TOP

Bedrudin GUŠIĆ



Akademik prof. dr. MUHAMED FILIPOVIĆ:

"NEMOJMO MI BITI SOPSTVENI EGZEKUTORI"!

RAZGOVOR VODIO; Bedrudin GUŠIĆ



Akademik prof. dr.
 MUHAMED FILIPOVIĆ
 

Napomena medijatora: Možda će se nekima ovaj razgovor dojmiti sa previše miruha Vrbasa ispod banjalučke trvđave Kaštel, ili onog u Gornjem Šeheru, pa nizvodno do Trapista..., ali rijetke su prilike kada javno razgovaraju dvojica Banjalučana, pa otud i dominantni miruh smaragdno -zelenog Vrbasa u ovom razgovoru.


Profesore Filipoviću! Kako biste, u najkraćem, komentirali rezultate netom završenih bh. izbora?

Prof. FILIPOVIĆ: Svaki politički izbori, a pogotovo opći izbori za sve skupštine i državna tijela u državi, u stvari bi trebali da pokažu šta biračko tijelo misli o rezultatima djelovanja državnih institucija i stranaka koje ih kontroliraju u proteklom vremenu, kao i pojedinaca u njima i da pokaže koju programsku orijentaciju i čije ostvarene rezultate to biračko tijelo pozitivno ocjenjuje i podržava, a koju ne. Ta ocjena i odnos prema ovim političkim faktorima se vidi u procentima glasova koje su stranke dobile
u ukupnom biračkom tijelu i u odnosu na prethodne izbore. Mjereni tim mjerilom, uza sve nelogičnosti strukture i načina biranja, ovi izbori su pokazali izvjesne karakteristike koje donose nešto novo u politički medij bosansko-hercegovačkog društva. Prije nego se upustimo u ocjenu rezultata treba da imamo na umu da se izbori temelje na izbornim kampanjama koje vode konkurentske stranke, a kampanje se vode u pravilu oko glavnih problema s kojima se suočava dato društvo. Postavlja se pitanje o tome šta je u tom smislu pokazala protekla izborna kampanja u Bosni i Hercegovini, a šta su na ono što su stranke izlagale kao svoje ciljeve rekli birači?
Da bi razumjeli šta se u stvari dogodilo moramo posmatrati odvojeno ono što se zbilo u Republici Srpskoj i ono što se dogodilo u Federaciji. To je jedna od nelogičnosti našeg sistema, jer je neprirodna podjela zemlje dovela i do neprirodne podjele političkog medija u njoj. U Republici Srpskoj, u kojoj zbog nasilnog progona 46% njenog prvobitnog stanovništva ni jedna nesrpska opcija ne može doći do izraza, dogodila se jedna bitna novina. Naime, konačno je pala dugogodišnja prevlast SDS u srpskom političkom tijelu i to je veoma bitno. Jedan politički stereotip i jedna vrsta politike je završena i nadam se da neće nikada više moći igrati onu tragičnu ulogu koju je odigrala u političkom i ukupnom životu Bosne i Hercegovine u zadnjih šesnaest godina. Veliku pobjedu na političkoj sceni Republike Srpske osvojio je Milorad Dodik. Mnogi, koji su površno gledali na cijelu tu situaciju doživjeli su Milorada Dodika kao novog Radovana Karadžića, jer je njegova retorika bila na tragu Karadžićevih formula ( koji je kazao : "Ako vi Muslimani glasate za napuštanje Jugoslavije rizikujete da Bosna i Hercegovina kao država nestane sa mape, a Muslimani nestanu kao narod "; Dodik, naizgled, kaže gotovo to isto. On, naime, kaže: "Ako budete tražili ukidanje Republike Srpske, tada ćemo organizirati referendum, a to znači izlazak Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine". Međutim, tu postoji jedna velika razlika: iza prijetnji Radovana Karadžića stajala je tada jaka i homogena Srbija-Jugoslavija i još jača JNA, dok je međunarodna zajednica puhala u njihova jedra svojom politikom očuvanja Jugoslavije, koje je bilo moguće samo sa onom političkom snagom koja je bila za to, a to je u tom momentu bila strana Slobodana Miloševića. Sada nema Jugoslavije, a Srbija je okupirana svojim ogromnim problemima, koji se nikako ne smanjuju nego svakim danom sve više kompliciraju. Nema više vojne sile, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini je više nemaju i ona je, u odnosu na sposobnost da se Bošnjaci i Hrvati obrane od svake opasnosti, pa i od srpske nasilne secesije, mnogo manja. Ja mislim da je sve to što je ličilo na Radovana Karadžića bila retorika Milorada Dodika kojom je on želio izbiti čobanski ili vladičanski štap Srbadije iz ruku Čavića i SDS-a. U tome je uspio i sada mora početi misliti realno, a ne demagoški i po željama euforičnih masa, odnosno mora započeti odgovarati na stvarne probleme zemlje, a ne udovoljavati iluzijama i nerealnim stavovima o tome da Srbi smiju i mogu sve što im padne na pamet a drugi ne smiju postavljati ni najlogičnija pitanja, kao što je pitanje o tome kad će prestati ovo ratom i genocidom nametnuto stanje stvari, dakle, moraće da misli i postupa u kontekstu ukupnih uvjeta u kojima se vodi politika i u kojima se ona jedino i može voditi. To znači da će on morati početi popuštati i napuštati još uvijek prisutnu radikalno nacionalisitčku velikosrpsku retoriku.  Što se tiče Federacije i posebno hrvatskih stranaka, i tu su se dogodile bitne promjene. Nestalo je neprikosnovene liderske političke pozicije HDZ-a. Sada je hrvatsko političko tijelo mnogo bliže političkim, a ne nacionalno-homogenizirajućim obrascima. Ja očekujem da će nastupiti faza mnogo realnije hrvatske politike, pogotovo zbog toga što je i u samoj Hrvatskoj došlo do realnijeg toka politike u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, mislim da su oni učinili dosta toga, ali mi, odnosno bosanska politika još nije učinila ono što bi morala. Naša politika, zbog objektivne uloge koju imamo morala bi biti aktivnija i konstruktivnija u odnosu na situaciju i stvarni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, ako želi da dokazuje da joj cijela Bosna i Hercegovina leži na srcu. Bez odgovarajućeg položaja i uloge Hrvata u Bosni i Hercegovini ne može biti ni odgovarajuće, tj. demokratske Bosne i Hercegovine.  Najzad, do bitnijih promjena je došlo i u biračkom tijelu i političkim odnosima u onom dijelu biračkog tijela koje glasa za probosanske ili Bošnjačke stranke. Tu je vidljivo bilo jačanje pozicija od mnogih već otpisane Stranke ZA BiH i Harisa Silajdžića. Isto tako oslabile su i to znatno pozicije i SDA i SDP, u odnosu na ranije stanje. Ove pozicije su
oslabile i u parlamentarnoj sekciji i u odnosu na Predsjedništvo države. Istina, one nisu oslabile koliko je trebalo i bilo realno očekivati, a prije svega zbog toga što su obje te stranke, koje su se susrele u od stranaca montiranom savezu, izbjegle da se tokom predizborne kampanje konfrontiraju na najvažnijem političkom pitanju današnje Bosne i Hercegovine, a to je pitanje dokidanja Dejtonskim ugovorom stvorenog ustavnopravnog stanja i stvaranja pretpostavki za jedan novi i istinski demokratski i evropski ustav. Treba znati da je protekla debata o ustavnopravnoj reformi vođena iza zatvorenih vrata i bez učešća javnosti, kao i da su se njeni protagonisti bojali javnosti, pa je logično da oni nisu o tome željeli govoriti ni tokom izborne kampanje, jer su znali da javnost misli sasvim suprotno od njih. Da su u tom pitanju ušli u širu kampanju njihov poraz bi bio još veći. Upravo to im je omogućilo da nekako prikriju svoju stvarnu ulogu, koja je, što se tiče SDP-a, još od sramnog izručenja građana Bosne i Hercegovine muliteljskom režimu zatvora Guantanamo, uprkos stavu najvišeg sudskog organa države, poznata kao kapitulantska prema zahtjevima Amerikanaca. Što se tiče SDA, od kapitulacije Sulejmana Tihića pred zahtjevima Amerike u pitanju ustavnih promjena, kada je, nasuprot općem raspoloženju naroda i željama svih koji su se borili za Bosnu i Hercegovinu, pristao da se sva prica završi kozmetikom, bez diranja u glavni razlog ukupne paralize države i ustavnopravnih oslonaca srpskog nasilja nad muslimanima i katolicima u Republici Srpskoj, a to je princip entitetskog glasanja u svim bitnim pitanjima rada državnih organa, moglo se očekivati da će podrška toj stranci slabiti. Ondje, gdje to pitanje nije bilo moguće izbjeći i gdje je ono bilo meritum odlučivanja birača, Sulejman Tihić je katastrofalno poražen i time je bošnjačko biračko tijelo dalo jasno do znanja da ne podržava njegovu politiku, zbog čega bi on morao da podnese ostavku, da kod nas uopće ima političkog morala i odgovornosti prema narodu.  Svemu treba dodati i izbor Željka Komšića u Predsjedništvo. To, ma šta bilo i iz ma kakvih političkih spekulacija izlazilo, jeste bitna i odlučna činjenica koja ukazuje na pomjeranje birača ka demokratskim kriterijima i u politici i u vođenju državnih poslova.  Sve to ukazuje, ma koliko će biti još teškog otpora konzervativnih i kapitulantskih snaga, da je u Bosni došlo dio pozitivnog političkog razvoja i da se on sastoji u dva segmenta. Prvi je slabljenje tradicionalno nacionalističkih stranka kojima je samo do vlasti i jačanju onih političkih ideja koje traže izlazak iz krize stvorene agresijom i genocidom i potvrđene dejtonskim rješenjima ustavno-pravnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Ako bosanska demokratska javnost bude vršila nužan i opravdan pritisak na političke snage koje se na nju pozivaju i bude ih prisilila na odgovornost prema stavovima naroda i birača, tada ne treba sumnjati da će Bosna i Hercegovina ubrzo naći svoj put izlaza iz ovog posvemašnjeg ćorsokaka u kojem se našla nakon rata i jednog nepravednog mira.


 Nakon predizbornih, aktuelni su postizborna retorika i kombinatorika lidera bh. političkih stranaka. Vidite li ispod našega neba ikakvu konstruktivnu koaliciju koja će pokrenuti ovu zemlju u nekom pozitivnom pravcu u vremenu koje je neposredno ispred nas?

Prof. FILIPOVIĆ: Dosadašnji razgovori o koalicijama ukazuju na to da neke stranke, zapravo, gotovo sve one koje su navikle na učešće u vlasti, nisu još izašle iz okvira načina mišljenja da političku djelatnost shvataju isključivo kao način ulaska u strukturu vlasti. U odnosu na izazov zadobivanja vlasti oni napuštaju sve principe i političku logiku. Postoje, istina, neke zakonitosti, koje su, s jedne strane, matematičke, jer se vlast najbolje može formirati uz uvjet stvaranja zadovoljavajuće skupštinske većine. Druga mogućnost je stvaranje manjinske vlade, ako potpuniji politički sporazum nije moguć, uz prećutnu i određenim uvjetima uslovljenu podršku nekih stranaka. Takva vlada, naravno, ne može imati značajniji autoritet i dugotrajnost. Za birače i za nas uopće, tj. za Bosnu i Hercegovinu, bitno je da se vlast formira po političkim kriterijima, tj. na temelju jednog jasnog i preciznog političkog programa kojeg će svi učesnici koalicije prihvatiti i podržati. U ovim uvjetima najlogičnija bi bila vlada koalicije Stranke za BiH, jednog od HDZ-a i to onog koji podržava Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu zemlju i državu i SDA, ukoliko ona stvarno podržava stav o jedinstvenoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini, u šta ja sumnjam, ne samo s obzirom na ponašanje Sulejmana Tihića u raspravi o ustavnim amandmanima, nego i u odnosu na ranija ponašanja vodstva SDA, koje je ipak i pored toga što je bilo jasno da je to tragično za naš narod, podržalo više planova za rješenje bosanskog pitanja koji su se temeljili na određenim vrstama podjele njene teritorije i razbijanja njenog državno-pravnog jedinstva. Ta stranka, nije vjerodostojna kad se tiče političke borbe za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu i koalicija sa njom treba da bude uvjetovana njenim odbacivanjem onih stavova koje je njen predsjednik Sulejman Tihić zastupao u nedavnoj debati o ustavnoj reformi i od kojih, kako se čini, ni on ni glavna stranačka tijela nisu još odustali, mada su u tom pitanju Tihić, a time i SDA, poraženi u bošnjačkom biračkom tijelu. Ja se nadam, da će, nasuprot homogenoj srpskoj politici izgrađenoj na retorički gledano antibosanskoj platformi, politika onih koji se bore za demokratsku, jedinstvenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu biti izgrađena na političkom jedinstvu u odnosu na najvažnije pitanje današnje politike, za koje je uvjet odbacivanje stavova SDA i SDP o ustavnoj reformi. Ako ne bi došlo do toga, tada se politika tih stranaka srozava na sekundiranje Čaviću i Dodiku i ništa više, a to ne bi moglo osigurati stabilniju vladu i nastavak puta Bosne i Hercegovine prema Evropi i modernom svijetu uopće.


Kako tumačite reakcije nekih stranaka sa hrvatskim predznakom na izbor gospodina Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH?

Prof. FILIPOVIĆ: Izbor Željka Komšića je svakako napredak u ukupnoj politici u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na moguću primjedbu da je njegovo kandidiranje bilo u izvjesnoj mjeri spekulativno, jer bi, po logici odustajanja od monopola nacionalnih stranaka na kandidiranje članova za Predsjedništvo, SDP morao kandidirati i svoje srpske i bošnjačke kandidate za pozicije u Predsjedništvu koji bi sa stajališta politike SDP predstavljali srpski i bošnjački narod u tom organu, pa je, vjerovatno, ova kandidatura bila dio kombinacije da koalicija SDA i SDP uzme dva mjesta u Predsjedništvu i tako ostvari kontrolu nad njegovim radom, jer bi treći mogao biti samo onaj iz stranke Milorada Dodika i, dakle, partner SDA i SDP u pitanju ustavnih amandmana. Kalkulacija Zlatka Lagumdžije i Sulejmana Tihića je bila jednostavna i spekulativna, a ne principijelna. Ona se zasnivala na pretpostavci da te dvije stranke imaju dovoljno birača bošnjačke narodnosti da mogu izabrati i Sulejmana Tihića i Željka Komšića, a kandidat Milorad Dodik (čuveni Mića) im dolazi kao element koji zatvara kombinaciju (Flash Royal). Na njihovu žalost u tom su se dvostruko prevarili. Prevarili su se i u biračima i u Željku Komšiću. Birači su prihvatili Željka Komšića i Harisa Silajdžića, ali ne i smisao ove kombinacije dvojice kombinatora. Pokazalo se da je Željko Komšić iznad ovih niskih kombinacija i njegova kandidatura i izbor, ukoliko znači razbijanje predrasude da samo nacionalne stranke imaju monopol na predstavljanje nacija u Predsjedništvu države i tako drže nacionalistički monopol nad njegovim radom, predstavlja jedan značajan korak u razbijanju političkih stereotipa i najavu novih vjetrova u pitanju ko koga može predstavljati, a to mijenja cijeli kontekst političkog predstavljanja u ovoj zemlji i približava ga normalnim političkim mjerilima. Zbog čega ne bi i nenacionalne stranke i pojedinci koji na politiku ne gledaju samo kroz nacionalne naočale, mogli dobro predstavljati i štititi interese bilo koje nacije, ako u svojim redovima imaju kvalificirane ljude koji pripadaju tim nacijama. Ne mora značiti da ako si Bošnjak onda samo kao bošnjački nacionalista možeš dobro predstavljati taj narod, ili ako si srpski nacionalista Srbe i isto tako Hrvate. To je snažan iskorak u demokratiju, jer članovi Predsjedništva štite prije svega opće demokratske principe i vode računa da državna politika bude odista politika ravnopravnosti i napretka svih ljudi i naroda. S druge strane, Željko Komšić je veoma prihvatljiv za druge, osobito za one koji su branili jedinstvo i slobodu Bosne i Hercegovine, jer je bio borac i to veoma dobar, zbog čega je dobio i najviše ratno odlikovanje naše države - zlatni ljiljan. Istovremeno on je, upravo zbog toga, jer je branio jedino ispravnu politiku za Hrvate, dobar i za Hrvate, a to je politika očuvanja slobode i jedinstva Bosne i Hercegovine kao naše zajedničke države, čime je daleko nadmašio sve druge, osobito one koji su odbijali da brane cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i koji su poveli rat protiv Bošnjaka zbog iluzija i interesa politike jedne druge države i jednog poluludog nacionalnog ekstremiste. Stoga treba pozdraviti i podržati Željka Komšića. Ima još jedan momenat kojeg treba uzeti u obzir: prema onome što je Željko Komšić do sada kazao, on neće svakako biti protagonist dosadašnje politike SDP koja je u nekim aspektima bila politika podređivanja interesa slobode i demokratije naših naroda za račun drugih država i stranih interesa. S njim se politika ove stranke uzdiže iz stereotipa kojeg joj je nametao Zlatko Lagumdžija i koji je bio siguran put u gubljenje svake podrške javnosti za ovu stranku.


Vjerujem da ćete se složiti da Bosni treba neki drugi ustav, jer po ovome - dejtonskom, država je potpuno nefunkcionalna i skupa. Konkretno, da li podržavate odbijeni (u Zastupničkom/Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, u aprilu ove godine) tzv. Hejsov paket ustavnih amandmana koji se ponovo pokušava nametnuti, ili ste za neki drugi put do novog Ustava BiH, pa i potpuno drukčiji Ustav nego je ponuđen u tom paketu?

Prof. FILIPOVIĆ: Naravno da ne podržavam Hejsove reforme i da sam veoma zadovoljan što se u Skupšini Bosne i Hercegovine našlo dovoljno pravih patriota da odbiju taj Danajski dar našem narodu u režiji jednog američkog činovnika. To sam
jasno i mnogo puta javno kazao. Taj paket nije donosio ništa bitno novo u pogledu ustavnih odnosa u našoj zemlji. Svodio se na održanje postojećeg nemogućeg i paralizirajućeg stanja i još, pojačavao poziciju Republike Srpske, u smislu stvaranja ustavno-pravnih mogućnosti i mehanizama pomoću kojih ona može da zaustavlja svaki korak ka ujedinjavanju zemlje i dokidanju njene nepravedne podjele temeljene na genocidu i zločinima počinjenim nad muslimanima tokom rata i da to čini i u svakom drugom
slučaju kada to nađe za shodno. Taj mehanizam izlazio je iz načela entitetskog glasanja u najvažnijim državnim tijelima, a upravo to je predlagano ovim konceptom reforme. To je, osim toga, protivno i izričitim stavovima Evropske Unije i njene Skupštine. Sa takvim ustrojstvom mi nikada ne bi mogli ući u Evropu. Nije ovdje bitno što se Srbi slažu sa tim reformama. Ta je činjenica, zapravo, samo razlog više da se one odbiju, jer su Srbi javno i tajno, praktično i deklarativno, po onom što čine i kako djeluju, zapravo protivni svakoj politici jačanja Bosne i Hercegovine kao države i teže ka njenoj destrukciji i teorijski i praktički, tj. efektivnim njenim izdvajanjem iz svake eficijentne veze sa Bosnom i Hercegovinom kao državom. Njima ove Hejsove reforme u potpunosti odgovaraju, jer je njihova politika usmjerena na očuvanje status quoa koji im omogućava da do kraja dovedu započeto etničko čišćenje i stvore homogenu srpsku zemlju na prostorima na kojima je do rata živjelo oko 46% muslimana i katolika u odnosu na 54% Srba, a na nekim prostorima živjela je izrazita bošnjačka većina. To se sasvim uklapa u scenarij da se ostvarenjem pune srpske većine na kraju, milom ili silom, iznudi izdvajanje tih zemalja iz Bosne i Hercegovine i njihovo pripajanje Srbiji. Čekalo se samo da prestane važiti načelo koje je priznavalo barem apstraktna ako ne i realna prava drugih prema cenzusu iz 1991. godine, pa da se stvar dovrši na "srpski" način, tj. kako je kazao Mateja Nenadović za ono što se zbivalo u Srbiji tokom XIX vijeka, "trijebljenjem Srbije od Turaka". Pitanje se, dakle, ne odnosi na Srbe jer je njihova pozicija jasna-ona je antibosanska, nego se svodi na to zbog čega su bošnjački političari, kao Sulejman Tihić ili Zlatko Lagumdžija prihvatali takvu reformu. Kako je Sulejman Tihić dao do znanja, oni su je prihvatili jer je to od njih tražila Amerika. Odista mu ja to vjerujem, jer sa stajališta interesa našeg naroda i Bosne i Hercegovine kao države, ne postoji ni jedan historijski ili drugi racionalan i opravdan razlog za
prihvatanje tih prijedloga sa strane jedne bošnjačke stranke i jednog bošnjačkog političara. Jedino je neka sila, koja je pritiskala Sulejmana Tihića, vjerojatno, za vrijeme njegovih boravaka u Americi, mogla da izazove takav efekt promjene mišljenja kod njega, budući da je prije toga čvrsto, navodno, stajao na stajalištu nedopustivosti svakog veta kod odlučivanja u državnim tijelima. Ali on nema pravo da pritisak koji je podnosio prenosi na stanje našeg naroda i države, te da tako ponavlja situaciju svog prethodnika na čelu SDA. Ako je bio pod pritiskom neka se povuče, ali nema pravo da izdaje interese naše zemlje i naroda, kao što je to prije njega učinio jedan drugi vodeći čovjek države i SDA. Naravno, to ne predstavlja nikakav relevantan razlog, a pogotovo ne i argument, jer oni nisu na svojim položajima zbog toga da štite američke interese i sprovode američku politiku, nego da dosljedno štite interese naših naroda i vode bosansku politiku. I to je jedan znak nevjerodostojnosti stranke SDA i nelogičnosti i neodrživosti njenog stava da je ona vlasnik našeg naroda i njegove države. Ne treba zaboraviti da je veliki dio naših muka nastao upravo zbog toga što je rahmetli Alija Izetbegović na najosjetljivije mjesto u državi- na poziciju ministra inozemnih poslova, u najodsudnijem času naše historije, postavio jednog američkog građanina-Muhameda Šaćirbegovića. To je bio nedopustiv i pravno i moralno neodrživ potez i on nam je nanijeo veoma veliku štetu. Za sve ono što se događalo u toku prethodnih pregovora i potom u Daytonu i nakon njega, međutim, ne treba optuživati Šaćirbegovića, nego onog ko ga je postavio iako je morao znati da jedan američki građanin nema izbora nego da služi američkoj politici budući se zakleo na Ustav SAD. A Muhamed Šaćirbegović je bio onaj koji se nagađao oko naših teritorija do mjere koja znači najveće nasilje u našoj historiji, tj. do toga da se 49 posto bosanske teritorije da na upravu Srbima kojih je po popisu iz 1991. godine bilo svega 31.3% na teritoriji Bosne i Hercegovine i da se dokine postojanje Republike Bosne i Hercegovine a ustanovi i prizna postojanje Republike Srpske. Ko god da je donio takva rješenja ponašao se neprijateljski prema Bosni i Hercegovini i njenim građanima, a posebno prema nama muslimanima kojih je u Bosni i Hercegovini bilo 44,7%, po popisu iz 1991. godine, a stvarno i više, kad se u obzir uzmu svi oni muslimani koji su se različito izjašnjavali u tom popisu, dok je Srba bilo 31,3%. Protivno je međunarodnom pravu, a da o pravdi i ne govorimo, tako komadati i dijeliti teritoriju jedne neovisne i suverene države koju su svi priznali i koja je bila član OUN-a, samo zbog toga što su jedan diktator i njegova bosanska filijala poveli agresiju i genocidni rat na ovu zemlju i njen najbrojniji narod. Muhamed Šaćirbegović je u svemu tome bio žrtva Alije Izetbegovića, ali i on nosi dio krivice, jer se spremno prihvatao posla za koji nije bio ni tehnički spreman i ni moralno-politički sposoban. Prema tome, ja smatram da su ovi Hejsovi prijedlozi Danajski dar i prevara našeg naroda i da ih je trebalo odbiti, što je na sreću i bilo. Na pitanje o tome zbog čega je Amerika ponudila ovako žalostan i prosrpski paket mjera ustavne reforme može se jednostavno odgovoriti: svi znamo da je Amerika (Ričard Holbroock i Cristhopher Waren) autor nepravednog i genocidnog Daytonskog sporazuma. Taj je sporazum bio produkt velikog nasilja nad međunarodnim pravom i istinom o ratu u Bosni i Hercegovini, pogotovo što su Amerikanci sami govorili da se u Bosni i Hercegovini radi o agresiji i genocidu, a Slobodana Miloševića su oni nazvali balkanskim mesarom (Balcanic Butčer). Njegovog bosanskog gaulajtera Radovana Karadžića su nazvali notornim zločincem. Kako to odjednom i zbog čega da se sa tim mesarima i zlikovcima prave aranžmani na račun jedne neovisne i suverene države i naroda koji je bio podvrgnut genocidu. Oni su, međutim, izvan svake pravne, političke i moralne logike, kako se sada zna, sve o tom sporazumu dogovorili sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem i tada stavili Aliju Izetbegovića pred izbor bez alternative, a on nije imao snage da se odupire. To ga, naravno, ne opravdava. Sam je Alija Izetbegović rekao više puta da je bio pod neviđenim pritiskom i prije i za vrijeme Daytona. To, međutim, nikako ne znači da je smio i imao pravo potpisivati ugovor, kojeg je jedan Krešimir Zubak imao snage odbiti. Međutim, ako je ugovor bio potpisan pod pritiskom i prijetnjama oružanog napada (kako je Alija Izetbegović to kazao), tada on nema pravnog validiteta i možemo ga svagda i na svakom međunarodnom sudu odbaciti i poništiti i o tome postoje validne norme i pravila u međunarodnim odnosima. Znajući to, Amerikanci žele da taj vreli krompir nepravde i nasilja nad jednom suverenom, slobodnom i neovisnom zemljom, državom i njenim narodom, vrate nama i da ustavnim reformama i glasanjem u Skupštini Bosne i Hercegovine taj ugovor prestane biti njihova stvar i kreacija njihove nedemokratske i nasilne politike, nego naš sopstveni izbor. Koliko je takvih nepravednih i prisilnih ugovora već palo i koliko je naroda i država postalo slobodno čak i nakon mnogo godina (baltičke zemlje i mnoge druge). Da smo ga mi prihvatili, taj bi sramni i prevareni ugovor na kraju dobio legalitet i legitimitet, kojeg sada nema, a uz to bi postao naša unutrašnja stvar i Amerikanci bi se iz cijele te nugodne situacije elegantno izvukli pilatski perući ruke i od nas i od tog neugodnog ugovora. Za takvu providnu operaciju podvale njima su upravo trebali ljudi a la Milorad Dodik, Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić i oni su ih dobili. U tome je bit stvari i razlog zbog kojeg nikada ne smijemo dopustiti da na sve to pristanemo i tako sami sebi iskopamo raku. Neka nas oni do kraja ubiju i pokopaju, jer smo mi sada polumrtvi kao što je to i naša država i zemlja, ako imaju morala i snage, ali nemojmo mi biti sopstveni egzekutori.


 Milorad Dodik opstruira većinu reformskih procesa u našoj zemlji i svojom retorikom, koja postaje konstanta, djeluje politički štetno po državu Bosnu i Hercegovinu. Šta bi mogao da bude penicilin za tog moćnika iz Laktaša, odnosno ko bi mogao i trebao da mu stane na put?

Prof. FILIPOVIĆ: A šta ste Vi, Bedrudine, mislili da će raditi jedan Milorad Dodik iz Laktaša? Pa Vi znate da su se oni svi doselili iz Kninske Krajine, Dalmatinske Zagore i iz Like na naše zemlje u Bosanskoj Krajini i najzad i u Lijevče Polje, tj. da su zaposjeli oduzete zemlje banjalučkih aga i begova, one koje su nam oduzete tokom dvaju agrarnih reformi (1919. i 1946. godine). Svaki prekodrinski i prekosavski Srbin sanja jedino to kako da se domogne neke zemlje i da jednom prilikom i nekako dospije u Beograd i kako da postane značajna ličnost srpske politike i mitologije. To je, nažalost, bilo najlakše postati tako da izvršite neko značajno
nacionalno djelo-atentat ili dignete ustanak i popalite begovske čardake i pobijete ljude. Zbog toga su oni bili ustanici, atentatori, četnički koljači i izvršioci najcrnjih planova politike srpske ekspanzije prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To su, osim toga, u pravilu seljačka djeca, a pravi Srbi građani, oni koji su sa nama živjeli stotinama godina u miru i prijateljstvu, a koje i Ti Bedrudine dobro poznaješ iz dana kad smo živjeli kao ljudi a ne kao zvijeri što nam se dogodilo 1992. godine. Ti ljudi su bili u svakom pogledu i civlizacijski i kulturno i politički drugačiji od onih Srba s kojima smo se suočili u vrijeme njihove strahovlade u našem gradu, ali njih, nažalost, odavno više nema u srpskoj politici. Bili su to Ljubibratići, Masleše, Božići, Surutke, Dimitrijevići, Popovići, Vranješevići, Tomani, Jankovići, Stričevići i druge brojne srpske građanske porodice. Nisu oni ništa manje bili Srbi od ovih sadašnjih, ali su bili civilizirani i kulturni i nisu palili, rušili i ubijali, čak ni kad su eventualno imali prilike. Zbog toga smo i
doživjeli ovo što smo doživjeli u zadnja dva rata na našem tlu. To je opći historijski okvir ponašanja iz kojeg ni Milorad Dodik u cjelini gledano ne izlazi. Međutim, postoji nešto što više ne zavisi od mentaliteta naših Srba niti od Srba uopće, a to je kretanje cijelog ovog prostora, cijele balkanske regije ka Evropi i to je neizbježno i nezaustavljivo kretanje, što je jedini izlaz za taj prostor. Nema više Jalte i sporazuma 50%:50%, nema više majčice Rusije, koja će bdjeti nad svojom usvojenom pravoslavnom djecom. Svakome je put u Evropu otvoren, ali je ulaznica skupa, tj. ulaznica je odricanje od svake pomisli na balkanizam, nasilje i svojevoljnost, ta ulaznica zahtijeva obavezu dokazivanja demokratičnosti i, prije svega i iznad svega, poštovanje zakona i ljudskih prava te poštovanje logike moderne ekonomije koja obuhvata sve elemente društvene relacije i ne priznaje nacionalne granice i logike, a sve to ne može da se zamisli, a kamo li ostvari, pod kriterijima nacionalizma i politike, a osobito retorike kakvu srećemo kod tih ljudi i kod Milorada Dodika. Zbog toga nama svima mora biti jasno da problem Milorada Dodika i njegove nacionalističke ultraške retorike ne rješavamo mi sami i da ga mi sami i ne možemo riješiti, budući da je to ne samo naš nego i evropski politički i civilizacijski i kulturni problem, koji može biti riješen samo našom i evropskom zajedničkom akcijom. Ultra radikalno i nacionalisitičko ponašanje srpskih politčara na Balkanu je problem Evrope i svijeta i oni će se morati pobrinuti za njih. Naše je da mi ne činimo kompromise sa njihovim radikalizmom i da sami idemo odlučno putevima demokratizacije i europeizacije. To je "penicilin", kako rekoste, za sve Milorade Dodike, Dragane Čaviće, Vojislave Koštunice, Borise Tadiće i sve druge prerušene i kamuflirane Radovane Karadžiće.


U našoj Banja Luci je u toku uzurpacija pojedinih parcela i objekata u vlasništvu pretežno nesrpskog življa, koji im se kojekakvim pravnim začkoljicama oduzimaju, izmišljaju se kojekakvi regulacioni i urbanistički planovi u svrhu tog oduzimanja, a onda se te nekretnine uglavnom prodaju tamošnjim srpskim tajkunima koji opet grade neke druge objekte na tim parcelama čime mijenjaju izgled Grada i zatiru dokaze o stoljetnom postojanju nekih drugih naroda u njemu. Grad je ionako etnički očišćen, a sada se to smatra završnom fazom. Kako to zaustaviti?

Prof. FILIPOVIĆ: Dragi moj Bedrudine, Ti i sam dobro znaš, da sve što su Srbi radili nakon Drugog svjetskog rata, a oni su cijelo vrijeme od tada praktički vladali Banja Lukom, mada u to vrijeme i još zadugo nisu u njoj bili većinski stanovnici i mada je, kako i sam znaš, Banja Luka kao grad tokom Drugog svjetskog rata bila potpuno na pozicijama narodnooslobodilačke borbe protiv fašizma. U tome su vodeći bili banjalučki muslimani. I sam znaš da su brojne muslimanske familije sa svim svojim članovima (ja ih po sjećanju mogu nabrojati barem pedeset) bile u partizanima, a da ne govorim o masovnom odlasku muslimana iz grada u septembru 1944. godine u partizane. Stvarna politika Srba nacionalista, naslijeđena još od stvaranja Vrbaske Banovine i dobro kamuflirana partizanštinom, bila je plansko preuzimanje grada i njegovih institucija, uporedo sa preuzimanjem najvećeg broja muslimanskih nekretnina, tj. kuća i zemljišta, tvornica i pogona, koji su uglavnom pripadali muslimanima i katolicima (Hamdija,
Afgan, Hamzaga Husedžinović, Hadži Hivzaga Bahtijarević, Bernad Pascolo, Braca Poljokani, Braco Sarafić i Duje Ivezić, bili su glavni kapitalisti tog doba u gradu i sve im je oduzeto). Svi su oni tada bili pokriveni komunističkim kabanicama, koje su nedavno zamijenili četničkim, jer u arsenalu svojih mogućnosti oni koriste podjednako srpstvo, jugoslavenstvo, partizanštinu i četništvo, već prema tome šta odgovara vremenu i šta se više isplati. Banja Luka je, kako znaš, usamljena i na prostoru od oko 40 kilometara oko nje nema značajnijeg muslimanskog naselja (svega nekoliko sela), a i katolička su sela samo na jednoj strani (Dragočaj, Ivanjska) i sva sela oko nje su uglavnom naseljena srpskim stanovnicima. Prvo mjesto sa značajnijim brojem muslimana je Kotor Varoš, zatim Prnjavor, Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Ključ i Varcar Vakuf, odnosno Mrkonjić Grad, a sva su danas, osim Ključa i Sanskog Mosta ispražnjena od muslimana. Sve što je bilo unutar tog radijusa od ca. 40 kilometara slivalo se nakon rata u Banja Luku, prvo u vrijeme partizanštine (mada su u većini to bili četnički krajevi) i zatim u novim valovima doseljavanja. Prvi val je nakon rata i invazije u vidu partizana, zahvatio grad kad su iseljeni Srbi sa Manjače. Poznato je da je JNA uzela Manjaču i veliki dio Zmijanja za svoj poligon, a njima dala kuće i lokacije, uz debele odštete, u gradu (Mišo Popović i bratija). Drugi val je naišao nakon zemljotresa, kad su najmasovnije doselili svi mogući seljaci iz šireg rejona, naseljavajući se u gradu pod uvjetima povoljnih kredita za izgradnju i uz blagonaklonu administraciju koja im je besplatno davala kredite i dodjeljivala naše bašče i milcove, idući od Gornjeg Šehera niz Sitare, Podgaj, Stupnicu, Kulmahalu i Podorahe, Rebrovac, sve do Vrbanje, s jedne strane, ili idući od Gornjih i Donjih Hiseta, Petričevca, Pavlovca i Rosulja do Budžaka, s druge strane obale Vrbasa i osiguravala im uz to i zaposlenja. Tako su nestale naše bašče, čajre, livade i vrtovi, strane i voćnjaci i tako je nastala uzurpacija prostora u gradu i njegova urbana devastacija, jer je to izmjenilo sliku grada koji se odlikovao brojnim baštama i slobodnim površinama (uz cijelu obalu od Karanovca do Trapista i dalje do Trna, osobito uz Vrbas). Grad se širio i to na zemljištima koji su oduzeti starim Banjalučanima muslimanima- porodicama Ðinića, Ðumišića, Ferhatpašića, Beglerbegovića,Hadžihalilovića, Ibrahimbegovića, Čerimpašića, Ibrišagića, Bajagilovića, Bahtijarevića, Ćejvana, Gušića, Cerića, Mehdića, Smajlagića, Kapetanovića, Pašalića, Hadžikadića, Dervišića i brojnih drugih familija, među njima i moje (Filipovića polje se prostiralo od sadašnjeg hotela "Bosna" pa do nekadašnjeg Carskog druma), koji su bili vlasnici cijele doline Vrbasa-od Bosanske Dubice i Orahove, uz Savu, pa preko Bosanske Gradiške do Srpca i od Banja Luke do Bosanske Gradiške nizvodno niz Vrbas. Kako je poznato, sam grad je uglavnom bio izgrađivan na zemljištu koje je pripadalo Vakufu Ferhat paše Sokolovića. Zapravo, središte grada je svo na tom zemljištu, uključujući i Banske dvore i episkopalnu crkvu, te gradski park, hotel "Palace" i druge zgrade. Nikad to nije kupovano nego uzurpirano i otimano bez ikakva zakona. Kako god su sistematski uzurpirali zemljište, tako su rušenjima i drugim sredstvima (brojne džamije, bezistan, dućane oko Ferhadije, medrese, banje i druge zgrade) eliminirali i građevine, a među njima i mnoge kulturno-historijske i umjetničke spomenike. Karakteristično je da Banja Luka danas nema ni jedne od tolikih divnih i reprezentativnih zgrada našeg bosanskog arhitetktonskog naslijeđa (starobosanskih velikih četvornih kuća sa velikim zelenim avlijama i baščedicima), sve se dokusuruje današnjim zvaničnim vandalizmom. Isto tako, izmjenjeni su svi toponimi i osobito imena ulica i mahala koji su asocirali na život muslimana, njihovu kulturu i tradiciju i značajne ljude njihove historije i historije samog grada, tako da danas nema ni jedne originalne banjalučke ulice ili mahale, niti ima toponimskog znaka njihovog postojanja-izuzev stupničkog mezarja, ali i ono je potrebno i trajaće dok ne izumru i zadnji pravi Banjalučani. Sve je srbizirano s namjerom da svako ko posjeti naš grad mora zaključiti da su oduvijek u njemu živjeli samo Srbi, a šta je to nego genocid. Čovjeku se zgadi od te nacionalšovinističke šizofrenije i barbarizma kad dođe u svoj rodni grad kojeg ne može više ni prepoznati. Sve je to dio smišljenog uništavanja svakog znaka života nekada većinskog stanovništva grada i promjene njegovog kulturno-historijskog i etničkog identiteta i spada pod definicije radnji koje su u Konvenciji OUN o genocidu inkriminirane kao tipične radnje genocida. To, nažalost, nikoga izgleda ne interesira, pa onda mi Banjalučani moramo smatrati ne samo da naši politički analfabeti, koji imaju hrabrosti da tvrde da nas predstavljaju, nego i međunarodni mešetari, koji navodno vode brigu o pravnom stanju u zemlji i ljudskim pravima i štite multikulturalni karakter zemlje, sve to faktički podržavaju i tako dovršavaju posao istrebljenja muslimana i katolika iz Banja Luke. To nije ništa drugo nego izraz njihove fundamentalne antiislamske pozicije koja se svodi na stav : nemate vi muslimani šta da tražite u Evropi.  Samo nas bitne i radikalne demokratske promjene i uz to i energični zahtjevi prema bošnjačkim političarima da odustanu od kapitulantstva, mogu iz te situacije izvaditi. Ako je Alija Izetbegović, u svojim snovima o muslimanskoj državici, imao razloga i mogao da uzme nasilno stvoreno stanje u Banja Luci kao jednu od izlika da odustane od borbe za prava muslimana u tom gradu, i da na temelju te činjenice traži svoju državu, mi nismo u toj situaciji i to se nas ne tiče. Na sreću to što je Alija Izetbegović želio nije nikada postalo i nije bilo usvojeno kao politika našeg naroda i on je to odbacio, jer se to protivilo njegovom historijskom iskustvu i sociopsihološkom karakteru. Mi imamo pravo na naš grad i na miran i dostojanstven život u njemu, život u ravnopravnosti i uz poštovanje naše duhovne, kulturne, tradicijske i svake druge ravnopravnosti. Nas danas nema na mapi duha, kulture, nauke i ekonomije u gradu u kojem smo pet stotina godina bili vodeći sloj u svim tim oblastima i u kojem nikada nikome nismo smetali da se izrazi i oblikuje kako mu je odgovaralo. Mi nismo to prestali biti zbog razloga koji bi proizlazili iz naše volje, nego zbog ogromnog nasilja koje je nad nama izvršeno. Zbog čega je to tako? Ako znamo zbog čega to Srbi rade-eliminiraju nas na svaki mogući način, tada je za nas bitno da vidimo šta to rade naši predstavnici. Sjede li oni u institucijama Republike Srpske i Bosne i Hercegovine samo da bi primali svoje plaće i privilegije, ili za interese našeg naroda i naše zemlje. Oni to demagoški tvrde, ali svoje tvrdnje ničim ne dokumentuju. Zbog toga opet, nisu u pitanju Srbi, njih znamo i znamo šta i zbog čega rade, u pitanju su naši predstavnici.


 Kada smo već kod Banja Luke, tamo je nedavno boravio direktor programa "Inicijativa naučnika" američkog Instituta za mir, izvjesni Čarls Ingrao te u intervjuu Nezavisnim novinama između ostalog rekao da on i njegov tim, koristeći i dokumentaciju Haškog tribunala, "nisu našli dokaze o planiranom etničkom čišćenju u BiH...". Vaš komentar?

Prof. FILIPOVIĆ: U vezi s onim što sam već kazao o stavovima i ponašanju stranaca i posebno Amerikanaca prema Bosni i Hercegovini i nama muslimanima, nije ništa čudno da sada već dolaze i ljudi koji se odlučuju da javno negiraju neke bitne i očevidne istine o ratu u Bosni i Hercegovini, čak i one koje su oni sami utvrdili i prvi objavili svijetu (Roy Gutman), naime, da negiraju agresiju i genocid izvršen nad muslimanima Bosne i Hercegovine, što do nedavno nisu smjeli i nisu se usuđivali činiti. To
nije ništa čudno i ima veze koliko sa antimuslimanskom evolucijom američke politike, toliko i sa držanjem naših jadnih političara koji ne znaju ili neće da brane istine o ratu u Bosni i Hercegovini i sa istinom o njemu počinju trgovati, ali se to savršeno uklapa u cijelu vidljivu evoluciju američke politike. Američka politika je bila veoma kritična prema režimu Slobodana Miloševića i ja sam lično svjedok kad je američki ambasador u tadašnjoj državi Waren Zimermann u Sarajevu 1991. godine, u razgovorima sa vodećim političkim ličnostima zemlje, oštro kritizirao politiku Slobodana Miloševića i u stvari agitirao za naše napuštanje Jugoslavije koja je dospjela u političko zarobljeništvo Slobodana Miloševića (to je njegov izraz).  Isto tako, bio sam u Bijeloj kući, u jesen 1992. godine, gdje smo (naša državna delegacija) vodili razgovore sa Lawrenceom Eagelbergerom, tada vršiocem dužnosti secretary of state i generalom Scowcroftom, koji je bio glavni savjetnik Predsjednika SAD Busha starijeg za sigurnost. Oni su nam tada rekli da se u Bosni i Hercegovini radi o agresiji i da su je pripremili i izvršili zločinci Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. O tome su izdali i saopćenje za javnost, uz prvu zvaničnu listu ratnih zločinaca gdje su obojica ovih srpskih vođa figurirali na prvim mjestima. Rekli su nam, zvanično, da oni smatraju da treba vojno intervenirati protiv Srba, ali da se oni ne mogu miješati, jer Evropljani (Francois Miterand i John Major prije svega) traže da se pitanje Bosne i Hercegovine prepusti Evropi. Šta je dovelo do promjene njihove politike to je za istraživanje, ali ona je bila promjenjena do te mjere da su oni koncidirali tim istim zločincima i to na teret i račun jedne međunarodno priznate zemlje i jednog naroda izloženog užasima genocida.  Sada se Amerikanci na razne načine trude da omekšaju sve to što je nekada bilo rečeno i što stoji iza zbivanja u Bosni i Hercegovini, pa čak i da revidiraju činjeničke nalaze o genocidu, uprkos činjenicama i presudama Međunarodnog suda u Haagu koje jasno i izričito govore o genocidu kao izvršenom djelu. Oni u tom smislu vrše pritiske na našu javnost i medije kojima u dobroj mjeri vladaju, a i na naše političare bez kičme, a u tom kontekstu nam šalju sve više raznih probisvjeta, tobožnjih demokrata i pseudostručnjaka, u stvari njihovih ljudi, koji idu na brifinge u Banja Luku i Beograd, a onda svijetu podvaljuju svoja tobožnja objektivna mišljenja. Mi treba sve to da osudimo i da insistiramo na historijskoj istini i našem pravu da se ponište svi rezultati i političke te egzistencijalne i statusne posljedice koje su nastale kao rezultat zločina genocida, kao što je to oduvijek bilo i ostalo načelo prava, osim onog koje sada imaju u vidu Amerikanci. Ali njihovi nesporazumi s ljudskim pravom i moralom su njihov problem, a naš je problem i zadatak da ne dopustimo takvim probisvjetima da šalabazaju po našoj zemlji, da siju laži i vrše otvorenu propagandu u korist zločinaca pod vidom svog "objektivnog" mišljenja. Nije to nikakvo pitanje prava mišljenja nego obaveze svakog ko o tome govori, da poštuje utvrđene činjenice, a činjenice su svete, a mišljenja su profana, posebno mišljenja raznih Ćarlsa Ingraoa.


U većini zemalja suvremenog svijeta akademici su oficijelno ili neoficijelno nacionalna pamet i kao takvi jesu u službi svojih nacija i država. Da li je i koliko ANUBiH respektirana od krugova koji vladaju našom zemljom evo već više od jedne i po decenije?

Prof. FILIPOVIĆ: Jedan od najtragičnijih aspekata našeg današnjeg stanja je upravo mizerno stanje nauke, kulture i obrazovanja u Bosni i Hercegovini u vrijeme kad su nauka i obrazovanje postali glavni faktori ukupnog razvoja modernog društva. Zahvaljujući činjenici da je komunistički režim relativno mnogo ulagao u nauku i kulturu, pred sam rat 1,5% dohotka po glavi stanovnika
koji je tada iznosio 4.000 US dolara po stanovniku, a dok se danas ulaže samo nešto oko 0,02% od jedva 400 US dolara, mi smo doživjeli snažan razvoj obrazovanja, nauke i kulturnih djelatnosti. Prije svega, došlo je do razvoja brojnih naučnih i kulturnih institucija. Na tu činjenicu nije mnogo djelovala okolnost da je režim imao i određene ideološke zahtjeve - prema tim institucijama i nauci i kulturi u cjelini. Sam razvoj institucija dovodio je do znatnog porasta naučne i kulturne djelatnosti, osobito kad se ima na umu da su postojali relativno bogati fondovi za nauku, obrazovanje i kulturu, koji su djelovali neovisno i na temelju dijela dohotka koji je za njihovo funkcioniranje direktno izdvajan iz dohotka. Tada smo imali brojne institute, bilo samostalne ili uz velike
kompanije, a djelovanje velikih znanstvenih i kulturnih institucija je bilo finansijski osigurano. Danas nemamo, zapravo, ništa. Jedva se nešto novaca izdvaja za školstvo i visoko obrazovanje, mada nedovoljno prema ogromno naraslim potrebama. Ne treba zaboraviti da se danas mladi ne mogu uopće zaposliti i da im je studij jedini izlaz da se ne nađu sasvim na ulici. Za nauku se ne izdvaja gotovo ništa i ukoliko se to čini, onda je to samo ponegdje i uz daleko strože nacionalno-političke kriterije nego što je to ikada ranije bivalo. S druge strane, došlo je i do fizičke i kadrovske devastacije naučnih institucija. Srbi su sistematski uništavali
sve institucije nauke i kulture na prostorima koje su za njih bili neprijateljska teritorija. Samo u Sarajevu uništene su totalno četiri
fakulteta i svi ostali teško oštećeni granatama, a brojne laboratorije i instituti su doslovno razoreni ili spaljeni zapaljivim granatama, Nacionalna i univerzitetska biblioteka (Vijećnica) i nenadoknadivo i svjetski poznato kulturno i naučno bogatstvo Orijentalnog instituta u Sarajevu su namjerno spaljeni zapaljivim granatama. Mnogo naučnika je izginulo i bilo odvedeno u logore, a veliki broj je pobjegao iz zemlje spasavajući glave. Uništen je cijeli naučni pogon društva i umjesto njega započela je izgradnja pseudonačnog pogona oslonjenog na ideje nacionalne isključivosti, u kojem su preko noći stvarane institucije i naučnici. To je potpuno oborilo svaku vrijednost i relevanciju nauke u bosanskom društvu. Takvo ponašanje ne čudi kad su u pitanju oni koji su imali plan da unište duhovne osnove života ljudi koje su svrstali u svoje neprijatelje, tj. neprijatelje srpstva ili hrvatstva. Čudi, međutim, stav onih koji su stajali na stajalištu očuvanja Bosne i Hercegovine. Sadašnja vlast, izuzimajući donekle Kanton Sarajevo, nije ništa učinila da se obnovi naučni potencijal od prije rata, nego nije ni pokušala da zakonski i finansijski uredi stanje u toj sferi i da joj osigura kakav takav status i mogućnosti rada. Akademija nauka i umjetnosti, o kojoj me pitate, a u kojoj sam ja potpredsjednik, jedva životari i nema nikakvog naučno-istraživačkog fonda i odgovarajućih programa, mada okuplja sam vrh bosanskohercegovačke nauke. Ćak se u nekim političkim krugovima ozbiljno razmatralo da se ona dokine u interesu raznih Paljanskih i Mostarskih pseudoakademija i da se tako naša nauka getoizira u nacionalnim torovima i po nacionalnim kriterijima. U toj situaciji je ne samo opće stanje nauke, nego i položaj onog broja još postojećih i djelujućih naučnika koji imaju dignitet i relevanciju u naučnom svijetu, jadan. Kako u našoj politici djeluju uglavnom neobrazovani ljudi koji su diplome stekli u akšamškolama i budući da im moć daje snagu i uvjerava ih da sve znaju, jer provode sve što im padne na um , to oni ne trebaju ničiju pamet i ne pomišljaju da traže mišljenja Akademije nauka ili pojedinih akademika i naučnika uopće, o najznačajnijim problemima društva.  Na kraju se može kazati da se nauka i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine uvažava malo ili nimalo i to uglavnom ovisi od pojedinaca, ali institucionalno smo mi zadnja rupa na svirali za postojeću "prepametnu" vlast.


Moj školski kolega, rahmetli Emin Krkić, je prije nekoliko godina napisao i objavio knjigu pod naslovom "Tunjina nezavršena priča".  Da li će, uistinu, ta Vaša priča biti završena i kada?

Prof. FILIPOVIĆ
: Nakon rata veći broj Banjalučana se okupljao u Sarajevu, a među njima je bio i sin mog ratnog i poslijeratnog prijatelja rahmetli Muniba Krkića-Emin. Razgovarajući o mnogim stvarima, a osobito o našoj Banja Luci, dogovorili smo se da u razgovorima osvježimo uspomenu na neke stvari iz Banja Luke, one koje su dio zajedničkog pamćenja većeg broja Banjalučana. Iz tih naših razgovora proizašla je navedena knjiga. Nažalost, teška bolest i prerana smrt tog veoma dobrog čovjeka i važne ličnosti našeg banjalučkog miljea, onemogućila je da knjiga bude dovršena, uređena i izdana kako treba i kako je bila zamišljena. Mada nije dovršena onako kako smo ja i Emin zamišljali, a Emin se žurio sa izdavanjem iste, kao da je predosjećao kraj, ova knjiga je imala veliki značaj za nas Banjalučane. Ona nam je u sjećanje i svijest vratila dio one Banja Luke koja je neizbrisivi dio našeg života i koja pokazuje naš grad u originalu a ne u velikosrpskoj patvorini u režiji i interpretaciji raznih lažnih banovskih sinova i sličnih ljudi. Sada radim na jednoj novoj verziji te knjige, znatno proširene u svakom pogledu i sistematizirane u smislu jedne monografije našeg grada, ali ne spoljašnje nego one unutrašnje, one koja pokazuje kakva je bila duša tog grada i njegovih ljudi. Nadam se da ću poživjeti još toliko da tu knjigu završim i izdam.


Posljednji puta smo se nas dvojica sreli jednog februarskog dana 1995. godine u prostorijama zagrebačkog dopisništva "Oslobođenja". Tada ste mi djelovali zdravo, živahno i dinamično. Kako Vas zdravlje danas služi?

Prof. FILIPOVIĆ:
Fala Bogu i danas sam u dobrom stanju, mada sam u 78. godini života. Što se tiče zdravlja ja se držim načela da svako od nas treba da pazi na svoje zdravlje pa će i ono paziti na njega. Osim toga, ja sam zadovoljan s onim što mi je Allah dž.š. dao i ne tražim ništa više. Ti znaš da se od Allaha ne smije tražiti ono što izlazi iz njegove odluke o nama koja je bila prije nego smo se i rodili. Na to zapravo uopće i ne mislim. Međutim, zahvalan sam Allahu dž.š.  ne samo na onome što mi je dao kao moj ljudski vijek i život, nego i na drugim divnim darovima. Relativno sam zdrav i još potpuno sposoban za rad. Nemam tragova senilnije i onoga što prati starost. Imam finu porodicu i izuzetno dobru djecu koja mi služe na čast, a osim toga imao sam i još imam i nenadoknadive rođake i prijatelje koji su me podržavali u svim teškoćama. Pa šta bih mogao više želiti? Muke koje donosi život svakom čovjeku, a one su normalne, pa zar se nismo rodili da bi umrli i tokom života gubili i nama najdraže osobe, pa evo vidiš čak i rodna mjesta. Sve što se dogodi i što nam je suđeno moramo podnositi ljudski, bez kukanja i svjesni da u životu ipak ima i satisfakcije, a i da može biti i ima ljudi čije su muke još veće i teže od naših. Eto, to mogu da Ti kažem Bedrudine o meni-jednom Banjalučaninu rođenom u mahali Stupnica, koji je odrastao u svojoj mahali, po baščama naše kuće,, Muhamedbega Kulenovića, Mehage Hadžiselimovića, Smailefendije Ekića, Ibrahimage Bahtijarevića, Muharembegovice Ibrahimbegović, Suljage Salihagića, Suljage Hadžihalilovića, Teke Fatime ili Hadžiavdagince, Jusufa Višića, Ćorkovcu i Hasinoj strani i mnogim drugim dragim mjestima oko i na Vrbasu, na Starčevici, i drugim mjestima našeg djetinjstva i mladosti-Hisetima, Gornjem Šeheru, na Ilidžama, Podgaju, Sitarima, Grabu, Šehitlucima, Kulmahali, Potoku, Tekiji, Rebrovcu, Adi na Vrbasu, oko mlinova, Pobrđu, Podpećinama, Dolcu, Ciganluku, itd. Nosim u sebi slike one Banja Luke i ne dam da mi je otrgnu iz sjećanja. Zbog toga sam napisao, odnosno rahmetli Eminu Krkiću izdiktirao, jednu knjigu sjećanja na Banja Luku, a sada pišem jednu veliku knjigu o našem gradu, u kojoj, pored njegove historije, pokušavam rekonstruirati cijeli život u njemu i osvježiti sjećanja na sve ljude koji su u živjeli u onim dijelovima grada gdje smo mi provodili djetinjstvo, ali i sve značajnije ljude našeg grada u zadnjih stotinu godina.

Hvala Vam velika!

Prof. FILIPOVIĆ
: Hvala i Vama, Bedrudine, što ste mi omogućili da kažem nekoliko riječi o onom što nas sve muči, tj. o tome šta će biti sa nama muslimanima u ovom svijetu i posebno šta će biti sa nama Banjalučanima i našom Banja Lukom. Već sam, u svojoj knjizi "Pokušaj jedne intelektualne biografije" naveo zapamćenje koje je na mene ostavilo veliki utisak, a poticalo je iz mog ranog djetinjstva. Moj rahmetli otac Sulejmanbeg Filipović je običavao da ustaje rano i sa mojom majkom Ðulhanumom pije kafu na sećiji kraj pendžera koji je gledao na našu ulicu, tada zvanu ulica Muftije Džabića (mahala Stupnica). Naš komšija Kane Begtašević (poginuo od četnika u partizanima) donosio je ocu novine onako redom kako su stizale na banjalučku stanicu. Prvo su dolazile zagrebačke "Jutarnje novine", zatim bi došla beogradska "Politika", a zadnja bi u grad stizala "Pravda" iz Sarajeva, novine stranke JMO Mehmedefendije Spahe. Nakon što bi pregledao sve te novine, otac bi najčešće zdvojno pogledao u majku i upitao je: "Šta ti misliš, Ðula, šta će biti sa nama muslimanima?". Moja majka je pametno, kako to naše žene savršeno znaju, odgovarala uvijek sa jednom rečenicom: "Kako Ti kažeš, Sulejmanbeg". U toj rečenici je sadržana sva mudrost našeg života i kulture. To njegovo pitanje i sve životno osobno i familijarno iskustvo koje je stajalo iza njega i moje majke, koja je znala da je sve u rukama Allaha dž.š, ali da ocu familije i suprugu treba dati prednost u pitanjima odgovornosti za javne stvari, na mene je ostavilo trajan utisak. Nažalost, isto to pitanje i danas visi nad nama i mi se još uvijek pitamo isto to pitanje i još uvijek ne znamo odgovor na njega.

RAZGOVOR VODIO; Bedrudin GUŠIĆ

11.11.2006.


Nazad na pocetak stranice Napred na sljedecu stranicu





Page Construction: 21.08.2006. - Last modified: 27.11.2011