Na ovakvima svijet ostaje
a s njima i - Bosna opstaje!
Razgovor sa mladom banjalučkom režiserkom, sa prebivalištem u New
Yorku, SABINOM VAJRAČOM, u povodu nedavnog prikazivanja njenog
dokumentarnog filma BACK TO BOSNIA na Amnesty International filmskom
festivalu u Amsterdamu
"NAŠ GRAD JE OTIŠAO S NAMA"!
|
ORBUS: Ne bih želio da se ovo pitanje shvati kao stereotipno, ali ga
ipak najčešće postavljam svojim sugovornicima iz raznih branši, pa ću i
tebi: imaš li uzora u poslu kojim se baviš i kako se on zove?
VAJRAČA: Čini mi se da se moji uzori mijenjaju svaki dan… Imam puno
inspiracije sa raznih strana, ali profesionalno se divim jednom
engleskom režiseru Simonu McBurneyu. Prije par godina sam gledala jednu
od njegovih predstava i otad nastojim da vidim sve što on i njegova
kompanija Complicite postave. Što se tiče filma, jedna od meni najdražih
režiserki je Jane Campion,koja je režirala "The Piano". Jako mi se sviđa
njen stil, koji je puno jednostavniji od tipičnog Hollywoodskog filma…
A od naših filmova u zadnjih par godina… Iako se dosta ljudi ne slaže sa
mnom, meni je Tanovićev "Ničija zemlja" još uvijek najbolji koji sam
dosad vidjela. Ne znam da je iko tako dobro predstavio cijelu našu
situaciju onih 90-tih i sa toliko humora dočarao banalnost svega
kompletno.
|
|
Da li ste znali koji je najprognaniji grad na prostorima bivše
Jugoslavije? Za one koji nisu znali, ali i za one koji jesu i eventualno
zaboravili, budući da se o tome veoma rijetko piše, evo odgovora: BANJA
LUKA! Preko 80 hiljada domicilnih banjalučkih Bošnjaka i Hrvata je
proglašeno nepoželjnim u gradu svoga višestoljetnog bivstvovanja i
morali
su da ga napuste. Ne milom, već silom! I jedan zanemarljivo mali broj
domaćih Srba koji nije vidio sebe u ambijentu klasičnog aparthejda,
odlučio je da promijeni sredinu. više milom, nego silom! Stoga, biti
Banjalučanin u posljednjih 15-ak godina i nije bilo baš lahko. Međutim,
ovih dana svi mi - Banjalučani, koji ponesosmo svoj grad sa sobom diljem
ove Planete, imamo razloga za ponos i radost. Znano je da su Bosanci i
Hercegovci, pogotovo mladi, polučili vrijedne rezultate u obrazovanju i
drugim oblastima ljudskih aktivnosti u vremenu i prostorima svoga
muhadžirluka. Kada neko ko je naše gore list uspije u svome radu i na
najbolji način predstavi svoju Domovinu, a što je mjerljivo svjetskim
razmjerama, eto radosti. Ako je taj insan još Banjalučanin, meni i nama
koji smo iz najprognanijeg ex-yu grada eto dvostruke radosti. Ali, ako
se radi o djetetu moga prijatelja, eto meni, konkretno - trostruke
radosti!
Takvu multipliciranu radost mi je podarila mlada režiserka SABINA
VAJRAČA, koja se nedavno uspješno predstavila na Amnesty International
filmskom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu svojim filmom BACK
TO BOSNIA. Za podrobnije informacije o filmu i datumima slijedećih
prikazivanja po svijetu, moguće se informirati putem Sabinine web
stranice
www.backtobosnia.com više podataka o njoj samoj, njenoj pred
karijeri i početku, nadam se uspješne karijere, nudi slijedeći razgovor.
ORBUS: Dobrodošla na našu stranicu, draga moja mlada sugrađanko!
Da li ti je ovo prvi intervju u životu, ili pak prvi za jedan bh. medij?
VAJRAČA: Hvala velika na pozivu za intervju. Nije mi prvi - dala
sam bila intervju za Radio BiH u New York-u, kao i još za neke američke
medije. Ali ipak, važan kao i svi prije njega.
ORBUS: Da počnemo od povoda za ovaj razgovor. Naime, upravo si se
vratila iz Amsterdama gdje je tvoj dokumentarni film - prvijenac BACK TO
BOSNIA prikazan na Amnesty International Film Festival-u. Kakve utiske
nosiš iz "Sjeverne Venecije"?
VAJRAČA: Grad kao grad je prekrasan. Iako je bilo hladno i kišno, mi smo
se dobro išetali i vidjeli što se moglo ispod kišobrana. Išla sam sa
mamom, kojoj se sve toliko dojmilo da mislim da će sad nagovarati starog
da se sele. No, nije se išlo samo u šetnju. Ovo nam je bio prvi filmski
festival na kojem smo prikazali film i jako nas se dojmilo. Fino su nas
ugostili, brinuli se o nama, ma nema šta – bilo je stvarno super. A i
film je dobro prošao.
Oba prikazivanja su se rasprodala u dva dana, tako da je sala bila puna.
Meni je bilo posebno drago vidjeti Banjalučane koji su došli na
prikazivanje. Pročitali su bili na stranici cafekajak-a, i onda se to
pročulo, kako samo kod nas zna, i stvarno ih je mnogo došlo. Kritike se
bile jako pozitivne. Čak su nas pitali da prikažemo film i u Haagu, što
bi meni
bila velika čast. Pa se nadam da će od toga nešto biti na kraju.
ORBUS: Kako je rođena ideja za taj film?
VAJRAČA: Sama ideja se rodila nakon mog prvog odlaska u Banja Luku, u
januaru 2003. Ja sam bila tamo samo na jedan dan, ali me sve toliko
šokiralo da nisam mogla sebi doći sedam dana poslije. Valjda mi svi
imamo neku sliku našeg grada kakav je prije bio, tako da kad se
susretnemo sa stvarnošću, sve se iluzije sruše odjednom. Ne znam kako da
to opišem… Pričala sam poslije sa ostalim Banjalučanima i shvatila sam
da nisam sama – da je to valjda normalna reakcija, nešto što nas je sve
zateklo na isti način. Kad je moj tata rekao da on mora to ljeto ići
nazad, po prvi put nakon izlaska 1995., ja sam znala da mi je ovo
jedinstvena šansa da zabilježim taj doživljaj. Da pokažem šta znaci
susresti se sa starim prijateljem koji te se više ne sjeća, šta znači
izgubiti grad u tren oka.
Tako je započelo sve skupa, iako se na kraju film ispostavio kao nešto
puno veće od samih nas i naše nostalgije. Cilj mi je bio napraviti film
koji će biti predstavnik svih nas i našeg grada. Tako da smo kroz priču
moje porodice o povratku pokušali da isto tako pokažemo šta se u biti
desilo u Banja Luci za vrijeme rata, i šta je uzrok ovom našem šoku
danas.
ORBUS: Ukratko, šta je tema, odnosno sadržaj filma?
VAJRAČA: Naslov filma na našem je "Na put kući, u tuđinu". To je stih iz
pjesme "Sevdalinka" Đorđa Balaševića, i mene se dojmio jer stvarno
sadrži cijelu atmosferu filma. Film je dokumentarac i prati povrat mene
i mojih roditelja u Banja Luku, u ljeto 2003., kad nam je rečeno da smo
došli na red za povrat našeg stana. Glavni lik je moj tata, Emir, kroz
čije priče o Banja Luci za vrijeme rata mi polako otkrivamo i to šta se
trenutno dešava tamo, da bi na kraju završili u našem stanu, gdje su tad
još uvijek živjeli ljudi koji su nas istjerali.
ORBUS: šta mu je osnovna poruka?
VAJRAČA: Da iako se grad smatra slobodnim, mi stari Banjalučani ne
osjećamo slobodu na njegovim ulicama. Da je naš grad otišao s nama.
ORBUS: Poznato mi je da vas je bilo petero u ekipi za snimanje te da si
insistirala da kamerman bude baš iz Bosne. Zašto?
VAJRAČA: Iz dva razloga: prvi je praktičan – htjela sam imati nekoga ko
govori oba jezika jer tako može sam odlučiti šta je najbitnije da se
snimi, pogotovo kad sam ja zauzeta sa nečim drugim. No, osim toga, meni
je bilo važno da kad je film već sniman u Bosni, da se iskoristi lokalni
talenat. Ja vjerujem da mi imamo jedne od najboljih umjetnika, i željela
sam dati priliku jednom od njih da pokaže svijetu šta zna. Ipak, mi
Bosanci nekako osjećamo dušu Bosne najbolje od svih, i neki stranac ne
bi znao kako da to snimi i predoči na pravi način.
Plus što su mogućnosti u Bosni stvarno male, i kad već trošim pare,
bolje da potrošim na našeg kamermana. Njega smo jedinog i platili od
svih nas u ekipi.
ORBUS: Kako je film do sada isfinanciran i kako obezbjediti sredstva za
pokriće naknadnih troškova u fazi, da tako kažem, "šminkanja" filma?
VAJRAČA: U aprilu 2003., kad smo taman počeli pričati o ideji da se radi
film, ja sam slučajno naišla na web stranicu pod nazivom "Ideas Happen",
na kojoj je bio objavljenoj jedno takmičenje za najbolju ideju kako
potrošiti $25,000. Takmičenje je bilo ograničeno na mlađe od 29 godina,
tako da sam ja sa svojih 26 kvalificirala, i odlučila da se prijavim sa
filmom. Iskreno rečeno, nisam uopšte očekivala da će biti ista od toga,
pogotovo jer je bilo tek tako, preko interneta. U narednih mjesec dana
se prijavilo nekih 15,000 ljudi, tako da su se šanse još više smanjile.
Međutim, kad su konačno
objavili finaliste, u maju, ja sam se našla među njima. Mi smo već
neveliko spremali put za Bosnu, tako da smo sve stavili na kreditnu
karticu i držali fige da pobijedimo. Na zadnji dan snimanja, 11.7., ja
sam za vrijeme pauze otišla provjeriti email, kad tamo "You are the
winner!" ("Vi ste pobjednik!", op. B.G.).
Ja sam mislila da je spam, ali nešto me podstaklo da provjerim kad ono –
mi stvarno pobijedili! To je bila neopisiva radost! Od 30 finalista, nas
12 smo dobili tih $25,000, koje sam ja sve uložila u film. Uspjeli smo
za te novce
stvarno dosta uraditi, s tim da smo ja i moja ko-producentica Alison
uložili i nekih $20,000 iz naših džepova (dobra, stara kreditna
kartica!). Film je trenutno u završnoj fazi. Možemo ga prikazivati na
festivalima, ali moramo još proći kroz zadnji krug "šminke" prije nego
što je spreman za DVD, televiziju, kina itd. Budući da to moramo uraditi
u profesionalnom studiju, automatski sve postaje puno skuplje, tako da
trenutno tražimo sponzora koji bi nam dao ostalih $30,000. Prijavile smo
se za neke grantove, ali u Americi je Bosna malo nevažna tema ovih dana,
tako da ne znam da li će izabrati naš pored filmova o Iraku. Ali, držimo
fige i nadamo se.
ORBUS: Da se sada vratimo u vrijeme od prije 13 godina, kada si
napustila
rodni grad i skrasila se u Zagrebu. može li se reći da je glavni grad
Hrvatske bio prekretnica u tvom opredjeljenju za budući poziv? Kako si
provela dvije izbjegličke godine u tom gradu?
VAJRAČA: Da, Zagreb je stvarno bio prekretnica. Ja sam tamo došla sama,
sa koferom punim ljetne garderobe, jer smo svi računali da će se rat
završiti do jeseni, i da ću se ja vratiti u Banja Luku. Međutim, kad me
tetka odvela da se upišem u gimnaziju u Zagrebu tog septembra, sve je
bilo jasno. Ja sam u to vrijeme bila pjesnik. Čak su mi i objavili neke
pjesme, većinom u školskim časopisima i na takmičenjima, i plan je bio
da postanem spisateljica. Međutim, krajem tog ljeta sam sa mojom
najboljom prijateljicom Danom otišla gledati svoju prvu predstavu -
Zagorkinu "Kći Lotrščaka", u postavi glumačke družine "Histrioni". I kad
se završila, ja sam bila svjesna da je to ono čime ću se baviti do kraja
života. To je tako kod mene – kad odluka padne, nema nazad. Uskoro sam
našla par srodnih duša u mom razredu, i počeli smo provoditi sve vikende
u pozorištu. Međutim, meni nije bilo dosta da budem samo član publike.
Htjela sam biti iza kulisa, tamo gdje se smišlja sva ta magija.
I jednog dana mi je palo na pamet da bi bilo dobro pokrenuti časopis
koji bi se bavio isključivo pozorištem. Budući da sam ja u to vrijeme
bila jako sigurna u svoj talenat kao pisac (šta je mladost!), to se
činila kao najjednostavnija ideja. Plus što u to vrijeme nije bilo
takvog časopisa u Hrvatskoj. Uspjela sam nagovoriti ove prijateljice da
mi se pridruže i nas pet smo pokrenule "Teatralije". U narednih godinu i
pol smo izdale 3 broja, koja su nas stavile u srce zagrebačkog teatra. I
tako sam sa 16 godina započela moj profesionalni pozorišni život, radeći
i sa "Histrionima", između ostalih.
ORBUS: Potom se desila Amerika (Florida). Kako je dalje išlo sa tvojom
edukacijom u oblasti filmske umjetnosti u toj američkoj saveznoj državi?
VAJRAČA: U Ameriku sam došla sa mamom i mlađim bratom (koji su mi se
pridružili u Zagrebu u predhodne dvije godine) u augustu 1994. U Floridi
sam završila 4. godinu srednje škole, nakon čega sam upisala pozorišnu
režiju na Univerzitetu Centralne Floride u Orlandu. UCF mi je dao punu
školarinu i za vrijeme mog boravka tamo sam bila dobila kojekakve
nagrade od strane škole kao najbolji učenik u mojoj struci, i sl. Svo to
vrijeme plan je bio da cijeli život provedem u pozorištu i stvarno nisam
planirala da bih ikad snimila film. Tako da je film došao nekako
iznenada i nenajavljeno.
ORBUS: Šta je uslijedilo nakon Floride na tvom putu obrazovanja?
VAJRAČA: Završni semestar studija se morao provesti na praksi, tako da
sam se prijavila na par mjesta po Americi. Primljena sam bila u Arena
Stage, jedan od najvećih pozorišta u Washingtonu, gdje sam provela
narednih 6 mjeseci. Iako sam puno toga naučila radeći sa njima, nije mi
se svidio tako ogroman teatar, gdje se malo gubila ta bliskost među
ljudima koja me i privukla tom svijetu. Zato sam nakon završetka prakse
odlučila da neću ostati tamo, već sam prihvatila posao sa jednim manjim
pozorištem u Massachusetts-u, pod nazivom Shakespeare & Company, gdje
sam provela slijedeća dva ljeta.
ORBUS: Zašto si izabrala New York za mjesto svoga življenja?
VAJRAČA: Pa, većina mojih prijatelja se nakon završetka studija
preselilo ili u New York, ili u Los Angeles, pa tako i ja. To je valjda
logičan korak ako se studiralo tako nešto. Moj cilj u to vrijeme je bio
da upišem postdiplomski na Columbia University u New York-u, pa sam
odlučila doseliti se ovamo i pričekati godinu dana, dok ne postanem
građanin New York-a, kontajući da će mi tako biti jeftinije studirati.
Međutim, odmah po dolasku sam se pridružila jednoj pozorišnoj grupi i
nakon godinu dana sam postala zamjenik ravnatelja, tako da sam umjesto
škole našla posao. S njima sam
bila 3 godine, da bih se onda otcjepila i osnovala svoju kompaniju –
Alternate Plan Productions, prije godinu dana.
ORBUS: Kao mlada osoba, a na početku karijere, sigurno imaš planova na
profesionalnom planu. Ne bih sada o onim dugoročnim, pa ni
srednjoročnim, već o kratkoročnim. Kakvi su?
VAJRAČA: Ovaj film je došao nekako iznenada i nisam ni očekivala da će
izrasti u tako nešto veliko. Većina ljudi misli da sam sad u tim vodama
i gotovo, ali moja prva ljubav je ipak pozorište i uvijek će ostati. Ja
jesam u pregovorima i planovima za dva filma, jedan dokumentarni, jedan
igrani, ali slijedeće je ipak teatar. Naime, planiram provesti ovo ljeto
na Brijunima, režirajući jednu predstavu za Ulysses Teatar, koji vode
Lenka Udovički i Rade Šerbedžija. Predstava se zove Svila/Seta/Silk, i
plan je da dovedem profesionalnu ekipu iz Amerike koja bi postavila
premijeru u Ulysses-u, prije turneje po Americi i Japanu. Trenutno smo u
pregovorima sa Ulysses-om i u potražnji za sponzorima. (izgleda da mi je
suđeno vječito
tražiti pare!)
ORBUS: Ne bih želio da se ovo pitanje shvati kao stereotipno, ali ga
ipak najčešće postavljam svojim sugovornicima iz raznih branši, pa ću i
tebi: imaš li uzora u poslu kojim se baviš i kako se on zove?
VAJRAČA: Čini mi se da se moji uzori mijenjaju svaki dan… Imam puno
inspiracije sa raznih strana, ali profesionalno se divim jednom
engleskom režiseru Simonu McBurneyu. Prije par godina sam gledala jednu
od njegovih predstava i otad nastojim da vidim sve što on i njegova
kompanija Complicite postave. Što se tiče filma, jedna od meni najdražih
režiserki je Jane Campion,koja je režirala "The Piano". Jako mi se sviđa
njen stil, koji je puno jednostavniji od tipičnog Hollywoodskog filma…
A od naših filmova u zadnjih par godina… Iako se dosta ljudi ne slaže sa
mnom, meni je Tanovićev "Ničija zemlja" još uvijek najbolji koji sam
dosad vidjela. Ne znam da je iko tako dobro predstavio cijelu našu
situaciju onih 90-tih i sa toliko humora dočarao banalnost svega
kompletno.
ORBUS: Ima li Bosne u tvojim profesionalnim i životnim planovima?
VAJRAČA: Ova dva filma koja sam spomenula su obadva opet o Bosni i plan
je da se oba tamo snimaju. Tako da me izgleda profesionalno Bosna drži u
šaci.
A životni planovi – to još ne znam. Ako me išta ovaj rat naučio to je da se
planovi mogu promijeniti dok si rekao "keks", tako da ja ne gledam tako
daleko u budućnost. Za sad sam u New York-u, a za poslije ćemo vidjeti.
ORBUS: Kako vidiš naš grad danas, a kako sutra (valjda će se desiti i
neko sutra u Banja Luci!)?
VAJRAČA: Eh… Teško pitanje. Ja ne znam da li je to zato što sam ja ipak
neki veliki sanjar, pa mi realnost uvijek dođe mrsko, ali je meni ova
današnja Banja Luka jako hladna i prazna. Nekako mi je kao oni zombiji
iz horora – tijelo, tj. grad je još uvijek tu, ali nekako bez duše, bez
srca, i pomalo otrunuo po ćoskovima. Pa i svi behari ne mogu maskirati
smrad… Ja se više ne osjećam tamo kao svoja, već nekako tuđe. I to boli
najviše. A za sutra… Mislim da Banja Luka može imati svoje sutra samo
ako se ukine ideja Republike Srpske. Neću sad pretjerano o politici – ja
se ne bakćem s tim, ako ne moram - ali činjenica je da je grad na
samrti. I da bi se vratio na nešto što je prije bio, treba opet da se
pročuje po svojim alejama a ne po ratnim zločincima koji ga još uvijek
drže u šaci. A ja se eto izdaleka nadam da ćemo jednog dana opet moći
proći našom starom Banja Lukom, pozdraviti raju u kafiću i sjetiti se
onih dana prije rata, kad je sve bilo onako, naše.
ORBUS: Vjeruješ li u istinski povratak Bosni, odnosno Banja Luci i kojoj
generaciji će se to eventualno desiti?
VAJRAČA: Gledano sa ove strane, sve se čini mogućim. Bosna je preživjela
toliko toga i prije ovog zadnjeg rata, pa će valjda i ovo. Međutim, ja
iskreno vjerujem da će trebati bar tri generacije prije nego što tamo
opet bude mir. Svi mi koji smo se rodili prije rata i bili dovoljno
odrasli da vidimo svojim očima tu tragediju, imamo ranu koja neće
zarasti ma koliko to svijet tražio od nas. Ipak je to preteško za
zaboraviti. Moja djeca će odrasti uz priče o svemu tome, tako da ni oni
neće biti objektivni prema svemu. Mislim da tek ona treća, generacija
mojih unuka, ima šansu za povratak. Naravno, samo ako se u međuvremenu
provede neka velika reforma, koja bi opet spojila sve Bosance pod istu
zastavu, takorečeno. Cijela ova podjela na dva dijela je najveći problem
u svemu, bar što se mene tiče. Svaka strana ide u svoj dio i samo se
šire priče i zlo. Ja smatram Bosnu jednom državom. I dok ona to ne bude
opet, bez granica, mislim da neće
biti ni istinskog povratka tamo.
ORBUS: U ime našeg tima, zatim u ime čitalaca i u svoje lično, želim ti
prije svega puno sreće u životu, te još puno uspješnih filmova. Neko je
rekao davno da "na mladima svijet ostaje...", a ja bih i dodao da s
njima Bosna - opstaje! Hvala ti za ovaj ugodan razgovor!
VAJRAČA: Hvala puno i Vama. Bila mi je velika čast i nadam se da će svi
vaši čitatelji moći gledati moj film uskoro.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
Pjesma Banjaluko ...
NAZAD NA STARTNU
STRANICU
