Make your own free website on Tripod.com

TOP

Intervju:
Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

"SAMO HRABRO BRAĆO MUSLIMANI I NA NAŠOJ I ČETNIČKOJ STRANI"!(III)

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ


GUŠIĆ: Šta je prethodilo Tvojoj odluci da napustiš SDA i skupa sa Adilbegom Zulfikarpašićem i Muhamedom Tunjom Filipovićem formiraš MBO?
 


Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ i Bedrudin Gušić

DR. MUJAGIĆ : Eh, prije nego što odgovorim na pitanje, imam jednu digresiju: ti Adila nazva begom, a Muhameda-Tunjom, iako je Muhamed Filipović veći beg od Adila. Muhamedova loza vuče porijeklo od kanonika zagrebačke župne crkve Mate Filipovića, koji je bio poveo mali krstaški rat protiv Bošnjačkih muslimana pa kad ga naši uhvatiše njemu se svidi prava vjera i postade musliman. Dadoše mu odžak i zemlju oko Glamoča i zadužiše da čuva granicu. Kad je Omer paša Latas prebjegao jedne olujne noći na našu stranu, prvo se obreo na imanju begova Filipovića i unajmio se u njih da čuva krave. Adil vodi porijeklo od familije koja je po Anadoliji čuvala ovce. Oni su se, na osnovi ovnova koji su predvodili stado, dijelili na familiju crnog i familiju bijelog ovna. Adil je od crnog ovna. Kad mu predak dođe u Bosnu imao je čvornovat štap koji se zove zulfikar i tako se prozvaše Zulfikarpašići. Usput, Čengići su također bili čobani i živjeli u selu Čangrli u Anadoliji. Kad dođoše u Bosnu, promijeniše prezime Čangrli u Čengić. Iz te familije potiču dva junaka i čestita čovjeka: Bećir paša Čengić, koji je poginuo kao carski serasker braneći Oziju (Očakov) i Dedaga, kasnije Derviš paša Čengić, sin Smail age Čengića, koji je branio Bosnu od plemena iz današnje Crne Gore. Današnji njihovi potomci Hasan Čengić i njegov babo Halid nisu jedini kojima je umjesto domovine bila važnija lična korist. Takvi su još bili Smail aga Čengić koji skupa sa Ali agom Rizvanbegovićem i još pet hercegovačkih ajana, uz sudjelovanje Mahmut paše Tuzlića-Tuzla kapetana iz Tuzle i uz sudjelovanje Sarajlija-izda Husein kapetana i izda domovinu Bosnu i ubi našu zadnju priliku da imamo svoju državu. Prije njega među Čengićima je bio još jedan izdajica - Alibeg Čengić koji je tajno surađivao sa Mlečanima i Dubrovčanima i koji je vojsku, umjesto protiv Mlečana u Makarsko primorje, odveo na Biokovo i njemu se dobrim dijelom ima zahvaliti postojanje onakve neprirodne i po nas pogubne bosanske granice između Dalmacije i današnje Bosne (iako je to sada granica samo na papiru). Narodna pjesma "Ali beg i Biserka, kćerka zadarskoga bana" je ispjevana ovom čovjeku i njegovoj ljubavnici Biserki. Čengići, Rizvanbegovići i rođaci ubiše ondašnju Bosnu, a ubiše i današnju Bosnu ! Ovo bi digresija, ali šta ćeš. Sve sam razjasnio u svojoj knjizi staroslavnoj, ako je Đulbehara ne dohvati i ne baci u vatru !! Bio jedan moj predak koji se zvao Sejdaga pa sve zapisivao u svoj ‘kitabli tefter’ i kad god bi ga država ošteti i šta oduzmi, ili mu seljaci pokradi, on je svoju muku izlijevao na papir, zapisujući. Vremenom posta povelika knjiga, a Sejdaga sve češće stao zazivati Sejdagin’cu: "Je li sijeda, di je onaj moj tefter", a ona vikala, "ha, ha, sad ću ja, sad". Na koncu, Sejdaginca vidi da knjiga može biti opasna pa je baci u vatru i kad Sejdaga opet zazva, "je li, bolan sijeda, di je onaj moj tefter", ona reče: "Eh, vala si mi dotužio više i s tim tefterom ! K’o da je nješto važno ! Hajde, boga ti, nije glava šećerova. Djeca se i mačke igrali pa ga rasparandisali, a ja onda odložila s njim vatru "!! Siroti Sejdaga samo bolno odhuknu i reče: "Neka znaš kad umreš ne smiju te ni ukopati pored mene"! Đulbehara zna za Sejdagu, a sve nešto sa strane mjerka i gleda poprijeko moj "libar" pa se bojim da ga djeca i mačke ne poderu ! Inače, moja familija po očinoj strani su akinđije sa poljske granice. Jedan od njih, Mujo, zađe pobi se dobro 1680. godine pod strateški važnom kulom Dobor (između Doboja i Modriče) sa Ugrima i zbog tog postade carski spahija i beg i dobi kao posjed Pousorje sa lijeve strane Usore, tamo gdje su sad većinom sela Bošnjana katolika. Od njega su svi krajiški i sjevernobosanski Mujagići. Moja pranana s očine strane je od roda Kulenovića, čiji je odžak bio u Bilajskom Polju kod Petrovca. Kad su francuski vojnici Napoleona Bonaparte prodirali iz Dalmacije u Krajinu na Bilajskom polju se s njima pobiše Krajišnici predvođeni jednim od Kulenovića (imam zapisano u libar). Sprašili su ih tako da ovima više nikad nije palo na pamet zaviriti "vamo nama". Moja pranana je bila udata za Šeranića koji je tada bio mutesarif Banjalučkog okruga. Ubi ga Mihajlo Latas a ona i njena kćer, to jest moja nana, pobjegoše u Tešanj. Pranana se preudala za Smailbegovića, a moja nana se udade za mog djeda Hamzagu. Porijeklo familije moje majke je također od akinđija iz Budimske Krajine. Prvo su se naselili u Hercegovini i trgovali duhanom, a onda se naseliše u Tešanj i otvoriše tabhane-radnje za preradu kože. Oni su osnovali Tešanjsku mahalu Gornje tabake.

Moj djed Hamzaga je od svakovrsna posla najviše volio sjediti u Aljinoj kahvi pod gradom. Bio je veliki jaran sa Ćazimom Ćatićem-Musom. Obadvojica glancali mindere na Aljinoj sećiji i moj djed ispijao kahve, a Ćazim i kahve i police s rakijom. Jednom kad moja nana prijeđe preko čaršije, a moj djed samo reče: "Aaaahhhh". Kaže Ćazim: "Šta ti je, bolan"? "Djed veli: "Ništa, ništa, omake mi se". Kad nana prođe i drugi put a djed opet uzdahnu, a Ćazim to sve zraknu i odmah bez razmišljanja reče mom djedu i pjesmu i savjet:

Čuješ li me janje bijelo

Mujagiću Hamza-čelo

Ako misliš zetom biti

Ti s Ćazimom nemoj piti

Od toga ti nejma fajde

Već pod pendžer Fatmi hajde.

Moj djed je bio ćelav, a moja se nana zvala Fatma. Moja je nana bila bogata. Umrla je od španjolske gripe, u stvari presvisnula od žalosti. Bila je povećilila svog djevera Rašidagu da joj se pobrine za dvije kuće, vodenicu i zemlju ukraj Banjaluke i u Gornjem Šeheru, a on nešto prodade i od toga sebi napravi tada najljepšu kuću u Tešnju, a ostalo ostavi vremenu i sudbini. Moj djed je govorio: "Nemoj plakati, Fato, kupit će tebi Hamza bolju kuću". Od tada pa do dana današnjeg tko god je uselio u tu kuću-doživio je tragediju i on i njegovi bližnji !
Eh, ispričavam se na djedovim gresijama.


Genetski programiran šizofreničan narod !
 


Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

Odgovaram na pitanje i moram napraviti uvod. U Beogradu je zadnjih 10 godina pred kraj komunizma postojao takozvani "disidentski salun", odnosno psihoterapijska ambulanta doktora Veselina Savića, interesantna čovjeka koji je bio Informbirovac a ostao živ, vrijeđao na sav glas Josipa Broza a da mu ovaj nije smjeo ništa i zagovarao kraj komunizma, a UDB-a ga puštala na miru ! Naravno, bio je i CIA-š i MI-6 i KGB ! U tom su salunu liječeni kao bolesnici ili su tu dolazili po svoj imidž vodeći beogradski četnici i srpski i beogradski disidenti, pisci, slikari, ideolozi i akademici: Milovan Đilas, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj, Vuk i Danica Drašković, Matija Bećković, nedavno likvidirana Klara Mandić, Ljuba Tadić, jevrejski aktivista Stevan Raičković, Dragoljub Mićunović, masonski aktivista Dragan Tanasić, arhiepiskop Filaret, Jovan Rašković, Nikola Koljević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević i tako dalje. Okupljalo se preko stotinu i pedeset očajnika, koji su u 'salun' dolazili većinom kao bolesnici tražeći pomoć, ili su dolazili da na psihijatrijskom kauču reknu sve što žele i olakšaju dušu, ili pak da na sigurnu mjestu bez opasnosti da ih čuje KOS-ovo sveprisutno uho, po srpski opisuju, otupljuju i u materinu odvrijeđaju mrski komunizam i iskažu svoje obnovljene opasne planove velike Srbije i da od psihijatra zatraže da im napravi imidž. I psihijatrijska Veselkova radionica je radila veoma uspješno. Raspučinski izgled Vuka Draškovića sa neurednim, masnim i prljavom kosurinom i bradom, ideološki metež Vojislava Šešelja, na pola puta između monarhizma i komunizma, sokratovski izgled Ljubomira Tadića sa sporim dubokim pogledom i još sporijim sugestivnijim govorom, bezobrazluk Matije Bećkovića sa četnički drskim pjesništvom, ili povratak iz mrtvih i skromni komunistički imidž Dragoljuba Mićunovića, svi nose pečat radionice majstora Savića. Rad Dr. Savića sa mentalno bolesnim elitnim Srbima daleko je prevazilazio okvire balkanske medicine i konvencionalne medicine uopće i njegovi uspjesi sa prestrukturiravanjima ličnosti imali su dalekosežne posljedice po sve nas što imamo nesreću živjeti blizu Srba. Jer, Srbi jesu u velikoj većini, primitivan paganski narod i genetski programiran šizofreničan narod ! Dr. Savić je sugestivno objasnio, a potom, postupajući po CIA naredbi, naredio protivnicima Josipa Broza da je nepoznat i neugledan bankar Slobodan Milošević osoba koja će osloboditi Srbiju. Iako su zdravstveni kartoni sve ove gospode bili lično i diskretno vlasništvo Dr. Savića, a veoma neugodni podaci o klijentima poznati samo njemu, tadanji šef srpske policije je u svojoj dokumentaciji posjedovao sve podatke o bolescinama, depresijama, manijama i svakom drugom ludilu, grijesima i jadima budućih srpskih lidera. Tu je dolazio veoma često srpski psiho broj 2 Jovan Rašković iz Knina i Šibenika (kako kad) i srpski psiho broj 3 Radovan Karadžić iz Sarajeva i sa Pala. Rašković je ponovno oživio staru nacističku teoriju nacističkog psihijatra Ernesta Rudina o rasnoj higijeni, rasnom smeću i rasnim gospodarima. Knjiga je masovno reklamirana po Srbiji. U knjizi što se zove "Luda zemlja" je Rašković, koristeći rezultate Sigmunda Frojda i kombinirajući ih sa nacističkim rasizmom, ustvrdio kako:

1. Hrvati kao narod imaju djetinji strah od kastracije i zato su zatvoreni u sebe, boje se svakoga, mrze svakog i prema tome ne mogu voditi druge narode.

2. Muslimani kao narod imaju analnu djetinju fiksaciju i prema tome misle stražnjicom i opsjednuti su željom samo za ličnim bogaćenjem. Kao takvi nisu sposobni voditi druge. I Hrvati i Bošnjani muslimani su označeni kao niža rasa. Kao viša i vrijednija rasa označeni su Srbi koji jedini nemaju Edipov kompleks i u stanju su ubiti i oca ako treba. Nažalost, sve tri su tvrdnje tačne, osim dijela o nižoj rasnoj vrijednosti, što su događaji u potonjih 15 godina i pokazali. Međutim, za Srbe je zaboravio kazati da je to narod koji lahko podliježe masovnoj histeriji i da je to narod koji kolje i uništava druge narode. Takav narod ne može voditi druge ! Rašković je namjerno propustio kazati da je jedini Balkanski narod koji vrijedi i koji jedini ima kvalitete povesti druge Balkanske narode-Albance ! Nekoliko sam se puta susretao sa Raškovićem i pokušavao uticati na njega da se ostavi ludila i da ne vodi i Srbe i nas u džehennem. Jednom sam se čak morao i zagrliti s njim. Nažalost srpsko masovno ludilo je bilo jače od mojih savjeta. Jedan od planova elitnih četnika bio je tako zvani plan Ramova (Ram 1,2 i 3), a kao zaseban dio Rama 2-muslimanska državica u Bosni u kojoj bi kao u ovčijem toru živili pripadnici niže rase i prema tome hizmećari-Bošnjani muslimani. Također je četnički plan bio da u njihovoj državi na Bošnjačkoj teritoriji u svakom gradu ostave živih oko 5000 Bošnjana muslimana koji su bili predviđeni raditi poslove koji su četnicima bili poniženje. Srbi su se 80 godina očajnički trudili da nađu dovoljno neuke i neodgovorne ljude na muslimanskoj strani koji će zagovarati sufijsku filozofiju o nepotrebnosti grunta, naroda, nacije i države (jer Islam ne poznaje granica niti naroda-on je nadnacionalan) i tako događaje u Bosni odvesti daleko od naroda, nacije i države i koji će zagovarati muslimansku državu u Bosni.

ALIJA IZETBEGOVIĆ I NJEGOVI SARADNICI SU OSLOBOĐENI IZ FOČANSKOG ZATVORA NAKON PISMENE PETICIJE UPRAVO OVIH ELITNIH ČETNIKA IZ VESELKOVA "SALONA" ! Adil ima kopiju te peticije a imao sam je i ja, ako je Đulbehara nije dala mačkama!?
 

Profesor dr. Muhamed Filipović
Profesor dr. Muhamed Filipović

Bosna nije imala Dr. Savića i njegov 'salun' za imidž, ideologiju i prestrukturiranje ličnosti. Bosna također nije imala Raškovića i njegove teorije o psihičkim profilima i rasnoj supremaciji. Bosna i Alija su imali Fuada Muhića, profesora međunarodnog prava, školovanog po Jugoslaviji, kojeg brzo sikterisaše, Hamzu Mujagića, školovanog u Evropi i USA, kojeg također izvrijeđaše i sikterisaše, Muhameda Filipovića, školovanog u Rusiji, kojeg sikterisaše, ali je Tunjo vidra i osta živ, Irfana Ljubijankića kojeg ubiše i mislim da ovdje mogu ubrojati i Ekrema Ajanovića, kojeg također sikterisaše, ali je i Ekrem vidra i osta živ, Ahmeda Smajlovića iz Žepča, kojeg također sikterisaše i Alagu Topića iz Cazina, kojeg nitko nije uzimao za ozbiljno osim mene, pa i Alaga osta živ i mislim da se povlači po nekakvim skupštinama. Kad se samo sjetim kakvi su ljudi išli samnom i zamnom. Obuzme me ponos i dan danas. Ja se samo sjećam imena tek malog broja pojedinaca: Huse, Ale, Zaima, Sabita, Amire, Džane, Fejze, Irfana, Abdulaha, Elvira, Nedžada, Emira, Asima, Ahmeta, eh, nema svrhe nabrajati ! Međutim, te godine je Bosna imala ono što nisu imali ni Srbija niti Hrvatska. Bosna je imala ono što je uvijek bilo srž i čestita duša i snaga Bosne; Bosna je imala zanatlije po gradovima, seljake po selima, radnike i učitelje i nastavnike po srednjim školama i ljude iz inozemstva koji nisu žalili troška i vremena i koji su dolazili na naše skupštine. To je bila snaga Bosne. Kad se sjetim sa kakvim čestitim namjerama smo bili krenuli i koliki smo zanos i élan imali da se onaj élan održao, a mogao se je održati, mogli smo osvojiti Jugoslaviju. Ja sam osnovao Banjalučku SDA sa bivšim robijašima, ljudima bez posla i sirotinjom. Nitko tada od "viđenijih" nije htjeo ! Nitko se nije htjeo ni prikučiti ! Bila je to borba prsa u prsa za svakog čovjeka ! Ja se sjećam neposredno nakon mog prvog javnog govora da su ljudi u Banjaluci bježali od mene na drugu stranu ulice i nisu se htjeli sresti samnom. Također smatram da Bosna poslije 1930. godine više nije imala pravih intelektualaca. Umjesto da budu predvodnici i avangarde svog naroda, Bošnjački su se muslimanski intelektualci krili i mjerkali da bi ponudili svoje usluge, obukli njegove haljine i progovorili jezikom onog tko sjedne na vlast.

Bijedni oportunisti !

PRAVA SNAGA BOSNE JE BOSANSKA SIROTINJA ! KAD GOD JE BILO STANI-PANI, JEDINO JE SIROTINJA BRANILA BOSNU ! PONOSAN SAM ŠTO SAM SDA OSNIVAO I USTOLIČAVAO SA TOM SIROTINJOM NA OKO 65 SKUPŠTINA DILJEM BOSNE I NA PREKO 110 TAJNIH SASTANAKA, TAKOĐER DILJEM BOSNE I PONOSIM SE ŠTO SAM I JA DIO TE SIROTINJE, PONOSIM SE ŠTO IMAM MNOGO PRIJATELJA MEĐU TOM SIROTINJOM I PONOSIM SE TIME ŠTO ME TA SIROTINJA SMATRA RAVNIM SEBI !
Da, ja sam znao za "saloon" Veselka Savića, kao što sam od 1985. godine znao i za izdajnika Fikreta Abdića. Znao sam za što se sprema, tko ga sprema i otprilike sam znao kad će od njega početi praviti heroja da bi s tog pijedestala mogao odraditi izdaju domovine !
 

Koja korist što sam znao! Nitko nije vjerovao ! Godine 1983. ili 1984-e, ne znam tačno, je u Washingtonu bio svjetski sastanak Amnesty International i ja sam trebao biti jedan od glavnih govornika, ali sam odbio jer nisam htjeo dovesti u opasnost moje roditelje i moje sestre koji su bili u Bosni. Kad smo razgovarali o čemu bih ja govorio, ja sam odmah rekao da želim govoriti o Fikretu Abdiću kao sposobnom muslimanskom biznismenu koji je podigao zaostalu i siromašnu Krajinu koju su komunisti uništili, a sada komunisti žele uništiti njega! Dobio sam, nažalost, već tada informacije da Abdić nije to što ja mislim da jest. Pokazalo se da nije. Ja sam Izetbegovića dovoljno rano upozorio na Abdića, ali se on nije osvrtao na to, nego me u dva navrata molio da idem tom seoskom trgovcu i da ga molim da uđe u SDA, što sam odbio. Alijino obrazloženje je bilo da ako Abdić priđe k nama, da ćemo imati čitavu Krajinu s nama !. Mislim da je to bilo veoma pogrešno mišljenje jer bi Krajina bila s nama i bez Abdića. Koliko se sjećam, mislim da je Alija, kad sam ja odbio, zamolio Muhameda (Filipovića, op. B.G.) i mislim da je on otišao. To sam jako zamjerio Muhamedu i to sam mu i rekao. Onaj tko je htjeo otcijepiti dio svoje domovine i pripojiti je Hrvatskoj Srpskoj Krajini, koji se je bratio s četnicima, jeo s njima krmetinu i slavio njihove praznike, a mrsio uz ramazan i koji ima muslimansko ime, a nema nikakve veze ni sa muslimanima niti sa Islamom, koji je skupa s četnicima obeščašćavao naše žene i djevojke i ubijao našu i svoju braću, taj je gori izdajnik od izdajnika! Eh, da, i ja i Fuad smo znali za Savićev i Raškovićev "saloon" i šta će doći i upozoravali na to, ali su se i Izetbegović i muslimani u Bosni veoma brzo otarasili takvih jer su samo pozivali na uzbunu i organiziranost i remetili sladak san ljudi koji su tek sjeli na stranačku vlast. "Šta, ba, ti, nek' idu tamo u tu svoju Ameriku odakle su i došli, samo prave probleme i ezijjete ljude na vlasti, nije ovo Amerika, more sikter, naletosum "!



"Lawrence od Srbije"

Bosna je imala mahalske minderpuze što su sjedili na minderima misleći kako će oni lahko na sećiji uz kahvu i rahatlokume, češomud i zjalobac odzijevati i otprditi, a da će jenkiji, predvođeni music menom (muzičarem Klintonom, op. B.G.) sve to za njih na terenu odraditi i raspomamljene četnike kazniti. Zašto ? Zato, ba, što Amerikanci nas vole i što im je žavo jadnih muslimana! Baš smo im slatki i dragi, ljubav, jašta ! Tko je ikad odolio ljubavi, osim onoj iz interesa. Oni koji danas žive u USA znaju kako u ovoj zemlji nema ljubavi za druge zemlje, ako tu nema svakovrsna i parali interesa! Helem, poslaše jenkije druga Lawrence-a Eagleburger-a Aliji u Sarajvo sa naredbama: nek' se, k’o pobiju kakvi pravoslavci u Bosni ( i bi ubijen pravoslavac na Baščaršiji) i nakon toga neka se isture na nekoliko krovova u Sarajvu momci sa zelenim beretkama i puškama (i momci biše istureni) i-klanje nespremnih muslimana u Bosni poče! K’o koke na sjedalu! Uzalud je čak i četnik Karadžić sa skupštinske govornice objavio da, ako se ovako nastavi, bit će satran jedan narod! Alija reče da to neće bit’ tako, da to ovaj, samo, tako, jel’, samo govori. A ono bi tako ! Alija je bio nesposoban i nije znao da je drug Eagleburger: bio dva puta USA ambasador u Beogradu: 1962-65 i 1977-81 i da je već godinama bio od Srba kupljen srpski čojk zvan "Lawrence od Srbije" po uzoru na engleskog uhodu 'Lawrence od Arabije', član Upravnog odbora 'Yugo America Inc', čiji je vlasnik 'Global Motors Inc', a vlasnik Global Motors-a Zavodi 'Crvena Zastava' iz Kragujevca, a Zavodi 'Crvena zastava iz Kragujevca klijent i blizak suradnik "Henry Kisinger Asociates", čiji je direktor opet bio Eagleburger, da Eagleburger ima svoj 'tal' i u Crvenoj zastavi, isto kao što je oko 30% vlasništva tog vojnog zavoda u džepu tzv. Lorda Carrington-a (sjećate li se druga Carrington-a), da je Eagleburger profesionalni proizvođač ratova po jadnim ometinama kakva je Bosna jer je Eagleburger bio ili jest direktor nekoliko velikih USA kompanija koje ne proizvode dječije pelene, nego drugo, mnogo opasnije- Halliburton comp.,Conoco Phillips, Phillips petroleum,itd., da je član Alfalfa kluba u Washingtonu, kojem je prevashodni zadatak izazivanje sukoba i prodavanje vojne opreme kompanija kojima su članovi na čelu i zaštita svojih interesa i kapitala i srpskog kapitala, itd.). Čak kad su četnici počeli haračiti po Hrvatskoj Eagleburger je još uvijek govorio da to nije istina ! Sličan njemu je bio i rahmetli Cyrus Vance kojeg su također slali Aliji kad je već Vance bio obolio od Alzheimerove bolesti, pa je sličan njima i mnogo gori od njih bio Francois Mitterrand-krvolok Bosne, a muslimani ga volili i zvali "nas Fransoa" i pljeskali mu vičući "Fransoa", pa Jasushi Akashi, itd, itd. Sve je njih lijepo Alija uz pomoć izgubljenog Silajdžića-slušao! Alija i Silajdžić slušali, četnici odrađivali, mi stradavali, a naša domovina propadala !

Svirač saksofona 'music man', Klinton

Noviji USA predsjednik, svirač saksofona 'music man', Klinton, je na koncu, postajao zabrinut jer se jednom ostrvljene četničke satare i sikire nikako nisu zaustavljale, a četnici jednako podvriskujući barbarski krvavo odrađivali projekat genetskog onečišćenja 'Turaka' i njihovog uništenja, provaljujući u Turske ‘areme i ‘amame kako bi onečistili što više "turskih bula i kaduna" i tako vratili genetski dug sa kojim mi u Bosni nemamo ama baš ništa. Izetbegović, Silajdžić i kompanija su sve to pomagali pasije vjerno slušajući CIA-u i američku vlast ! Psihički izgubljen i usamljen, zatvoren u sebe i u svoj samo njemu znan strah, konspirativan do krajnosti, vjerojatno kupljen, ili potkupljen, bez makar i jednog ozbiljna savjetnika, neuravnotežene, labilne ličnosti, kolebljiv bez znanja i snage da odluči (i zbog tog budući kukavica), dugo godina nošen samo željom za vlašću, sa po državu i narod katastrofalnom sufijskom ideologijom o bespotrebnosti i besmisla naroda, nacije i države, zaplašen i zastrašen svime i velikim svjetskim igrama oko Bosne (jer u životu do tada nikad nije maknuo iz Sarajevske mahale), je postupao glupo i slijepo kako su mu gospodari iz USA naređivali. U ovom smislu je bio "sposoban" i tadanji USA ambasador u Beogradu Warren Zimmerman koji je dva puta dolazio kod Alije. Zimmerman, primjer klasičnog ljigavca koji je odrađivao poslove od interesa za svoju zemlju, a naš Alija odrađivao interese protiv svoje zemlje !

Kad se desi oružani sukob Alija je vraćao naše momke sa svih teritorija koje bi oni oslobodi a koje su prelazile okvire "Centralnog Bosanskog Rezervata", pa je tako po naređenju Amerikanaca zaustavio i ofanzivu Armije BiH u kojoj je sam Peti Korpus mogao doći do Drine !!!! Alija je zaustavio Peti korpus na ulazu u Banjaluku a bježanje četnika je bilo toliko da je cesta kod Prnjavora i Dervente bila potpuno blokirana i nastao fenomen "čepa". Kao i svaki nesposoban-trčao je isplažena jezika za događajima, umjesto da ih preduhitri i ne imajući svog mišljenja i ne znajući situaciju, slušao USA mišljenje i njihovo serviranje situacije. Gori neprijatelj od neprijatelja je onaj koji je prostodušan i nedorastao situaciji ! Hej, moj nesretni Alija, a i mi s tobom ! Nikad ni jednu jedinu moju riječ nisi htjeo saslušati ni poslušati i plaho sam te 'ezijjetio', šta ćeš, nisam bio minderpuza. Tako zvani ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić (koji će tek kasnije pokazati zavidne kvalitete sa pakistanskim kreditom od 20 milijuna, pa malezijskim kreditom za gradnju cesta, pa sa malverzacijama druga Ibrića zvanog Jata njegovog "operativca", pa sa milionima Tuzlanske banke, itd., što se zna, a tek što se ne zna !) je zblahnuto gledao oko sebe jer nije znao šta bi i kako bi, slušao naređenja, a nije ga nitko ni gledao ni pitao i samo je odmagao i onako izgubljenom Aliji. Izetbegović nije imao svog gurua i svog maga da ga izbavi iz provalije, i njega i nesretan narod skupa s njim. On je imao kćerku Sabinu (i Lejlu, op. B.G.), ženu Halidu, sina Bakira, Hilmu Neimarliju, Omera Behmena, Edaha Bećirbegovića i Kasima Hadžića što su kao i on teturali i glavinjali, čiji horizonti i poimanje države nisu sezali dalje od Kozije ćuprije do Marindvora, kojima je vidokrug Bosne bio do Trebevića i za koje su olinjali KOS-ovci, CIA-ši i MI-petovci marili koliko i za preklanjski snijeg, a njihove vlasti se poigravale i naređivale. Izetbegović i mahalska tevabija oko njega su smatrali da treba rastjerati sve što ima pameti-i rastjerali su ! Cijenu su plaćale Bošnjačke djevojke, žene i mi Bošnjani-gubitkom svega, pa i našeg ljudskog i nacionalnog dostojanstva i gubitkom naše domovine ! Nesposobnost u ratu nije obična nesposobnost. Nesposobnost zaustavljanja i neuništavanja protivnika znači uništenje vlastitog naroda ! To su jarani iz SDA odrađivali dobro ! Tu im nije trebao guru ! Kad su fotografije užasa nad nedužnim Bošnjačkim ženama, snahama i sekama, djeci i starcima već opasno počele kolati svijetom, a "Vožd" neposlušan i izvan kontrole, odlučiše CIA i drug Klinton da je vrag odnio šalu jer ipak nestajanje jednog naroda, makar se on zvao i muslimani-neće nitko pred svjetskom javnošću moći opravdati lahko ! Tad se počeše pojavljivati slike apokaliptičkog užasa poklanih i pobijenih i popaljenih muslimana i masovnih grobnica i tad se Alijine gazde počeše igrati humanitaraca i spašavanja jadnih muslimana iz Bosne ! Strategija je i dalje bila Makijavelijska-naravno, pomozi drugima puno na riječima, a slabo na djelu, pomozi im toliko da im odmogneš i ti postaneš superioran, a kad budeš superioran, eh, onda ćeš krojiti tim tamo nesposobnim muslimanima i kapu i državu. I nama bi skrojena država-CENTRALNI BOSANSKI REZERVAT!

Iz gore i netom iznesenog je potpuno jasno zašto sam otišao. Bio je to očajnički pokušaj da se stvari okrenu drugim tokom. Ja sam Adilu koncem maja 1990. godine rekao: "Čovječe, uradimo nešto, pokušajmo nešto, nemojmo sa ovim ljudima, ovi će sve odvesti u propast. Ovi su ljudi iz mahale, nikad svijeta vidili, nikad po svijetu pamet nisu sabrali, ne znaju, osim svog interesa, ni za kakav drugi, kamo li da bi znali za narodni, nacionalni ili državni interes, vjerovatno među njima ima KOS-ovaca, uradimo nešto dok još nije kasno"! Nije me poslušao. Negdje koncem jula 1990. u jednom od njegovih mnogih zvanja telefonom sam počeo vikati u slušalicu: "Ja neću više sa mahalskim željovima, meni je dosta Alije Izetbegovića i njegove politike i budalaša, vidiš li ti da ovdje nema nikakve organizacije, da su ovo svatovi, oni šenluče, sutra će nad našim leševima četnici šenlučiti, marš, rastjerajmo sve ovo čovječe, itd". Rekao je: "De, čekaj, ne viči toliko, ne deri se, čujem ja tebe dobro"! "Ma, derem se na tebe i na sve oko sebe, čovječe, vi nitko pameti nemate, ili vam nije stalo"! Rekao je:"Potpuno si ti u pravu, ni ja ne mogu sa ovim ljudima više izdržati". Ma, on nije mogao izdržati samo zato što mu nisu dali da bude predsjednik Bosne, što je jedino htio i neprekidno ponavljao i za što je jedino i bio zainteresiran ! Jedno je vrijeme bio pod mojom kontrolom dok ga Tunjo nije uhvatio pod svoje, a koga Tunjo uhvati pod svoje, taj je obrao zelen bostan. I Tunjo je jedno vrijeme bio pod mojim uticajem. Ne zato što me je poštivao, ili trebao, nego zato što sam bio daleko najpopularniji i što je to htjeo iskoristiti ! Tadašnje SDA rukovodstvo je smatralo da ja sve držim pod svojom kontrolom i da sam bio glavni organizator, kako su ga oni nazvali-raskola u Stranci. Istina je da ja nisam htjeo skupa s tim ljudima, kao što je istina da mnoge stvari i glavne događaje nisam mogao kontrolirati. Mene su slušali samo ljudi izvan Sarajeva, a Glavni odbor nije dao ni blizu. Ja nikad nisam imao osjećaj da kontroliram Tunju i Adila. Pa Tunju, osim Svemogućeg, niko nije mogao kontrolirati. Ja jesam preko hadži Naima Delnezirevića obavijestio Aliju kad smo se prvi put, koncem jula, sastali nas trojica u Saraj’vu na Adilovu inicijativu da vidimo šta možemo učiniti, jer tad je bilo kasno i nisam htjeo beskoristan razlaz ! Adil je napravio konferenciju za tisak bez mog znanja, u najgore vrijeme, na konferenciju me je doveo na prevaru jer nisam znao našto dolazim i nije mi ništa rečeno. Emin Švrakić, koji je stajao kod vrata kao obezbjeđenje, mi ništa nije rekao - samo me je uhvatio za ruke i gurnuo u prepunu salu. U sali su sjedili Adil, Tunjo i Fehim Nametak, svijet se malo utiša, kad ja uđe, jer se iznenadiše, pa opet počeše galamiti. Adil i Tunjo su jedan drugom upadali u riječ. Izgovorio sam jednu ili dvije rečenice, ništa više. Njih dvojica su se svađali ko će šta kazati, kao djeca oko igračke, nije bilo ni moguće išta kazati, a nisam ni htjeo , niti imao ikakve volje sudjelovati u lakrdiji koju organizira polupismen čovjek i koji me prevari. Ne znam kako sam se vratio u Banjaluku.

Moji su razlozi za neslaganje sa SDA rukovodstvom bili slijedeći:

1. Duboko sam sumnjao da je Alija nečiji čovjek, da nije naš čovjek i da ono što radi-mora da radi svaki čovjek s malo pameti je to na osnovi njegovih postupaka mogao sam zaključiti, a posebno je bilo simptomatično što je bio zabranio spominjanje Bosne i Bošnjana !!!????

2. Nisam htjeo sa Alijom i kompanijom sudjelovati u izdaji i propasti naše domovine. Nisam htjeo muslimansku državicu u Bosni jer je to propast za Bošnjane muslimane koju su četnici 80 godina priželjkivali. Htio sam našu državu, Bosnu, koju smo mi mogli imati !

2. Nisam trpio KOS-ovce u rukovodstvu Stranke.

3. Brižljiva krajnje negativna kadrovska selekcija, što je samo po sebi, najveća izdaja.

4. Izetbegovićeva zabrana da se spominju riječi Bosna i Bošnjak, koje sam se držao koliko i lanjskog snijega.

5. Nepostojanje nikakve organizacije, strategije, taktike i nepostojanje ni lične niti kolektivne odgovornosti za učinjeno.

6. Hamdijini podaci i saznanje da je Izetbegović iz zatvora pušćan na peticiju glavnih četničkih vođa

7. Bježanje Alije Izetbegovića od razgovora i duela te njegovo konspirativno ponašanje

8. Uporno odbijanje da postavimo kriterije i izaberemo najsposobnije ljude.

9. Saznanje da je SDA osnovana u organizaciji KOS-a i Salima Šabića, KOS-ovca preko 25 godina.

10. Uporno odbijanje Izetbegovića da se spremimo i vojno organiziramo i naoružamo, dok je to još bilo moguće, jer su protivnici Srbi i Hrvati to već davno bili učinili.

11. Ismijavanje moje zamisli da odemo kod Hrvata i dogovorimo se za zajedničku obranu, jer nas je ponaosob bilo premalo u odnosu na Srbe i ismijavanje mog plana da na vrijeme odemo kod Kola i Genšera i potražimo pomoć.

12. Nisam se nikako slagao s time da se mi povezujemo sa Istokom i Perzijom, jer mi smo u Evropi i evropski narod i moramo se povezivati sa Evropom.

13. Tražio sam da se Izetbegović i njegovi rođaci i prijatelji smijene i da se Hasan i Muhamed Čengić i braća Latići istjeraju iz Glavnog odbora kao nesposobni ljudi. Za ovaj zahtjev znaju ljudi sa kojima sam osnovao SDA Banjaluke ( hadži Naim Delnezirević, Nedžad Džumhur, Emir Muranović, Abdulah… jer kad su me molili da se prihvatim mjesta predsjednika, moj je uvjet bio da se zahtijeva smjena ovih gore ljudi koje sam spomenuo, na čelu sa Alijom. Zadnji put sam taj zahtjev ponovio kad smo se krijući se našli u Emirovoj avliji.

14. Tražio sam da napravimo savjetovanje i da već jednom osmislimo našu borbu.

15. Tražio sam da se komunističko-KOS-ovski šljam, seoske barabe i prigradski šljam odstrane iz rukovodećih mjesta u Stranci.

16. Još sam u junu 1990. tražio da se posebno pobrinemo za Banjaluku i da se napravi plan obrane Banjaluke, o čemu nikad i nitko od tada rukovodećih ljudi čak nijednu riječ nije rekao, a na moje stalno spominjanje Banjaluke-nisu reagirali.

Niti jednom od ovih zahtjeva nije udovoljeno, ali su me sarajski rođaci opasno mrzili. Nisu mi mogli ništa i trpili su me jedino zbog moje velike popularnosti u narodu.



HTJEO SAM DA I MI JEDNOM IMAMO NAŠU DRŽAVU I NAŠEG PREDSJEDNIKA !


Sa našeg zadnjeg sastanka 22 septembra 1990. godine, koji je trajao oko 4 sahata u kafani hotela "Evropa", koja je bila ispražnjena i na koji je Alija došao sa dva tjelohranitelja naoružanim uzijima i na koji je on mene pozvao, ne da se dogovorimo, nego da me kupi, ovom prilikom iznosim početak razgovora. Ti,brate, Hamza, previše govoriš o nekakvoj Bosni i nekakvim Bošnjacima. Mi smo se dogovorili da se to ne smije govoriti, makar dok ne prođu izbori. Tebe narod mnogo sluša i to nije dobro.

"Ostao sam bez teksta" i oko pola minute gledao u čovjeka pred sobom ne mogući vjerovati da govori ozbiljno, a govorio je ozbiljno. Naravno, dok ne prođu izbori i on sjedne na vlast ! Sjetih se slučajno kad sam nakon osnivanja SDS-a sjedio u Banjaluci sa Radovanom Karadžićem, da mi je rekao: "Hamza, molim te, vidim da te narod puno cijeni, pa i ovi naši. Molim te ne poduzimaj ništa ! Ja smo se i Alija za sve dogovorili" !!! To ćemo nas dvojica "!!! Na koncu sam rekao: "Alija, de makar u ovom razgovoru, koji je vjerojatno naš zadnji, budi otvoren, reci direktno šta misliš, kao što ja tebi govorim direktno i otvoreno šta ja mislim. Čovječe, ponašaj se kao da sam ti tvoj sin Bakir. Ostavi se, molim te, te svoje zatvorenosti, konspirativnosti i nedorečenosti, nemoj da se igramo. Za razliku od vas sviju ja nisam nepismen u politici. Dobro ste pročešljali i prošpijunirali moj život u Washingtonu, znate čak kad sam s kim večerao i prema tome znaš da sam završio strategijske i političke kurseve, da nisam laik, dobro znaš u kakvom sam se tamo društvu kretao i rekao sam ti da mi je mnogo tog bilo i jeste poznato. Nemoj da se igramo, čovječe, ne svađaj se sa Adilom oko mjesta predsjednika, dadni mu kad je toliko zapjenio "! I tad, kad sam to rekao, sam po prvi put osjetio na njegovu licu i očima reakciju i gnjev. Rekao je: "Ali, narod hoće mene "!! "Pa, smjenjujte se, rekao sam, dvije godine ti, dvije on "! "Narod hoće mene, ponovio je, neće njega "!!!

JA SAM TOG VREMENA I TADA SAM SEBE SVJESNO LAGAO I NAMJERNO NISAM HTJEO SEBI PRIZNATI razloge zbog kojih taj čovjek nije dao da se govori o Bosni, o Bošnjačkom narodu o Bošnjačkoj naciji i o državi Bosni ! Htjeo sam u Aliji gledati svog rahmetli oca Sabita, HTJEO SAM DA I MI JEDNOM IMAMO NAŠU DRŽAVU I NAŠEG PREDSJEDNIKA !


Alija, zemlja se zove po ljudima

"Slušaj Alija, rekao sam, nemoj, molim te, da se svađamo oko stvari oko kojih ni u snu ne bi trebalo biti dvojbe, a ne ovakve prepirke, bolan, radi se o nama hoćemo li biti, ili nećemo biti "! "Eto, čuo si što sam rekao", odgovori on!

"Alija, zemlja se zove po ljudima, a ljudi se zovu imenom zemlje. Tako imaju jedno drugo i tako se međusobno drže, tako narodi i nacije imaju svoj grunt. Ne može se živiti na "havi", nego se živi na svom gruntu i grunt i država i živica se moraju zvati imenom naroda, a narod imenom zemlje ! Narod ne može živiti na vjeri, nego na zemlji ! I svi Arapi imaju ovako stajalište - Iranci se zovu- Iranci, i Egipćani-Egipćani i Iračani-Iračani, jedino se ti hoćeš zvati musliman. Ne nasjedaj komunističko-KOS-ovskoj ujdurmi Edvarda Kardelja i Moše Pijade, nama je kao kruh potrebna naša nacija, ali ne može bit muslimanska nacija, može biti bošnjačka nacija ! Tek kad budemo imali svoj grunt i svoj siguran okvir imat ćemo i našu vjeru jer će i ona tad biti sigurna ! Ti govoriš samo o Muslimanima, ali ne možeš imati zemlju Muslimaniju, takve zemlje na svijetu nema ! Hrvatska se zove po Hrvatima i nije Katolikija, po katolicima, i Srbija se zove po Srbima, a nije Pravoslavija po pravoslavcima, to je toliko jasno ! Govori o Bošnjanima jer tad govoriš o državi staroj 12 stotina godina, to je kapital, to je tradicija, Alija, na kojoj počiva država ! Ako ti budeš govorio o Muslimanima u Bosni, pravoslavci će odmah rado dočekati i govoriti o Srbima u Bosni, a katolici potom govoriti o Hrvatima u Bosni, ode naša Bosna, Alija, ode zemlja na tri dijela, pa valjda toliko vidiš i valjda toliko znaš ! Istakni parolu borbe za Bosnu i Bosanski narod ! Bolan, znamo mi dobro da smo mi muslimani, ali kao muslimani nećemo uspjeti, to ti ja kažem koji sam živio po Zapadu, kao Bošnjani - sinovi zemlje Bosne i borci za Bošnjački narod i Bosnu, uspjećemo ! Tu za mene nema više razgovora, tu nema više diskusije, kapak "!! Bezizražajna lica i očiju je gledao preko mog ramena negdje u zid iza mene. Gledao sam ga. Gledali smo se oči u oči, ali njegove oči nisu vidile mene. "Alija, rekao sam, molim te još jednom, pokušaj mi vjerovati i pokušaj zamisliti da sam tvoj Bakir. Ne boj se, pođi samnom u Krajinu, ne boj se čovječe, pođi samnom među nas Krajišnike, bolan, izginut ćemo svi prije nego li tebi padne dlaka s glave, NE BOJ SE, heeej, Alija "!!! Gledao je kroz mene, ne videći me. Samo mu je jabučica u grlu išla gore - dolje jer je gutao samo njemu znane guke i muke i tajne i tmine i ružne pomrčine !!! Rekao je: "Ti meni napadaš Salima Šabića i Mirsada Ćemana i molim te nemoj to više, to ti MI također zamjerimo". "Ja, rekoh, nikad u životu nisam napadao ljude, nego njihove političke stavove i nesposobnost. Salim je klasični KOS-ovac a Mirsad seoski momak koji ne zna ništa !! A reci mi, molim te, stalno govoriš MI, de mi kaži tko ste to VI "? "Kazat ću ti kasnije kad dođe vrijeme". "Sad ti meni kaži, sad je vrijeme, kasnije će bit kasno", rekao sam!! Nije mi rekao.


Alija, ovo je naš rastanak

Taj razgovor je zasebna priča i zato ga izostavljam jer traži mnogo prostora. Jedini svjedok razgovora bio je moj kolega Prim. Dr. Šaćir Ćerimović, koji je nekako prošao Alijine tjelohranitelje i došao me pozdraviti, a da Aliju nije ni pogledao, što je ovom palo vrlo teško. Na kraju, razgovor sam prekinuo ja, ustao sam od stola i zaputio se prema vratima, a Alija je zavikao: "Čekaj, čekaj molim te, ne hiti". Pogledao sam ga začuđeno. Zar i nakon onakvih mojih izjava njemu direktno u lice još uvijek hoće samnom ? Međutim, uhvatio me je pod ruku i tako smo izašli iz hotela, a dva čuvara su napuhani od uzija i pištolja išli za nama, što me je posebno iritiralo. Jednako me držeći pod ruku, zamolio me je da odšetamo do parka pred Ekonomskim fakultetom. Idući mi je još jednom redom nudio sve funkcije u vlasti i nekoliko puta preporučivao svog sina Bakira i govorio kako bi htjeo da se on samnom druži. Kad smo došli do Fakulteta, rekao sam: "Alija, ovo je naš rastanak. Ja moram ići". Uhvatio me je lijevom rukom za nadlakticu a desnom se dugo rukovao i nije nikako htjeo pušćat ruke. Istrgao sam se i otišao. Ne znam gdje sam sve vrludao po Sarajevu. Bio sam očajan, izgubljen, otrovan, zaprepašćen i bespomoćan. Taj čovjek nije htjeo ništa saslušati, ništa uvažiti, ništa izdiskutirati, ništa priznati, ništa kazati i nije sebi dao ništa dokazati ! Na sva teška pitanja koja sam mu postavio u lice-nije dao odgovor ! Njega nije zanimalo šta ja znam i imam za kazati ! Njega je neobično mnogo zanimalo da me kupi kao skupu igračku koju će upotrebljavati i koja će pomoći njegovom Bakiru ! Iz bunila sam se osvijestio na cesti prema Jahorini. Čovječe, otkud se ja nađoh ovdje ?! Vidim lijevo pored okuke malo meraje i velik kamen na njoj. Odem i naslonim se na kamen. Bio je krasan sunčan dan tog 22. septembra 1990. godine. Pogledam dolje - podamnom još uvijek živo i lijepo naše Saraj’vo-istok na zapadu. U Sarajvu, k’o u šeheru, svega i svačega. Počeli se i mi muslimani davranisavati pa je bilo i dobrih stručnjaka. Kako to sačuvati ? Brojio sam munare i sejrio avlije. Šta će biti ako četnici već sutra presijeku dalekovod, presjeku plinovod, šta će biti ako zatruju ili prekinu vodu, a šta ako po okolnim brdima nalože vatre i uhvate cijeli grad u halku. Pa grad je kao u kazanu. Zobaće ih u njemu kao piliće. Pa to sam rekao čovjeku. Pomišljaš li da si ovdje ko u tendžeri, nespreman i neorganiziran ni ti ni iko oko tebe pa niste organizirali ni narod. Narod na Drini si umrtvio. Niko prstom ne mrda. Sjetio sam se moje Krajine i mojih jarana Krajišnika. Krajinu će uhvatiti u halku-Srbi otuda, Srbi odovuda. A tek onaj seoski horoščić Abdić ! Čovječe, čovječeeeeee, znam svoje Krajišnike, zavadiće ih, ubijat će brat brata !!! Sjetio sam se Podrinja i Podrinjaca kako mirno čekaju četnički nož. Pomislih na svoju Banjaluku gdje svijet nije htjeo u SDA i ja ga nisam uspio organizirati. Sabrah još jednom sve i vidih sve. Meni je sve još jednom postalo kristalno jasno tog lijepog sunčanog dana 22. septembra 1990. godine. U pamet mi dođoše djeca, mati, sestre i Đulbehara, moram se za njih pobrinuti. Vratim se, naslonim na kamen i odhuknem. Digao sam ruke na dovu. Polahko i dugo na sav glas sa rukama podignutim prema nebu sam učio suru Ja’sin. Na kraju sam proučio Fatihu za moju bivšu Krajinu, moje bivše Podrinje, moju već sad izgubljenu Banjaluku, moj pobijen i popaljen narod i moju već tada bivšu domovinu Bosnu. Uopće mi nije jasno niti se sjećam kako sam se uspio vratiti u Banjaluku, a vraćao sam se sam.

I navodim ono što mi rekoše preživjeli srebrenički branitelji prije 8 mjeseci u Tuzli:

"Eh, selam alejkum moji Srebreničani, bujrum, hoćete l' kahvu ? Ma, saleće me Klinton ovih dana, k'o da je da se nađe zgodna prilika pa da nastrada jedno, rećemo, do 5000 ljudi, ne treba više, pa bi to njemu bio dovoljan razlog da digne avione i bombardira četnike ! Pa, eto, šta vi mislite o tome "? "Mi, predsjedniče, o tome ne mislimo ništa ! O tome se ne može misliti jer se nakon tog ne bi moglo ni živiti "! "Ma, ja, eto, razgovarat ćemo o tome drugi put, jel', nije hiće' a umorni ste i vi !

Ovo su riječi predsjednika Bosne na zadnjem sastanku sa delegacijom Srebreničana koja mu je otišla dok se još kako-tako u Sarajevo moglo otići. Razgovor prenio meni, i ja zapisao, član delegacije koji je prisustvovao sastanku ! Za Srebrenicu se, osim svega, kod Predsjednika nije imao ko ni zauzeti, a više mu nije nitko mogao ni otići, a ni drug Predsjednik ne bi ni poslušao ! Šta je, ba, i tih 5.000 tamo ljudi podivljalih i poluludih? Šta tih 5.000 pored 400.000 otišlih i nestalih? Ništa !Osim svega važno je spasiti Sarajevo, a nejma Sarajeva bez Vogošće, pa taman plaho, eto da spasimo Vogošću a njima Srebrenica, hah, pametno, jel’de ! Tako je švercao, trgovao i prodavao zemlju i gradove predsjednik Bosne i u tome se bio dobro izvjestio, i u tome mu pomagao Silajdžić pa su tako prodavali i Tešanj, koji se već bio obranio ! Dva puta je naređivano telefonom i dolazio predsjednikov kurir Mirsad Ćeman, donoseći pismenu naredbu predsjedniku općine Tešanj, rahmetli Dr. Muhamedu Članjku, sa naredbama i prijetnjama da se Tešanj preda četnicima ! Muhamed je ovo u tri navrata pričao meni lično i svaki put sam se s njim dogovarao da ću donijeti magnetofon i snimiti i on se radovao tome, ali ja to ne uradih. To mi je velik propust koji sebi ne opraštam. Tešanj i Bosnu do Zenice su spasili Muhamed Članjak, Osman Ajeti, njegov savjetnik i župnik u selu Žabljak. Kad je sa Matom Bobanom sve bilo dogovoreno za preseljenje katolika Bošnjana u Hercegovinu, župnik ih je okupio pred crkvom i rekao: "Možete, ako želite možete ići. Samo, oni od vas koji pođu nek' ponesu po sepet ove zemlje sa sobom. Trebaće im. Ja ostajem ovdje "! Da je Tešanj predat Srbima, kao što je Alija zahtijevao, četnici bi poklali sav narod i došli do Zenice, jer nakon Tešnja više jake obrane nije bilo. Poznato je svima šta se dešavalo u Srebrenici i kako su četnici ulazili podvriskujući, a samo jedan avion slučajno ispalio jednu raketu u brdo iznad ceste kojom su četnici ulazili. Kukavica, kopile i đubre - holandski pukovnik Karemans, koji je bio komandant holandskog bataljona u Srebrenici na pitanje zašto nije tražio NATO bombardovanje rekao je da je tražio, ali da je zahtjev bio napisan na pogrešnom formularu !!!!!!! Nadam se da će na takvom pogrešnom formularu usahnuti njegovo kukavičije i izdajničko sjeme, kao što treba usahnuti sjeme svih kukavica !! Ali, ne strada čak ni 5000, nego 10.000 ljudi ! Nestadoše sitna dječica, tek stasali mladići, tek najedrale djevojke, nestaše očijukanja, ašikovanja i nadanja, a ostaše genetski zatrovane, uništene fizičke olupine nekadašnjih djevojaka, ostaše u očima slike pobijene djece, avlija i zambaka u njima, a preživjeli, sa plastičnom vrećicom u ruci, krenuše diljem planete noseći zadnju sliku svog zavičaja u očima, a miruh zavičaja u duši i odoše da zavičaj nikad više ne vide. Prostodušni i naivni muslimani napraviše spomen mezarje u Potočarima kao opomenu četnicima, nek' to više ne rade jer to ne valja. Međutim, to nije naša najveća katastrofa. Veća je katastrofa Prijedor gdje je poklano i pobijeno više od deset hiljada nedužnih muslimana Bošnjana ! No, o Prijedoru se uporno šuti ! Previše je čak i za pokvarene kurvinjske evropske vlasti dvije tako velike tragedije-za tako mali narod ! Udarao sam ponovno očajnički glavom u zid gledajući silne redove zelenih bašluka na mezarju mog pobijenog naroda.

Proklinjao sam moj narod.

Proklet bio onaj tko je glup i koji Allahove naredbe ne poštuje !! Očajavao sam svjestan da to nije narod, JER NAROD KOJI JE SLIJEP KOD OČIJU-NIJE NAROD !! Narod koji je nejedinstven i nesložan i zbog tog nejak gazi Allahove propise. Taj narod neće opstati ! Narod koji ne upotrebljava mozak da razmisli i govor da se sporazumije je najveći griješnik, jer su um, razum i govor najveći darovi koje je Uzvišeni Allah ikad ikom darovao !!
Što me ne poslušaše kad sam očajnički, kao privatni građanin, krstario Drinom sa šačicom ljudi, pokušavajući još jednom ih osvijestiti i opametiti ! Da se u mom narodu, koji to nije, na dženazi u Potočarima iko sjeti pa reče; Heeeej, stan'te ljudi ! Do sada je bilo 18 državno organiziranih i institucionalno planiranih klanja i genocida od strane četnika !! Stan'te, ne pravimo spomen mezarja. !! Osvetimo se ! Osvetimo naše genetski zatrovane žene !!! Osvetimo naše poklane očeve i djedove i naše majke ! Organizirajmo se i naoružajmo se, nek' svaka kuća ima i stinger i zolju i top ako može. Osvetimo se ! Onaj narod koji se ne osveti onom koji ga zatire-neće preživjeti. Biće zatrt ! Ne uzdajmo se u Sarajvo iz kojeg nama nikad nikakvo dobro nije došlo ! Ne uzdajmo se u svjetske pokvarenjake koje naši pokvarenjaci pokorno slušaju ! Svi se zajedno Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte. I sjetite se Allahove milosti prema vama kad ste stajali na ivici vatrenog ponora pa vas je On spasio. Allah voli one koji se bore u saffovima kao da su bedem čvrsti ! Džennet je pod sjenama sabalja!! Sloboda živi pod sjenom oružja ! Biti Šehid za domovinu je bolje nego živiti kao rob, jer je život u robovanju i mučenju gora patnja od ubijanja ! Ustanite i borite se na Allahovu putu, borba za domovinu je dio vjerovanja. "Hubbul vatani minel imani/ čovjek bez domovine je čovjek bez dostojanstva"!!!! Borite se. Ako patite vi, pate i oni, a pobjedu odnosi onaj koji u zadnjim trenucima bolje izdrži. Ako vas je 500 i ako ste na Allahovu putu, pobijedit ćete njegovom pomoći njih 5000 !!! Džennet je pod sjenama sabalja jer sloboda raste jedino u sjeni sabalja. Ne sramotite slavu pradjedova. Ustanite, ne pristajte da budete svjetsko roblje. Ustajte, domovina je dio vjerovanja !!!! Ovo su riječi koje je na spomen mezarju u Potočarima trebao izgovoriti Sulejman Tihić, da ima petlje i ovo su riječi koje je na mezarju u Potočarima trebao izgovoriti Reis, da ima petlje. Ne, oni nemaju petlje, oni imaju samo lični sitnokalkulantski interes borbe za svoju fotelju i stražnjicu ! Očajavam zbog svog naroda koji je slijep kod očiju jer se sa iskonskim barbarinom može razgovarati jedino jezikom koji on razumije-preko nišana, a mi po osamnaesti put mekećemo kao koze i po osamnaesti put balije na vlasti viču da se to neće ponoviti, a ponavlja se i ponoviće se i po osamnaesti put. Balije viču da se to zaboravi-i zaboravlja se !! Ja opet vidim kako će prvom prilikom četnički tenk zaorati preko potočarskih mezara, ali tad više neće bit’ dugih kolona djevojaka, mladića, majki i seki sa plastičnom vrećicom u ruci i posljednjom slikom zavičaja u očima, jer njih nema više!!!!


ORBUS: Koliko je trajao Tvoj angažman u MBO i zašto si se razišao i s njima ?
 


Prof. dr. med. sci. HAMZA MUJAGIĆ

DR. MUJAGIĆ: Ja sam na mjestu potpredsjednika MBO formalno bio mislim oko dva mjeseca. Stvarno je moj angažman u toj bijedi trajao svega oko 20 dana. Nakon SDA za mene više nije postojalo ništa! Znao sam da smo očajni gubitnici i bio sam svjestan da narod mene smatra najvećim izdajnikom i organizatorom svega.

Naše je sjedište ostalo u stanu koji je bogataš Adil uredio kao sjedište Stranke, na istom mjestu gdje smo imali i sjedište SDA. Svako je imao svoju sobu. Ja sam htjeo da se makar sad postave pravila i organizacija i strategija i taktika i cilj i kriteriji i da sva trojica prionemo na posao i raziđemo se po Bosni. Ma kako ?! Njih dvojica su danima umirali u ljubavi i slavi prema sebi provodeći sahate sa ljudima koje im je SDA slala da bi im odvukla pažnju od akcije i umirali su od ljubavi prema svojim veličinama, dajući intervjue. Ja sam gledao i patio. Je.. se njima za Bosnu i narod ! Došli su na svoj račun. Obojica u centru pažnje sa kurvinjskim novinarima oko sebe, a Adil i sa plaćenim novinarima i hizmećarima. Obojica su uživali govoreći kako se samo o njima u Bosni govori ! U toj tolikoj našoj tragediji u kojoj sam ja živio kao u bunilu, u kojoj sam osvanjivao širom otvorenih očiju, sa potpuno mokrom posteljinom od znojenja zbog velikih psihičkih udara koje sam doživljavao. Svaki seljak koji je nazvao, svaki obični naš Bošnjački čojk, to sam zaboravio kazati ! Njih su zvali liziguzi, i svakovrsna druga kopilad i svjetski probisvijeti, ALI MENE JE ZVALO ONO NAJVRIJEDNIJE ŠTO JE BOSNA IMALA, MENE SU ZVALI OBIČNI LJUDI, SELJACI, ZANATLIJE, RADNICI, UČITELJI, MENE JE ZVALA SIROTINJA I SVAKI TAKAV POZIV JE DUBOKO ZASIJECAO U MENE I DRMAO I TRESAO SA MOJIM ŽIVCIMA, SA MOJIM SRCEM i SA MOJOM DUŠOM.
 

Te psihičke udare sam kasnije žestoko platio svojim zdravljem. Adil se kleberio UŽIVAJUĆI BESKRAJNO ! Jednom sam upao u sobu kod njega koja se plavila od duhanskog dima. Bio je kod njega nekakav Sikirić, čiju je familiju on plaho poštivao. Ja sam počeo vikati da ću rastjerati i pobiti sve i ove prdiguze koji dolaze, šta se tu istresaju u praznim razgovorima, šta on tu zvekeće i blebeće, ništa od posla, ništa nismo uradili, samo guta duhanski dim, još će dobiti rak na plućima, a već ima rak na grlu, itd. On je gledao u mene ukočen od straha i bez teksta, taj Sikirić je šutio, a ja sam izašao videći ponovno da nikome ovdje nije stalo do ničega osim svoga JA ! Kasnije mi je rekao da sam ga jako uvrijedio pred tim Sikirićem. Je..i ga i Sikirići !! Ja nisam htjeo ići ni na jedan jedini razgovor gdje su se natezali sa Muhamedom Čengićem, možeš misliti, čovječe, Muhamed Čengić. Pa jel’ bio itko imalo pametniji od tog čovjeka ?!! Pogotovo nisam htjeo ići na razgovore gdje su se priganjali sa Fikretom Abdićem.
 

Fikret Abdić
Fikret Abdić

Sjećam se, jednom su se trebali sastati u lovačkoj kući kod Dervente. Dođe meni Adil u sobu i kaže: "Eto, makar pođi samnom ovdje". "Gdje"?- rekoh. Kaže da se sastanemo sa Abdićem u Derventi. "Po stoti ti puta kažem, gubiš vrijeme, maršni to đubre, rekao sam ti tko je on" !! "Ovog puta imam u džepu Crnog Petra", reče on ! "Bogati, šta ti je to-Prni Petar"? Kaže, "Fikretu je k’o za glavu zakvačilo, treba mu 75 milijuna dolara da plati kredit Zagrebačkoj banci, a ja mu te pare mogu dati sad iz džepa. Hajde, kad vidi tebe i kad mu ponudimo pare neće moći odbiti, prići će nama "! Tad mi je priznao, vjerojatno nije svu istinu, da je u tom trenutku imao 850 milijuna švicarskih franaka suhih para na kojima je sjedio !! Adil mi je glavu probio, i danas mi njegov raspukli starački glas zvoni u ušima: "Ali oni su meni obećali da ću ja biti predsjednik Bosne, de učini ti nešto "!! Na koncu sam Tunju uhvatio za prsa i rekao: "Heeeej Muhamedeeee, čovječe, makar si ti pametan čovjek, pa univerzitetski smo profesori, sramota je čovječe, daj smiri se, daj da sjednemo, pusti jebene intervjue i novinare, rašćeraću tu kopilad, daj da idemo objasniti narodu, moramo ići u sela i provinciju, narod ne zna i tako dalje"!!!! On je zapomagao: "Pusti ti mene, Hamza, pusti me molim te. Ti si puno mlađi, tebi je ostalo dosta života ! Ja ovo što mi je ostalo hoću da provedem kako ja hoću, za svoj vlastiti ćeif !!! Dobri moj rođak Tunjo Filipović, plaho pametan a beskoristan.

Kad smo imali osnivačku skupštinu u Skenderiji i kad sam pogledao iza govornice, srce mi je bilo naraslo k’o Trebević. U sali je bilo oko 3.500 ljudi, ali ono najbolje što je Bosna imala ! Moj je plan bio da one ljude koji iz gore navedenih razloga nisu htjeli u SDA, da ih pokupim u MBO i da napravimo prvo savez sa SDA, a kasnije da se spojimo. Nisam u tome uspio. Sve su to upropastili dvojica staraca: prvi od bolesne želje za vlašću i da bude predsjednik Bosne, a drugi se želio neprekidno vrtiti po novinama, televizijama i da on bude i stranka i narod i država ! Improvizator Adil, loš govornik, loš strateg i nikakav političar koji je i pamet i pristaše i novinare plaćao u švicarskim francima i Muhamed koji se igrao riječima i rečenicama bez veze sa stvarnošću i životom. Uzeo sam vozača i kola i pošao obići Krajinu, a među njima u Sarajvu je nastalo veselje što me se riješiše. Obišao sam Krajinu i Sjevernu Bosnu, usamljen i očajan. Kasnije sam uspio nagovoriti Tunju pa smo skupa obišli središnju Bosnu i istočnu Hercegovinu. Od svega slaba fajda. Raskol je napravio Adil onda kad je sve bilo gotovo i kad se to nije smjelo. Napravio ga je kad je definitivno shvatio da mu neće dati da bude predsjednik Bosne. Bio sam gorak izvana i iznutra, nisam imao volje ni za što, nema više mojih ljudi, nema više ezana ni elana, ima nekakvih protuha polumuslimana, poluvlaha i Adilovih plaćenika koji su me posebno nervirali. Jednog sam dana, nakon što smo dogotovili program i deklaraciju, uzeo velik i težak svežanj papira i bacio ga Adilu u lice i pljunuo ga. Otišao sam. Dao sam pismenu ostavku.

Njih dvojica nisu trebali mene. Njih dvojica su mene samo iskoristili da bi osnovali Stranku i domamili pristalice. U dva navrata su me zvali i ja dolazio u Sarajevo pa su me optuživali kako ja i dalje radim za SDA, kako sam ja izdao njih dvojicu, kako ja imam plan uništiti i njih i MBO, kako sam i dalje tajni član SDA, i tako dalje. Zadnji sastanak takve vrste je bio u Adilovu luksuznom stanu na Breki. Adil bi obično sipao optužbe, ja bi pogledaj u Tunju kao pametna čovjeka, a Tunjo bi gledaj ufitiljenih očiju negdje u plafon i tako. Zadnji put sam mu rekao neka me se više ne usudi zvati na ovakve razgovore i nije više ni zovnuo.
 


Ravna Mujagića. Desno pod trešnjom su se desila tri povijesna događaja:
Razgovor sa Alijom, odluka o rasturanju povijesnog sporazuma sa Četnicima i odluka o pripremi otpora u Cazinu.

Moram još jednom spomenuti moju Ravnu iza roditeljske kuće u Tešnju i mjesto pod trešnjom na Ravni kao povijesno mjesto. Tu su se desila tri povijesna događaja: moj razgovor sa Alijom, razgovor sa Podrinjcima i naredba nakon čega su onemogućeni sastanci njih dvojice sa četnicima u Zvorniku i potpisivanje, kako su ga zvali, "historijskog dogovora" i dogovor da se uzme oružje i oprema od Teritorijalne obrane u Cazinu i da se počne sa oružanom pripremom. Na prvi dogovor su došla četvorica Podrinjaca (sad se mogu sjetiti samo Fejze i Abdulaha, ali druge dvojice ne mogu). Opisali su mi situaciju i rekli: "Profesore, šta da radimo ? Tvoji bivši jarani paktiraju sa četnicima, odvući će nas u Srboslaviju "! Rekao sam: "Braćo, nama je vrijeme jako važno jer, kao što znate, zbog Alijinih smo propusta potpuno nespremni. Ali, vrijeme se od krvoloka više ne može kupiti, prekasno je, a u Srboslaviju nećemo, pa neka ide glava ! Razvalite te sastanke, ako možete". Otišli su sretni i-razvalili sastanke. Nakon tog sam primio nekoliko telefonskih poziva od ljudi sa Drine, ne znam više imena, ali ljudi su vikali: "Ejvalaaa ti Hamzaaaa, potprašili smo ih "! Čovječe, tvoji ljudi ovdje razvaljuju ! Ja sam bio utučen jer sam znao da ćemo mi biti razvaljeni !! Na dogovor o organiziranju otpora u Cazinu je došao samo Huse sa Alom. Pod trešnjom smo odlučili da idemo uzeti ključeve i oružje od Muhameda Beganovića koji je kao komunista bio komandant Teritorijalne obrane u Cazinu i koji je pod ključem držao i opremu i karte. Tako je to krenulo. Sjećam se da sam nakon tog otišao u Cazin i da smo u avliji mog suborca i jarana Huse i u avliji Husinog brata pod grožđem tri dana ubjeđivali Beganovića dok ga na koncu nismo ubijedili. Odatle je krenula odbrana Cazina. Ovom prilikom samo napominjem, da ne bi palo u zaborav, još dvije stvari:

1. Prvi ratni dogovor u Krajini je bio u Husinoj kući u Cazin-Polju (mislim da je to bio januar 1991.) kad su došla dvojica Hrvata iz Cetingrada (jedan od njih se zvao Mateša, a drugi je bio apotekar) kad se napravio prvi spisak i dogovor oko preuzimanja opreme i oružja.

2. Prvi dogovor sa Hrvatima u Bihaću je bio početkom ljeta 1991. godine kad sam sa Husom otišao u Bihać gdje nas je čekao Irfan Ljubijankić i sastali smo se sa jednim Hrvatom čijeg se imena ne sjećam u jednoj zabačenoj avliji za stolom.

Moj zadnji pokušaj da urazumim abdićevce je bio početkom 1992. godine u jednoj privatnoj kući u Pećigradu, kad ih nisam uspio ubijediti baš u ništa i nisam ih uspio odgovoriti od opasnog postupka idenja za Abdićem čak i kad sam rekao ako će tako, vjerojatno će ubijati brat brata !!!!

Inače, budući nisam bio iz Saraj'va a bio svakome opasan daleko sam najviše bio vrijeđan. Novinari su izbrojali čak 15 laži i teških uvreda koje su govorili Izetbegović, Behmen, Muhamed Čengić i zasebno Silajdžić. Ovaj zadnji oko godinu dana i nije znao govoriti ništa drugo doli kako sam ja lažni znanstvenik a on pravi znanstvenik i kako on to najbolje zna jer se kreće u znanstvenim krugovima !

Adil je u svojim knjigama koje je sam finansirao rekao dosta neistine. Prva je neistina da je on bio taj koji je tako zvano moderno, demokratsko i šta ti ja znam krilo SDA poveo sa sobom. To nije tačno. Unatoč njegovim novcima i podmićivanjima da je on to uradio sam-nitko nebi otišao za njim ! Ja nisam nikad imao nikakve veze sa modernizmom i liberalnim SDA krilom (niti je takvo krilo postojalo) i nekakvom demokratijom, pogotovo ne kako je Adil širio demokratiju, plaćajući je francima. Ja sam mu’min, pokoran sljedbenik knjige Kur’an i vjere Islam ! Kad sam na skupštinama govorio o Bosni i o Bošnjacima kao o naciji i o našem nacionalnom programu, Alija se je žestio, crvenio i govorio Adilu: "Ovo si ga ti nagovorio, ovo si ga ti potplatio ! Bogami ovo neće izaći na dobro, ovo ćemo raspraviti kad se vratimo u Sarajvo i tako dalje". Adil je odgovorio: "Čovječe, pa on je univerzitetski profesor koji o ovome zna više i od mene i od tebe, di ja njega mogu nagovoriti i platiti" ? Ovo u skraćenu obliku ima u jednoj od Adilovih knjiga. Smiješna je zaista i pomisao da bi polupismen bogataš mene mogao nekud povesti ! Druga je neistina da je on osnovao MBO. Istina je ova: ja sam stanovao u stanu Adilova rođaka Hadžiomerovića, preko puta sjedišta Stranke. Jedno jutro u pet sahata dođe meni Adil i sjede u baka fotelju pored mene. Izgledao je avetinjski i žalosno. Odjednom, gledajući kroz prozor poče plakati. "Šta ti je, što plačeš", upitah ja. "Eto, Hamza, vidiš ti, na što ovo sve izađe, nas narod smatra izdajicama". "Ovo sve izađe ovako, reko’ja, što si uradio sve kad ne treba i kako ne treba. To što narod nas smatra izdajicama, narod ne zna mnoge stvari i ima pravo što nas smatra izdajicama! Uostalom, mene smatraju za glavnog izdajnika, što ti plačeš "? "Eto, ja ne znam, teško mi je. Šta ti misliš šta ćemo sada ? Kako da se opravdamo "? "Ne možeš se opravdati", rekoh, a on se promijeni u licu. Mi smo sad obični privatni građani, a Alija i kompanija službene osobe i predstavnici naroda jer je Alija predsjednik Stranke. Dakle, mi nemamo načina sa njim otvoriti ravnopravan dijalog. Jedino kako možemo postati ravnopravni jest da i mi osnujemo Stranku". Kad ja to rekoh, njemu lice zasja i spade s njega taman pokrov. "Znaš, to sam i ja mislio. Znaš šta je, ja ću to sve sam isfinansirati". "Nisam drugo ni mislio, reko’ ja, lijepo je imat bogataša uza se. Odoh to smjesta kazati Tunji". Diže se i ode k’o na krilima. Naravno, on je otišao do Tunje i to predstavio kao svoju ideju. Kad smo pravili popis ljudi meni je spisak donešen kao prvom. Smatrao sam da ja kao najmlađi trebam biti treći i rekao sam neka se Adil potpiše prvi, pa potom Tunjo. Ja sam bio treći. Mislim da taj spisak bi negdje trebao postojati još uvijek. Prva podružnica MBO je osnovana u Srebreniku i osnovao sam je ja sa, mislim da se zvao Morankić, a druga sam imena zaboravio. Adil je inače kao pravi bogataš godinama na metre kupovao sve knjige iz Bosne preko svojih rođaka Trhulja i Hadžiomerovića. Drug Adil u svojoj kući u Doldertal ulici u Cirihu ima dokumentacije od neprocjenjive vrijednosti za nas i naš opstanak i za opstanak Bosne. Ima dokumente VLASNIŠTVA NAD ZEMLJOM u BOSNI !!! Drugu Adilu švicarske vlasti nikad neće dozvoliti da ono što je od vrijednosti za nas iznese iz Švicarske ! Kad mi je probijao glavu po stotinu puta na dan:"Ali oni su meni obećali da ću ja bit’ predsjednik Bosne", rekao sam: "Odriješi kesu, daj 150 miliona franaka da naoružamo narod na Drini i u Krajini, to su vrata Bosne ! Ako ima Drine, biće i Bosne ! Daj te svoje pare da napravimo svijetu bolnicu za rak i kupi opremu, bolan, u nas je epidemija raka. Daj te pare da liječimo svijet !! Daj te pare da sagradimo džamiju u novom Sarajvu, nema tamo ničega, svijet će podivljati !!! Tako ćeš postati predsjednik Bosne. Kome čuvaš te pare, izješće ih miši "!!! Zadnji put sam ga ovako molio u njegovom BMW-u kad smo od njegova luksuznog stana na Breki spušćali se Koševskom ulicom u nekadašnju Titovu ulicu. Tad je rekao da ode u Zirich i da će razmisliti, pa kad se vrati da će mi kazati. Vrati se, ali ništa ne odmisli i ništa ne kaza. Koga mi izigravamo i koga mi lažemo? Kome sve vjeruje taj jadni Bošnjački muslimanski narod-slijep kod očiju Alija, Silajdžić i kompanija su uradili šta su uradili!
 

Adi-beg Zulfikarpašić
Adil-beg ZULFIKARPAŠIĆ

Ali ništa manje nije kriv ni major OZN-e drug Adil koji je SA SVOJIM PARAMA SAM MOGAO SPASITI BOSNU! DA JE ADIL ODRIJEŠIO KESU I DA SAM USPIO NAORUŽATI NAROD NA DRINI, DRUGAČIJA BI BILA PJESMA!! To sam Adilu i rekao, ako se još sjeća ! Rekao sam: "DAJ TE SVOJE PARE ČOJČE,HEEEEEJ, ZAŠTO SI IH ČUVAO NEGO ZA OVAKVOG DANA ! GDJE TI JE TO JEBENO ŠVERCERSKO ORUŽJE? JA ODO’ NA DRINU! JA ĆU VJEROJATNO POGINUTI, ALI DOK JE MOJA GLAVA NA RAMENU I DOK SE ČUJE MOJ AVAZ, ČETNIČKA NOGA NEĆE PREKO DRINE! Šutio je i okretao glavu.
Valjda me je kao i Alija smatrao suludim ratnim fanatikom.

Danas se vidi da su suludi bili svi oni zbog čije je šutnje, nerada i nesposobnosti sav narod odveden kao ovce pod četnički nož.
Gdje je sad onaj Muhamed Čengić? Više ne viče da sam idiot i militantni fanatik koji se htjeo spremiti i braniti. Zbog njegove nesposobnosti i neznanja ode mu njegova rodna Foča, odakle mu je familija. Narod je vjerovao takvima a ne meni. Kad su govorili za mene: "onaj ludak, onaj bolesni karijerista, onaj militantni fanatik", narod koji me je do tada nosio na rukama-povjerova njima, ne meni ! Zato je i dobio odgovarajuću "nagradu" ! Tad je Adil, samo što je meni priznao, imao u džepu 850 milijuna suhih para, švicarskih franaka. Ne dade ni groša ! A htjeo biti predsjednik Bosne ! Sad pravi cirkus u Sarajvu, nekakav Bošnjački institut sa kojim nastoji oprati svoju nečistu savjest !!!! Izbire ga njegov već 16 godina plaćani novinar Fahrudin Đapo za čovjeka godine i izbiru ga u Akademiju nauka Bosne kao počasna akademika ?!

Prije oko godinu dana je bio Adil na televiziji pa spomenu slučajno i mene. Nagovori me kontrolor moje savjesti, Đulbehara, i natenta me: "De, kaže, zovni čojka i zahvali mu se, eto nakon 15 godina neko i o tebi nešto lijepo reče". Nazvah ja Adila:"Gdje si, rekoh pajdašu stari zar si još živ ? Fala ti što me spomenu". Kaže, "mnogo bih se volio s tobom sastati i kahvu popiti". "Eto mene, rekoh, odmah sutra, da ti kažem par stvari, bez kahve "!!! Ja zapali u Sarajvo i vidih i tu nakaradu tako zvani Bošnjački institut. "Gdje vam je, rekoh, gazda"? Nekakva cura strča niz basamake, kaže: "Naglo se razbolio, bolestan je, nije ovdje". Pobježe moj bivši jaran Adil !! Ako, ima netko od kojeg ni on ni Alija pa ni diplomirani lopov Silajdžić neće moći pobjeći ! Otišao sam kupio Đulbehari i djeci tahan halve i klanjao podne u džamiji na Baščaršiji, ali mi uviđavnih petorica ihtijara, od kojih se sastojao džemat, rekoše nek' cipele ne ostavljam vani jer ću inače ostati bos !!!!

Eh, izružih ja sve poprijeko! Da li je te godine 1990. bilo ikoga s nama ko je bio čestit i bio vrijedan pohvale ? Naravno da je bilo. Ali neobična i apsurdna zemlja Bosna je zemlja u kojoj je uvijek bilo pametnih, a nikad pameti, uvijek organizatora a nikad organizacije i uvijek heroja a nikad vojske!

Kad od Save ulaziš u tamni vilajet Bosnu, ostavi pamet u živicu pored puta i zapamti di si ostavio. Ako dolaziš s mora, ostavi pamet pod kakav kamen pored puta, i zapamti gdje si ostavio-trebaće ti kad iz Bosne budeš izlazio. Oni koji su bili samnom bili su spremni i na Moskvu udariti ! Bilo je veoma sposobnih, pametnih, preduzimljivih i hrabrih. Ali, svi smo mi bili iz provincije-niko iz Saraj'va i kad smo osnivali SDA, sve smo uradili mi po Bosni-nikad i ništa oni iz Saraj'va i sve su se naše zamisli, prijedlozi i poslovi razbijali ne o tvrd, nego što je puno gore-o ljigav i podmukao mufliski, minderpuza obruč rođačkog i zetovskog rukovodstva iz Saraj'va. I tu je velika greška. Bilo je krasnih ljudi iz Krajine, sa Drine, iz Srebrenika, iz Travnika, iz Zvornika, naročito iz Gradačca, iz Cazina, itd., ali sve se to razbijalo o neprobojan zavjerenički i idiotski zid oko sarajskog klana. Sjećam se jednom pozva me Alija u Sarajvo i sastadosmo se on, ja, Adil, Tunjo, i dva predstavnika klana Čengića, Hasan i Muhamed. Alija je pozvao ključne ljude među koje nije spadao Muhamed, ali je prisustvovao kao generalni sekretar Stranke, a kao što vidite, ja sam bio jedini koji nije bio iz Sarajeva i koji nije bio iz klana Čengića !!!! Šta god smo počinjali konstruktivno i dogovorno i pametno, pogotovo kad sam ja šta objašnjavao i predlagao, Muhamed Čengić se je ili smijao, ili glupo i primitivno protivio. Na koncu sam odgurnuo Hasana i uzeo Muhameda za prsa i za gušu i drmajući ga nisam vikao, nego sam urlao: "Kretenu, kretenu i idiote, koji te kreten dovede ovamo, upropastit ćete i državu i narod, može li se vama išta dokazati, hoćete li ikad išta pametno uraditi, ovaj će narod nestati zbog vaše nesposobnosti i neozbiljnosti, kretenu i kreteni oko tebe, mater vam, pobiću vas i slično "!!! On me odgurivao od sebe i vikao:pusti me luđače, pusti me budalo" !!! Skočiše svi, mene Alija uhvati za ruke vukući sebi, Adil uhvati svog rođaka Muhameda vukući ga sebi. Tunjo se bio izmakao do vrata sav blijed, a Hasan je bio izmigoljio iz sobe. Alija i Adil su vikali: "Muhamedeee, hej Muhamedeee, nemoj tako, ne smiješ tako vikati, heeej to je Hamza, to je Hamzaaa, a on se otrže i popravljajući kravatu reče prezirno: " Uf, aman, zaman, pa šta ako je Hamza, on je vanjski i ne spada među nas !!!! To je bio strašan i glup organizacijski propust. Sve što je u SDA urađeno uradili smo mi iz provincije. Tadašnji SDA sam nosio ja na svojim ramenima i svojim govorima, Adil sa svojim imidžom bogataša i Tunjo sa svojim iskustvom. Tadašnji SDA su nosili ljudi iz provincije, a minderpuza rođaci iz Saraj'va su se vozili na našim leđima. Istovremeno, niko od nas iz provincije nije imao pristupa do rođaka i rukovodstva !!!!

Kasnije, nakon razlaza, kad se je Adil nadmudrivao s njima, a posebice sa Čengićem, uvijek se je kroz razgovor provlačilo: "Onaj idiot, onaj bolesni karijerista, onaj militantni ludak, mi smo se bojali da on neće.., mi smo se bojali da nas ne povali.., otarasi se njega pa će sve biti u redu, njega narod nije nikad prihvaćao, ludak, itd". Te su se uvrede odnosile na mene. Danas, nakon što je rezultat njihove pameti poznat svima nama, ove uvrede shvaćam kao pohvale !!!

Eh, jesam li ja griješio i di sam pogriješio. Jesam, griješnik sam i ja !!!!

Svaki se narod desetljećima i stoljećima vrpolji i migolji i na koncu savre u granicama svojih mogućnosti kao naroda. Ovo danas ostataka naše domovine što vidimo, to su nažalost mogućnosti današnjih Bošnjana muslimana ! Ne zato što su oni nesposobni, nego zato što biraju nesposobne ! Ja sam bio previše za svoj narod. Htjeo sam od njega napraviti pravi, veliki narod i pravu državu, da imamo pravog predsjednika i da se borimo i izborimo za sebe i svoju djecu. To moj narod nije ni shvaćao ni razumio, niti prihvaćao i to moj narod nije mogao iznijeti na svojim leđima ! Naš narod neće hrabra, otresita i rezolutna čovjeka, tko god on bio. Tog se naš narod boji. Naš narod hoće dobroćudna adžu iz mahale, koji malo muca, malo ne zna, malo je poguren, koji more sve odtrpiti i svaku uvredu progutati, koji će slušati svjetske probisvijete (naš narod plaho voli i sluša sve što je strano i ne podnosi što je njegovo), narod bira svoju sliku i priliku. Ja sam bio previše za njih i htjeo sam za svoj narod ono što on nije ni htjeo, ni prihvaćao i što nije mogao ni ostvariti !

Smatram da oni ljudi koji su bili samnom da su to bili daleko najkvalitetniji i najhrabriji. Veoma rano, negdje koncem maja 1990., su mi počeli prilaziti i govoriti: "Profesore, daj da i mi učinimo nešto" ! Šta da učinimo ? Pa vidi sarajski se rođaci i zetovi organizirali u bandu, nesposobni, poješće nas, vidiš da ne znaju ništa, nećemo mi starkelja i blenti, mi hoćemo mlađe i sposobne, daj dok je vrijeme". Ušutkao sam ih. Mislio sam, pa naš narod je sav uz nas, pa neće dat’ narod, pa narod će bit’ taj koji će odlučivati i- napravio sam veliku grešku ! Ne postoji narod, pogotovo ne među muslimanima. Postoji samo dobro organizirana skupina koja povede masu. Kad se raziđosmo mislio sam, eh, sad će narod kazati svoje i tko je pravi !!! Narod ne kaza ništa ! Narod ode dalje mitingovati i slušati Čengiće, Behmene i Alije, i pljeskati kao što su pljeskali meni. Nitko od naroda mene ne podrža. Taj isti narod koji me je grlio, ljubio, bacao u zrak i na ruke dočekivao, je sad slušao najgore laži o meni i teške uvrede i-odobravao !!! Ne postoji u muslimana narod. Narod je u muslimana misaona imenica !!!! To je bila moja greška i to je do dan danas moje najveće razočaranje.

Griješio sam ! Nakon skupštine u Brčkom odvedoše nas braća Ramići u jedan privatni restoran, mislim da se selo zvalo Željezno polje. Nadam se da nisam pogriješio. Krasna avlija i u avliji dugačak stol i mi se poredasmo po klupama okolo stola. Meni Alija reče da sjednem u čelu a on je bio desno od mene. Mislim da je lijevo od mene sjedio Ismet Kasumagić, do njega Muhamed Čengić, pa drugi Čengić, itd. Otvoriše se kanate i ja ugledah Fuada Muhića kako se stidljivo provuče i stade neodlučno kod vrata. Ja se iznenadih. "Ljudi, eno Fuada Muhića", rekoh ! "Pa šta?", reče Muhamed. "On je komunista i ne spada među nas", reče Alija. "Ljudi, eno Fuada, našeg brata, opet viknuh ja ! "Uzmi ga sebi", reče Čengić ! "I hoću", rekoh. Dignem se i odem do Fuada i zagrlim ga i kao svog brata sa svim počastima pozdravim i počnem vući prema stolu, a on je vikao: "Neka, ba Hamza, nemoj, ba, Hamza, nemoj, molim, te "!!!i Obilno se znojio. Dovedem ga do stola i kažem:"Ljudi, evo našeg čuvenog brata Fuada, sretni smo što je s nama "! Oni su mljackali i jeli, nitko ne pogleda. Ružna šutnja !! Posjednem Fuada na svoje mjesto u čelo stola, reknem Aliji nek se pomakne na klupi i sjednem između Fuada i Alije. Nisam ništa ni ručao, nudio sam Fuada najljepšim jelima, govorio ostalima o Fuadu i koliko je značajan za nas. Alija je šutio i mljackao, idiot Čengić se po običaju kleberio, a Fuad mijenjao boje u licu i teško disao. Bio je debeo, dan vruć, bojao sam se da ga ne udari infarkt. Nitko se od njih ne pozdravi sa Fuadom, nitko ne pogleda Fuada, nego okrenuše glave od njega ! To je bilo naše zadnje viđenje, kasnije je Fuad preselio na ahiret, a na tom je sastanku i pored mog zdušnog truda-bio i prošao i sve se mislim nije li to uticalo na njegovu preranu smrt ? Kod avlijskih sam kanata samo rekao Izetbegoviću: "Burazeru, ovo ti ne valja što ovako radiš, kako god ti okrećeš glavu od naših najboljih ljudi, more ti se desiti da jednom ljudi budu okretali glave i od tebe. Po običaju ne reče ništa, samo "proguta knedlu". I to je također, po njihovu shvatanju, bio moj veliki grijeh u SDA ?!

Eh, griješio sam kako da nisam. Jednom prije skupštine u Brčkom sjedoh ja na deset minuta sa Alijom na klupi pred dvoranom da makar na brzinu izmijenim s njim mišljenje. Ma, nismo ni počeli, netko zovnu Aliju i Alija se trže, reče meni:" Oprosti moram ići". Ja vidih takozvanog krojača iz Zagreba Salima Šabića kako zapovjednički zovnu predsjednika Stranke, k’o kad vabi kera, a ovaj poslušno otrča kao cucak, a ja rekoh krojaču u lice: "Heeeej, vidi ja sve, svaka ‘tica dobro pjeva, ali KOS, ali KOS.

Griješio sam. Nakon skupštine u Tešnju priđe meni čovjek bijele kose i mesnata i roza lica (vidi, rekoh, Švabe među nama), a to bio drug Salim, glavni i nudio svašta, htio me kupiti, a ja se smijao i odbio !!

Sjetih se ja, kad me je 1983. jedna delegacija partijskih drugova (skoro sve samih KOS-ovaca) dovabila u Tešanj pa me iz Tešnja odvedoše u Beograd u Vojnu bolnicu da se tamo zaposlim i da kao dobar doktor i Bošnjanin liječim naše partijske drugove iz Bosne, da smo išli i u bolnicu i na Medicinski fakultet i u Generalštab nekadašnje "naše" armije. U bolnici rekoše, more, more, malo morgen, na Fakultetu prodekan (dekan pobjegao) Rolović (brat bivšeg ubijenog jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj) reče:" Ko, bre, ti, zar ti "? "Jest, rekoh, ja "! "Za tebe, bre, ovde nikad neće biti mesta" ! "Zašto ne, upitah ja, imam bolje kvalifikacije od svih vas skupa "! "To, bre, nema veze, ti si musliman bre, nemaš šta ovde da tražiš" ! U sobi u Generalštabu koja je bila velika koliko i rukometno igralište, kod generala zapodjenu se na koncu oštar govor, jer je mlad i nadobudan doktor iz USA to jest ja, govorio o Bosni i Bošnjanima ! Kako sam ja više govorio i padao u vatru, tako su okolni generali i moja pratnja sve se više znojili i topili i nekako propadali u svoje fotelje ne videći se iz njih, osim jednog. Taj, oniska rasta, na koncu zapjeni i reče meni:"Koj’ bre, šta, bre ti ‘oćeš, vi ste nula, bre, nula !! Koja, bre Bosna i kakvi su to Bošnjani ?! Šta me, bre zasmejavaš ! Ja sam tvorac KOS-a, sva moja mreža u Bosni je netaknuta i ostat će netaknuta, a moji najbolji ljudi su muslimani koji, bre, pasije verno odrađuju svoj posao ! Motivisani, bre ! Nema čemu da se nadaš, bre" !!! I ja vidih, bre, da nemam kvalifikacije i ja vidih, bre, da nema Bosne Bošnjačke, a da ima Bosne KOS-ovske i znajući da je KOS vrlo respektabilna organizacija-ja se, bre, pokupim i vratim u USA ! Kao što rekoh, vratio sam se ponovno natrag 1985. godine. Kad se ja po treći puta vratih iz USA i mislih se ovataniti u Tuzli, kad ono braća muslimani umjesto mene primiše pravoslavca iz Bratunca i Beograda !! I tako, osta ja ko ‘tica na grani !

Eh,

Svaka ‘tica dobro pjeva, ali KOS, ali KOS,

i domaći dobro grabe, ali GOST, ali GOST !!!

Ni jedan KOS u svom jatu nije GOST, nije GOST

Al’ musliman, kao KOS, svome bratu jeste GOST !

Sjećam se da sam govorio Aliji: "Nemoj šljama u Stranku, molim te. Ova zemlja vrvi od KOS-ovaca, bolan, ima ih i u tvojoj i u mojoj familiji dotle smo dogurali, vidjećeš ako sjednemo na vlast nahrupiće ti na vrata, vjeruj mi nećemo dati, ti su školovani lopovi, uhvatiće nas za vrat i udaviti i nas i naša nastojanja, a on šutio i gledao u zemlju !! Eh, ja, ispričaše mi neki moji tuzlanski prijatelji i ovo: godine 1993. u proljeće se najednom u haremu Begove džamije u Sarajvu pojavi skupina Muslimana skupljenih odasvud i spoznaše da ima ta džamija u Sarajvu i počeše se diviti šarama i šadrvanu i-uđoše u SDA ! Alija ih plaho primi i ti postaše rukovodioci, jašta ! Narod to nazva M-93 !

Griješio sam što sam kao i ostali čekao i ja "nekakvu direktivu" iz Saraj’va i što nisam upotrebio svaku moguću silu i pokušao organizirati Banjalučane da se borimo za svoj grad. Sjećam se, neki su plaćali i helikoptere samo da bi pobjegli. Gdje ljudi ?! Zar ima ljepšeg mjesta od svog ognjišća?!

Zgriješio sam mnogo što se nisam povukao u Cazin i u Bužim kad su me zvali i to mi je najžalije ! Zvali su me kad su htjeli osnovati brigadu imenom "Hamza "!!!! Tamo je bilo moje mjesto, među njima. Nigdje, samo među njima, jer je moje ime Hamza-lav Islama !!!! Nadam se usrdno da će mi Uzvišeni sad pružiti priliku pa da se kao čovjek i kao liječnik odužim Cazinjanima i Bužimljanima i da im pomognem !!!

Pogriješio sam što nisam ostao na Kula gradu u Zvorniku i borio se sa Zvorničanima. Kasnije sam bio skupio veliku količinu bolničkog materijala misleći na Kula grad, ali nije bilo načina da im se to iz Banjaluke dostavi. To smo upotrijebili kad su došli logoraši iz Manjače.

Pogriješio sam što nisam Adila Zulfikarpašića uhvatio za gušu i zadavio ga i što nisam silom od njega iscijedio njegove pare da kupimo oružje i što nisam od njega silom istjerao oružje s kojim je švercao. Ne treba moliti onog kojeg se ne može umoliti !!!

Pogriješio sam što sam po dolasku u Tuzlu dva puta išao u štab II korpusa i nudio im usluge koje sam mogao uraditi, a koje nije mogla uraditi ni država. Ja jesam mogao, ali su odbili. Pogriješio sam što sam ih molio da me puste da idem u 117. brigadu u Gradačac. Zašto da molim muflize za pravo da idem braniti svoju domovinu ?!! Ja sam tada u Tuzli bio potpuno sam, već je bilo izginulo mnogo mojih ljudi i prijatelja i ja sam tražio šansu da budem Šehid ! Allah je htjeo drugačije, ali smatram da bi moje prisustvo u Gradačcu bilo mnogo pomoglo.

Krivo mi je što sam išao moliti ljude iz Drugog korpusa, jer ti isti ljudi su mirno gledali šta se dešava u Srebrenici na puškomet od njih, a 75000 ljudi najbolje opremljenog korpusa Armije BiH nije ni prstom mrdnulo dok je 1500 četnika klalo 30.000 muslimana!!!! Ako ništa drugo, zašto majke iz Srebrenice ovo pitanje ne postaviše predsjedniku Bosne i tadašnjim komandantima Drugog korpusa - Šadiću, Šuvaliću, Deliću i Žiliću ?!

Pogriješio sam što sam u Banjaluci oko sebe trpio nekolicinu ljudi kojima tu nije bilo mjesto. Ali, šta sam mogao ? Nije nitko drugi htjeo !!!!

Pogriješio sam što kad smo bili u Foči ne izmlati sadašnjeg Reisa Mustafu Cerića.

Eh, tako mu ga je to. Kad se sjetim potonjih 25 godina kroz šta sam prošao, koje smrtne zamke izbjegao i koje teške psihičke stresove i uvrede otrpio, a sve od braće muslimana-čudo je da sam u jednom komadu i živ ! Nema tog zločina kojeg ljudi muslimanskog imena nisu uradili nadamnom i mojom obitelji, osim što me još nisu uspjeli ubiti ! Kako ja, tako i svaki koji se imalo izdigao iznad prosjeka. Negdje u svojoj knjizi, govoreći o Krajini sam napisao i ovu pjesmu:

Sinoć paša kroz Sarajvo prođe

I provede deli Kahrimana.

Na njemu je devet konopaca

I deseti sindžir oko vrata.

Govorio deli Kahrimane:

Skinder sindžir carev hizmećaru

Da ja vidim Bosnu na ćenaru,

Da s’ okrenem sdesna ulijevo

I poljubim Zlatiju divojku,

Da poljubim, pa da život gubim !!

Taki su ti naši životi i naše sudbine u zemlji što se Bosna zove.

Nedavno sam trebao držati govor kao predstavnik stranaca ovdje zbog jednog bogataša koji daje velike pare za Massachusetts General Hospital i Harvard. Odustaše od govora jer je bogataš samo proletio - došao, rukovao se s nama, pojeo s nogu ručak i odmaglio !

Moj govor je počinjao ovako:

Imenom sam Hamza i dolazim sa Balkana, iz zemlje što se Bosna zove. Balkan je područje gdje ljudi jedu teška zapaprena jela, piju ljutu rakiju i puše jak duhan. Po noći spavaju u košmarima, a po danu žive sanjajući o osvetama, mrze se i svađaju oko svega i imaju strašan talenat izazivanja ratova.

Bosna je zemlja gdje ljudi čine sve ovo i još povrh toga, druže se sa šejtanom, laž im je način života, lažu se međusobno već 150 godina i imaju jaku želju da unište i sebe i sve oko sebe. Ako ne vjerujete, sjetite se samo činjenice da su prošla dva svjetska rata počela u Bosni !!!!!

ORBUS: U godinama agresije, trajala je i Tvoja golgota u okupiranoj Banja Luci. Najprije si ostao bez posla,a onda su uslijedila isljeđivanja. Iz ličnog iskustva znam da su četnički isljednici znali sve o meni, čak su me citirali šta sam rekao tad i tad pred džamijom... Hoćeš li se malo javno prisjetiti vlastite banjalučke golgote od 1992. do izlaska, te kakva su Tvoja iskustva vezano za obavještenost četničkih isljednika?

DR. MUJAGIĆ: Nadam se da će me Svemogući Bog poživiti dovoljno dugo da o ovom pitanju napišem knjigu. Toliko je mnogo i toliko teških mojih banjalučkih iskustava u vrijeme četničke vlasti.

Kad je bilo krajnje opasno izaći iz Banjaluke i kretati se bilo gdje, otišao sam preko Kotor Varoša, planine Borije i Teslića u Tešanj. Morao sam viditi majku Safetu i sestru Selmu i morao sam s njima dogovoriti šta ćemo i kako ćemo. Moj otac Sabit je bio preselio godinu dana prije tog. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Moja majka i moja sestra su gledale u mene, ja sam gledao u njih, mislio sam ostati s njima na Harmanu u Tešnju, ali su Đulbehara i djeca bili u Banjaluci, htjeo sam i morao pomoći i majci i sestri, a nisam mogao ostaviti obitelj u Banjaluci, gledao sam ih i utroba mi se kidala od bola. Gledali smo se i nismo znali šta kazati i očima smo se opraštali. Moja majka i sestra rekoše nek se vraćam natrag, ako mognem proći, da se brinem za svoju obitelj. To je bilo moje zadnje viđenje sa mojom majkom. Vratio sam se u Banjaluku istim putem i već su na cesti bile četničke straže sa oružjem, ali me nisu zaustavljali.

Kad su se Bošnjanima muslimanima po kliničkom centru i po Medicinskom fakultetu dijelili otkazi, jedan po jedan je odlazio, a meni nikako nije bilo otkaza. Pokazalo se da sam ga prvi dobio ja. Netko od osoblja je potpisao otkaz a potom su ga držali u sestrinskom pultu i nisu mi ga htjeli uručiti. Tek kasnije sam indirektno saznao, otišao i u ladici našao otkaz. Svima nama je u otkazu stajalo isto obrazloženje: zbog stručnih i moralnih propusta, i tako dalje i zbog tog što više nema potrebe, udaljavate se s radnog mjesta,, itd. Tad sam naučio koliko pravoslavci četničke ideologije mogu bezočno i drsko lagati i koliko bezočno mogu biti nepošteni, pa i na svoju štetu. Pitam se, da li se danas itko od njih stidi tih bezobrazluka i otkaza i laži u njima ? Znam da se je javno stidio i javno žalio Miodrag Živanović, jer je o meni napisao članak u banjalučkom "Glasu". Međutim, ja sam davno prije predvidio šta će biti, spremio sam se koliko sam mogao i spasio stručnih knjiga koliko sam mogao. Nikad nitko nije ulazio u moju sobu i dugo nakon što su imena muslimanskih doktora bila skinuta sa vrata, moje je još uvijek stajalo i ja sam i otišao iz bolnice, a ono nije bilo skinuto. Moji doktori su gledali kako ja polahko sedmicama pakiram svoje stvari i knjige i dugo su stajale spakirane na balkonu, a svi su šutili. Nitko ništa nije rekao, nije niti pomogao. Samo jednom me je jedna doktorica upitala: "Profesore, loše izgledate, čula sam ponešto šta se s vama događa". "Jest, rekao sam, događa se svašta". "Zamolite Sefića da vam pomogne, on sa vlastima dobro stoji". Zaista, pokazalo se da je Mustafa Sefić sa četničkim vlastima zaista veoma dobro stajao. Uz pomoć ljudi koji su me poštivali među kojima je bilo i Bošnjana pravoslavaca i Bošnjana muslimana sam nekako isprtljao veći dio knjiga i smjestio u prazan stan.
 


Na klinici u Bostonu u trenutku odmora

Želim kazati da na mojoj klinici, barem dok sam ja bio tamo, mi nismo dozvolili da među nama dođe do loših odnosa. Doduše, nitko od mojih doktora mi nije pomogao. Pretpostavljam da su se bojali jer znam da su me volili i cijenili, kao što sam volio i cijenio i ja njih i brinuo se za njih. Ovom prilikom želim istaći da među Bošnjačkim pravoslavcima ima zaista veoma čestitih ljudi. Moj babo Sabit je uvijek govorio: "Nije svaki vlah četnik". I zaista je tako. Ja sam zapamtio i sebi u svoj "tefter" zapisao imena sedmorice Bošnjana pravoslavaca, među kojima je bilo njih veoma visoko pozicioniranih u njihovoj vlasti, a i mojih kolega, koji su mi veoma mnogo pomogli i koji su mi u dva navrata doslovce spasili goli život ! Jedan od njih je već rahmetli i ja ponekad proučim Fatihu i njemu. Ostali su, koliko znam, živi. Nadam se da ću, ako poživim, i ja doći u priliku makar koliko i makar kako da se i ja njima odužim za njihovo poštenje i njihovu čestitost. Potom, bilo je običnih ljudi, građana pravoslavaca koji su mi krišom pojedine stvari dojavljivali, bilo je bolesnika i njihovih rođaka, itd., bilo je mojih bivših studenata koji si mi pomagali koliko su mogli. Posebno se sjećam jednog koji je došao u veoma loše odnose sa svojom obitelji zbog toga, ali nije odustajao. Pokušao sam se raspitati za te ljude i naći nekog od njih kad smo prošle godine u ljeto Đulbehara i ja, konačno, nakon 12 godina otišli u svoj grad i svoj stan. Tada nisam našao nikog, nadam se da ću ih naći. Ja se također nadam da ću naći i one druge kojih je bilo daleko više a koji su me kao divlju zvijer ganjali po Banjaluci kidišući na moj život. Ja nisam mogao doći do njihovih imena, ali sam zapamtio lica. Nadam se da sjećanje neće izblijediti.

Ja sam bio četnička meta broj 1, ne u Banjaluci, nego u Bosni. Taj sam podatak dobio iz Beograda i od njihovog tiska. To mi je javila i potvrdila posebno šta se Banjaluke tiče jedna od mojih bivših medicinskih sestara koja mi je također pomogla puno i vjerojatno svojim pomaganjem također spasila život ! Smatrali su me svojim najopasnijim protivnikom. U to sam se i lično uvjerio. Preko velike i posebne veze jedan moj prijatelj - stranac je bio dobio iz četničkog centra za vezu između Ličkih i Bošnjačkih četnika tajni ratni plan SDS-a kucan bez proreda na deset strana. Tamo je stajalo da je najopasniji neprijatelj Srba u Bosni Hamza Mujagić, ali da je na svu sreću sam i da nema s kim !!! Nisam znao da sam toliko opasan, pretpostavljam zbog čega sam bio opasan, ali da nisam imao s kim i da sam bio usamljen, to je velika istina ! Čovjek je govorio istinu jer je bio poljubičastio i potamnio od straha i tresao se dok mi je to govorio. Ja sam se neko vrijeme skrivao u njegovoj kući i mada mi nije rekao ništa, njegov strah je govorio sve. Da bi ga zaštitio nisam dugo vremena išao k njemu. Poslije mene meta broj dva u Banjaluci je bio Safet Filipović. Treći je bio Ahmed Verem. Potom je slijedila skupina najuglednijih i najbogatijih. Među njima si bio i ti, hadži Naim Delnezirević, Sulejman Deumić, Mustafa Čehić i njegova kćer Amira, Muharem Avdagić, hadži Muhamed Imamović,  Mustafa Imamović, Nijaz Karaselimović, Smail i Šuhreta Đuzel, Refik ef. Filipović, Ejub Priliplija, Dževad Haznadar, Osman Gojačić, Zijahudin Smailagić, dr. Halid Kulenović, Adil Medić, itd. Naš muftija nije, nažalost bio tu s nama. On je, kao što je poznato, bio UDB-aški suradnik Tada je šef policije bio Stojan Župljanin, a glavni general Momir Talić, čija me je policija posebno progonila. Kad spomenuh Verema, doživio sam i to da vidim moje stvari iz stana razbacane skroz po dvorištu oko kuće i po ulici, kao što sam doživio da vidim kako se izbacuju stvari iz stana Ahmeda Verema, mislim sa petog kata. Kad sam skupljao svoje stvari po ulici nitko se nije usudio mi pomoći. Došao je jedino moj susjed Pobrić, koji je rodom iz Tešnja. Kasnije, kad me više nitko nije smjeo primiti u svoju kuću, a nisam mogao ostati niti u svom stanu, otišao sam kod Pobrića i vidio sam da se je jako uplašio. Nisam više otišao ni kod njega. Prvi put me životna opasnost zatekla u bolnici. U moju sobu je panično uletila glavna sestra i zavikala: "Profesore, eto ih idu, viču gdje je taj ustaša, majku mu, traže vas po bolnici da vas ubiju, bježite, majke mi ubiće vas" ! Tada su me spasili trojica kolega koji su me držali 21 dan u intenzivnoj kardiološkoj njezi. Nitko do mene nije mogao doći. Kasnije je tu bio još jedan doktor Bošnjanin musliman. Bila su dva kombija, ciglasti i plavi, od policije i vojne policije koji su krstarili po Banjaluci. U njima su bili obično po 3-6 školovanih ubica koji su po ulicama, po mahalama i po kućama lovili muslimane kao zečeve i odvodili ih na premlaćivanje i ubijanje. To su radili u hotelu Bosna, na obali Vrbasa i u bivšem omladinskom domu, preko puta bivše SDK, gdje je postojala posebna soba za premlaćivanje i ubijanje, bez prozora, samo sa otvorom za ventilaciju na stropu. Mnogo puta su dolazili pred moj stan, a potom jedan kombi pred, a drugi sa dvorišne strane. Ja nisam mogao ostati u stanu praktički ni pola sahata, a već bi pred stanom se čulo zaustavljanje kombija i iskakanje iz njega obično po 10-12 momaka naoružanih do zuba u plavim maskirnim uniformama. Netko je neprekidno dojavljivao. Osim zastavnika iz zgrade preko puta, rečeno mi je da me prijavljuje i prof. dr. Mustafa Sefić, koji je stanovao iznad mene, i netko iz njegova stana. Ljudi su me na razne načine obavještavali da ne idem u svoj stan. Znalo se desiti da dok sam krišom išao ulicom da bi mi netko iza ograde, ili iz kuće doviknuo:"Profesore, eno ih u vašem stanu, vratite se". Nekoliko sam puta iza ugla zgrade preko puta mog stana, gdje je stanovao dotični zastavnik, gledao kako ljudi u plavim i zeleno sivim uniformama hodaju po stubištu i po mom stanu, tražeći mene. Jednom sam život spasio što sam u zadnji čas se sa dvorišnog balkona spustio plastičnim užetom, a jednom mi je, kad sam bio neoprezan, u zadnju sekundu jedan Bošnjanin pravoslavac spasio život. Taj čovjek mi je i poslije ponudio veliku uslugu. Ja to dok sam živ neću zaboraviti, a neće zaboraviti ni onaj tko ostane od mojih poslije mene. Nastojaću se odužiti tom čovjeku. U Banjaluci, znaš i sam, još uvijek nema kontakta među ljudima i još uvijek je veoma teško naći nekog "sa one strane". Bilo je nekoliko vrsta scenaria da se mene ubije. Božijom voljom sam ih izbjegao. Sama ljudska pamet to nebi mogla uraditi. Bilo je podmetanja lažnih povjerljivih prijatelja, davanja lažnih dokumenata i čak odvođenja na mjesto odakle sam trebao sjesti u autobus za Beograd, pa biti ubijen i bačen u jarak, bilo je pokušaja odvođenja u druge stanove da me se na putu ili tamo likvidira, dolazaka povjerljivih ljudi sa viješću da me na aerodromu čeka helikopter kako bi me prebacio u Zagreb, bilo je pokušaja organiziranja bijega pješice sa "sigurnim ljudima", a za sve se njih unaprijed znalo i ljudi čekali na mjestima spremni da me ubiju, pokušaja da me se uhvati u kućama gdje sam se skrivao, pokušaja od strane agenata da mi obezbijede siguran izlazak, itd. Dok sam još mogao hodati ulicom bili su neprekidno zamnom po dva agenta, a kasnije su se smjenjivali dva i dva, nisu se ni krili. Dok se još kako- tako moglo otići u dućan, kad bi ja otiđi po kruh, ušli bi i oni i drsko me i ubilački gledali kao vuk kozu, nadajući da ću se prepasti. Ja sam se smijao. Znalo se desiti da odem u privatnu apoteku u Gospodskoj ulici kod prijatelja a agent je stajao na ulici neprekidno fiksirajući i mene i njih. Ponekad su pravili dramatične grimase tobože krišom mi pokazujući da bježim bezglavo jer je pitanje minute kad će me ubiti, itd. Na koncu su mi rekli da je došao jedan iz Londona i da je zadužen za mene. Taj se nikad nije krio. Moram jednom sjesti i sistematično popisati ono od događaja što se još sjećam da ne izblijedi i nek ostane djeci da se nauče pameti. Ja sam se neko vrijeme družio sa nekoliko mojih pristalica iz SDA, odlazili smo kod jedne osobe u njen stan u gradu i kod druge u Borik, ali nisam siguran mogu li spominjati njihova imena. Bilo je pokušaja mojih Krajišnika da me spase iz Banjaluke. U jednom takvom pokušaju su ritualno na grozan način ubijeni i čovjek i njegov sin, koji su bili došli po mene. Imao sam u početku 6 mjesta i kuća između kojih sam neprekidno cirkulirao, ali su jedno po jedno mjesto otpadali dok se na koncu nije sve svelo na kuću mog prijatelja, čije ime također ne spominjem, koja je bila osobito pogodna za skrivanje. Na tu je kuću u više navrata pucano i bacane su bombe. Ja sam se krio po svjetskim kućama, kod mojih studenata - Kurda i kod mojih studenata Sirijaca. Posebno često sam bio kod mog studenta Raifa koji mi je kuhao sirijska jela sa humusom i falafelom i sirijsku baklavu dok je imao materijala i s kojim sam često znao osvanuti, tumačeći Kur’an. Bio je s nama jedan policajac koji je dobio otkaz i kojeg je Raif podučavao u vjeri. Tu je dolazio i Elvir. Volio bih sresti mog prijatelja Raifa. Krio sam se i znao prespavati čučeći u podrumima, po tavanima, provodio noći pod vedrim nebom, u kanalizacionim cijevima sa desne strane Vrbasa, na džamijskim sofama, itd. Dva puta sam većinu noći proveo sakriven u krošnji lipe, tik uz moj stan, i gledao sam kao na dlanu kako koljači upadaju, tražeći mene. Iako sam bio sportski istreniran, psihički spreman kurban, ne bojeći se ni najgoreg, danas se sam sebi čudim kako sam kroz sve to prolazio sa smijehom, kao da se igram, bez ikakva straha i podnosio i najgora iskušenja sasvim lahko. Jedno od mjesta je bilo pod nosom četničkih vođa gdje je još uvijek stanovao moj bivši student Samir koji mi je kad bi ja dođi uvijek kuhao muhalebiju. Sjećam se kako smo mi i boravili i spavali i kuhali ako je šta bilo za skuhati u jednoj sobi u prizemlju. Kuća je bila veoma bogata, jer je vlasnik radio u inozemstvu, ali mi ništa nismo smjeli ni prstom taknuti, pa čak niti upaliti televizor. Kasnije je to sve pripalo četnicima i ja se pitam što nas dva bismo tolike budale pa nismo makar nešto ili sklonili ili prodali, jer smo se jako patili i uglavnom bili gladni. Bol u želucu zbog gladi je zaista problem.


Slobodno idi, Allah je s nama, ne bojte se ljudi"!

Zapamtio sam zimu 1993. godine kao neobično tešku za preživiti. Ja sam, kao što sam rekao, sve iz kuće do zadnje mrve podijelio, ali te zime sam i ja sam jako teško dolazio do hrane i trpio glad. Dućan mog prijatelja u čijoj sam kući najviše boravio je bio opljačkan. Te zime su nam jedina hrana bili ruski čaj i kruh, kad ga je bilo. Potrošili smo 156 velikih limenih kutija čaja. Na koncu je on to naslagao kao spomenik i oba smo se smijali. Godinu dana je naša džamija na Hisetima radila i svaki akšam se je učio ezan. U džamiju smo dolazili nas 5: Zahid efendija Makić, ja, hadži Naim Delnezirević, Nijaz Karaselimović, moj student Sirijac Raif Sebai i sin od jedne nane u komšiluku u čijoj kući sam se često skrivao, a gdje je Raif stanovao. Svi Banjalučani su znali Zahid efendiju Makića. Imao je zvonak, čist glas i krasan mekam. Sjećam se dva tri puta mi je u akšam pred džamijom prišao i pitao:"Doktore, da ja zaezanim ? "Jašta, Zahid efendija "! "Pa, mislim, vidiš kakav je vakat, a ja sam dužan…" "Zahid efendija, rekao sam, u Islamu nema straha. Pravi se musliman ne boji ljudi i sramota se je bojati ljudi. Musliman se boji samo Allaha !! Dok je moja glava na ramenu učitće se ezan, nek' se zna da smo živi ! Slobodno idi, Allah je s nama, ne bojte se ljudi"! Zahid efendija bi se popni na munaru i zauči ezan. Zvonila je sva Vrbaska dolina. Tog vremena u navečer mrtvoj, mračnoj i gluhoj Banjaluci, gdje su ljudi u strahu drhtali iza zatvorenih vrata, glasan i skladan ezan je zvučao nestvarno i kao sa drugog svijeta. U Banjaluci je vladao kapilarni terorizam koji su četnici naučili od Mosada u kampu Bar Sheba u pustinji Negev. Po noći su krstarile skupine ubica, upadale u kuće, pljačkale, palile, silovale i ubijale. Nitko od nas nije znao navečer da li će sutra osvanuti živ. Tako je Zahid efendija ezanio godinu dana. Dva puta je u džamiju došao i Muharem Krzić, moj nažalost nasljednik u SDA, prvenstveno da osmotri mene. Kasnije mi je poručio da bi htjeo, ako je moguće se viditi samnom. Otišao sam u noći k njemu u kuću sa zadnje strane. Između ostalog je rekao da ima sve spremno za bjekstvo, a da bi se jedino samnom usudio pobjeći. Dogovorili smo se u određeni dan naći se na određenom mjestu u pet sahata u jutro. Nisam otišao. Ja sam znao da neće doći ni Muharem, ali ljudi kojima je također kazao isto što i meni su pošli i svi bili pohvatani, pomlaćeni i pobijeni !! Sjećam se, jednom sam otišao do Zahid efendije kući, trebala mi je abeceda napisana na arabici koju je on imao. Uđem na avlijska vrata i ne vidim nikog. Nazovem glasno selam i zovnem Zahid efendiju, nitko se ne javlja. Pođem prema bašči, a on opazivši me sa vrha trešnje obraduje se vičući: " Heeej doktore moooj, doktoreee, ejvalaaa tiii, ejvala ti doktoreeee, bio sam u 12 muslimanskih država, sve bez pasoša, samo na aerodromu potegnem Fatihu, a nisam vidio većeg insana, uljepšao si mi daaan, doktoreeee i počne na trešnji učiti ašere. Proučio je čitav džuz. Zvonila je od njegova glasa sva četvrt okolo, a njegova je kuća bila uz Vrbas do dviju vojnih zgrada punih četnika. Za one koji ne znaju napominjem da je to bilo vrijeme u Banjaluci u kojem je svaki četnik slobodno mogao ubiti muslimana na ulici i svaki koji je to uradio smatran je herojem. Ja sam u dva navrata vidio ljude kako su ležali ubijeni, kao što sam vidio i to kako četnik na banjalučkom placu zakla čovjeka za čašu rakije.

 Jedne večeri kad će biti ubijen, Zahid efendija prođe sa biciklom pored avlije ispred kuće gdje sam tu noć trebao duže ostati i prigovori mi da se ne trebam ljutiti na njega što mekteb slabo radi i ima svega sedmoro djece. Mi smo čak i u takvo vrijeme u Banjaluci imali mekteb koji je vodio Zahid efendija. Otišao sam i zagrlio ga i ustavljao sam ga nek' posjedi samnom i sa Fakom i njegovom materom, evo sad će biti pogača, ali ne htjede. To je bilo moje zadnje viđenje sa Zahid efendijom Makićem. Oko sahat vremena nakon tog Zahid efendija je ubijen iz zasjede na trotoaru oko 80 metara od moga stana. Naišao sam kratko vrijeme poslije istim trotoarom i vidio sam bicikl na zemlji, ali je bila noć i tijelo nisam vidio. Bilo je krvi na trotoaru. Navodno je netko iz zasjede viknuo "stoj, tko je", a Zahid efendija odgovorio:"Ja sam Zahid efendija Makić, ja ne stojim nikom" ! Vidio sam sa lijeve strane ceste u brdu gdje su bili stari mezarluci prigušen govor i crveno svjetlucanje talky-walky-a, isto to u krošnji lipe koja je bila uz cestu i shvatio da sam upao u zasjedu. Bio sam u sjeni i u sjeni sam se odšuljao do žbunja. Te noći je srpska policija u tom dijelu grada tragala za odbjeglim psihotičnim vojnikom i blokirala je tu četvrt. Otišao sam nešto niže i uvukao se u nisko žbunje koje je raslo ispred stana. Nisu upali u moj stan. Tu sam ostao ležeći oko 3 sahata dok se sve nije smirilo i ja na kratko mogao ući u stan. Nekoliko takvih zasjeda oko i u blizini mog stana koje su bile namijenjene meni sam izbjegao. Ovo je djelić mojih sjećanja na moga prijatelja, šehida i junaka Zahid efendiju Makića. Vidim sad da narod slijep kod očiju daje imena ulica i trgova imenom Izetbegovića. Nitko se ne sjeti da ulice i trgove zove imenima heroja Zahid efendije Makića, Ismeta Nanića, Omera Filipovića, kapetana Hajre, ništa, to naš narod još ne zna, a kasno je da uzazna !!

Ja sam obično odlazio u moj stan na 20-30 minuta samo da se javim na telefon. Svakodnevno su me zvali iz Washingtona, iz Njujorka i iz Los Angelesa moji prijatelji. Jedan od njih je imao veze na Capital Hill-u i u ruskoj Dumi. Prijetio je preko telefona, a četnici su, naravno, sve slušali. Ove dumske veze su se jedino pribojavali. Zvao me je često iz USA ambasade iz Beograda Henry Kelly, ataše za kulturu, koji je htjeo doći u Banjaluku da me izbavi, ali sam rekao da ne dolazi.

Kad je bio međunarodni kongres kemoterapije u Parizu jedan moj prijatelj iz Washingtona se je popeo za govornicu i rekao:"Ljudi, zna li itko šta se dešava sa Hamzom Mujagićem "?! Bila je prisutna jedna doktorica iz Zagreba koja je rekla da sam u Banjaluci. Tako su oni iz USA uspostavili kontakt samnom.

Kad su došli logoraši sa Manjače u našu Hisećku džamiju, ja sam već bio sa povredama i nisam se mogao kretati po gradu. I ja i Razak, u čijoj sam kući bio, smo dali zadnji novac do dinara i sve drugo što smo imali jednoj mojoj studentici koja se slobodno mogla kretati. Ona je pričala strašne stvari. Za novac koji smo joj dali je kupila straminol, nešto antibiotika, zavoje, zamolio sam je nek ode na moju kliniku i ukrade šta može. Obećala je, ne znam da li je uradila, ali logorašima je išla i njegovala ih. Kad su drugi logoraši došli u Gazanferiju, nisam više imao ništa za dati. Posebno spominjem šehida i heroja Omera Filipovića, mog prijatelja.. Pričao mi je Ibrahim efendija Bašić koji ga je gasulio kako je izgledalo njegovo tijelo nakon što su ga četnici mučili na Manjači. Molim Svemogućeg da uvede u džennetske ljepote šehida i heroja Omera Filipovića. I tako, bilo je more strahota kroz koje sam prošao, mnogo po život opasnih situacija, među njima i smiješnih scena.

Ja sam inače sportaš i cijeli sam se život bavio trčanjem. I tog vremena u Banjaluci sam znao obući sneakerice i odtrčati obično prema Gornjem Šeheru uz lijevu obalu pređem na desnu pa na Šehitluke, ili desnom obalom prema Šehitlucima. Iz avlija i iz kuća su me gledali ljudi i mahali smo i pozdravljali se. Tako sam imao dosta dobar pregled koga još ima i ko je još živ u tom dijelu Banjaluke.

Zaobilazim opise mnogih događaja i želim istaći da sam na koncu odlučio dozvoliti četničkoj policiji da me uhvati. Sačekali su me kad sam se vraćao trčeći sa Šehitluka jer im je javljeno da sam gore otišao. Vraćao sam se niz brdo, vidio sam ih i namjerno sam utrčao ravno na njih. Zavriskali su od veselja kad su me ubacili u stari engleski "Dodge", iz II svjetskog rata. U vozilu su sa jedne i druge strane na klupama sjedili još oko šestorica meni nepoznatih ljudi vjerojatno svi iz Gornjeg Šehera. Vidio sam im po licima da su bili paralizirani od straha. Naprijed su sjedili samo četvorica četnika. Jedan smrdljiv, žute kose i bubuljičava lica dođe do mene i upita me: "Da mi mater, šta sam ja u republici srpskoj"? Ja sam šutio. On sa psovkama ponovi:"Šta si ti u republici srpskoj. "Nisam, rekoh, ništa". "Kako ništa, da ti…"! "Nema, rekoh, republike srpske, ni mene u njoj "! On me udari kundakom puške po sljepoočnici i obori me na pod kombija. Sporo sam se dizao. Rekoh, "majku ti, zubima ću ti grlo presjeći". On ustuknu, a ja očima dajem znak ljudima da ovog kretena onesvijestimo i navalimo na preostalu trojicu, više nas je, i ja vidim da ljudi sjede ukočeni, sa staklastim očima, paralizirani od straha i ja vidih da nemam s kim i ogadiše mi se i muški rod i Banjalučani. Četnik ode u prednji dio. Odveli su nas u bivši omladinski dom gdje su se nad nama iživljavali oko 4 sahata. Te scene udaranja bokserima nas koji smo bili okrenuti zidu naslonjeni na tri prsta i propeti na nožnim prstima, lomljenja lobanje i drugih kostiju, udaranja palicom za bejzbol i ostalih mučenja je teško opisivati, a nejma ni toliko mjesta ovdje. Kao primjer šta su četnici napominjem da je sav pod bio krvav i da su svaki sahat ulazile dvije četnikuše sa u plavim radnim mantilima sa kantama i partvišima da pokupe krv u kojoj smo ležali. One su se kretale između nas kao između panjeva, a jedna je usput pjevala:

"Oj Milena volove na’rani,

sutra ćemo orati u strani "!

 


Grupa ljekara iz MGH - Boston: Donald Kaufman - šef urološke onkologije (leđima poluokrenut), lijevo od njega Shahin Tabatabai - urolog, Hamza Mujagić - onkolog i John Cohen - radioterapeut.

Mislim da je jedan čovjek tada u toj sobi i preselio na ahiret jer je primio udarac palicom za bejzbol u glavu i pao na oštar radijator. Ja sam dopuzao do njega da mu pomognem, psujući im četničku mater, ali sam dobio udarac od kojeg sam neko vrijeme bio u nesvjestici. Svakih pola sahata u sobu je ulazio njihov vođa da bi stručno ocijenio koliko smo premlaćeni i koliko još možemo izdržati. Ja sam mu rekao: "Slušaj, predlažem da me ubijete, puno je bolje i ljudskije nego li ovo". I tražio sam da telefoniram mojima u USA. Rekao je: "Vidiš, imaš ti pravo, možda ćemo te i ubiti, a možda ćeš i uspjeti telefonirati ako ostaneš živ. Nakon toga mene više nisu udarali. Gore mi je bilo gledati kako udaraju druge, a najgore je bilo iščekivati. Potom, kad neko vrijeme više nitko nije dolazio u sobu ja sam se uspjeo osoviti na noge, nekako ustaliti i vukući stopala kao paralitičar izaći iz zgrade. Nije me nitko zaustavljao. Kuća gdje sam se skrivao je bila blizu, ali sam se do nje vukao tri sahata. Ljudi su se pravili da me ne vide. Kad sam došao do kuće uzeo sam kratke i glatke daske iz dvorišta susjedne kuće koja se bila počela graditi, a u kući su bila tri vojnička opasača. Stavio sam daske oko sebe i utegao opasačima. Spavao sam prvih mjesec dana sjedeći a kasnije na daskama. Premlaćivan sam još nekoliko puta na saslušanjima.

Mene su isljeđivali u tom omladinskom domu, u kasarni (mislim da se zvala "Mali logor"), u Domu armije, u glavnoj zgradi policije i u mom stanu. Ponekad me je znalo isljeđivati i po pet njih. Pukovnik, potpukovnik, jedan kapetan i ne znam šta su bili ostali. Pokazivali su mi mudžahedine kako drže odsječene četničke glave i govorili kako je to moje djelo jer su to moji učenici koje sam ja učio. Zbog jednog iz Prijedora sam umalo u isljeđivanju izgubio glavu. Psihičke sam torture i nadmudrivanje u razgovoru lahko podnosio jer mi nisu bili dorasli. U ostalim mučenjima, ja njima nisam bio dorastao !

Tokom tih isljeđivanja jednog dana mi se predstavi čovjek srednjeg rasta i smeđe kose, po izgledu i civiliziraniji i pametniji od ostalih četnika. Reče da se zove Ivan Tomić. Sa njim je bio mlad, crn momak. Zakaza meni Ivan Tomić isljeđivanje iduće srijede u 12 sahata u sobi broj 72 na drugom katu Banjalučke četničke policije. Dođem u zakazano vrijeme i zaustavi me pandur na ulazu. "Gdje ćeš ti" ? "Idem, rekoh na drugi kat u sobu 72 kod Ivana Tomića". "Da vidim kaže, nema ovdje nikakvog Ivana Tomića "?! Uze svesku u kojoj su bila ispisana imena osoba, brojevi soba i brojevi telefona i pođe kroz spisak. "Ha, soba broj 72 to je Emir Zahirović, jel’ trebaš kod njega". "Jest, rekoh, trebam kod Emira Zahirovića". Uđem u sobu 72 i Ivan Tomić/Emir Zahirović je čekao spreman. Ponudi me da sjednem, pa reče: "Šta ćemo doktore "? "Ja, reko’, znam šta ću. Ja se borim za svoj narod, svoju vjeru i svoju državu. To su radili moji preci, pa i ja "! Nije rekao ništa. Stavio je ruke među noge i gledao u svoja koljena. Mlađi momak je stajao naslonjen na stol. Nakon nekog vremena Emir reče: "To je sve, možete ići, doktore". Otišao sam. To je bilo moje najljepše isljeđivanje. Nisam osuđivao Emira Zahirovića, člana poznate Banjalučke obitelji iz koje je i nekadašnji banjalučki muftija Zahirović. Ne osuđujem ga ni danas. Tko zna kakva je njega nevolja natjerala da bude na pogrešnoj strani, a mislim da mu nije bilo lahko. Sjećam se i jednog Mehinovića koji je bio major na njihovoj strani, a sjećam se i zeta od Mustafe Sefića koji je bio u njihovoj vojsci. Nakon svih progona, mučenja, isljeđivanja, prijetnji, i ostalih zerzevata na moj zadnji duel sa njima došao je posebno čovjek iz rukovodstva četničke bezbjednosti iz Sarajeva koji se zvao Krnjajić. Sjedili smo na dvije suprotne strane dugačkog stola. On ponudi kahvu, ja odbih. On ponudi sok, ja odbih. On ponudi čaj, ja odbih. Kaže, "doktore, ne nudim vas rakijom jer znam da to nećete, ali što odbijate ovo drugo ? Ne bojte se, nećemo vas otrovati. Da smo htjeli mogli smo to davno učiniti". Jedan mu službenik donese paketić dokumenata. "Evo doktore, evo vam pravi crveni pasoš s kojim možete izaći iz Jugoslavije, evo vam lična karta, evo vam vozačka dozvola, evo vam zdravstvena, itd. Ja se vama čudim doktore, pa šta vi pokušavate "? Meni je nakon nekoliko mjeseci progona i isljeđivanja jezik sam automatski odgovarao, pa tako i ovaj put odgovorim kao automat: "Ja se borim za moj narod,vjeru i državu "! "Kakav narod doktore, kakav kukavni narod, doktore, kakva država ? Za državu treba pravi narod, a sa tvojim se narodom ne može napraviti država ! Pametan si čovjek, doktore, imaš ime u svijetu i moćne prijatelje i to ti je spasilo život. Šta se mučiš i izigravaš heroja ? Tu se okolo skrivaš po Banjaluci i igraš s nama mačke i miša. Jesi li ti svjestan doktore da ti nemaš s kim i da ti nemaš za koga ? Za koga džabe riskiraš svoj život doktore ? Je li za narod i državu "? "Jest, rekoh ja". Zovnu službenika: "daj mi donesi doktorov dosije". Pomoli se službenik noseći čitav naramak nekakve dokumentacije. "Evo doktore, de se prisjeti, jesi li tog i tog dana, na tom i tom mjestu, u toliko i toliko sati, bio sa tim i tim ljudima i rekao to i to"? "Jesam "! Pa opet: "doktore; jesi li tog i tog dana, na tom i tom mjestu u toliko i toliko sati sa tim i tim ljudima, rekao to i to"? "Jesam". "Pa moj doktore, jesi li tog dana i tog datuma u toj i toj džamiji držao govor ljudima i govorio to i to "? "Jesam", reko’. "Eto, doktore, da ne duljimo, nije te prijavio niko naš, prijavili su te sami tvoji, oni kojima si najviše vjerovao i oni za kojima si klanjao ! Šutio sam i sjetio se usput Mustafe Sefića, spominje sviju koji su me špijunirali i prijavljivali, a njega ne. Inače Banjalučani znaju porijeklo Mustafe Sefića. Bila su nas četvorica koji smo dobili u Banjaluci kadrovske stanove, svi stanovi isti i svi pod potpuno istim uvjetima. Mi se još uvijek, nakon 11 godina, borimo za svoje stanove, nitko od nas nije mogao ni pomisliti da bi mogao zamijeniti svoj stan, ali Mustafa Sefić to uradi u trenu i bez poteškoća. Zamijeni svoj stan sa jednim od vodećih pravoslavaca u Banjaluci i dobi u Sarajvu ogroman stan u centru centara u Ferhadiji ulici ! Pa se mislim, kakve to zasluge ima drug Sefić ? Rekoše mi da je tu posredovao i drug Silajdžić. Ako, sve će izaći na vidjelo, kad tad !!

Da bi ilustrirao koliko ima pravo drug Krnjajić mi poče navoditi naše reise i kazivati podatke o njima. Ja sam većinu tog znao i nisam se iznenadio što čovjek tačno govori o svemu. Reče za Kemuru da je kao direktor Gazi Husrefbegove medrese prvi provalio organizaciju Mladih Muslimana zbog koje su nakon tog poginula četvorica njih i da je primao naredbe direktno od Aleksandra Rankovića, što je tačno, da je Mujić iz Orahovice kod Tuzle bio major UDB-e i dok je bio tako zvani Reis primao plaću od njih pod konspirativnim imenom Vezir, da Ahmed Smajlović (jelde doktore, bio si s njim prijatelj i plaho si se uzdao u njega, što je tačno) za kojeg smo se nadali da će postati naš novi Reis je bio njihov čovjek, što je tačno, i da su ga oni ubili kad više to nije htjeo biti, što je također tačno i tako, poče mi ređati sve reise, hodže i hadžije i sve tko je bio njihov, a mi mislili da je čist i da je naš. Osta samo jedan čovjek - Džemaludin ef. Čaušević iz Arapuše kod Otoke koji je bio pravi.
 


Dr. Mujagić sa svojim prijateljima u Bostonu - Dr. Bruce Chabner (radio skupa u Washingtonu 1979-1980. sa dr. Mujagićem) i njegovom suprugom Davi Ellen Chabner. Bruce je išao u USA Kongres i na Kongres kemoterapije u Pariz da bi kolegu Mujagića spasio iz Banjaluke. Danas je Bruce Chabner Clinical direktor MGH Cancer Center


Kad je moj prijatelj Bruce Čabner sa nekolicinom ljudi otišao na Kapitol Hil u Kongres da traži pomoć za moje spasavanje, četnici su to odmah saznali i kao sumahnuti tražili me po Banjaluci da bi od mene iskamčili intervju. Uhvatiše me na ulici. Samo ispred mene projuriše kola, zacviliše gume i kola se poprečiše, a iza mene to isto učiniše druga kola i blokiraše me. To se desilo jedno 100 metara od mog stana idući prema gradu (ja koliko me je puta taj stan mogao koštati glave). Iz kola iskočiše već dobro poznate spodobe, naravno odmah uperiše u mene cijevi povadiše noževe iza pojasa i počeše škljocati praznim zatvaračima što su meni već bile jako poznate i scene i kretnje i muka i smijeh me spopadali od tog jer sam već bio totalno odrvenio. Jedan potpukovnik bolećiva lisičijeg blijedosivog lica sa bolesnim izrazom i lica i očiju priđe i reče: "Konačno, doktore ! Ja imam zadatak koji moram izvršiti - ili intervju, ili tvoja glava" ! "Nećeš, rekoh, od mene dobiti intervjua u lijepi petak, pa nek ide glava "! Kaže, "evo ti doktore vremena do sutra u podne, a sutra u podne ili intervju, ili tvoja glava u torbu "! Nekoliko ubica oko njega po već ustaljenom običaju pokazaše mi nožem preko vrata i odoše. Ja i Razak te noći, kao i tolikih mnogih drugih noći, nismo spavali. Mislio sam, vrijedi li zbog inata i prkosa izgubiti glavu, a Razak reče da ne vrijedi i on me natjera da odem i dam intervju. Na bijeg nisam više mogao misliti jer sam se teško kretao zbog povreda. Sastali smo se u mom praznom stanu koji je njima bio jako poznat, novinar i ja sjeli na poderan i raskliman kauč, jedino što je ostalo, a s druge strane drug potpukovnik i oko njega jedno 7-8 koljača sa kamama u rukama i cijevima uperenim u mene škljocajući zatvaračima. Ostali su držali stražu na stubištu, pred kućom i u dvorištu. Ja sam bio drogiran i kao obamr’o, nisam puno obraćao pažnju na to šta sam govorio i nisam puno ni govorio. Njima je bilo važno samo da ja pred kamerama izjavim da sam dobro, da mi ništa ne fali, da se sa muslimanima Bošnjanima u Banjaluci ništa loše ne dešava i da je sve, manje više u redu, što sam ja i izjavio. Oni odoše zadovoljni. Ja sam nakon tog ostao ležati na podu. Bila je subota i ja sam se probudio u ponedjeljak. Bio sam potpuno ukočen. Vrata provaljena i pritvorena, a moj susjed Mustafa Sefić koji je stanovao iznad mene je, cijelu godinu i pol dana sve iz blizine gledao šta se dešavalo i prolazio pored poluzatvorenih vrata i nikad se nije sjetio zaviriti, viditi jesam li živ, ili već ležim mrtav, pa tako ni tada. Sjećam se kad me je jednom u zadnju sekundu gurnuo u svoj stan komšija preko puta i tako mi spasio život da na vrata Mustafe Sefića koljači nisu udarali čizmama i vikali di je balija da mu majku, nego oprostite molim vas gospodine na uznemiravanju, oprostite, a on i žena odgovarali: "Ništa, ništa, navratite opet. Dok su mene lovili da mi skinu glavu u Mustafe Sefića se je odvijao život i priređivale večere i dolazila nekakva društva, kao da je sve u najnormalnije vrijeme. Meni je nekoliko susjeda reklo da me je špijunirao i prijavljivao Mustafa Sefić. Ja nisam mogao do danas provjeriti da li je to istina.

(nastavit će se...)


22.03.2006.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu



NAZAD NA STARTNU STRANICU

Bedrudin Gusic
e-mail:
ferhadija078@juno.com

Page Construction: 13.06.2005 - Last modified: 27.11.2011