozorišnu režiju na Univerzitetu Centralne Floride u Orlandu. UCF mi je dao punu školarinu i za vrijeme mog boravka tamo sam bila dobila kojekakve nagrade od strane škole kao najbolji učenik u mojoj struci, i sl. Svo to vrijeme plan je bio da cijeli život provedem u pozorištu i stvarno nisam planirala da bih ikad snimila film. Tako da je film došao nekako iznenada i nenajavljeno.


ORBUS: Šta je uslijedilo nakon Floride na tvom putu obrazovanja?

VAJRAČA: Završni semestar studija se morao provesti na praksi, tako da sam se prijavila na par mjesta po Americi. Primljena sam bila u Arena Stage, jedan od najvećih pozorišta u Washingtonu, gdje sam provela narednih 6 mjeseci. Iako sam puno toga naučila radeći sa njima, nije mi se svidio tako ogroman teatar, gdje se malo gubila ta bliskost među ljudima koja me i privukla tom svijetu. Zato sam nakon završetka prakse odlučila da neću ostati tamo, već sam prihvatila posao sa jednim manjim pozorištem u Massachusetts-u, pod nazivom Shakespeare & Company, gdje sam provela slijedeća dva ljeta.

ORBUS: Zašto si izabrala New York za mjesto svoga življenja?

VAJRAČA: Pa, većina mojih prijatelja se nakon završetka studija preselilo ili u New York, ili u Los Angeles, pa tako i ja. To je valjda logičan korak ako se studiralo tako nešto. Moj cilj u to vrijeme je bio da upišem postdiplomski na Columbia University u New York-u, pa sam odlučila doseliti se ovamo i pričekati godinu dana, dok ne postanem građanin New York-a, kontajući da će mi tako biti jeftinije studirati. Međutim, odmah po dolasku sam se pridružila jednoj pozorišnoj grupi i nakon godinu dana sam postala zamjenik ravnatelja, tako da sam umjesto škole našla posao. S njima sam
bila 3 godine, da bih se onda otcjepila i osnovala svoju kompaniju – Alternate Plan Productions, prije godinu dana.


ORBUS: Kao mlada osoba, a na početku karijere, sigurno imaš planova na profesionalnom planu. Ne bih sada o onim dugoročnim, pa ni srednjoročnim, već o kratkoročnim. Kakvi su?

VAJRAČA: Ovaj film je došao nekako iznenada i nisam ni očekivala da će izrasti u tako nešto veliko. Većina ljudi misli da sam sad u tim vodama i gotovo, ali moja prva ljubav je ipak pozorište i uvijek će ostati. Ja jesam u pregovorima i planovima za dva filma, jedan dokumentarni, jedan igrani, ali slijedeće je ipak teatar. Naime, planiram provesti ovo ljeto na Brijunima, režirajući jednu predstavu za Ulysses Teatar, koji vode Lenka Udovički i Rade Šerbedžija. Predstava se zove Svila/Seta/Silk, i plan je da dovedem profesionalnu ekipu iz Amerike koja bi postavila premijeru u Ulysses-u, prije turneje po Americi i Japanu. Trenutno smo u pregovorima sa Ulysses-om i u potražnji za sponzorima. (izgleda da mi je suđeno vječito tražiti pare!)


ORBUS: Ne bih želio da se ovo pitanje shvati kao stereotipno, ali ga ipak najčešće postavljam svojim sugovornicima iz raznih branši, pa ću i tebi: imaš li uzora u poslu kojim se baviš i kako se on zove?

VAJRAČA: Čini mi se da se moji uzori mijenjaju svaki dan… Imam puno inspiracije sa raznih strana, ali profesionalno se divim jednom engleskom režiseru Simonu McBurneyu. Prije par godina sam gledala jednu od njegovih predstava i otad nastojim da vidim sve što on i njegova kompanija Complicite postave. Što se tiče filma, jedna od meni najdražih režiserki je Jane Campion,koja je režirala "The Piano". Jako mi se sviđa njen stil, koji je puno jednostavniji od tipičnog Hollywoodskog filma…
A od naših filmova u zadnjih par godina… Iako se dosta ljudi ne slaže sa mnom, meni je Tanovićev "Ničija zemlja" još uvijek najbolji koji sam dosad vidjela. Ne znam da je iko tako dobro predstavio cijelu našu situaciju onih 90-tih i sa toliko humora dočarao banalnost svega kompletno.

ORBUS: Ima li Bosne u tvojim profesionalnim i životnim planovima?

VAJRAČA: Ova dva filma koja sam spomenula su obadva opet o Bosni i plan je da se oba tamo snimaju. Tako da me izgleda profesionalno Bosna drži u šaci. A životni planovi – to još ne znam. Ako me išta ovaj rat naučio to je da se planovi mogu promijeniti dok si rekao "keks", tako da ja ne gledam tako daleko u budućnost. Za sad sam u New York-u, a za poslije ćemo vidjeti.


ORBUS: Kako vidiš naš grad danas, a kako sutra (valjda će se desiti i neko sutra u Banja Luci!)?

VAJRAČA: Eh… Teško pitanje. Ja ne znam da li je to zato što sam ja ipak neki veliki sanjar, pa mi realnost uvijek dođe mrsko, ali je meni ova današnja Banja Luka jako hladna i prazna. Nekako mi je kao oni zombiji iz horora – tijelo, tj. grad je još uvijek tu, ali nekako bez duše, bez srca, i pomalo otrunuo po ćoskovima. Pa i svi behari ne mogu maskirati smrad… Ja se više ne osjećam tamo kao svoja, već nekako tuđe. I to boli najviše. A za sutra… Mislim da Banja Luka može imati svoje sutra samo ako se ukine ideja Republike Srpske. Neću sad pretjerano o politici – ja se ne bakćem s tim, ako ne moram - ali činjenica je da je grad na samrti. I da bi se vratio na nešto što je prije bio, treba opet da se pročuje po svojim alejama a ne po ratnim zločincima koji ga još uvijek drže u šaci. A ja se eto izdaleka nadam da ćemo jednog dana opet moći proći našom starom Banja Lukom, pozdraviti raju u kafiću i sjetiti se onih dana prije rata, kad je sve bilo onako, naše.


ORBUS: Vjeruješ li u istinski povratak Bosni, odnosno Banja Luci i kojoj generaciji će se to eventualno desiti?

VAJRAČA: Gledano sa ove strane, sve se čini mogućim. Bosna je preživjela toliko toga i prije ovog zadnjeg rata, pa će valjda i ovo. Međutim, ja iskreno vjerujem da će trebati bar tri generacije prije nego što tamo opet bude mir. Svi mi koji smo se rodili prije rata i bili dovoljno odrasli da vidimo svojim očima tu tragediju, imamo ranu koja neće zarasti ma koliko to svijet tražio od nas. Ipak je to preteško za zaboraviti. Moja djeca će odrasti uz priče o svemu tome, tako da ni oni neće biti objektivni prema svemu. Mislim da tek ona treća, generacija mojih unuka, ima šansu za povratak. Naravno, samo ako se u međuvremenu provede neka velika reforma, koja bi opet spojila sve Bosance pod istu zastavu, takorečeno. Cijela ova podjela na dva dijela je najveći problem u svemu, bar što se mene tiče. Svaka strana ide u svoj dio i samo se šire priče i zlo. Ja smatram Bosnu jednom državom. I dok ona to ne bude opet, bez granica, mislim da neće biti ni istinskog povratka tamo.


ORBUS: U ime našeg tima, zatim u ime čitalaca i u svoje lično, želim ti prije svega puno sreće u životu, te još puno uspješnih filmova. Neko je rekao davno da "na mladima svijet ostaje...", a ja bih i dodao da s njima Bosna - opstaje! Hvala ti za ovaj ugodan razgovor!

VAJRAČA: Hvala puno i Vama. Bila mi je velika čast i nadam se da će svi vaši čitatelji moći gledati moj film uskoro.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

Pjesma Banjaluko ...


NAZAD NA STARTNU STRANICU