Make your own free website on Tripod.com

TOP

Razgovor s povodom

Mlada banjalučka umjetnica - Aida ŠEHOVIĆ:

"GENOCID U SREBRENICI NIKAD SE NE SMIJE ZABORAVITI"!!!


Kada jedno naše dijete postigne uspjeh u bilo kojoj oblasti ljudskih aktivnosti ili stvaralaštva, bilo u Domovini ili bijelome svijetu, imamo razloga za radost i zadovoljstvo. Moralna je obaveza i nas, koji pišemo, da zabilježimo postignuća naših mladih zemljaka, ne samo radi našega "danas", već naročito zbog našega i njihovoga "sutra". I zbog svijeta koji nas okružuje. Ali, ako jedno dijete Bosne i Hercegovine načini jednu neobičnu, ali zlata vrijednu postavku o jednoj Srebrenici, i to izloži na 10-tu godišnjicu tamošnjeg genocida nad Bošnjacima u zgradi, ni manje ni više nego UN-a u New Yorku, onda su naše zadovoljstvo i divljenje tim veći. I, dodatni razlog da s tim insanom porazgovaramo. Ovoga puta, kroz razgovor s povodom, čitaocima predstavljamo mladu AIDU ŠEHOVIĆ, a to što se i ovoga puta potrefilo da je Banjalučanka, e, pa nisam ja "kriv".


GUŠIĆ: Prvo, s obzirom da su neposredni povodi za ovaj razgovor dva zanimljiva i veoma aktuelna rada koji su filmovani i koje je dio publike već vidio, kako da Te predstavim čitaocima "Orbusa"?

ŠEHOVIĆ: Jedan od radova koji su povod za ovaj razgovor je dokumentarni film "Bosna, poslije svega" koji smo snimili moj prijatelj Gates Gooding i ja. A drugi je umjetnička instalacija i kratki film o Srebrenici pod nazivom "Što te Nema?" Studirala sam i završila umjetnost ovdje u Burlingtonu (američka država Vermont, op. B.G.), bavim se time pa me možete predstaviti kao umjetnicu.

GUŠIĆ: Kojem žanru pripadaju ovi radovi?

ŠEHOVIĆ: Ja svoje radove prije svega smatram umjetničkim radovima i mislim da oni pripadaju prvenstveno modernoj umjetnosti. Međutim, s obzirom na to da su ti radovi tj. instalacije koje postavljam kratkotrajne, moraju se zabilježiti i dokumentarnim putem. To je bio slučaj sa kratkim filmom "Što te Nema?" kojim je obilježena prva postavka instalacije u Sarajevu 2004. pod istim nazivom.

GUŠIĆ: Zadržimo se najprije na tom prvom filmu, odnosno umjetničkoj instalaciji. Opiši nam kako je rođena ideja za taj kratki, ali film sa snažnim porukama i ko Ti je pomogao u njenoj realizaciji (stručno, financijski, moralno...)?

ŠEHOVIĆ: Ideja se rodila tokom jula 2003. kada sam bila u posjeti rodbini u Sarajevu. Te godine su i prve identifikovane žrtve Srebrenice bile sahranjene u Potočarima, tako da se dosta o tome moglo čitati u svim BH medijima. Dobro se sjećam da sam pročitala ispovijest jednog momka iz Srebrenice koji je sve preživio i skupio dovoljno snage i hrabrosti da to iskustvo podijeli sa ostalima. Bila sam u šoku. Znala sam šta se desilo, čitala sam puno o svemu tome, ali nisam očekivala da će me jedna takva ispovijest toliko pogoditi. I tako je sve počelo. Srebrenica i sve što se tamo dogodilo tog strašnog jula 1995. godine mi jednostavno nije moglo izaći iz glave. Stalno sam razmišljala o tome, o svim tim nevinim ljudima koji su nastradali, o njihovim porodicama koje su preživjele i žive u toj teškoj neizvjesnoti. Te godine sam i po prvi put počela koristiti kahvu u svojim umjetničkim radovima, tako da me je to navelo da koristim fildžane u ovoj instalaciji. Cilj čitave instalacije je da se 11. jula za svaku identifikovanu i sahranjenu žrtvu napravi i naspe fildžan kahve koji će ostati nepopijen. Što se tiče pomoći, prije svega su mi pomogle žene iz Udruženja građana "Žene Srebrenice" iz Tuzle, koje su mi pomogle u sakupljanju imena, podataka i naravno, fildžana. Priprema za čitav projekat je trajala oko godinu dana tako da mi je u međuvremenu dosta ljudi pomoglo, od mojih najbližih, do prijatelja, rodbine, Srebreničana i ostalih koje je moj rad interesovao. Posebno moram istaći ljude bez kojih ne bi mogla organizovati i postaviti instalaciju u Sarajevu, a to su: Prof. Munib Maglajlić, Nedim Daul, Amela Peljto, Sabina Muratagić i Gates Gooding, koji je ujedno i sve snimao. Od njih moram izdvojiti Sabinu i Nedima koji su sa nama danima neumorno tutnjali po Sarajevu da bi sve bilo uspješno. Što se tiče financijske pomoći, ja sam sama snosila sve troškove.

GUŠIĆ: Šta znače oni brojevi skupljenih fildžana i točenje kahve u njih povodom 9-te godišnjice genocida u Srebrenici, na Baščaršiji?

ŠEHOVIĆ: Broj postavljenih filžadana u instalaciji zavisi od broja identifikovanih i sahranjenih žrtava do tada. Tako je u prvoj postavci instalacije 2004. godine u Sarajevu bilo 989 fildžana na zemlji u kojima je bila servirana kahva, dok se dodatnih 338 fildžana nalazilo u vreći pored instalacije za sve one koji su bili sahranjeni taj dan. Ove godine, u postavci instalacije u zgradi Ujedinjenih Nacija u New Yorku je bilo skoro 2000 fildžana. Pravljenjem kahve mi se svjesno prisjećamo svega što se dogodilo; sipanjem kahve u fildžane odajemo počast žrtvama i njihovim porodicama i čekajući da kahva bude popijena simbolično priznajemo odsustvo tih nevinih ljudi koji su na tako strašan način nastradali. Žene i djeca Srebrenice su čekale i još uvijek čekaju da saznaju šta se dogodilo sa njihovim najdražima.
To je nešto tako bolno i nešto što se ne može zaboraviti. Ovim radom, mi samo pokušavamo skrenuti pažnju na to sve što se njima desilo.

GUŠIĆ: Taj film je doživio svoje premijere i ovdje u Americi - u Burlingtonu, gradu Tvoga življenja, te nedavno u New Yorku. Šta nam možeš reći o tim projekcijama?

ŠEHOVIĆ: Kratki film o instalaciji snimljen 11. jula 2004. godine je montiran u Vermont-u. Premijera filma je bila u Burlingotnu pred publikom od 250 ljudi, Amerikanaca i Bosanaca, i svi su bili jako dirnuti. Mislim, film nikada ne može ostaviti isti dojam kao i instalacija. U Sarajevu su ljudi prilazili i plakali jer su bili tako potreseni. Međutim, ipak mislim da niko ni u Burlingotnu a ni u New Yorku nije ostao ravnodušan. Toliko Amerikanaca nam je poslije priznalo da nisu imali pojma šta i kako se to sve desilo.

GUŠIĆ: Činjenica da je film "Što te Nema" prikazan pri UN dovoljno govori da je riječ i o svojevrsnom lobiranju istine o genocidu nad srebreničkim Bošnjacima na takvom jednom prestižnom mjestu u svijetu. Zaista, kakve su reakcije onih koji su pri UN-u vidjeli taj film?

ŠEHOVIĆ: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje moram istaći da je ova instalacija bila postavljena u sklopu izložbe o Srebrenici organizovane od strane Akademije BiH u New York-u. Da se vratim na odgovor, dakle u zgradi UN-a u New York-u smo postavili instalaciju 11. jula ove godine, s tim da je ovaj put bila postavljena pet dana. U sklopu instalacije smo prikazali prošlogodišnji film, međutim, s obzirom da kroz zgradu UN-a dnevno prođe nekoliko hiljada ljudi iz cijelog svijeta, reakcije su bile različite, ali su svi bili dirnuti.

GUŠIĆ: Da li si primjetila kod nekih od zvaničnika UN-a ikakvu nelagodu u povodu prikazivanja filma o planetarnom zločinu nad civilima u zoni koja je bila pod "zaštitom" tog istog UN-a?

ŠEHOVIĆ: Da vam iskreno kažem ja sam veoma zadovoljna i sretna što sam uspjela postaviti instalaciju i u zgradi UN-a s obzirom na njihovo učešće u genocidu nad Bošnjacima 1995. Svi oni koji rade za UN, a sa kojima sam ja imala prilike razgovarati, su otvoreno pričali o tome i podržali instalaciju.

GUŠIĆ: Da li je iko od Srebreničana vidio taj film?

ŠEHOVIĆ: Film o instalaciji, kao i samu instalaciju su vidjeli neki od Srebreničana, ovdje u Americi kao i u Bosni. Kada smo postavljali instalaciju prošle godine prišla nam je jedna mlada Srebreničanka koja je čekala da čuje ime svog brata, jer smo uz instalaciju puštali i kasete na kojima sam ja čitala imena i prezimena svih žrtava i njihove datume rođenja. Ta tema je toliko bolna za njih, ali mislim da im je drago kada vide da nisu sami i da Srebrenica nije zaboravljena.

GUŠIĆ: Zašto je u naslovu filma riječ "NEMA" napisana velikim početnim slovom, iako je treća po redu?

ŠEHOVIĆ: Mislim da to nije potrebno previše objašnjavati. "Nema" u nazivu "Što te Nema?" je naravno najvažnija riječ, jer njih više nema.

GUŠIĆ: Kakvi su daljnji planovi vezano za prikazivanje toga filma?

ŠEHOVIĆ: Film, kao i sama instalacija se nastavlja, a ja se nadam da će ga vidjeti što više ljudi jer se genocid u Srebrenici nikad ne smije zaboraviti.

GUŠIĆ: Drugi film - "Bosna poslije svega", je nastao kao plod Tvoje suradnje sa jednim ovdašnjim filmadžijom. Ukratko, kakva je geneza nastanka tog filma i može li se on smatrati dokumentarnim?

ŠEHOVIĆ: Da, drugi film je pravi dokumentarni film dug 59 minuta. Taj film smo snimili nakon što je Gates Gooding dobio nagradu od svog Univerziteta u Vermontu prošlog ljeta. Što se tiče tog filma, ja moram priznati da sam više učestvovala kao saradnik. Taj film je ideja i projekat mog prijatelja Gates Gooding-a, koji se inače bavi filmom i koji je snimio sve dokumentarne filmove o mojim umjetničkim radovima. Mi inače jako puno sarađujemo, s tim što ja dolazim iz svijeta umjetnosti, a on iz svijeta filma.

GUŠIĆ: Gledajući film, primjetio sam da su razgovori o BiH danas i sutra vođeni u Mostaru i Sarajevu, i to sa nekim javnim djelatnicima, "običnim" građanima, a naročito s omladinom. Ko je vršio selekciju sagovornika?

ŠEHOVIĆ: Pri odabiru sagovornika smo htjeli da se fokusiramo baš na mlade, od onih koji završavaju srednju školu do onih koji su u kasnim 20-tim ili ranim 30-tim. Neke od njih smo znali, neki su bili prijatelji ili poznanici, a nekima smo jednostavno prišli i pitali da li žele učestvovati u filmu. Na taj način smo nastojali dobiti generalnu sliku mladih ljudi i njihovih života u Bosni i Hercegovini i to prikazati kroz film.

GUŠIĆ: Da li je odabir prof. dr. Muniba Maglajlića iz BKZ "Preporod" išao po onoj našoj - banjalučkoj liniji, ili u datom trenutku nije bilo prvog čovjeka te bošnjačke kulturne zajednice - prof. dr. Šaćira Filandre, pa je izbor pao na bivšeg predsjednika (prof. Maglajlića)?

ŠEHOVIĆ: Prof. dr. Munib Maglajlić je prije svega izabran zbog toga što je profesor na Filozofoskom fakultetu u Sarajevu. A što je najvažnije, bio je spreman da otvoreno priča o situaciji i problemima u Bosni i Hercegovini.

GUŠIĆ: Viđenje Bosne i Hercegovine danas te njene perspektive za sutra, u očima mladih Bosanaca i Hercegovaca, kako se vidi iz filma, su različite. Ipak, utisak je da preovlađuju pesimisti. Da li je to i Tvoj utisak kao saradnika na filmu, te lični?

ŠEHOVIĆ: Nisam baš sigurna da preovladava pesimizam iako se većina mladih možda osjeća tako. Ja sam ipak nakon svega optimista i nadam se kao i par pojedinaca u filmu da će oni uspjeti motivisati svoje vršnjake.

GUŠIĆ: Gdje je taj film doživio svoje premijere, odnosno projekcije?

ŠEHOVIĆ: Film "Bosna, poslije svega" je do sada prikazan nekoliko puta u kino salama u Burlingtonu, Vermontu, ali mi se nadamo da ćemo ga uspjeti prikazati i na par filmskih festivala.

GUŠIĆ: Kakvi su daljnji planovi na planu projekcije ovoga filma?

ŠEHOVIĆ: Sa ovim filmom se sada pokušavamo prijaviti na filmske festivale u Americi. Doživjeli smo malo razočarenje od Sarajevskog filmskog festivala koji naš je (kao i film Sabine Vajrače) odbio zbog toga što nisu znali u koju kategoriju da nas svrstaju. S obzirom da živimo u Americi, naši filmovi nisu mogli ući u regionalni dokumentarni program, a zbog toga što je tema naših filmova BiH, odbijeni smo u kategoriji internacionalnog dokumentarnog filma.

GUŠIĆ: A, kakvi su Tvoji daljnji planovi u ovoj oblasti?

ŠEHOVIĆ: Imam namjeru da se i dalje bavim umjetnošću i radim na sličnim projektima. Trenutno razmišljam o nekim novim idejama, a vrijeme će pokazati šta će od toga biti realizirano.

GUŠIĆ: Da li želiš nešto sama da kažeš, a da Te ja nisam pitao?

ŠEHOVIĆ: Želim iskoristiti ovu priliku da se još jednom zahvalim svima koji su učestvovali u ovim projektima, počevši od Udruženja građana "Žene Srebrenice" iz Tuzle koje su me podržale od samog početka i na kraju skupile većinu fildžana za prvu verziju instalacije u Sarajevu, do svih ostalih koji su donirali fildžane i na razne načine pokazali svoju podršku. Projekat "Što te Nema?" nije moj, već naš projekat i on je samo značajan ako što više ljudi učestvuje u tom projektu. Mi nikada ne smijemo dozvoliti da se Srebrenica i sve ono što nam se desilo zaboravi i zapostavi.

GUŠIĆ: U ime čitalaca "Orbusa", suradnika i svoje lično ime, želim Ti još puno ovakvih projekata i uspjeha u životu i radu, a naročito da dugo, dugo nosiš puno Bosne u svome srcu!

ŠEHOVIĆ: Hvala Vama!

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

 


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na pocetak stranice Napred na sljedecu stranicu



Page Construction: 08.06.2005 - Last modified: 27.11.2011