TOP

BOSNOM, A POMALO I OKOLICOM

- Putopisna reportaža -

   Petak, 28. maja '04.
 
Poletio sam sa bostonskog aerodroma "Logan" oko 19:00 h avionom Njemačke aviokompanije "Lufthansa". Ovoga puta je sletjelište u Evropi bio Munchen, gdje stigoh sutradan, u ranim jutarnjim sahatima po lokalnom vremenu.

 
   Subota, 29. maja '04.
 
Oko 10:30 h sam "Lufthansom" produžio za Zurich, gdje sletjeh oko podne. Na tamošnjem aerodromu Kloten su me, kao i do sada, čekali moji banjalučki prijatelji - Mustafa i Seima Visic. Otišli smo potom u njihov dom.
 
   Nedjelja, 30. maja '04.
 
Razgledao sam sa svojim domaćinima prelijepi grad Zurich. Uslijedila je vožnja brodom preko jezera, a u svrhu posjete kćerci i zetu od Višića - Azri i Adnanu Gusic. U njihovom stanu me čekalo lijepo iznenađenje, jer nakon 15-ak godina ponovo sretoh Ahmeta i Edinu Ganibegovic, koji su došli iz Sarajeva u posjetu djeci. Po povratku u stan Višićevih, navečer, dobismo telefonom tužni haber da je toga dana u Enschedeu (Holandija) preselila na Ahiret Ajša Ramljak, supruga od moga ahbaba i bh. slikara i poete, Ismeta. Zvali smo Ismeta i izrazili mu nase suosjećanje. Rekao je, drhtavim glasom, kako bi želio da mu, u sklopu svoje posjete Bosni, dođem u Torlakovac kod Donjeg Vakufa u slijedeći petak, a u povodu dženaze njegove hanume.

 
   Ponedjeljak, 31. maja '04.
 
   Posjetili smo nase Banjalučane Midhata i Edinu Mundzic.
 
   Utorak, 01. juna '04.
 
Let Zurich - Zagreb "Croatia airlinesom". Na zagrebačkoj zračnoj luci "Pleso" me je čekao moj ahbab Hamza Alagic. Odvezao me kolima na autobusni kolodvor odakle sam nastavio put za Tuzlu. Na tom putu izdvojio bih jedan detalj viđen u Orašju, pokraj autobuske stanice. Naime, na vanjskoj strani ograde obližnjih mezarluka stoji tabla sa natpisom: Izdajem sobe. Na jednom mjestu u blizini Srebrenika vidjeh prugu i voz sa teretnim vagonima na kojima piše: Željeznice Federacije BiH. Pomislih, jos jedan loš znak pri ulasku u Domovinu koja bi da se reintegrira. Po dolasku u Tuzlu, nakon susreta sa sestrom i smještaja u njenom stanu, prošetah malo čaršijom. Kao i uvijek, najprije potražih i dobih informacije da se za 1 US $ dobije oko 1,6 KM, sto je i cijena benzina "super-98" na većini bh. pumpi. Na zgradi poste naiđoh na smrtovnicu i saznadoh da je toga dana preselio na Ahiret moj nekadašnji sugrađanin, te nogometaš "Borca" i naročito "Slobode" - Mesud Nalić Tetak, u svojoj 63. godini. Mi smo ga u Banja Luci, medjutim, zvali - Albert.
 
   Srijeda, 02. juna '04.
 
Zet me odvezao svojim kolima u Gradačac, gdje sam u tamošnjoj BZK "Preporod" preuzeo kompletan tiraž moje knjige IZ SEHARE. Da podsjetim, "Preporod" je bio izdavač iste. Veliko gostoprimstvo i pažnju mi je ukazao Muhamed Bego Gradascevic, predsjednik te kulturne zajednice, sa saradnicima.

 
   Četvrtak, 03. juna '04.
 
Prisustvovao sam komemoraciji rahmetli Mesudu Naliću, gdje se u tuzlanskom Komemorativnom centru okupio veliki broj građana, a pogotovo bivši i sadašnji nogometaši "Slobode", te članovi uprave. Potom sam se pridružio džematlijama i klanjao dženazu rahmetli Mesudu Naliću, ispred Šarene džamije.

 
   Petak, 04. juna '04.
 
Stratiste FerhadijeTog kišnog jutra krenuli smo ja i zet za Torlakovac. Zaustavili smo se u Banja Luci, da bi u Ferhad-pašinom mesdžidu klanjao džuma namaz. Odmah smo potom produžili dolinom Vrbasa. Kiša nas je i dalje pratila. Stigli smo u Torlakovac na vrijeme. Susret sa Ismetom i njegovom djecom je bio dirljiv. Dostojanstveno su podnosili gubitak supruge i majke. Najprije se klanjao ikindija-namaz u torlakovačkoj nedovršenoj džamiji (na desnoj obali Vrbasa), zatim ispred iste dženaza rahmetli Ajši. Klanjalo je sve sto je i došlo - preko 100 ljudi. Potom se povorka zaputila ka lokalnom mezarju, na suprotnoj obali Vrbasa i jedno dva km nizvodno. Prolazeći pokraj puta koji vodi ka Ismetovoj kući, vidjeh njegove dvije kćeri kako stoje, propisno obučene i zavijene, te dostojanstvenim pogledima ispraćaju svoju rahmetli majku na njenoj posljednjoj ovodunjalučkoj dionici puta. Nakon dženaze, ja i zet smo odmah krenuli prema Ključu. Praćeni kišom, stigli smo u taj drevni bosanski gradić uvečer. Konačili smo kod moje sestrične Selme i njenog supruga Kemala Blaževića.

 
   Subota, 05. juna '04.
 
Ujutro, također po kisnom vremenu, smo nastavili za Sanski Most. Tamo sam se sreo sa zetom koji je došao iz Švedske da u rodnom mjestu nastavi radove na izgrađenoj kući. Podne namaz sam klanjao u obnovljenoj Hamdibegovoj džamiji. Na zelenim itisonima kojima je prostrt kompletan prostor iste, piše: Poklon Visokog saudijskog komiteta za djamije u BiH . Dakle, ne piše -džamije, već - djamije. Primjetio sam tu grešku i na itisonima ostalih bh. džamija koje je darovao Visoki saudijski komitet. Nakon izlaska iz džamije, klanjali smo dženazu 89-godišnjoj Rukiji Sikirić, iz Hambarina, a koja je preselila na Ahiret kao muhadžir u Švedskoj. Predvečer smo se vratili u Ključ. Akšam namaz sam klanjao u tamošnjoj obnovljenoj džamiji. Odgledao sam i tv. prijenos finala košarkaškog prvenstva BiH, kada je ŠIROKI pobijedio BOSNU u Skenderiji. Toga dana je umro Ronald Reagan.
 
   Nedjelja, 06.juna '04.
 
Ujutro smo najprije ponovo skoknuli do Sanskog Mosta po moga zeta, da bi sva trojica produžili za Banja Luku. Povremeno je padala kiša. Po dolasku u svoj grad, obavio sam prvu šetnju od "Palacea" do Narodnog pozorišta. Na mnogim uličnim tezgama se prodaju posteri Draže Mihailovića, Radovana Karadžića i Ratka Mladica. Na jednom platnu, prikladnom za nošenje na mitinge i koje se također prodaje, piše: Od Manjače do Romanije, svud su straže onog koga traže. Na zgradi Banskih dvora je natpisna ploča na kojoj piše  REPUBLIKA SRPSKA - PREDSEDNIK (ekavski).
 
   Ponedjeljak, 07. juna '04.
 
Šetnja gradom i suočavanje sa drugim parolama naštampanim na platno poput ovih: Svaki Srbin je Radovan i Radovan Karadzic i Ratko Mladic - srpski heroji. Inače, sva ta velikosrbovanja koja bodu oci i kose se sa zdravim razumom, se lagahno amortiziraju dejstvom opijajućeg mirisa najmirisnijih lipa na svijetu - onih banjalučkih. Dovoljno je pješice se otisnuti put Bojica hana ispod spojenih krošnji kestenova i lipa - sa obje strane glavne ulice i doživjeti neopisiv ugođaj. Imao sam i dodatni razlog da tim putem idem, kada bih preko puta Tvornice duhana skrenuo u ulicu Pave Radana, u kojoj je agencija "Binakom" i koju sam pohodio s poslovnim razlogom. Podne namaz sam klanjao u mesdžidu, susrevši se sa meni dragim džematlijama. Mnogima sam poklonio svoju knjigu IZ SEHARE.
 
   Utorak, 08. juna '04.
 
Konačno sunčan dan. Ponovo sam posjetio agenciju "Binakom", sada radi povrata vikendice. Potom je uslijedio odlazak u internet klub odakle bih slao priloge za NUR. Na vidnim mjestima po gradu su plakati koji na Kočićevom Zmijanju najavljuju Svesrpski sabor za 21. juni. Posjetio sam i kancelara Banjalučke biskupije, gospodina Ivicu Božinovića. Nakon klanjanja podne namaza u mesdžidu, moj ahbab Kjazim Halimic me odveo svojoj kući na ručak. Predvečer sam u gradu, ispred "Boske", slučajno sreo dr. Marijana Ojdanića, s kojim sam u zdravstvu radio 17 godina i koji mi je ostao u lijepom sjećanju. Reče mi da je u penziji te da radi za "Caritas". Uvečer, na šetališnoj zoni od Gospodske do Narodnog pozorišta neopisivo veliki broj šetača. Naročito mlađih. Ispred kafića "Arija", u bivšoj ulici Sime Šolaje, srpska mladost uz ovacije gleda tv. prijenos finala Evropskog prvenstva u nogometu za mlade Italija - SCG.  Brzo su se stišali jer je Italija pobijedila izabranike Vladimira Petrovića Pižona sa glatkih 3:0.
 
   Srijeda, 09. juna '04.
 
   Uobičajen sadržaj:"Binakom", internet klub, podne namaz u mesdžidu, a potom odlazak u Laktaše na vikendicu.
 
   Četvrtak, 10. juna '04.
 
Uz haman isti sadržaj kao i prethodnih dana, desio se i susret pred hotelom "Palace" sa mojim sugrađanima, muhadžirima u Finskoj - Feridom Halimićem i Midhatom Čehobašićem. Popodne sam obavio prvo ovogodišnje kupanje u Vrbasu - na plazi u Gornjem Šeheru.
 
   Petak, 11. juna '04.
 
Dogovoreni susret sa banjalučkim biskupom dr. Franjom Komaricom. Razgovarali smo u njegovom uredu preko 1 sahat. Čestitao sam mu, izmedju ostalog, nominaciju za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Nakon odlaska iz Biskupije, u sebi sam rekao ovo: Boze, blago banjalučkim katolicima kad imaju ovakvog duhovnjaka i vođu. Za razliku od nas.... Ama, našega ne možeš ni vidjeti... Ova posljednja rečenica se potvrdila i na džumi, kada se ni tada banjalučki muftija, Edhem ef. Čamdžić, nije udostojio doći iz Sarajeva i prevoditi glavnu muslimansku heftičnu molitvu, te reci narodu "koju pametnu..."  Popodne sam posjetio Smaila Djuzela, predsjednika IO SDA Banja Luka. Nakon toga sam se ponovo okupao u Vrbasu.
 
   Subota, 12. juna '04.
 
Nista posebno se nije dogodilo. I taj dan cu pamtiti po jos jednom kupanju u Vrbasu, ali i po početku Evropskog nogometnog prvenstva u Portugalu - Grčka je neočekivano pobijedila domaćine sa 2:1, a Španija Rusiju sa 1:0.
 
   Nedjelja, 13. juna '04.
 
Padala je kiša. Nakon podne namaza u mesdžidu, prišao mi je glavni imam Medžilsa IZ-e Banja Luka, meni dobro poznati Vahdeto ef. Alemić. Izrazio je svoje čuđenje što ovoga puta, u toku svoga osmodnevnog boravka u svome gradu i svakodnevnog klanjanja podne namaza u mesdžidu, se nisam niti jednom popeo na sprat u njegovu ili kancelariju predsjednika Kasima Mujčića. Jednostavno sam mu objasnio da ako bih im navratio, svašta bi ih pitao, a ne bih dobio zadovoljavajući odgovor. Onda me Alemić upita: Kao naprimjer? Ukazao sam na moje veliko ogorčenje zbog pat pozicije oko početka obnove Ferhadije te zbog činjenice da tolerišu obojica da muftija Camdzic zivi pet godina u Sarajevu, odakle obnaša tako odgovornu javnu funkciju u Banja Luci. Mladi Alemić je uzvratio da što se mjesta življenja muftije tiče, on nije kompetentan da se o tome izjašnjava, a za obnovu Ferhadije, koja je jos uvijek misaona imenica, upita on mene: Pa, ne mislis valjda da je muftija kriv za to?!  Kada me je već povukao za jezik, poentirao sam: Naravno da jeste - kako on, mozda jos vise njegov sef u Sarajevu!
Potom sam jos jednom posjetio Smaila Djuzela, predsjednika IO SDA Banja Luka, kada sam s njim načinio i interview za NUR. Kiša je cijeli dan padala. Uvečer sam odgledao dvije nogometne utakmice iz Portugala: Hrvatska-Svicarska 0:0 i Francuska-Engleska 2:1. Na ovoj drugoj utakmici briljirao je Zinedine Zidan.
 
   Ponedjeljak, 14. juna '04.
 
Na banjaluckoj autobuskoj stanici sam uredno trazio kartu za Sarajevo, za 10:00 h istoga dana, te dobio je. Kada je ishrdani autobus "Visegradtransa" stigao na stanicu, moj zet, koji me pratio, rece: Tesko da ti sa ovakvim autobusom stignes i do Doboja! Po ulasku u autobus, iznad i ispred vozaca pise: Pusenje zabranjeno, osim voznog osoblja. Jezicki cistunci bi logicki zakljucili da se sve smije pusiti osim sofera i konduktera. Inace, sastav putnika kojih je bilo 20-ak bi bio 100%-tno etnicki cist da se ja ne nadjoh s njima. Naslusao sam se svasta. Recimo, prolazeci pokraj Cekrcica kod Visokog, jedan iza mene svome kolegi do sebe evocira neke utiske iz svoje ratne proslosti, rekavsi: Eno, s onog brda smo gadjali Visoko...! Tema je ipak preosjetljiva da bi bila zabavna. Helem, stigosmo na neku stanicu za koju rekose da je Sarajevo. Pitam konduktera gdje smo to dosli,a on kaze: U Srpsko Sarajevo!  Na moj upit hoce li ici i u PRAVO SARAJEVO, odgovorio mi je odricno. Preostalo mi je da sa kabastim prtljagom uzmem (srpski) taxi i prebacim se na sarajevsku autobusku stanicu, gdje me je trebao da ceka moj prijatelj i sugradjanin, Muharem Krzic. Iz "sumskog Sarjeva" se nadjoh u Seheru za 20-ak minuta. Svako sam iskustvo u zivotu platio, pa i ovo. Ne samo novcima! Nakon sto sam se smjestio kod svog domacina Muharema, dogovorio sam i ostvario susret sa Vehidom Gunicem, koji je prethodno pozelio da ima moju knjigu. Mezar Predsjednika Alije IzetbegovicaPoklonio sam mu je, naravno. S njim u drustvu je bio i novinar Uzeir Bukvic (zivi u Norveskoj), te neki Hajro (nisam mu zapamtio prezime). Osim zadovoljstva zbog susreta s Gunicem i njegovim kolegama, ostao je i zal sto se i u ovom slucaju potvrdio jedan od bosnjackih usuda - medjusobna netrpeljivost. Naime, tesko mi je palo kada je Vehid rekaoda nije u dobrim odnosima sa Omerom Pobricem, naprimjer. A koliko do jucer nijedna tv. emisija o sevdalinci nije se mogla zamisliti bez njih dvojice u glavnim ulogama. Uslijedio je susret sa Dzanom Mustajbasic, braticnom moje hanume koja zavrsava studij u Sarajevu. S njom sam posjetio sehidsko mezarje na Kovacima, a posebno mezar rahmetli Alije Izetbegovica. Pistup mezaru nekadasnjeg bh. predsjednika je isti kao i svim drugima - dakle, bez ikakve straze u njegovoj blizini.
Uvecer sam sa autorom knjige SVJEDOCITI ZLOCIN I BOSNOLJUBLJE - Muharemom Krzicem, te jos dvojicom svojih kolega - koautora iste, Osmanom Selakom i Muhamedom Sadikovicem, otefericio u Morica hanu uz muhabbet i sazliju.
 
   Utorak, 15. juna '04.
 
Ujutro sam sa Muhamedom Sadikovicem i jednim pakistanskim businessmenom isao za Vitez, gdje su spomenuta dvojica imala sasatanak sa celnicima tamosnjeg FIS-a. Ja sam im bio kao prevodilac. Po povratku u Sarajevo, jos sam se sreo sa mladim Trebinjcem Semirom Vranicem, studentom zavrsne godine medicine te pasioniranim sakupljacem tekstova sevdalinki, odnosno suradnikom Omera Pobrica. Jah, dosao je na red susret i sa legendarnim Omerom. Poklonio sam i njemu knjigu a on, na sebi svojstven nacin, pripomenu prisutnima - meni, Semiru Vranicu i Adilu Medicu da.... ako u svakoj objavljenoj valja barem jedna jedina recenica, to je pun pogodak.... Dojmile su mi se ove Omerove rijeci podrske. Veliki pregalac u bastinjenju i odbrani sevdalinke, te "nase pjesme o nama" je pricao i o predstojecoj vjersko-kulturnoj manifestaciji Ajvatovica 2004. S tim u vezi iskaza nezadovoljstvo sto je travnicki muftija ponudio njemu i nekim pjevacima "ponizavajuce uslove" za ucesce na recenoj manifestaciji, a istovremeno zeli da angazuje i sarajevski Simfonijski orkestar na Ajvatovici. Da li je organizator Ajvatovice ovim htio da se dodvori "staroj drolji - Evropi", ili je nesto drugo u pitanju, ostalo je nedokucivo. Ali je zato, dokuciva bila i ostala nebuloza u vezi s tim.

Autobus mostarskog "Autotransa", kojim sam se u 20:00 zaputio prema svojoj slijedećoj destinaciji - Mostaru, je bio udoban, a vozno osoblje na visokom, profesionalnom nivou. Stigao sam na mostarsku autobusku stanicu (na lijevoj obali), a hotel "Bristol", u kojem ću prenoćiti dvije slijedeće noći - na desnoj. Kada sam vozača pitao kako najlakše da dođem do spomenutog hotela, odgovorio je: Ja ću vas odvesti autobusom!!! Tako je i bilo. Zaista divan gest vozača mostarskog "Autotransa". Nakon sto sam se smjestio, začuo se jacijski ezan sa jedne obližnje džamije. Otišao sam u nju i klanjao. Potom sam poželio da prošetam tim "bh. Vukovarom", bas njegovom lijevom obalom. Već pri prelasku mosta kod "Bristola", vidio sam ruine nekadašnjeg hotela "Neretva". Slike slike uništenih zgrada su se nizale i nadalje u tom dijelu Mostara. Bila je haman ponoć, pa se malo ko mogao vidjeti na ulici. Odjednom iz bašče jednog kafića se ori pjesma "Šehidski rastanak". Kada sam se približio zapazio sam da Safeta Isovića, kojeg su "odvrnuli" do "daske", prate četverica mladica koji su aksamlucili. Stekao sam dojam da su se trudili da ih čuju oni na desnoj obali. Usput sam čitao i neke smrtovnice te saznao da su, izmedju ostalih, tih dana umrli bratić od Ivana Ćurkovića (nekadašnjeg golmana "Veleža" i "Partizana"), te Safija Balic, majka legendarnog Emira Balića, te drugi.
 
 
  Srijeda, 16. juni '04.
 
Načinio sam planirane susrete sa Ernom Dzeba (mladom pjevačicom), zatim meni dobro poznatom majkom Razijom Nuspahić (93) i kćerkom joj Mirsadom. Kada me je, nakon punih 13 godina ponovo vidjela majka Razija, doslovno je ovako reagovala: "Je li ovo fatamorgana ili ja opet vidim svoga dragog....."
Zaista, rijetko je cuti iz tako starih bošnjačkih usta rijec fatamorgana. Popodne sam posjetio Emira i njegovu hanumu Dženanu (Banjalučanku) Balic u njihovoj prelijepoj kuci. Prethodno, kada sam Emira zvao telefonom i pitao na kojoj je strani ulica u kojoj stanuje, odgovorio mi je ovako: "Na desnoj je obali, ali pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine"! Sa Emirom sa uradio naručeni interview za NUR.
 
   Četvrtak, 17. juni '04.
 
Imao sam na raspolaganju jos jedno mostarsko dopodne. Sreo sam se sa meni dragim ahbabom i mostarskim muzičkim stvaraocem Mirom Pandurom. Popili smo kahvu u blizini Starog (novog) mosta, a on mi je omogućio da preko njega i prijeđem, za razliku od drugih građana. Miro ce biti i jedan od ucesnika u programu svečanog otvaranja Mosta, 23. jula ove godine. Uslijedio je popodnevni odlazak za Split autobusom mostarskog "Autotransa". Na proputovanju kroz drevni Počitelj obradovalo me je kada sam vidio obnovljenu džamiju, tik iz kulu. Nema, medjutim, velikog kriza na kuli Gavrankapetanovića, ali dominira - "Sahara". U Čapljini, preko puta autobuskog kolodvora, je ulica Mate Bobana, koja se kriza sa ulicom Ante Starčevića. Na graničnom prijelazu u Doljanima pogranična procedura je trajala poprilično, sto je prouzrokovalo da smo u dolasku i kasnili u Split. Tamo me je, s nestrpljenjem, čekao moj tetak Ahmet. Naime, u Dioklecijanovom gradu žive moje dvije tetke, od kojih je jedna od njih, u februaru ove godine, postala udovica.
 
 
  Petak, 18. juna '04.
 
Šetnja središtem Splita. Brojni plakati sa likom generala Ante Gotovine nisu mogli promaći mojoj pažnji. Na njima piše: "Kriv je zato sto je odbranio Hrvatsku". Inače, nije trebalo mnogo vremena da zaključim da je Hrvatska odvratno skupa zemlja. Ni ona Pavelićeva ni ova Tuđmanova kuna nisu imale berićeta! Džuma namaz sam klanjao u mesdžidu, u samom srcu Splita, na čijem ulazu piše: "Muslimanski molitveni prostor". Klanjalo je preko 80 ljudi. Popodne sam sa tetkom i njenom kćerkom zijaretio mezar rahmetli tetka Asima, na splitskom groblju Lovrinac. Učinilo me zadovoljnim kada sam vidio kakvu su parcelu za ukop umrlih dobili muslimani ovoga grada. Uočio sam i nišane umrlih prije Drugog svjetskog rata.
 
   Subota, 19. juna '04.
 
Uobičajene aktivnosti u gradu - posta i internet klub. Za 5 minuta korišćenja se plaća 5 kuna (nešto manje od 1 US $). Inače, u Hrvatskoj je cijena benzina "super 98" 7,10 Kn, a za 1 US $ se dobije oko 5,9 Kn. Otišao sam i na plazu na Zvončacu radi kupanja i sunčanja. Na nekim zidovima oko plaze stoje ovakvi grafiti: "Ich bin Nazi", zatim "Za Isusa krista - protiv komunista". Podne namaz sam klanjao u splitskom mesdžidu. Uvečer u 22:00 h sam imao autobus za Rijeku.
 
 
  Nedjelja, 20. juna '04.
 
U Rijeku sam stigao ujutro u 5:30 h. Kabasti prtljag sam ostavio na garderobi Željezničkog kolodvora, a onda, do polaska za prigradsko naselje Rešetari, krijepio sam se kahvom u jednom internet klubu. Kod svoga sugrađanina i poznatog bh. i banjalučkog publiciste Ace Ravlića, sam trebao da budem u 9:00 h. U 8:30 h sam se našao na autobuskoj stanici za lokalni i prigradski saobraćaj. Čitav sahat sam čekao autobus za Rešetare, ali ga nisam dočekao. Kiša je padala. Potom upitah vozača autobusa neke druge linije sta je sa autobusom za Rešetare, a on mi odgovori da ne saobraća nedjeljom. Preostao mi je opet taxi. Aco i njegova supruga, gospođa Mirjana, su me lijepo dočekali. Ja sam mu poklonio svoju SEHARU, a on meni svoju posljednju knjigu BANJALUČKI POVIJESNI LISTIĆI II. Potom je došao šurjak sa suprugom iz Vrsara po mene. Najprije smo svratili "kod Kusme" na ćevape, te produžili za Istru. Vise sam spavao u toku vožnje nego bio budan, s obzirom na neprospavanu prethodnu noć. Stigli smo njihovoj kući predvečer. Uvečer smo bili pozvani na roštilj kod badžanka Esada Mujakovića i Abida Kovačevića (jedan od najboljih nogometaša "Borca" svih vremena, te igrač "Dinama" i grčkog "Etnikosa"). Abid sa familijom, naime, živi u USA (Kentucky), ali je došao na odmor u Funtanu, izmedju Poreča i Vrsara, gdje ima kucu.
 
Sa Acom Ravlicem   Ponedjeljak, 21. juna '04.
 
Jutarnja posjeta internet klubu, potom kupanje. Na plazi malo turista za ovo doba godine, a ono sto ih ima su uglavnom Česi. Uvečer sam odgledao prijenos iz Portugala: Hrvatska-Engleska 2:4.
 
 
  Utorak, 22. juna '04.
 
Internet klub i kupanje su nezaobilazni sadržaji moje svakodnevnice u Istri. Taj dan je u RH bio državni praznik - 60. godišnjica antifašističke borbe. Ako je bila antifašistička borba, bilo je, znaci, i antifašista u ovoj zemlji. Zaputili smo se malkice i prema Trstu. Na ulazu u Sloveniju najprije ubode oci velika tabla "EU", a onda državna - slovenačka. Istoga trena pomislih u sebi: "Boze, koliko li je ova država opljačkala moju rahmetli majku te hiljade i hiljade drugih bh. štediša, a sada je u Evropi. I to prva!!! No, sve drolje ovoga svijeta imaju i svoja pravila, zašto ne bi i Evropa!? U povratku smo se zadržali jedan sahatak u prelijepom Portorožu. Uvečer sam gledao utakmice iz Portugala: Italija-Bugarska 2:1 i Švedska-Danska 2:2.
 
   Srijeda, 23. juna '04.
 
Opet sunčanje i kupanje. Pustena u promet posljednja dionica autoceste Zagreb-Rijeka. Sada je cestovna razdaljina izmedju ova dva grada 145 km (ranije 180 km) i stigne se automobilom za 1,5 h. Cestarina za putničko vozilo kosta 56 Kn (oko 10 US $).  U Portugalu je Holandija pobijedila Letoniju sa 3:0 a Češka (rezervni tim) Njemačku sa 2:1.

 
   Četvrtak, 24. juna '04.
 
Internet klub i kupanje. Uvečer, prava nogometna poslastica: Portugal-Engleska 6:5 (na penale). Utakmicu sam odgledao sa Abidom Kovačevićem.
 
 
  Petak, 25. juna '04.
 
U Koprivnicu su me odvezli šurjak i njegova supruga. Oni su potom produžili za Banja Luku, a ja ostao sa svojim koprivničkim prijateljima i susjedima, Dragom i Vesnom Valent. Predvečer smo posjetili Vesnine roditelje u Djelekovcu, na hrvatsko-mađarskoj granici. Uvečer smo Drago i ja odgledali utakmicu Grčka-Francuska 1:0. Toga dana je u Wimbledonu Ivanišević izgubio od Australijanca Hewitta sa 3:0 i oprostio se od aktivnog igranja tenisa.
 
   Subota, 26. juna '04.
 
Jutarnja šetnja sa domaćinima ovim prekrasnim podravskim gradom. U 11:00 h me je Dragin sin odvezao na zagrebačku zračnu luku "Pleso". Odatle sam u 14:10 h imao let za Frankfurt, a iz Frankfurta za Boston oko 18:00 h, po lokalnom vremenu. Čekajući u Frankfurtu avion za Boston, medju putnicima sam vidio jednu babu koja je bila obučena u majicu sa likom dva Busha - oca i sina! Dobar dio leta preko Atlantika sam bio opterećen pitanjem: "Kakav li je mentalni sklop te babe"!? Stigao sam na bostonski aerodrom "Logan" na vrijeme - oko 20:00h po lokalnom vremenu.
 
Bedrudin GUSIC

NAZAD NA STARTNU STRANICU