Kada
jedno naše dijete postigne uspjeh u bilo kojoj oblasti ljudskih
aktivnosti ili stvaralaštva, bilo u Domovini ili bijelome
svijetu, imamo razloga za radost i zadovoljstvo. Moralna je
obaveza i nas, koji pišemo, da zabilježimo postignuća naših
mladih zemljaka, ne samo radi našega "danas", već naročito zbog
našega i njihovoga "sutra". I zbog svijeta koji nas okružuje.
Ali, ako jedno dijete Bosne i Hercegovine načini jednu neobičnu,
ali zlata vrijednu postavku o jednoj Srebrenici, i to izloži na
10-tu godišnjicu tamošnjeg genocida nad Bošnjacima u zgradi, ni
manje ni više nego UN-a u New Yorku, onda su naše zadovoljstvo i
divljenje tim veći. I, dodatni razlog da s tim insanom
porazgovaramo. Ovoga puta, kroz razgovor s povodom, čitaocima
predstavljamo mladu AIDU ŠEHOVIĆ, a to što se i ovoga puta
potrefilo da je Banjalučanka, e, pa nisam ja "kriv".
GUŠIĆ: Prvo, s obzirom da su neposredni povodi za ovaj
razgovor dva zanimljiva i veoma aktuelna rada koji su filmovani
i koje je dio publike već vidio, kako da Te predstavim čitaocima
"Orbusa"?
ŠEHOVIĆ: Jedan od radova koji su povod za ovaj razgovor
je dokumentarni film "Bosna, poslije svega" koji smo snimili moj
prijatelj Gates Gooding i ja. A drugi je umjetnička instalacija
i kratki film o Srebrenici pod nazivom "Što te Nema?" Studirala
sam i završila umjetnost ovdje u Burlingtonu (američka država
Vermont, op. B.G.), bavim se time pa me možete predstaviti kao
umjetnicu.
GUŠIĆ: Kojem žanru pripadaju ovi radovi?
ŠEHOVIĆ: Ja svoje radove prije svega smatram umjetničkim
radovima i mislim da oni pripadaju prvenstveno modernoj
umjetnosti. Međutim, s obzirom na to da su ti radovi tj.
instalacije koje postavljam kratkotrajne, moraju se zabilježiti
i dokumentarnim putem. To je bio slučaj sa kratkim filmom "Što
te Nema?" kojim je obilježena prva postavka instalacije u
Sarajevu 2004. pod istim nazivom.
GUŠIĆ: Zadržimo se najprije na tom prvom filmu, odnosno
umjetničkoj instalaciji. Opiši nam kako je rođena ideja za taj
kratki, ali film sa snažnim porukama i ko Ti je pomogao u njenoj
realizaciji (stručno, financijski, moralno...)?
ŠEHOVIĆ: Ideja se rodila tokom jula 2003. kada sam bila u
posjeti rodbini u Sarajevu. Te godine su i prve identifikovane
žrtve Srebrenice bile sahranjene u Potočarima, tako da se dosta
o tome moglo čitati u svim BH medijima. Dobro se sjećam da sam
pročitala ispovijest jednog momka iz Srebrenice koji je sve
preživio i skupio dovoljno snage i hrabrosti da to iskustvo
podijeli sa ostalima. Bila sam u šoku. Znala sam šta se desilo,
čitala sam puno o svemu tome, ali nisam očekivala da će me jedna
takva ispovijest toliko pogoditi. I tako je sve počelo.
Srebrenica i sve što se tamo dogodilo tog strašnog jula 1995.
godine mi jednostavno nije moglo izaći iz glave. Stalno sam
razmišljala o tome, o svim tim nevinim ljudima koji su
nastradali, o njihovim porodicama koje su preživjele i žive u
toj teškoj neizvjesnoti. Te godine sam i po prvi put počela
koristiti kahvu u svojim umjetničkim radovima, tako da me je to
navelo da koristim fildžane u ovoj instalaciji. Cilj čitave
instalacije je da se 11. jula za svaku identifikovanu i
sahranjenu žrtvu napravi i naspe fildžan kahve koji će ostati
nepopijen. Što se tiče pomoći, prije svega su mi pomogle žene iz
Udruženja građana "Žene Srebrenice" iz Tuzle, koje su mi pomogle
u sakupljanju imena, podataka i naravno, fildžana. Priprema za
čitav projekat je trajala oko godinu dana tako da mi je u
međuvremenu dosta ljudi pomoglo, od mojih najbližih, do
prijatelja, rodbine, Srebreničana i ostalih koje je moj rad
interesovao. Posebno moram istaći ljude bez kojih ne bi mogla
organizovati i postaviti instalaciju u Sarajevu, a to su: Prof.
Munib Maglajlić, Nedim Daul, Amela Peljto, Sabina Muratagić i
Gates Gooding, koji je ujedno i sve snimao. Od njih moram
izdvojiti Sabinu i Nedima koji su sa nama danima neumorno
tutnjali po Sarajevu da bi sve bilo uspješno. Što se tiče
financijske pomoći, ja sam sama snosila sve troškove.
GUŠIĆ: Šta znače oni brojevi skupljenih fildžana i točenje
kahve u njih povodom 9-te godišnjice genocida u Srebrenici, na
Baščaršiji?
ŠEHOVIĆ: Broj postavljenih filžadana u instalaciji zavisi
od broja identifikovanih i sahranjenih žrtava do tada. Tako je u
prvoj postavci instalacije 2004. godine u Sarajevu bilo 989
fildžana na zemlji u kojima je bila servirana kahva, dok se
dodatnih 338 fildžana nalazilo u vreći pored instalacije za sve
one koji su bili sahranjeni taj dan. Ove godine, u postavci
instalacije u zgradi Ujedinjenih Nacija u New Yorku je bilo
skoro 2000 fildžana. Pravljenjem kahve mi se svjesno prisjećamo
svega što se dogodilo; sipanjem kahve u fildžane odajemo počast
žrtvama i njihovim porodicama i čekajući da kahva bude popijena
simbolično priznajemo odsustvo tih nevinih ljudi koji su na tako
strašan način nastradali. Žene i djeca Srebrenice su čekale i
još uvijek čekaju da saznaju šta se dogodilo sa njihovim
najdražima.
To je nešto tako bolno i nešto što se ne može zaboraviti. Ovim
radom, mi samo pokušavamo skrenuti pažnju na to sve što se njima
desilo.
GUŠIĆ: Taj film je doživio svoje premijere i ovdje u Americi
- u Burlingtonu, gradu Tvoga življenja, te nedavno u New Yorku.
Šta nam možeš reći o tim projekcijama?
ŠEHOVIĆ: Kratki film o instalaciji snimljen 11. jula
2004. godine je montiran u Vermont-u. Premijera filma je bila u
Burlingotnu pred publikom od 250 ljudi, Amerikanaca i Bosanaca,
i svi su bili jako dirnuti. Mislim, film nikada ne može ostaviti
isti dojam kao i instalacija. U Sarajevu su ljudi prilazili i
plakali jer su bili tako potreseni. Međutim, ipak mislim da niko
ni u Burlingotnu a ni u New Yorku nije ostao ravnodušan. Toliko
Amerikanaca nam je poslije priznalo da nisu imali pojma šta i
kako se to sve desilo.
GUŠIĆ: Činjenica da je film "Što te Nema" prikazan pri UN
dovoljno govori da je riječ i o svojevrsnom lobiranju istine o
genocidu nad srebreničkim Bošnjacima na takvom jednom prestižnom
mjestu u svijetu. Zaista, kakve su reakcije onih koji su pri
UN-u vidjeli taj film?
ŠEHOVIĆ: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje moram
istaći da je ova instalacija bila postavljena u sklopu izložbe o
Srebrenici organizovane od strane Akademije BiH u New York-u. Da
se vratim na odgovor, dakle u zgradi UN-a u New York-u smo
postavili instalaciju 11. jula ove godine, s tim da je ovaj put
bila postavljena pet dana. U sklopu instalacije smo prikazali
prošlogodišnji film, međutim, s obzirom da kroz zgradu UN-a
dnevno prođe nekoliko hiljada ljudi iz cijelog svijeta, reakcije
su bile različite, ali su svi bili dirnuti.
GUŠIĆ: Da li si primjetila kod nekih od zvaničnika UN-a
ikakvu nelagodu u povodu prikazivanja filma o planetarnom
zločinu nad civilima u zoni koja je bila pod "zaštitom" tog
istog UN-a?
ŠEHOVIĆ: Da vam iskreno kažem ja sam veoma zadovoljna i
sretna što sam uspjela postaviti instalaciju i u zgradi UN-a s
obzirom na njihovo učešće u genocidu nad Bošnjacima 1995. Svi
oni koji rade za UN, a sa kojima sam ja imala prilike
razgovarati, su otvoreno pričali o tome i podržali instalaciju.
GUŠIĆ: Da li je iko od Srebreničana vidio taj film?
ŠEHOVIĆ: Film o instalaciji, kao i samu instalaciju su
vidjeli neki od Srebreničana, ovdje u Americi kao i u Bosni.
Kada smo postavljali instalaciju prošle godine prišla nam je
jedna mlada Srebreničanka koja je čekala da čuje ime svog brata,
jer smo uz instalaciju puštali i kasete na kojima sam ja čitala
imena i prezimena svih žrtava i njihove datume rođenja. Ta tema
je toliko bolna za njih, ali mislim da im je drago kada vide da
nisu sami i da Srebrenica nije zaboravljena.
GUŠIĆ: Zašto je u naslovu filma riječ "NEMA" napisana velikim
početnim slovom, iako je treća po redu?
ŠEHOVIĆ: Mislim da to nije potrebno previše objašnjavati.
"Nema" u nazivu "Što te Nema?" je naravno najvažnija riječ, jer
njih više nema.
GUŠIĆ: Kakvi su daljnji planovi vezano za prikazivanje toga
filma?
ŠEHOVIĆ: Film, kao i sama instalacija se nastavlja, a ja
se nadam da će ga vidjeti što više ljudi jer se genocid u
Srebrenici nikad ne smije zaboraviti.
GUŠIĆ: Drugi film - "Bosna poslije svega", je nastao kao plod
Tvoje suradnje sa jednim ovdašnjim filmadžijom. Ukratko, kakva
je geneza nastanka tog filma i može li se on smatrati
dokumentarnim?
ŠEHOVIĆ: Da, drugi film je pravi dokumentarni film dug 59
minuta. Taj film smo snimili nakon što je Gates Gooding dobio
nagradu od svog Univerziteta u Vermontu prošlog ljeta. Što se
tiče tog filma, ja moram priznati da sam više učestvovala kao
saradnik. Taj film je ideja i projekat mog prijatelja Gates
Gooding-a, koji se inače bavi filmom i koji je snimio sve
dokumentarne filmove o mojim umjetničkim radovima. Mi inače jako
puno sarađujemo, s tim što ja dolazim iz svijeta umjetnosti, a
on iz svijeta filma.
GUŠIĆ: Gledajući film, primjetio sam da su razgovori o BiH
danas i sutra vođeni u Mostaru i Sarajevu, i to sa nekim javnim
djelatnicima, "običnim" građanima, a naročito s omladinom. Ko je
vršio selekciju sagovornika?
ŠEHOVIĆ: Pri odabiru sagovornika smo htjeli da se
fokusiramo baš na mlade, od onih koji završavaju srednju školu
do onih koji su u kasnim 20-tim ili ranim 30-tim. Neke od njih
smo znali, neki su bili prijatelji ili poznanici, a nekima smo
jednostavno prišli i pitali da li žele učestvovati u filmu. Na
taj način smo nastojali dobiti generalnu sliku mladih ljudi i
njihovih života u Bosni i Hercegovini i to prikazati kroz film.
GUŠIĆ: Da li je odabir prof. dr. Muniba Maglajlića iz BKZ
"Preporod" išao po onoj našoj - banjalučkoj liniji, ili u datom
trenutku nije bilo prvog čovjeka te bošnjačke kulturne zajednice
- prof. dr. Šaćira Filandre, pa je izbor pao na bivšeg
predsjednika (prof. Maglajlića)?
ŠEHOVIĆ: Prof. dr. Munib Maglajlić je prije svega izabran
zbog toga što je profesor na Filozofoskom fakultetu u Sarajevu.
A što je najvažnije, bio je spreman da otvoreno priča o
situaciji i problemima u Bosni i Hercegovini.
GUŠIĆ: Viđenje Bosne i Hercegovine danas te njene perspektive
za sutra, u očima mladih Bosanaca i Hercegovaca, kako se vidi iz
filma, su različite. Ipak, utisak je da preovlađuju pesimisti.
Da li je to i Tvoj utisak kao saradnika na filmu, te lični?
ŠEHOVIĆ: Nisam baš sigurna da preovladava pesimizam iako
se većina mladih možda osjeća tako. Ja sam ipak nakon svega
optimista i nadam se kao i par pojedinaca u filmu da će oni
uspjeti motivisati svoje vršnjake.
GUŠIĆ: Gdje je taj film doživio svoje premijere, odnosno
projekcije?
ŠEHOVIĆ: Film "Bosna, poslije svega" je do sada prikazan
nekoliko puta u kino salama u Burlingtonu, Vermontu, ali mi se
nadamo da ćemo ga uspjeti prikazati i na par filmskih festivala.
GUŠIĆ: Kakvi su daljnji planovi na planu projekcije ovoga
filma?
ŠEHOVIĆ: Sa ovim filmom se sada pokušavamo prijaviti na
filmske festivale u Americi. Doživjeli smo malo razočarenje od
Sarajevskog filmskog festivala koji naš je (kao i film Sabine
Vajrače) odbio zbog toga što nisu znali u koju kategoriju da nas
svrstaju. S obzirom da živimo u Americi, naši filmovi nisu mogli
ući u regionalni dokumentarni program, a zbog toga što je tema
naših filmova BiH, odbijeni smo u kategoriji internacionalnog
dokumentarnog filma.
GUŠIĆ: A, kakvi su Tvoji daljnji planovi u ovoj oblasti?
ŠEHOVIĆ: Imam namjeru da se i dalje bavim umjetnošću i
radim na sličnim projektima. Trenutno razmišljam o nekim novim
idejama, a vrijeme će pokazati šta će od toga biti realizirano.
GUŠIĆ: Da li želiš nešto sama da kažeš, a da Te ja nisam
pitao?
ŠEHOVIĆ: Želim iskoristiti ovu priliku da se još jednom
zahvalim svima koji su učestvovali u ovim projektima, počevši od
Udruženja građana "Žene Srebrenice" iz Tuzle koje su me podržale
od samog početka i na kraju skupile većinu fildžana za prvu
verziju instalacije u Sarajevu, do svih ostalih koji su donirali
fildžane i na razne načine pokazali svoju podršku. Projekat "Što
te Nema?" nije moj, već naš projekat i on je samo značajan ako
što više ljudi učestvuje u tom projektu. Mi nikada ne smijemo
dozvoliti da se Srebrenica i sve ono što nam se desilo zaboravi
i zapostavi.
GUŠIĆ: U ime čitalaca "Orbusa", suradnika i svoje lično ime,
želim Ti još puno ovakvih projekata i uspjeha u životu i radu, a
naročito da dugo, dugo nosiš puno Bosne u svome srcu!
ŠEHOVIĆ: Hvala Vama!
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
