Make your own free website on Tripod.com



In memoriam: ALEKSANDER ACO RAVLIĆ (1929-2005)

OTIŠAO BANJALUČKI I KRAJIŠKI GOROSTAS!

Bedrudin GUŠIĆ


Do odlaska u mirovinu (1990.) profesionalni je novinar i dugogodišnji rukovodilac Dopisništva "Vjesnika" (Zagreb) u Banja Luci. Počeo se baviti publicistikom početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, od kada predano istražuje u prvom redu banjalučku prošlost. Usporedo s tim je bio, po agilnosti, zapažen društveni radnik, osobito u sportu, u kojemu je pregalački obavljao mnogobrojne odgovorne dužnosti u klubovima i savezima, te organizacionim odborima u Banja Luci i za Bosansku Krajinu; bio je član i više izvršnih odbora u Bosni i Hercegovini i bivšoj zajedničkoj državi (košarka, nogomet, novinarstvo).

Uz svakodnevni posao, istraživanje prošlosti i pisanje, Ravlić se je bavio i fotografijom. U publikacijama kojima je autor i brojnim drugim drugih autora, objavljeno je više stotina njegovih crno-bijelih i kolor snimaka, dok je mnogo više snimaka objavljeno u dnevnicima Vjesnik i Sportske novosti, odnosno tjednicima nekada velike kuće Vjesnik. Ravlićev kolor snimak - "Karneval na Vrbasu", načinjen pod zidinama stare utvrde Kaštel, na Vrbasu, je odabran za prvi turistički plakat Banja Luke, koji se pojavio u julu 1979.

Podaci rječito pokazuju koliko je Ravlić plodan publicist. Broj stranica u knjigama kojima je autor, odavno je prekoračio brojku 5000, a vrijedno je pomena da je većinu svojih publikacija, i nekoliko drugih, likovno i grafički sam uredio. Dobitnik je više vrijednih i značajnih priznanja među kojima se ističu: Nagrada "Veselin Masleša" za oblast kulture SO Banja Luka (1975), Plaketa SO Cazin - najznačajnije priznanje Cazina (1985), Nagrada za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (1983), Dvadesetpetomajske nagrade SR BIH (1981), zatim dviju plaketa Sportskih novosti, Srebrne plakete Vjesnika...


BIBLIOGRAFIJA:
35 godina Borca (1961)
100 potresnih dana Banja Luke (1970)
Pola stoljeća Borca (1976)
Banja Luka - razdoblja i stoljeća (1979)
Banja Luka - napori i radosti (1985)
Drugo stoljeće hotela "Bosna" (1986)
"Jelšingrad 50 (1937-1987)
Banja Luka grad - Town of Banja Luka (1990. i 1992.)
Banjalučka Ferhadija - ljepotica koju su ubili (1996)
Banjalučki povijesni listići I (2001)
Banjalučki povijesni listići II (2003)

Slika: Aco Ravlić i Bedrudin Gušić


To je, u najkraćem, Banjalučanima, Krajišnicima, Bosancima i Hercegovcima te svim ljudima dobre volje u amanet ostavio ALEKSANDER ACO RAVLIĆ. Kažem ostavio, jer je crta podvučena u četvrtak, 15. septembra 2005. godine ispod njegovog sedamdesetšestogodišnjeg puta kroz ovozemaljski život, te više nego plodnog životnog djela. Nije pretenzija da se ovo sjećanje shvati niti kao lokalno (banjalučko), niti regionalno (krajiško), pa ni samo bosansko, već kao mnogo šire i mnogo više od svega toga budući da je ovaj svijet napustio jedan kozmopolita - čovjek koji je bio više nego dostojan misionar multilaterarnih vrijednosti što ih Gospodar propisa ljudima na Zemlji da ih podaruju jedni drugima - Njemu za ljubav, a za svoje - općeljudsko dobro. Nije mogao svako da ponese tu unikatnu misionarsku štafetu na ovome dunjaluku. Mnogi su pokušali, misleći da mogu, ali bi se spotakli na prvoj krivini i odustali. Aco Ravlić niti se ikad spotakao niti odustajao na svome decenijskom putu činjenja dobra ljudima.

Dok pišem ovaj skromni nekrolog prijatelju, sugrađaninu i uzoru, obuzet iskrenom tugom i žalom za njim, istovremeno osjećam i bojazan da ma koliko god se trudio da svoje emocije i dužno poštovanje prema pokojniku zabilježim što rječitije i vjerodostojnije, može biti premalo u odnosu na veličinu Acinog ljudskog i životnog djela. U ovakvim trenucima kada se opraštam sa još jednim od simbola i zaštitnih znakova svoga grada, sa, do jučer, živom banjalučkom legendom, riječi, taman da ih crpim iz najizdašnije lingvističke hazne, djeluju zaista siromašno i nedostatno.
Ali, neka mi utjeha za ono što ću da propustim da iskažem riječima bude činjenica da ma kakve da su - po jačini, osebujnosti, repertoaru, obimu i sl., - one su, Bog mi je svjedok, iscijeđene iz dna duše, zalivene i po kojom suzom. Možda te suze, i ne samo moje, siguran sam, govore više od svih ovih riječi i rečenica što ih napisah i što slijede.

Aco Ravlić je najprije zadužio mene - kao čovjek te kao novinar i publicista, pa onda sve ostale Banjalučane i Krajišnike. Jednom riječju, zadužio je Banja Luku za sva vremena. I ne samo nju. Prijateljovao sam s tim čovjekom naročito u posljednjih desetak godina našega obostranog muhadžirluka - mog u Americi, njegovog u riječkom prigradskom naselju Kastav. Zbližila nas je ista muka i bila dodatnim motivom da ga u posljednjih pet godina posjetim tri puta u njegovom riječkom domu. U međuvremenu smo izmjenjivali pisma ili se čuli telefonom. Posljednjih nekoliko vikenda sam ga zvao, znajući za opaku bolest koja ga je napala.
Kada bi mi se javio njegov sin Dražen, ne bih insistirao da se čujem i sa Acom, s obzirom na njegovo stanje. Međutim, Dražen bi ga glasno pitao da li može da razgovara, rekavši ko je na liniji. Uvijek bi rekao da može i uzeo bi slušalicu. Najprije bi jecao, plakao i teškom mukom izgovorio po neku rečenicu. Ubrzo bih predložio da završimo, obećavši da ću ga nazvati i "slijedeće subote". Tako je i bivalo. U subotu, 10. septembra 2005., moj prijatelj, sugrađanin te najpoznatiji banjalučki publicista i novinar u posljednjih 50 godina prošloga stoljeća i prvih pet ovoga (stoljeća i milenijuma), je opet plakao uz pesimističke riječi koje su mogle da budu i išaretom: "Nemam ti, dragi moj Bedro, dobrih vijesti.. Sve sam bolesniji..." Bile su to njegove posljednje riječi u povodu našega posljednjeg razgovora. Sljedeći je trebao da bude u subotu, 17. septembra, ali... Ali, Aco ode dva dana ranije u - legendu. On više ne može da plače, ali zato plaču njegovi najmiliji, plačem ja i plaču još mnogi. Jer, kako reče naš Ibrahim, otišao je "naš učitelj, gorostas, biće koje je Bog Dragi stvorio da bi bilo pri ruci drugim, uvijek od pomoći..." Ispustio je Aco svoju plemenitu banjalučku, krajišku i bosansku dušu, ostavivši nama u amanet mnogo toga. Ni njegova duša, kao ni mnogih nas, nije "kamen" da bi ostala neranjiva na sve surove izazove ovoga karavakta. Zato, vrijedno je podvući i procjenu našega Dragoljuba i uzdati se "...da će se njegova duša, gore u raju, lakše sporazumjeti sa anđelima..."
Aco Ravlić, taj Banjalučanin od glave do pete, je kao i mnogi sanjao Banja Luku, ali nije dosanjao. Njegovoj duši će zasigurno biti lakše kada spozna da će tijelo, od koga se odvojila, počivati ipak u zemlji - banjalučkoj.
Gorostas od čovjeka i publiciste je većinu svojih dokumentarnih djela posvetio "Banjalučkoj Ferhadiji - ljepotici koju su ubili". Više od svih drugih Banjalučana zajedno. Kao što je god "umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta, bašča od jasmina.." i kao što god "nejma više Himze, uvehlo je cvijeće, pjesma o Emini, nikad umrijet neće..." jednako tako nejma ni banjalučke Ferhadije, ali ni onoga što se pisanom rječju i fotografijom ponajviše divio njenoj ljepoti pa su postali neraskidivo vezani - nejma više našega Ace! Ali, ako je ubijena Ferhadija a umro Aco, sjećanje na ta dva banjalučka zaštitna znaka - nikad umrijet neće!
Hvala Ti, prijatelju, počivaj u miru Božijem i neka Ti je lahka zemlja banjalučka i bosanska!


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na pocetak stranice Naprijed na sljedecu stranicu


Page Construction: 17.09.2005. - Last modified: 27.11.2011.